Irvin Lukežić, Ivan Bošković, Milorad Stojević: ISTARSKO TROKNJIŽJE / Boris Domagoj Biletić
Irvin Lukežić:
Sređivanje „književnih računa“
Boris Domagoj Biletić, Istarsko troknjižje, Knjiga prva: Vodeća imena 20. stoljeća, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019., 308 str.
Premda možda na prvi pogled ne izgleda tako, pisati o dobrim prijateljima, baš kao i o sebi samima, nikada nije jednostavno niti baš previše zahvalno. Možda je tako stoga što smo prema bliskim osobama pretjerano subjektivni, što ih gledamo kroz, ako tako možemo reći, emotivne naočale. Međutim, upravo zbog toga, izazov je svakako veći negoli kada pišemo o osobama koje ne poznajemo, pa možemo biti daleko slobodniji, ne strahujući da ćemo u bilo kojem pogledu zastraniti ili u nečemu pretjerati. Unatoč ovim nelagodama i rezervama koje imam, odazivajući se pozivu da napišem nekoliko prigodnih besjeda u povodu izlaska najnovijih knjiga Borisa Domagoja Biletića, zapravo troknjižja, ipak ću to pokušati učiniti.
Biletić nedvojbeno pripada onomu tipu pisaca, kritičara i javnih djelatnika koji svemu što čine prilaze s velikom strašću i osjećajem osobne odgovornosti. Posebno to vrijedi za književnost kojom se predano bavi od mladih dana pa sve do danas – kao pjesnik, kritičar, urednik časopisâ i knjigâ, publicist i polemičar. Književni čin za njega nije traženje nekakva privremenoga bijega ili utočišta od stvarnosti, bijega u neki imaginarni, objektivno nepostojeći svijet, niti besplodno umovanje u kakvoj kuli bjelokosnoj, gdje se povremeno povlači u tišinu i osamu, daleko od svijeta buke i poslenosti. Baš naprotiv, književni je čin za njega, bar kako mi se čini i kako ja to vidim, uvijek i prije svega način osobnoga odgovornoga djelovanja, nešto što podrazumijeva jasnu moralnu vertikalu i ozbiljnost, veliku predanost i zauzetost, nešto što nema samo subjektivan, nego podjednako tako naglašeno nadindividualan, kolektivan značaj.
Za Biletića je, nadalje, književnost oduvijek bila posebna strast, posvećeno kreativno nastojanje, koje se javlja iz iskrenoga unutrašnjeg poticaja, poticaja na javno istupanje i djelovanje kojim se postojano promiču posebne duhovne vrijednosti za koje se valja uvijek iznova boriti, kako bi ih se uspjelo očuvati i postojano održati. Svojstveno je to svakom savjesnom i čestitom humanistu i piscu, koji svijet želi učiniti boljim, negoli što jest ili je bio. Biletić posjeduje posebno radoznao, ali ujedno i uvijek borben duh, što ga čini na neki način stalno budnim i pozornim promatračem/tumačem današnje, ali i prošle stvarnosti. Budući da ima visoke spisateljske kriterije, u pravilu je nezadovoljan postojećim stanjem i zato ga nastoji, koliko može, popraviti. I čini to onako kako najbolje zna i umije, govoreći i pišući, artikulirajući svoju kritičku misao.
Za razliku od mnogih naših intelektualaca, koji nekako radije bježe od polemike i javnoga sučeljavanja, smatrajući takve pokušaje gotovo unaprijed bespredmetnima i osuđenima na neuspjeh, Biletić je uvijek otvoren za argumentiran dijalog s onima koji ne dijele njegova mišljenja, dapače, to smatra svojom obvezom. Jer, jedino se tako, slobodnim iznošenjem vlastitih stavova, ali uvijek u duhu tolerancije, svaki problem može objektivnije sagledati, razjasniti i razbistriti. Nažalost, u nas je pretjeran duh obzirnosti i samozatajnosti gotovo doveo do zamiranja erističke vještine i uopće kvalitetnoga javnoga govora, što nikako nije dobro za daljnji razvitak naše književnosti i kulture, čemu, barem deklarativno, uvijek težimo. Umjesto argumentirane javne rasprave i sučeljavanja stavova, nerijetko smo suočeni s običnom svađom, ili, što je još gore, šutnjom i ignorancijom. Naravno da takvo stanje stvari nije održivo i da bi ga s vremenom trebalo mijenjati, jer pasivnost i nezainteresiranost, i općenito govoreći i u konkretnome slučaju, nimalo neće doprinijeti rješavanju najvećih problema.
