Igor Šipić: ESKAPIZAM KAO NIČIJA ZEMLJA / Nikša Krpetić
Nikša Krpetić: Atonalne strune (misling), Naklada Bošković, Split, 2023., 88 str.
U začudnim vremenima za čovjeka vode se još začudniji dijalozi. Teorijski fizičar reći će: „Život temeljen na ugljiku imat će svoj dan i tada će iščeznuti zauvijek.“ S druge strane, teist laik poslat će poruku: „Ako to nešto znači, u svom životu nisam vidio ništa bliže božjem otisku prsta na Zemlji od ovoga što radiš i mjeriš.“ Između tih dviju isprika budućnosti leži ovaj esej u koji ulazim potaknut aktualnom rukoveti pjesničke zbirke Atonalne strune (misling), splitskog autora Nikše Krpetića, nagrađivanog skladatelja, tekstopisca i pjesnika nadasve naglašena angažmana unutar hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva.
U eseju Tko je nalio more (studeni, 2020.), u drugom kontekstu, okušao sam se u sukobu između oca i sina: Monalda, satiričara, čija je proza obogaćena lakoćom, ironijom i humorom, koji piše djela iz književnih šala, i Giacoma Leopardija, jednoga od najvećih pjesnika talijanskoga romantizma 19. stoljeća. Razočaran atmosferom korupcije, dekadencije i licemjerja u Rimu, od očeva konzervativizma distancirat će se najprirodnijim mogućim stihom liberalnih i snažno sekularnih ideja. Čak i osam godina nakon Giacomove smrti, neprihvaćanjem pjesnikovih nereligioznih ideja, otac će njegova djela odbacivati ocjenjujući ih negativnima, suprotnima kršćanskoj vjeri, budući da izražavaju ideale reakcije. Za znanstvenu raspravu neizbježan je čimbenik spoznaje da „holistički pristup konceptu međuodnosa povećava ulogu u znanosti i može se dovesti u vezu s teološkim uvidima bivanja u zajedništvu“ (J. Polkinghorne). Za kritiku pak idealan je sukob da se progovori o imaginariju slobode i zaposjedanju ljudskom mišlju onoga što je u Giacoma nepremostiva živica preko koje rijetki dogledaju sebe, nekmoli druge.
Jednako tako gledam i na Atonalne strune, kao na kvarkove što se smjestiše između, koje vidim kao dedukciju odnosa dvaju aktera davno minuloga romantizma. I, da se razumijemo, nije riječ o pokušaju da se nešto romantičko komparira i identificira s nečime što to objektivno nije, već je u pitanju nastojanje da živicu, koja priječi Giacoma od uopćivanja prema pojedinostima, učinimo dostupnom oku s onim preko Krpetićeve živice. Metodološki, kao da uravnotežujemo raspolovljenost u čovjeku, Kanaan na bezvoljnu i obećanu zemlju. Mogu li na to odgovoriti novi trendovi u književnosti, navlastito poezija ovoga zanesenjaka i štimera fonetskog međuprostora svega vremena?
