Mato Nedić: MATOŠ – PJESNIK RASKOŠNIH SONETA / Vlasta Markasović

7. lipnja 2023. | Iz književne baštine, Prenosimo, Preuzeto, Tekuća kritika
Slika

Uz Matoševu 150. obljetnicu (1873. – 1914. – 2023.)

Sonetist Antun Gustav Matoš, priredila: Vlasta Markasović, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Osijek – Subotica, 2019., 221 str.

 

Monografijom Sonetist Antun Gustav Matoš dr. sc. Vlasta Markasović u hrvatski je kulturni prostor unijela nove spoznaje o književnome opusu, napose o pjesničkome radu najznačajnijega hrvatskog modernista. Premda je Matoš u javnosti poznatiji kao pjesnik, poeziju je počeo pisati razmjerno kasno, tek 1906. godine, kada je već bio afirmiran prozaik. Slika o Matošu kao pjesniku, koja se ustalila u javnosti, nastala je vjerojatno zahvaljujući većoj zastupljenosti njegovih poetskih radova u školskim udžbenicima te su mu pjesme poznatije od proze. Na spomen Matoša, mnogi će se sjetiti pjesama Utjeha kose, 1909., Maćuhica, Jesenje veče i drugih, a tek će rijetki znati da je on 1892. godine objavio novelu Moć savjesti i da se pojava te novele vezuje uz početak hrvatske moderne.

Knjiga dr. Vlaste Markasović prikazuje Matoša kao pjesnika raskošnih soneta. Raskoš se očituje u jezičnome izričaju, u bogatstvu stilskih sredstava, ali i u temama i motivima kojima se pjesnik bavio. Knjiga je stoga podijeljena na dva dijela. U prvome dijelu autorica donosi Matoševe sonete, a u drugome svoju studiju naslovljenu Sonetist Antun Gustav Matoš. Već na početku studije autorica pokušava odgovoriti na pitanje zašto je prozaist Matoš počeo pisati poeziju. Najprije analizira lirski sloj Matoševe proze, a potom progovara o mogućim razlozima priklanjanja poetskoj formi. Uz poznatu činjenicu da je Matoš bio glazbenik, autorica vezuje mogućnost ostvarenja intermedijalne veze glazba – poezija, zatim uviđa potrebu sažetoga iznošenja dojma u impresionističkome duhu, za što je opet pogodna poezija, da bi u konačnici ukazala na autobiografsku (ne)zgodu koja je Matoša mogla potaknuti na pisanje poezije. Naime, Matoš je (u trećemu licu) o svojemu putu od prozaika do pjesnika zapisao:

„Počeo je kasno pisati pjesme, naročito sonete, kada je zbog forsiranog rada dobio u Beogradu grč od pisanja pa morao pisati ljevicom i odreći se sviranja zbog te bolesti (Schreibkrampf, crampe à la main), pa tako stihovima zadovoljava svoje muzikalne potrebe, pišuć ih ušima i za (dobre) uši“ (str. 86).

Treba napomenuti kako je Matoš napisao stotinjak pjesama, a od njih je pedeset šest oblikovao kao sonete. U nastavku studije autorica istražuje dijakronijsku recepciju Matoševih soneta te zaključuje da se recepcija njegovih soneta odvijala u okviru recepcije cjelokupnoga njegova pjesničkog opusa. Kada je riječ o suvremenim pogledima na Matoševe sonete, autorica uviđa da je on poeta doctus, učeni pjesnik koji promišljeno gradi stihove. „(...) Matoš je odabirao iz bogate leksičko-semantičke paradigme uzimajući pri tom lekseme iz mnogih diskursa pa i znanstvenog, šireg kulturološkog, političkog i dr., a počesto su oni, kao stihovne sintagme, bili nositelji artističkih nagnuća za savršenom rimom, glazbenošću i sl.“ (str. 98). U daljnjoj analizi istražuju se parnasovski utjecaji na Matoša, u njegovoj poeziji pronalazeći elemente intertekstualnosti kao umjetničkoga postupka svojstvena modernoj književnosti. U tome smislu Markasovićeva analizira različite književne utjecaje, od biblijskoga, preko antičkoga, do utjecaja novovjekovne književnosti. Kao osobit dokaz Matoševe poetske učenosti (poeta doctus) autorica naglašava intermedijalnost. Ona bilježi:

„S obzirom na to da je Matoš bio glazbenik, violončelist, glazba je često područje iz kojeg dolaze intersemiotički citati. Glazba je posredovana pomoću glazbenih instrumenata, formi, glagola koji označuju interpretaciju glazbe, glazbenim zanimanjima, mitskim likovima pjevača, glazbenim djelima.

Sonet Čarobna frula je ponajbolji primjer intermedijalnog koncepta kojim se iskazuje učenost“ (str. 121).

Osim kao poeta doctus, u ovoj je studiji Matoš predstavljen i kao poeta ludens, odnosno pjesnik-igrač. Autorica tvrdi kako je „ludizam kao konstituirajući princip teksta u Matoševim sonetima najrazvidniji upravo posredovanjem njegovog stila, koji je dobrim dijelom utemeljen na igrama riječi“ (str. 134). Stoga ona detaljno interpretira sonete i sa stajališta ludizma.

U nastavku studije potanko je analiziran pjesnikov odnos prema lirskome subjektu. Autorica zaključuje da u dosadašnjim interpretacijama Matoševih soneta lirski subjekt nije dovoljno analiziran. Upravo stoga u njezinu je radu ovoj problematici posvećen zaslužen prostor. Nakon podrobne raščlambe, ustvrđuje da se „s obzirom na uporabu lirske perspektive u Matoševim sonetima može zamijetiti velika raznolikost: od personalističkih soneta, preko onih u kojima se miješaju perspektive do potpuno depersonalističkih“ (str. 176).

Zaključujemo kako je dr. sc. Vlasta Markasović studijom o Antunu Gustavu Matošu i njegovim sonetima proširila znanstvene vidike kada je riječ o jednome od najpoznatijih hrvatskih pjesnika. Njezin je govor znanstveno utemeljen, a zaključci izvedeni na temelju proučavanja stručne literature, na koju se autorica često poziva, ali i na temelju vlastitih zapažanja i podrobnih književnoteorijskih raščlambi samih soneta, odnosno njihovih interpretacija. Povezavši svoj govor o Matoševu poetskom radu s niskom soneta koje je uvrstila u prvi dio knjige, dr. Vlasta Markasović ostvarila je zanimljivo stručno djelo, svojevrsnu monografiju, osvijetlivši lik Antuna Gustava Matoša kao sonetista, te je svojim spoznajama dala značajan prinos hrvatskoj književnoznanstvenoj literaturi.

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2022.)

© Mato Nedić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

 

Podijelite članak