Ne treba čuditi to što Biletiću, od svih tema koje se tiču hrvatske književnosti, posebno na srcu leže one u vezi s njegovom Istrom. Za njega je Istra daleko više od zavičaja, ona je njegov duhovni, kulturni i genealoški iskon, ona je nešto trajno prisutno u njegovu biću, posebno onome unutarnjem, što ga sudbinski određuje. Istra za nj ima neku posebnu, antejsku važnost, snažan je poticaj svekolikom njegovu djelovanju, ona mu je spiritus movens, kategorički imperativ, neka vrsta neprocjenjivoga bogatstva baštinjenoga u nasljeđe, ali prije svega ono što ispunjava osjećajem odgovornosti, povijesne odgovornosti prema prošlosti, koja mora naći mjesto u našoj današnjoj svijesti, toliko izloženoj neizmjernoj količini svakojakih informacija, koje nas dnevno zbunjuju efemernošću i površnošću.
Kao što je poznato, Istra je imala osebujnu povijest, tijekom koje će ta naša pokrajina stoljećima postojati izvan matičnoga hrvatskoga političkoga i kulturnoga prostora, bivajući nešto poput pokrajinskoga corpusa separatuma. Premda je danas integrirana u jedinstven hrvatski politički i kulturni prostor, još uvijek postoje mnogi problemi u percepciji osebujne istarske književne tradicije, podjednako tako i u njezinu izučavanju i interpretaciji. Dapače, kako vrijeme prolazi, kao da se javlja sve veća potreba za duhovnim kontinuitetom, vrjednovanjem i čuvanjem tradicije, kako ne bi bila prepuštena zaboravu, posebice u uvjetima današnje površne informacijske globalizacije te sve veće neupućenosti na svim područjima.
Svjestan činjenice da tu zavičajnu/hrvatsku/istarsku tradiciju treba ne samo nastaviti njegovati nego i postojano propitivati, Biletić je godinama i već desetljećima u različitim prigodama i knjigama pisao o istarskim piscima i njihovim sudbinama, o korpusima djelâ koja su nam ostavili u nasljeđe. U vremenu koje je protjecalo, i sâm se neprestano razvijao i spoznajno nadopunjavao. Ono što je izvorno bilo zamišljeno kao cjelovit tekst, kasnije je ponekad revidirano i prerađivano i/ili nadopunjavano, tako da je nastao sasvim osebujan autorski književno/povijesno/kritički kolaž (pretežito studijâ i ogledâ širih uvida), objedinjen sada u trima svescima ove jedinstvene cjeline.
Teme kojima se Biletić ovdje bavi tek su naoko marginalne, stoga što dijelom nisu vezane uz hrvatski književni mainstream, ma što to značilo. No, upravo su stoga za našu književnu i kulturnu povijest beskrajno značajne i važne, jer svjedoče o tome da hrvatska književnost, kao uostalom i kultura, ima mnoga lica, u njoj postoji mnogo usporednih tijekova i rukavaca, koji zapravo predstavljaju zasebne svjetove ili svjetove po sebi. I ako ne poznajemo te rukavce, nemamo cjelovitu i jasnu sliku o našoj bogatoj i tako raznovrsnoj književnoj povijesti, čije je temeljno obilježje regionalizam, te jezični i stilski pluralizam.
U našemu slučaju riječ je, dakle, o istarskome književnom „rukavcu“ ili, da se poslužimo terminom Filipa Grabovca, „bûku“, o kome Biletić govori i koji promišlja na svojstven, uvijek emotivan i osoban, ali i racionalan, precizan, temeljit i vrlo kompetentan način. Iz svake njegove esejističke rečenice vibrira autorova osjećajnost i energija, zauzetost za problem kojim se bavi i koji uzima u razmatranje. Njegove su prosudbe odmjerene i duboko promišljene, misao jasna i argumentirana, način izražavanja temeljit i metodičan. Zahvaljujući tome, čak i tada kad se čitatelj s autorom možda i ne slaže posve, ipak mora uvažiti i cijeniti njegovu argumentaciju, poštujući pravo na drugačiji pristup. Autorovi ogledi, osvrti, kritike i studije uvijek propituju ono bitno, suštinsko, aktualno i važno, istodobno noseći snažan pečat autorove osobnosti, njegova prepoznatljivoga esejističkoga stila i interpretacijskoga pristupa. Zainteresiran čitatelj zasigurno neće biti razočaran onime što mu je ovdje ponuđeno, tim prije što o ovoj problematici, nažalost, još uvijek nemamo dovoljno zadovoljavajućih novijih studija i interpretacija.