I sami u svojim problemima, potaknuli su me da se zapitam u eseju (Silogizam: Čovjek – Zavičaj – Zvijer) – „Je li povijest književnosti ujedno i njena smrt?“ U Vijencu (prosinac, 2022.) će naslov slične impresije aktualnije postaviti Matija Štahan: TikTokovi svijesti i kraj književnosti. Njegova će aluzija na slučaj Akihika Konda, japanskoga fiktoseksualca, osobe koju privlače fiktivni likovi, završiti ustvrdom da „postoji više od jednog načina usmrćivanja književnosti“. Među njima je sigurno mazohizam, silovanje i bičevanje umjetničke dive zaokupljene osjećajem književne potrošenosti, dovršenosti i smanjivanja manevarskog prostora nečega posve prirodnog, nadovezujućeg i na sve ostale „krajeve“ našeg doba. Po M. Štahanu, to nedvojbeno podcrtavaju i vrhovi prošlostoljetnoga eksperimentalizma koji su izražajne mogućnosti umjetnosti riječi doveli do krajnjih granica. Zanimljiv odgovor navodi kritiku na prag svekolike devastacije: „Više se ne znamo definirati ni na koji supstancijalni način pa, umjesto osmišljavanja novih umjetničkih, filozofskih i inih pravaca, na stare samo nakalemljujemo prefiks post-. Ne znajući što smo postali, znamo jedino da više nismo ono što smo bili.“
Na tom postulatu vidimo Krpetića u samosvojnoj originalnosti koja nas u čitanju udaljuje od gušenja proučavanjem i oponašanjem drugih. Novo poetsko iskustvo mislinga sasvim izvorno crpi iz nadahnuća svevlastitih osjećaja, bez imitiranja ikoga, neumoljivo i neoprostivo vodeći u smjeru „kvantne poezije“. Izazovu „mazohizma“ odgovorit će apstrakcijom „stabla“: „Širio sam ruke i ukopavao stopala, / ali korijenje ni milimetar pustio / ni nove izboje nisam dobio / niti sam stablo postao.“ Novosmišljeni, na splitski način, malo „ud'reni“ poetizam, koji će demantirati frazem „kažeš, nisi stablo, ali, evo, ja berem, plod, skroz sazrio“. Da, baš tako sam odgovorio autoru na provokaciju „širenja ruku“, da ne bi „prestao biti stablom koje, uostalom, nije ni bio“. Još jedan dokaz da bez dobre proturječne strukture nema ni dobre pjesme.
Sukladno kvantnom u teoriji, i poezija bi trebala govoriti o riječi koja zrači u malim diskretnim paketićima energije, što kod Krpetića lijepo vidimo u sinergičnim poredbenicama domišljanog i realnog. Jednostavno, svaki stih zrači zasebnu energiju misli spram njene antiteze, nevidljive „crne tvari“ koju će fizičari obilježiti kao teženu zemlju. Svjestan globalizacije kulture, u poeziju unosi minimalizam kao otpor promjenama svijeta. Na stotine sitnih detalja kruži oko svoje jezgre i baš oni svojom deminutivnošću natjeravaju ovčice k fiktivnoj „živici“ Giacoma Leopardija: Uvijek mi je bio drag ovaj usamljeni brijeg // I ova živica, koja na toliko strana // Od posljednjeg horizonta pogled isključuje. (L'Infinito ili Beskonačnost) Njegove oči ne mogu dosegnuti horizont zbog nje koja okružuje mjesto na brdu, gdje sjedi u osami Recanatija (danas Colle Dell'Infinito), tematizirajući koncept koji um može smisliti samo uz velike poteškoće. Umjesto toga njegova misao može zamisliti prostore bez ograničenja, što će Krpetića odvesti u nedogled praznine, daleko od interesnih sfera materijalnog svijeta („Zaletjenac“). Poput Giacoma, i sam će biti sretniji moleći nego usred tjelesne udobnosti u kojoj se može uživati na mjestu, gdje će atoničan, pomalo malaksao, bez naglaska, sve materijalno staviti u vremenski škripac i diktatom ispisati trožilje: život – bezvremenost – bestjelesnost. Što si bio u tom danu, što je on u toj bezvremenosti!?
Stoljećima ništa se nije promijenilo. „Gdje se taloži sve to vrijeme / što nam neumoljivo curi, / i kako možemo dozvati rezervno vrijeme, / kao primjerice taksi, kao prvu pomoć / kao pričuvu u ratu / kad se taj balon / uvijek bezobrazno smežura kao starac / u trenutcima kad nam najviše treba, / kad uglavljujemo posljednju opeku.“ Za kritiku možda i najmeritorniji stihovi zbirke, kâsni Krpetić, u pjesmi Vrijeme, koji čeka ono malo sunca, a laštika ga hoće katapultirati na njegovu Vrgadu, to obećano brdo, kao uprizorenje visine koju postiže ljudska misao, a na vrhu je živa ograda koja onemogućuje čovjeku da vidi krajnji horizont, dalje od smrti i postojanja. Stihovi o fiktivnoj živici, kao oznaci granica ljudskog razumijevanja u vezi s ljudskim postojanjem u svemiru, nenadmašna su izražavanja: Tišina je duboka; kad dođe dašak vjetra, ovaj glas zvuči kao glas sadašnjeg vremena, a za razliku od njega dočarava sva prošla vremena i vječnost. (G. L.) Eh, taj mediteranski svijet, da je samo to, bilo bi lako, ali ima još, puno više u čovjeku – ono preko živice – oproštaj! Krpetić će taj teret zbaciti sa sebe u pjesmi Oproštaji („...presuši / i brižni gospodar mu zatvori oči“), združujući i Vjetrove. Jedina dostižna istina je smrt prema kojoj čovjek mora neumoljivo napredovati napuštajući svaku iluziju i postajući svjestan vlastita jadnog stanja. Prihvati svog nepoznatog ljubavnika, u ovoj himni iz ovog svijeta nesretnih i kratkih dana. (G. L.)
