Mirko Ćurić: KNJIŽEVNA KRITIKA I KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ
TEMA 26. ĐAKOVAČKIH SUSRETA HRVATSKIH KNJIŽEVNIH KRITIČARA – KNJIŽEVNA KRITIKA I KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ
Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara, jedina nacionalna manifestacija hrvatske književne kritike, obilježili su 25. obljetnicu, ne samo utemeljenja, već i kontinuiranog održavanja, dokazavši kako je zahtjevne manifestacije moguće organizirati i izvan velikih središta. Nećemo pretjerivati pa napisati kako je Đakovo postalo nezaobilaznim središtem hrvatske književne kritike, ali je kontinuiranim nagrađivanjem hrvatskih književnih kritičara i kritičarki, doslovce svih naraštaja, te otvaranjem niza tema značajnih za hrvatsku književnu kritiku i književnost, dalo svoj prinos književnoj i kritičarskoj živosti, koju je nekoć, u prvome broju Krugova, zazivao akademik Vlatko Pavletić[1]. U duhu propitivanja te živosti, odnosno onih mjesta u koja Susreti nisu ozbiljnije zahvatili tijekom prvih četvrt stoljeća održavanja, došli smo do pitanja odnosa književne kritike spram književnosti za djecu i mladež. Premda je produkcija knjiga za djecu i mladež iznimno bogata, i sve bogatija, napose slikovnica – koje su mnoge javne osobe otkrile kao put do medijske pozornosti – čini se kako kritika nije toliko zainteresirana za njeno sustavno praćenje kao što jest za suvremenu prozu pa i poeziju. Jedini časopis koji je sustavno pratio ovaj tip književnosti – Književnost i dijete (DHK, Zagreb) ugašen je nakon četiri godine izdavanja, kada je Ministarstvo kulture 2018. prestalo sufinancirati časopis[2].
Na 26. izdanje Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara pozvan je niz važnih sugovornika, znanstvenika i znanstvenica, kritičara i „praktičara“, autora i autorica, da na Okruglom stolu pokušaju sagledati odnos hrvatske književne kritike prema važnim djelima za djecu i mladež, koja su ključna, jer su to najčešće prvi susret djece s knjigom. Što to naša djeca čitaju ili što im se to nudi na čitanje? Kakve je kakvoće ta brojem izdanja velika produkcija, zapravo i ne znamo jer ove knjige uglavnom prate (ako ih prate) tekstovi koje u prošlogodišnjem Zborniku Horvat i Lendić definiraju kao „tržišnu kritiku“ koja je „vođena marketinškim planom nakladničkog poduzeća i u najvećoj mjeri donosi s više ili manje uspjeha prikrivene hvalospjeve nakladničkih proizvoda (knjiga) neovisno je li riječ o novoproizvedenim uspješnicama ili dotiscima kanonskih tekstova. Temeljna je odlika tržišne kritike njezina neobjektivnost i usmjerenost na promociju teksta, autora i nakladnika kako bi se ostvarila prodaja knjige kao nakladničkog proizvoda.[3]“
Zanima nas svakako onaj tip kritike koji isti autori nazivaju „kritika kao medij promjene.“ Takva kritika koja, kako kažu Horvat i Lendić, ostvaruje „vlastitu postojanost, ali samo u slučaju ako se bavi onim književnim tekstovima koji su napisani u duhu budućih vremena, a ne u duhu suvremenosti književnoga kritičara, autora i samoga teksta“ – čini se teško ostvarljiva, ali Zbornik donosi nekoliko kritika upravo takvoga tipa i to one koje se bave književnošću za djecu i mlade. Voditelj Sveučilišne knjižnice u Slavonskom Brodu Ivan Stipić izabrao je šest književnih kritika koje se bave – Ivanom Brlić Mažuranić. Antun Gustav Matoš, Antun Branko Šimić, Julije Kempf, Dragutin Domjanić i Ulderiko Donadini, kritikama nastalim između 1912. i 1917., prepoznali su Ivanu Brlić Mažuranić kao spisateljicu budućih vremena. Doduše, njihov pristup nije se razlikovao od pristupa knjigama drugih autora i autorica o kojima su pisali, pa je možda odgovor, ili jedan od odgovora, na pitanja koja postavljamo na ovogodišnjim Susretima upravo sadržan u ovogodišnjem izboru – knjigama za djecu i mladež pristupiti jednako kao i drugim knjigama te ih tako vrjednovati. Infantilnost, nezrelost, ograničenost pa i glupost mnogih tekstova u knjigama za djecu i mladež treba ocijeniti upravo takvima. Mali čitatelji su, kako je to negdje napisao srpski književnik Duško Radović, mali ljudi, a silna količina infantilnih besmislica kojom nas obasipa dio književnosti