Pišući o svojoj Istri i njenim specifičnim temama, Biletić pred očima uvijek nastoji imati širi nacionalni i kulturni kontekst, nastoji ne biti pukim slaviteljem manje ili više slavne pokrajinske prošlosti, niti prigodničarom koji popunjava stranice općim mjestima i istrošenim formulacijama, praznim frazama. Jednako tako vješto izbjegava svaki sentimentalizam, inače svojstven našemu zavičajnom/provincijalnom diskursu, kao što se svojski trudi ne biti laudator tempori acti. Provincijalizam je, pak, stanje duha koje nema osjećaj za šire vidike niti registrira promjenu duha vremena, već se neprestance okreće u krugu istih tema i rješenja, ne nalazeći izlaza iz postojećega stanja duha.
Boris Domagoj Biletić u trima knjigama zajedničkoga naslova Istarsko troknjižje oblikuje zanimljivo i poticajno štivo koje se odlikuje visokom kritičkom sviješću i kvalitetom, zrelošću i ozbiljnošću. Istra je, kao što bi rekao njegov slavni zemljak Matija Vlačić Ilirik, za Biletića dulcissima patria, koju on promatra „očima duše“ (Hamlet). Dapače, njegov uvijek posebno nadahnut diskurs o Istri – koja je u doslovnom i prenesenom smislu riječi patrimonium, ono što smo baštinili od očeva kao vlastitu suštinsku, identitetsku, intelektualnu, duhovnu i humanističku popudbinu – kao da u potpunosti razotkriva autora samog, njegovu dušu i njegovu, možemo reći, zapravo sudbinsku preokupaciju, jer ono o čemu pišemo uvijek i prije svega otkriva nas same.
Istarsko troknjižje, a u tome sklopu i prva knjiga Vodeća imena 20. stoljeća (koja upravo jesu ta, o čemu nema dvojbe: Viktor Car Emin, Mate Balota, Drago Gervais i Zvane Črnja), u simboličkom smislu predstavlja najnoviji pokušaj sređivanja „književnih računa“ između naše najzapadnije pokrajine i cjeline Hrvatske, s jasnim ciljem da to što je baštinjeno ostane ne samo trajno prisutno u okvirima nacionalne kulture, nego i kritički valorizirano na objektivan način, staloženo, jasno i primjereno suvremenome povijesnom trenutku.
* * *
Ivan Bošković:
Ponajbolji tumač književne Istre
Boris Domagoj Biletić: Istarsko troknjižje, Knjiga druga: Značajnici i teme 19. i 20. stoljeća, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019., 288 str.
Boris Domagoj Biletić nije samo najpoznatije ime književne Istre nego i jedno od najvrsnijih imena naše književnosti općenito, jednako poticajan kada je riječ o pjesništvu, uredničkom poslu, publicistici i književnoj povijesti, poticanju književnih i kulturnih događanja, uredniku brojnih knjiga i organizatoru druženja i skupova. Kao pjesnika, priznato je, prati ga glas, posve s pravom i razlogom, jednog od najistaknutijih pjesničkih suvremenika; kao urednik časopisa Nova Istra desetljećima ustrajno dokazuje da se i u „književnoj provinciji“ može uređivati glasilo koje prerasta okvire zavičajne tribine i nameće se ponajboljim časopisom u nacionalnoj književnoj zbilji; jednako vrijedi i za uredništvo mnoštva knjiga kojima obilato nadmašuje izdanja koja se tiskaju u većim središtima i s većim materijalnim potporama, dok mu se u organizaciji i poticanju kulturnih događanja i književnih skupova teško može naći ravnoga. Ne manje vrijedi to i za književno-povijesni i publicistički rad; osim što ustrajno promiče ulogu kulture i književne riječi u očuvanju imena naroda i njegova identiteta, Biletić marno otkriva nepoznate i nedovoljno poznate stranice nacionalne duhovne i književne memorije i ugrađuje ih u duh i govor sredine, u onaj nacionalni couleur u kojem se ogleda njezina životna prepoznatljivost. Takvim zauzetim i predanim radom Biletić se tijekom više desetljeća nametnuo ne samo središnjim imenom kulturnih i duhovnih događanja u istarskoj sredini, nego i prvorazrednim intelektualcem i uvjerljivim tumačem njezine posebnosti i prepoznatljivosti u hrvatskoj cjelini. Zbog toga kritičar i može napisati da je Biletić „…intelektualac europskog formata, ponosan na svoju nacionalnu pripadnost, integralni Hrvat koji se jednako osjeća kod kuće u Đakovu, kao i u Puli, Istranin glagoljaške paradigme, bez autonomaških i regionalističkih antihrvatskih figa u džepu, Europljanin duboko uronjen u njezinu kulturu, kršćanski univerzalno impostiran. Djeluje kao izvanstranačka književna i nacionalna osobnost, kao moralni autoritet i glas razuma u sredini gdje takav stav ne nailazi na pljesak“. Kada je riječ o navedenomu, vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da na to Biletić niti ne računa. Pače, obrani ljudskoga i nacionalnoga identiteta u mjeri književne riječi kao najdublje legitimacije – što je istaknuto i u pozamašnoj bibliografiji priloga o njemu i njegovoj književnosti – Biletić uzvraća izdašnim djelom čije stranice rječito govore u prilog njegove jedinstvene uloge i težine književnih/kulturoloških intervenata u lokalnoj sredini, ali i u hrvatskoj kulturi općenito, koja svaki glas drugoga i drukčijega doživljava kao napad na svoje pravovjerje godinama krijepljeno ideološkom neupitnošću i (političkim) istinama. Takva (povlaštena i izdvojena) pozicija priskrbila mu je glas središnjega imena kulturnih i književnih događanja u istarskom životnom domicilu i jednom od domicila njegove književnosti, ali i u svim sredinama koje hrvatskim jezikom legitimiraju svoju sudbinu. I mnogo više i mnogo šire od toga!