Leopardijeva pjesnička raspoloženja bit će ocijenjena kao pomirba sa sigurnošću boli i dosade na koje je čovječanstvo osuđeno, držeći da je potrebno napustiti iluzije i poeziju, ne bi li se o zakonima i sudbini svemira spekuliralo. Komparativno, u nebeskoj raspjevanosti Krpetićevih „zmajeva“ koje pušta obuzdavajući međusobne mržnje, danas nalazimo pomirbu dvojice pjesnika, bez obzira na stilske formacije i njihove epohe – „bar dok mjehur ne pukne od dosade“. Što je nehajem propustio romantizam, aktualno je potvrdilo netom izrođeno. U natjecanju s vremenom, ispisujući među inspirativnijima gorljivu težnju za ženskom nedodirljivošću i netjelesnošću, prolaznošću i iluzornošću, antinomijom između ljudskih ideala i prirodne istine (Dvije spojene pjesme), i ovdje imamo sreću, po uzoru na talijanskoga velikana (Alla sua Donna), uvijek je u pitanju nešto izvan nje, što se o njoj učinilo vidljivim, što se kroz nju komuniciralo, ali je bilo izvan nje. (Nad portretom lijepe žene isklesane u njenom grobnom spomeniku, G. L.) S nekom egomističnom suosjećajnošću u duši, s odvažnošću križara, kao da bi htio umrijeti na bojištu, onom od „čiste ljubavi“: O, ljubavi moja, živote moj... Kako da uskladim te dvije suprotnosti. Da bi to postigao, pjesnik, ovdje skladatelj, ubacuje intermezzo bez kojeg, u toj rascijepljenosti, dvojnosti, nije moguće ostvariti želje svoje sirote duše.
I da se poslužimo već izrečenom kritikom i svedemo na minimum nerazumijevanje među njima: naglašujući ljepotu ljudske vrste, šireći je na intelektualnu i estetsku, ona univerzalna ostat će nedostižna za ljudsku prirodu, koja je ništa drugo doli „prašina i sjena“ i koja može dodirnuti, ali nikada i posjedovati, ideale koje opaža ostajući ukorijenjena u prirodni svijet u kojemu je rođena. Kraj ćemo dočekati u uvjerenju uzajamne solidarnosti kao jedine obrane od zajedničkoga neprijatelja, koji je priroda: Mrzim gnusnu razboritost koja nas smrzava i veže te nas čini nesposobnim za bilo kakvu veliku akciju, smanjujući nas poput životinja koje mirno očekuju očuvanje ovog nesretnog života bez ikakvog razmišljanja. (G. L.) Idealno za procvat Krpetićeve misli, koja će preko vizura, tamo gdje Kanaan nije samo bezvoljna zemlja puštena da čeka, već prsti zaronjeni duboko u zagledanosti, u prazninama, u odgođenim glagolima, prekopavanju po razumu. Ti vidikovci, s kojih oba sudionika motre, svatko na svoje, zapravo su njihovi životi, L'Infinito: Corde Atonali.