za djecu ne pomaže puno kako bi se „mladi ljudi” uveli u taj, bez ikakve ironije rečeno – čudesni svijet književnosti i umjetnosti uopće. U svom kritičarskom stilu Nevenka Nekić osvrće se na suvremenu književnost za djecu: „Mnogo je danas pisaca za djecu i čini se da je neka vrsta pomame u suvremenoj književnosti sustigla baš ovu književnu vrstu. Kanon glasi: piši brzo i nastoj biti vrckast, nepretenciozan, svakodnevan, emotivno na razini djeteta kako ga ne bi zamarao možda nekim bašlarovskim podrumima i tavanima, pokazao da i u djeci ima beskraja koji se tiče dubokoga etičkoga principa. To je danas jedna vrsta pisma gotovo egzistencijalističke naravi koja se obilato naselila u naše čitanke. Rukopis za djecu ograničen je dijapazonom lake i prozaične zabave koja inače prevladava u općem civilizacijskom duhu dvadeset i prvoga stoljeća. Sve više se cijeni takva književnost i ostavlja djecu i čitatelje na niskovoltnom izdahu nakon pročitane knjige čije naslove brzo zaboravljaju.[4]“
Na ovome mjestu valja se vratiti zapravo etičkoj obvezi vrednovanja književnosti za djecu i mlade koja nije, možda, toliko važna kada govorimo o literaturi za one koje smatramo dovoljno zrelima da sami razluče vrijedno od nevrijednoga. Jedan od oblika vrednovanja ovog tipa književnosti, pa i davanja svojevrsnih pobuda za čitanje djeci i roditeljima, u rukama je prosudbenih povjerenstava nagrada za knjige namijenjene djeci i mladeži. Jedna od najuglednijih takvih nagrada nosi ime Ante Gardaša[5], a dodjeljuje se za najbolju proznu knjigu za djecu i mladež objavljenu tijekom kalendarske godine. Na poticaj književnika Stjepana Tomaša utemeljili su je 2007. Društvo hrvatskih književnika Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Društvo hrvatskih književnika Zagreb, Hrvatska pošta, Grad Osijek i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Nagrada se dodjeljuje od 2008., a do sada je nagrađeno 17 autora i autorica. Prosudbeni odbor nije se previše mijenjao, a činili su ga u različitim kombinacijama: Stjepan Tomaš, Branka Primorac, Tito Bilopavlović, dr. Dubravka Težak, dr. Diana Zalar te dr. Tomislav Zagoda. Na natječaj je u prosjeku pristizalo tridesetak naslova godišnje, a povjerenstvo je objavljivalo i uži izbor te je, osim obrazloženja nagrađene knjige, pokušavalo ukazati na glavne smjerove, teme i motive unutar prozne književnosti za djecu i mladež. Donoseći obrazloženja svih nagrađenih knjiga, koja itekako uspješno oblikuju sliku suvremene prozne hrvatske književnosti za najmlađe, čitatelje se nuka neka procjene koliko je povjerenstvo pisalo „tržišnu kritiku“, a koliko je njihova kritika bila „medij promjene.“
[1] Vlatko Pavletić: Umjetnost i sloboda: Krugovi, 1/1952.
[2] https://min-kulture.gov.hr/financiranje/arhiva-2782/odbijeni-programi/odbijeni-pro-grami-u-2018-godini/odbijeni-programi-potpora-izdavanju-casopisa-pregled-sa-sta-njem-6-8-2018/14863
[3] Jasna Horvat i Slaven Lendić: Opća aritmetika književno-kritičarskih (ne)jednadžba, u:
Zbornik Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara, XXIV, Đakovo/Osijek, 2022.
[4] Nevenka Nekić: Poučna bajka iz hrvatske prošlosti; https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/m-o/nekic-nevenka/41546-n-nekic-vilinska-stijena-renate-dobric.html
[5] Gardaš, Anto, hrvatski književnik (Agići kraj Dervente, BiH, 21. V. 1938. – Osijek, 10. VI. 2004.). Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu (1968.). Plodan autor romana, pripovijesti, bajki i igrokaza za djecu. Odlikuje ih zanimljiva fabula, osobito znanstvenofantastičnu trilogiju Ljubičasti planet (1981.), Bakreni Petar (1984.) i Izum profesora Leopolda (1986.), povezanu istim glavnim junacima. Objavljivao i prozu za odrasle koja se odlikuje jednostavnošću (Kuća od drvenih kocaka, 1997. i dr.). Pjesme su mu uglazbljivane i izvođene na festivalima (Hej, bećari, 1996.), a okušao se i u haiku pjesništvu (zbirke Grm divlje ruže, 1994.; Žuborenja, 1996.; Sto sunovrata, 1997.; Sjaj mjesečine, 2003.). Gardaš, Anto. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 5. 2023. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica. aspx?ID=21274>.
(Mirko Ćurić © IO DHK)