Premda je napisao pozamašan broj tekstova o brojnim književnim temama i imenima, Istra, njezini ljudi, kultura i književnost Biletićeva su trajna opsesija. I sudbina njegove književnosti! Dovoljno je podsjetiti i spomenuti se Bratuljske jabuke, Glasa književne Istre, Istarskih pisaca i obzora, Moje Pule, Oko Učke – hrvatskoistarske teme… kao i mnoštva ogleda, kritika i kulturoloških priloga i natuknica što ih je kao „pristrani čitatelj“ objavljivao u novinama i periodici. Od tog obilja sastavljeno Biletićevo „istarsko troknjižje“ to rječito bjelodani i argumentira. Pod naslovom Istarsko troknjižje II, knjiga na 290 stranica obuhvaća niz tekstova različitog karaktera, znanstvene, književne i kritičke perspektive i utemeljenosti. Uz uvodni tekst Integracija istarskih Hrvata jezikom i kulturom, koji vrsnom akribijom progovara o višeslojnom (hrvatskom) identitetu Istre, podnaslov Značajnici i teme 19. i 20. stoljeća ponajbolje opisuje sadržaj knjige s prilozima o Kalcu, Laginji, Nazoru, Žicu, Dukiću, Ciligi, Radetiću, Mihoviloviću, Perušku, Bostjančiću, slavonskom i istarskom Balentoviću te Nedjeljku Fabriju i Fulviju Tomizzi i njihovu „vježbanju boljega života“. Na kraju je uvršten popis korištene, preporučene i spomenute literature koji sadržaju osigurava relevantan književni teorijski kontekst i nudi poticaje za nova čitanja i interpretacije.
Za čitanje Biletićeve „književne Istre“ prva dva članka u knjizi imaju posebno značenje. Prvi, o jeziku kao ključnom integracijskom čimbeniku kako u Istri tako i njezinoj književnosti, apostrofira jezik kao najdublju mjeru nacionalnoga identiteta u Istri, nasuprot centrifugalnim silama regionalizma koje do današnjega dana, u različitim odnosima i slikama, nisu posve izgubile na svojemu utjecaju. Složenost istarskoga identiteta kao „nestabilne“ povijesne kategorije Biletić otkriva na izvorištima narodne kulture i jezika kao uporištima svijesti o pripadnosti hrvatskome narodnom biću tijekom dramatičnih povijesnih stoljeća. Unatoč nesklonim i otegotnim okolnostima, zahvaljujući jeziku hrvatski se istarski čovjek djelatno i književno integrirao u nacionalno biće, a s njime i u širi europski civilizacijski i životni krajolik. Zadržavši u njemu svoju posebnost, Biletiću odrednica „hrvatskoistarski“ opisuje „krovnu (hrvatsku) sastavnicu regionalnoga kulturnog identiteta Istre“ i istarski (kulturni) identitet kao zavičajni ili regionalni u odnosu na (opće)hrvatski, pri čemu se pojmovi regionalnoga (zavičajnoga), nacionalnoga i univerzalnoga ne isključuju niti moraju isključiti. Pri tome kulturni identitet, kao mnoštvenost oblika u kojoj se jedna skupina prepoznaje i razlikuje od druge, „stvara osjećaj povezanosti s poviješću koju je proživjela i kolektivnu sudbinu koju doživljava“. U istarskom prostoru na djelu je kulturni pluralizam kao pravi „kontekst afirmacije identiteta/identitetâ, čime se otvaraju nove mogućnosti dijaloga kao prirodnog konteksta prihvaćanja različitosti i raznolikosti“, a jedna od ključnih dominanti i determinanti svakako je glagoljica/glagolizam/glagoljaštvo kao razlikovni identifikacijski znak. U navedenom eseju/raspravi Biletić pod sitnozor stavlja i dvije sintagme koje opterećuju hrvatsko istarsko biće; prva je Istria Nobilissima koja plemenitost/„plemenitost“ odrednice pokrajine povezuje s romanskim/venetskim/talijanskim etnosom i vezana je uz pokušaje talijanizacije hrvatskoga puka, te sirotica Istra koja je predmnijevala „akulturacijsku i asimilacijsku sudbinu i prihvaćanje jezika i kulture te etničke i nacionalne svijesti tzv. ‘povijesnih naroda’“. Kako ti glasovi još uvijek nisu iščezli iz svijesti pojedinih aktera istarskoga društvenog života, za razumijevanje složenih okolnosti i „razmrvljenog identiteta“ Biletić izdvaja Bertošinu studiju kao nadasve zahvalnu jer ključ istarskoga života/suživota vidi u prožimanjima, a ne sukobima aktivnih identiteta, kako u prošlosti tako i u suvremenosti.
