Matija Ivačić: ČOVJEK JE ČOVJEKU VUK / Antonín Bajaja
Antonín Bajaja, Za vukovima (romaneto o vukovima, ljudima i prikazama), Disput, Zagreb, 2022., 304 str. Naslov izvornika: Zvlčení. Sa češkoga prevela: Mateja Pavlic.
Napeta i meditativna, surova i krhka proza o vukovima oko nas i vukovima u nama. Tako bi se dao sažeti roman češkoga prozaika Antonína Bajaje (1942.–2022.) Za vukovima (Zvlčení, 2003.), za koji je autor ovjenčan važnom češkom književnom nagradom „Magnesia Litera“. Za roman Na lijepoj plavoj Dřevnici (Na krásné modré Dřevnici, 2009.) primio je pak Državnu nagradu za književnost. Premda su književne nagrade nerijetko varljiv pokazatelj, smatram da su u Bajajinu slučaju došle u prave ruke i da se njegova djela ubrajaju u sam vrh čeških „nultih“ godina, barem kad je u pitanju proza. Za vukovima je u Hrvatskoj objavljen gotovo dvadeset godina nakon objavljivanja u Češkoj, što naravno ne igra nikakvu ulogu jer u dva desetljeća roman nije izgubio baš ništa od aktualnosti i svježine. Nažalost, u prosincu 2022., svega tri mjeseca nakon što je hrvatsko izdanje ugledalo svjetlo dana, Antonín Bajaja preminuo je u osamdeset i prvoj godini, izgubivši bitku s dugom i teškom bolešću.
Podnaslov romana Za vukovima glasi „romaneto o vukovima, ljudima i prikazama“, što upućuje na žanr koji je u češkoj prozi 19. stoljeća afirmirao književnik Jakub Arbes. Termin „romaneto“ preuzet je iz talijanskoga jezika (romanetto, doslovno „mali roman“), a podrazumijeva subjektivnu, intelektualistički zaigranu romanesknu varijantu sa zagonetkom, odnosno nekom vrstom misterija, u opsegu od stotinjak stranica. I dok se zagonetnost provlači cijelim romanom, a subjektivno-lirska komponenta gradi specifičnu atmosferu, Bajaja debelo premašuje uvriježen opseg romaneta. Već iz naslova romana – na češkom glasi Zvlčení, što bi u slobodnom prijevodu bilo „povukovljenje“ – jasno je da će važna uloga u njemu pripasti vukovima. Roman ima petnaest poglavlja, od kojih su prvih dvanaest naslovljena jednostavno s „Ljudi“, odnosno „Vukovi“. Trinaesto i četrnaesto nose naziv „Vukovi i ljudi“, dok naziv posljednjeg glasi „Vučica“ (dodajmo da na češkom glasi „Vlčice“, što može značiti jedinu i množinu, a ta se fluidnost značenja u prijevodu nažalost izgubila, doduše iz objektivnih razloga). Pred čitateljem se, dakle, rastvaraju dva svijeta, svijet ljudi i svijet vukova, koji nezaustavljivo streme jedan drugome. I dok su „vučja“ poglavlja s aspekta odabira pripovjedača iznivelirana, homofona, ona „ljudska“ karakterizira višeglasje, tako da se u analeptičko pripovijedanje u trećemu licu upliću pripovjedne dionice u prvome licu, obično u trenucima kada dolazi do iskrenja među likovima i kada bi sâm lik najbolje objasnio situaciju u kojoj se zatekao, odnosno vlastite postupke. Akteri ljudskoga svijeta, usidrenog u baladičan koliko i surov predio u češkoj Moravskoj (ne u Moravi, kako stoji u prijevodu; Morava je rijeka u Češkoj), članovi su jedne obitelji, točnije porodice: psihijatar Tomáš Lipner, njegova supruga Markéta i kći Olga, zatim Markétin brat Jiří, njegova žena i ujedno Tomáševa sestra Jitka te djeca Helena i Ferda, a uz njih i mještani Ester Patáková, njezin suprug Vincek, Markétina skrbnica Jadwiga... I kako to obično bude, odnosi među likovima daleko su od idiličnih. Od početka romana imamo naznake stanovite disfunkcionalnosti, ponajprije u odnosu Tomáša i Markéte, iako su prikrivena napetost i/ili nerazumijevanje više-manje prisutni u odnosima svih likova.