E sad možemo uokviriti sliku: književnost u smrti; bez umjetničkih, filozofskih i inih smjerova; uzrok kaosa psihološki trend „oslobađanja emocija“ (L. Žigo Španić), o kojem, uzgred, već dugo i sam upozoravam; a dva umjetnika, vremenski na višestoljetnoj udaljenosti, misaono prebrisanih granica, na istoj su crti razdvajanja. Svako toliko ciklički ispliva, romantizam nije stvorio čovjek 19. stoljeća, od starine je u njemu tê strasti, i navijeke će i ostati. U tom je aksiomu sukus atonalnih struna ovoga po natruhama nadasve romantičarskog pjesnika. Umetanjem metatekstualnih iskaza pjesme se udaljuju od mehaničnosti, pritom poprimajući „organsku“ formu u kojoj raznovrsni dijelovi imaju zasebne funkcije poput organa u živom organizmu. Kako reče teorija, dohvatljivost cjeline ovisna je o pomoći intuicije i imaginacije, što sugerira spoznajne moći nadređene razumu koji je ionako ovisan o vanjskoj realnosti i ograničava se na poimanje unaprijed dane stvarnosti („Samo ću kremenom o kremen / i vrijeme ću zapaliti“). Imaginacija pjesniku raspolovljuje stvaralačku viziju koja vodi onkraj poznata, ograničena univerzuma.
U ovoj djelatno votivnoj knjizi umjetnost je nadređena životu, što autor vidi kao svakidašnjicu u kojoj vladaju trivijalnosti, ograničenosti potpomognute kriterijem materijalne koristi. Gotovo pa „u pohvalu“ besmislica doba Erazma Roterdamskog, što će izvrgnuti kritici sve pa i Ludost koja govori svojim jezikom. Pozivajući se na prirodu kao prostor osame i slobode, autorov „bijeg“ od života, što ne znači i izbjegavanje odgovornosti za njega, najracionalnija je odluka. Omogućuje mu poniranje u vlastiti ego i poticaj za estetsku refleksiju kao najučinkovitiju u širini poetskog alata. Upravo takav pristup učinit će da prevlada imaginarij koji simbolizira prostor romantičkog svjetonazora kao eskapizam prožet „svjetskom boli“.
Potpuno svjestan činjenice, da „svu vlast ima dvojac / mozak – jezik kao brod i kormilar – vječne konstante“, Krpetićev biljeg postaje upravo Riječ koja nema tonskoga ili visinskoga naglaska – naslonjenica ravna odnosu tvari i energije („Niti okamenjeni jezik može govoriti / niti njegove misli ulaziti u moje“). Skladana ili sklepana, na subatomskoj je razini isporučitelj ponašanja trojstva elementarnih čestica: vremena, misli i jezika. U pitanju je taktički vrlo definiran koncept holističkog sloga, empirijski jednadžba sudaranja obećanog (vrijeme) i iščekujućeg (misao), k tomu svojevrsna razbibriga što briše ničiju zemlju do konzervativizma satire oca, Monalda, koji će konačno post mortem moći odahnuti u nesuglasju s nepravedno tuženim sinom. Svećenici će postupiti kao na moru, njihove će duše predati najdubljoj dubini.
Kakogod, tamo, iza živice, razliku uvijek pravi Krpetićeva strast za metamorfozom, iz golobrade misli u ozbiljan poetski tron. A možda je to i pitanje, ono s početka – tko je nalio more!? Jednostavno, ne možemo izbjeći pribjegavanju dvostrukih kriterija do srca vjere, s jedne strane stvarnosnih, s druge racionalnih, kako bismo uvjerili svoju publiku: bit ću ljubav... Tako ću ja biti sve... Tako će se ostvariti moj san! Spram Flakova spomenika trajnijeg od mjedi, poput svih metamorfnih stijena, i ova će se knjiga preobrazbom izdići iznad eruptivnosti i sedimentiranosti svoga vremena. To će stajalište opravdati rezultirajuća slika svijeta, kako je vidi Polkinghorne, u kojoj „smisao tijeka vremena nije više psihološki jedinstven neobičan karakter ljudske psihologije, nego intrinzično svojstvo realnosti jer budućnost nije tamo gore koja čeka nas da stignemo, nego mi igramo svoje uloge u njezinu stvaranju dok hodimo našim vremenskim hodom“.
Rezime: stratigrafski gledajući, možda aktualni geološki bezbojan sloj miriše na bezvoljkost, ali zemlja je ista, ona od prije četiri milijarde godina. Tako je i s književnošću, nije nestala, samo se pojavio pogubniji neprijatelj od postmoderne komunizma – vrijeme na izmaku!
(Igor Šipić © IO DHK)