U članku o Istri u povijestima hrvatske književnosti od Šurmina do Šicela te o Istranima u antologijama nacionalnoga značaja, Biletić podastire i oprimjeruje to da se autori, djela, pojave i fenomeni određenih razdoblja „istarske“ književnosti bez ostatka drže „vrijednostima hrvatske književnosti kao cjeline“, što na svoj način legitimiraju i nacionalne antologije kao institucije nacionalnog pamćenja, neovisno o tomu što su voljom/iskustvom i uvidom antologičarā iz pojedinih izostala imena koje sredina drži svojim bardovima i kanonskim imenima!
Ostale studije i prilozi u knjizi rezultat su autorova čitanja pojedinih više ili manje poznatih imena, jednih s povijesnim, a drugih, pak, s estetskim atribucijama. Osvrćući se na Kalčev prijevod/prepjev Rapicijeve poeme Histria, Biletić svjedoči o „zanimljivom prevoditeljskomu pothvatu“, a ujedno i „najvrjednijemu te dosad nevrjednovanu književnom ostvaraju A. Kalca“; o Laginji pak svjedoči kao o „znakovitom glasu hrvatske Istre“ bez čijega rada, uz ostale, „ne bi bilo ni našega jezika ni nas današnjih, sada i ovdje“. Osvrće se Biletić na Nazorov istarski opus s Velim Jožom na prvomu mjestu, u kojemu vidi „simboličnu okomicu (…) gdjekad zatajena ili potisnuta identiteta istarskih Hrvata“, baš kao što u Žicovoj Istri u Ujevićevoj biblioteci „Hrid“ prepoznaje „rijetko opsežnu, iscrpnu i pouzdanu te utoliko bitnu činjenicu nazočnosti Istre u svijesti šire hrvatske javnosti“ i „cjelovitosti nacionalnoga prostora“.
Posebno poglavlje u knjizi posvećeno je književnoj riječi u Istri pod fašizmom; u poticajnom nacrtu za opsežniju obradu Biletić zagovara to da se o navedenom vremenu progovara ozbiljno i argumentirano uz uvažavanje složenosti društvene zbilje i činjenica koje osvjetljavaju društveno vrijeme i odnose u njemu. Više su nego zanimljivi Biletićevi članci o veličini malenih i Dukiću, o Ciliginim pričama i njegovim statistima i protagonistima vremena, o Radetiću i njegovim pričama te dokumentarno-publicističkom djelu Istra pod Italijom, o novinaru i publicistu, ali i pjesniku „s potencijalom“ Ivi Mihoviloviću, sa Črnjom i antologičaru Korablje začinjavca, o prozama Tone Peruška (Tone Kamenjaka), o nezanemarivim pjesmama Ivana Bostjančića…
Biletić piše i o međuratnoj istarskoj periodici u kojoj je (o)čuvana svijest o zavičaju i ljudima, ali i o (u bivšoj državi zapravo privatnome!) časopisu Susreti koji je uređivao „istarski Slavonac i slavonski Istranin“ Ivo Balentović i u njemu objavljivao općehrvatske kao i istarske teme, a završna je tema posvećena Fabriju i njegovu romanu Vježbanje života te predmetno-tematskim usporednicama s Tomizzinim romanom Bolji život, s naglaskom na motivu „zlosretnog eksodusa“ koji je postao ne samo Fabrijeva opsesija nego i „velika literarna činjenica“. Završna rečenica Biletićeva članka: „(…) da se tematizirano podneblje i kao tema i kao locus odnosno topos, bez mistifikacija i patetike novih mitologizacija, navlastito bez potiskivanja ma kojeg od svojih gradbenih identiteta, danas konačno može pokazati i potvrditi u pravome svjetlu spone, susretišta i stjecišta plemenitih i nadopunjujućih se nakana, u stvaralačkome prožimanju ideja pa i argumentiranoj opreci te kreativnoj raspri, uvijek s poštovanjem spram književnika i opusa koji nas se i više negoli tiču u prostoru i vremenu u kojemu nam ne preostaje drugo doli dostojno i dostojanstveno ostaviti intelektualna i kreativna traga, uvijek iznova i danomice vježbajući bolji život jednih za druge, sviju za sve…“, ta rečenica, dakle, nije samo poruka (i) Fabrijeva djela nego i poruka za bolji život svih na istarskim (i) hrvatskim stranama. U pluralnom identitetu Istre, povijesnoj alternativi ili-ili, jedini je odgovor i-i, što na osobit način Biletićevi članci nose kao svoj (književni) teret i poruku.