Usporedo s ljudskom obitelji, u romanu se prati i ona vučja, koja se nastanjuje u predjelima nedaleko od doma Markétina i Jiříjeva oca Ferdinanda Butore. Glavni su akteri ovoga svijeta Vuk i Vučica, vođe čopora. Za razliku od drugih vukova (Čingis, Beltýna, Purim, Ušál, Remul, Rom, Žabák, Kukačka i dr.), oni jedini nemaju (koliko-toliko) konvencionalna imena, ali ne zato što ih se želi anonimizirati, već – baš suprotno – apsolutizirati: dok svi drugi vučji likovi predstavljaju tipove, oni predstavljaju arhetip. Priča o Vuku i Vučici, o njihovoj ljubavi, fizičkom i duhovnom sjedinjenju, o njihovoj uzajamnoj odanosti, koja počinje fatalnim zaljubljivanjem, a završava tragičnom Vukovom smrću, monumentalno je čista, gotovo kozmička, i kao takva kontrapunktirana zagađenim, „povukovljenim“ međuljudskim odnosima, ponajprije onome Tomáša i Markéte. Bajajini su vukovi individualizirane i temeljito psihologizirane jedinke s jedinstvenim karakterom, osobinama i načinom razmišljanja, ukratko s dušom, i njihov unutarnji svijet nije ništa manje složen ili zanimljiv od onoga ljudi – štoviše.
Pravilno izmjenjivanje „ljudskih“ i „vučjih“ poglavlja dvije obitelji (ili dva čopora, ovisno koju poziciju zauzeli) postavlja u dinamičan odnos analogije i konfrontacije, i to katkad vrlo upadljivo. Kao primjer izdvajam opis smrti Tomáševa i Markétina sina, koji je podudaran s opisom smrti Rema, sina Vuka i Vučice („Budući da nismo znali kako ga spasiti od te bezoblične muke, drhtali smo s njim. (...) Sjećam se kako smo zajedno gledali u strop i cviljeli.“ // „Budući da nisu znali kako ga spasiti od te bezoblične muke, drhtali su s njim. Na kraju su podigli lica k nebu, no umjesto zavijanja iz grla im je izlazio samo gorak dah, jedva čujno cviljenje.“). Ljudski i vučji svijet, koji su sve do tada u dijaloškom odnosu, ali među kojima ne dolazi do neposredna susreta, u epilogu romana sudbonosno se sjedinjuju. Nakon što će Markéta u lovu ubiti Vuka, ona i Vučica gledat će se oči u oči u nekoj vrsti ritualnog svođenja računa, prilikom kojeg će Tomáš zabunom upucati Markétu u glavu, kao što je to ona učinila Vuku, a što je anticipirano već u prvoj rečenici romana („Jučer su prošle dvije godine od tog događaja.“), kao i u povremenim iskazima drugih likova. Na neki posve uvrnut način Markétinom smrću vraćena je ravnoteža koja je prethodno narušena njezinim ubojstvom Vuka. Računi su izravnati, i ma koliko roman imao tragičan kraj, on je, rekao bih, istovremeno i katarzičan, oslobađajući. Nije slučajnost da sve počinje smrću Markétina i Jiříjeva oca Ferdinanda Butore, zbog koje se cijela porodica okuplja u njegovu domu u Moravskoj, a završava smrću Vuka i nakon toga Markéte: kompozicijski gledano, roman predstavlja dovršenu cjelinu, zapečaćen krug. Usprkos njezinoj dezintegracijskoj prirodi, Bajaja je od smrti učinio integracijsko načelo svoga teksta.
U završnici romana Bajaja će posegnuti za isticanjem (boldanjem) pojedinih riječi, u pravilu onih koje predstavljaju mjesta dodira (ili pak trenja) vučjega i ljudskoga svijeta. Oni se, dakle, ne stapaju samo na događajnoj, već i na sintaktičkoj razini. Time dolazimo do nečega što zaslužuje posebnu pozornost, a to je jezik. Bajaja propituje njegove mogućnosti i granice, inovativno se igra njime. U pojedinim trenucima, kad ljudska i vučja obitelj uspostavljaju izravan kontakt, sintaksa se rastače, prerasta u vodopad slika/motiva oslobođen interpunkcije. Kad se pripovijedaju snovi vukova, on se lomi u asocijativnosti, simulirajući logiku sna; u drugim trenucima odaje dojam stenografskog zapisa vučjega jezika, svedenog na puko nizanje, taksativno nabrajanje, ili pak postaje rudimentaran i pragmatičan, lišen unutarnje sintaktičke povezanosti i sveden na poruku samu. Na nekim je pak mjestima, i to u „vučjim“ poglavljima, maksimalno poetičan, liriziran, i gotovo da postaje poezija, npr.:
„bijeg
glad daljina sunce ljudi tama
skrovište
plijen voda sada veselje pomirenje
tjeskoba
ja pozor zloba vjetar miris
volja
trgati rijeka zima jasen imati
Bog
krv svijetlo oči zakon oblaci pođi
libacija“
Nije, istina, neka jezična revolucija, ali djeluje efektno i izvedeno je vrlo vješto. Sve u svemu, Bajaja je uvjerljiv u psihologizaciji likova ljudi i vukova, atmosferičan i sugestivan u opisima, naratološki i jezično zaigran, stilski cizeliran. Roman Za vukovima u isti je mah dramatičan i dirljiv, potresan i okrjepljujući. Svakako vrijedan čekanja, pa i ponovljenih čitanja.
(Matija Ivačić © IO DHK)