Biletićevi tekstovi bjelodane i književno oprimjeruju to da je Istra posebna hrvatska zemlja – i zemljopisno, kulturno-povijesno i književno. U književnom smislu nadasve ne i dovoljno poznata, svojom književnom riječju ona je nedjeljiv dio hrvatske kulturne i književne baštine, hrvatskoga nacionalnog identiteta. I dok su se pojedinci uspjeli izboriti za značajnije mjesto i udio u tijekovima hrvatske književnosti, za neke je, ne i s pravom, regionalni nazivnik još uvijek (prevladavajuća) vrijednosna odrednica. Ne uspijevajući premostiti granice regionalnoga i zavičajnoga, ostali su uglavnom predmetom kritičkoga interesa i recepcije lokalnih autora, iako je na nekim njihovim stranicama, kako pokazuje Biletićeva knjiga, podosta (književnih) razloga kojima mogu uzvratiti kritičkoj/znanstvenoj znatiželji.
Ovom knjigom/izborom Biletić pokazuje to da nije samo priznat pjesnik, pouzdan antologičar i zauzeti promicatelj istarske hrvatske književnosti u nacionalnom kulturnom i književnom ozračju, nego i vrstan povjesničar književnosti, o čemu je svojedobno pisao i akademik Šicel u vezi s Biletićevom Bartuljskom jabukom, monografijom posvećenom Zvani Črnji.
U prilozima od kojih je ova knjiga sastavljena, bez obzira na njihov unutarnji ustroj, Biletić otkriva značenje pojedinih djela i imena kako u zavičajnoj tako i u ukupnoj nacionalnoj književnoj slici. Usto, on je istinski zanesen čitatelj koji voli, razumije i promiče književnu riječ, koji je svjestan svega što književna riječ znači u slici identiteta sredine i naroda. Njegovo čitanje „književne Istre“ stoga je uvijek afirmacija i njezine zavičajne i njezine nacionalne posebnosti, ali i čitanje „suprotno kampanilističkim regionalnim zanovijetanjima, s jedne, ili pak integralističkom malograđanskom zazoru pred bogatstvom hrvatskih kulturnih, kulturalnih i kulturoloških različitosti“, s druge strane, čime se – njegovim riječima – nastoji „ostaviti vrata otvorenima i pogledu u jedan od zavičajnih pritoka jednoj i jedinstvenoj, no mnogolikoj, hrvatskoj kulturi i književnosti kao njezinu povijesno najstarijemu i najkontinuiranijemu očitovanju tijekom dugih stoljeća naše nazočnosti i u najzapadnijim domovinskim prostorima“.
Riječju, Biletiću je (književna) Istra najdublja inspiracija, a on, bez sumnje, ponajbolji tumač njezine (književne) posebnosti!
* * *
Milorad Stojević:
Tema Istra, tema Hrvatska, tema šȉrā…
Boris Domagoj Biletić, Istarsko troknjižje, Knjiga treća: (Nad)zavičajne vrijednosti, 1984. – 2019., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019., 310 str.
Treća knjiga iz Istarskoga troknjižja Borisa Domagoja Biletića sadrži tekstove iz njegove kritičarske prakse te, usto, nekoliko polemično-esejističkih i „memoarskih“ tekstova. Iza njih stoji trideset i pet godina književnog posla; kritički tekstovi izbor su iz članaka objavljenih u novinama, časopisima i zbornicima, bili su pogovori i predgovori, izlaganja na skupovima, predavanja s povodom ili prigodom, a neki se prvi put pojavljuju u ovoj knjizi. Premda se autor ponajprije bavi knjigom, počesto se estetski, ili koji drugi problem u tekstu poveže s povijesnim kontinuitetom i kojim izvanliterarnim čimbenikom, sociološkim, političkim. Doduše ima ovdje štiva u kojem je knjiga povod za samo ta potonja razmatranja. S tim u vezi jasan je Biletićev angažman glede nacionalnog interesa u vidokrugu teme o kojoj piše.
Premda je tematski određena Istrom, (Nad)zavičajne vrijednosti, 1984. – 2019. ništa manje ne govore o univerzalnom, općeljudskom, te naposljetku – o hrvatskome, tom potonjemu možda i najviše. Zato bi se temat mogao lako i izokrenuti, tako bi zapravo tekstovi „teme Istra“ postali „tema Hrvatska“.
Za razliku od prvih dviju knjiga Istarskoga troknjižja, ova je s manje analitičkog instrumentarija, što i jest u imanenciji kraćih kritičkih više-manje „namjenskih“ tekstova. Biletić je to i napomenuo u Autorovoj opaski uz izdanje, svjestan da ne može izvan žanrovskog uzusa, te da su to zapisi o tome kako je neke knjige (i probleme) „čitao, doživljavao i tumačio u navedenome vremenskom rasponu“. Uistinu, kraća kritička forma, ovisno o zadaći, dopušta više poopćavanja, doživljavanja, ležernijih ocjena i pohvala, ali i sintetsku ponudu i oštriju, izričitu prosudbu.
Na stanovit način ovu treću knjigu Istarskoga troknjižja doživljavam i kao treću knjigu Biletićevog Pristranog čitatelja*, samo je u ovoj iz troknjižja tematika uglavnom (i naizgled) sužena na istarski književni i kulturni areal. Recepciji Biletić u ovom slučaju nije namijenio da bude aleatorička, imaju te kritike i stanovitu edukativnu namjenu glede ukusa u istarskoj (i ne samo njenoj) subliterarnoj proizvodnji, ali i u istovrsnoj „metropolskoj“ književnosti. Edukativnost proizlazi iz samog odabira tema i problema, ali i iz Biletićeva kritičkoga stila.
Dug je niz istarskih prosvjetitelja, na kraju im je veliki Zvane Črnja, koji su, svatko na svoj način u svoje vrijeme, povjesničarska, kritička, politička i slična pera „trošili“ na emancipaciju od raznih predrasuda glede njihova kulturološkog prostora. S Borisom Domagojem Biletićem i njegovom viševrsnom poslenošću na istarskom prostoru počinje razdoblje kritičke analize. Premda takvih nastojanja ima i prije njega, posebno u Črnje, Biletić putem kritičkih analiza knjiga i promišljanja o društvenim korelacijama drži „posao integracije“ dovršenim, bez obzira na socijalno paljetkovanje nekih pojava o kojima on žučno i raspravlja.
S tim u vezi on vidi problem u lošoj recepciji „zavičajne“ književnosti u samoj njenoj matici. Iako je i sama sva u zavičajnom elementu, i sa subliterarnom hiperprodukcijom svake vrste, matica hrvatske književnosti s neskrivenom, i neopravdanom, ohološću promatra književnost izvan metropole u estetski neprovjerenom i sumnjivom ključu. Naime, „teritorijalni nastanak“ bilo koje književne tvorevine nije nikakav estetski ključ vrednovanja. Nasljeđe je to, uhodano i provincijalno, iz prošlih vremena kada su metropolski golubovi pismonoše brže letjeli pa se tamo djelomično živahnije recipiralo trendove tada suvremene europske književnosti. A i onda su takvu vrst vrijednosne nivelacije promovirali redom više-manje metropolski provinciali, Provinzbewohneri, provincialsi, maloměštáki i tartománybelieki, u kojih je obaviještenost bila založni kriterij. No, i poslije telekomunikacijske novovjeke pogode njihovo je stajalište vazda slično, te po njima u „provinciji“ i dalje nema električne, elektronske, morske i struje svijesti.
Boris Domagoj Biletić upravo upozorava na taj anakronizam; Hrvatska je s takovrsna stajališta književna provincija koja unutar svoga korpusa iznalazi i parcelizira svoju literaturicu na daljnje i „dalje“ literarne pokrajine. Štoviše, provincijalnim kriterijima ih vrednuje: (eventualnom) drugotnijom inačicom istog jezika i teritorijalnom „izmještenošću“, sve ostalo, uključujući estetske procese, čista je istodobno i metropolska imaginacija i intelektualna statičnost, uhodanost literarnog litorala, izvanliterarno samozadovoljstvo i mentalna komocija. U takvim je stajalištima Biletić blizak Črnji: estetski relevantno djelo nema granica, jezičnih, zemljopisnih, intelektualnih.
Nadalje, premda ne uvijek deskribirani, što u kraćim kritičkim tekstovima i nije moguće, estetski se nazori B. D. Biletića itekako (sintetski) naziru, i s punom su tolerancijom i prema onima koji nisu u krugu njegova kritičkog interesa. Naročito je to važno kada se govori o hrvatskom kontekstu u Istri, zato autor i sugerira podnaslov (Nad)zavičajne vrijednosti, ima time na umu hrvatske književne, povijesne i ostale, ponajprije kulturološke (dobre i manje dobre) kvalitete koje opslužuju (ili to mogu, a nisu prepoznate) matični korpus, budući da same za sebe, separatno, ne funkcioniraju ni na kojem planu, literarnom, izvanliterarnom, ponajviše kulturološkom, vjerojatno i političkom. Dakako, Biletić inzistira i na ireverzibilnoj relaciji, jer se samo na takav način postiže kompaktnost cijelog hrvatskoga prostora.
Iz Biletićevih je tekstova razvidno, i onda kada to izrijekom ne spominje, kako je istarski kulturni prostor u mnogočemu specifičan, ali i organski dio hrvatske kulturne zajednice, uklopljiv u njen estetski sustav, s jednakim ili sličnim vrijednostima i manama. Međutim, sama posebnost bez estetskih rezultata na strani je onih mišljenja koja drže da u Istri nema prevelikih umjetničkih ostvaraja, pa se onda sve svodi na povijesnu slavu muzejskih artefakta (dakle: izmozganih), tvarnih iskopina i nepročitanu umjetničku sadašnjost. Dakako, ne zaboravlja kontinuitet i dobrog pisanja i neophodnosti literarnog utilitasa u tradicijskom kontinuitetu, budući da je korist (utilitas) bila u imanenciji svrhe opstanka ne samo hrvatske književnosti u Istri, nego i u utilitasu nacionalnog opstanka.
U tekstu Pulski pisci u suvremenoj hrvatskoj književnosti, iz 2008. godine, Biletić je napisao i ovo: „Lako (je) dokazati kako je posljednjih desetljeća – postupno od 1960-ih, od 1980-ih naglašenije, a s početkom 1990-ih vrlo uvjerljivo – Pula po nekim svojim autorima i nekolikim književno-knjižnim inicijativama doista postala bitnim hrvatskim književnim središtem. Naime, nakon kakva-takva hrvatskoga kulturno-književnog konteksta stvorenog u okviru zakašnjela narodnog preporoda na Poluotoku u smiraj i potkraj austrijske vladavine, pa nakon četvrt stoljeća posvemašnjeg rashrvaćivanja pod fašističkim terorom, trebalo je, dakle, nekoliko desetljeća da hrvatska književnost u novim okolnostima i u najzapadnijemu dijelu domovine dobije svoje književno središte – Pulu“.
U svojim kritičkim razmatranjima B. D. Biletić ne upada u zamku vernakularnih kriterija, naslovno određenje troknjižja ne uvodi povlastice estetskih kriterija, nego samo tematski „privilegij“. S tim u vezi ključno mu je pitanje: je li zavičajnost vrijednost ili alibi za subliterate, skribomane, ljude „vlastite namjene“ i bez umjetničkih kriterija. Ti potonji u Biletića nemaju prolaznu ocjenu, jer upravo takvi stvaraju krivu predodžbu o tzv. regionalnoj, zavičajnoj i sličnoj „literaturi“ kampanilističke provenijencije.
Opisujući kakav književni, kulturni i sličan problem, portretirajući čiji opus (ili ih sintetizirajući), Biletiću je strana kritička zaslađenost, „krijumčarenje“ estetskog nema povlasticu. Jednako tako, Biletić neće kriti zadovoljstvo kada u nekoj knjizi pronađe poticaj i za svoja razmišljanja o estetskoj razini knjige, potom o distribuciji njenih dobrih osobina na socio-literarnom planu, a u krug njegova kriričarskog interesa spadaju i knjige velikana, ili publikacije o njima.
Takve su npr. memorabilije istarskog (i hrvatskoga) političkog aktivista i svećenika Bože Milanovića, starijeg književnika i publicista Ernesta Radetića (o Istri pod Italijom, 1918. – 1943.), publicista Dušana Tumpića (Hrvatska Istra), povjesničara Darka Dukovskog (Istra i Rijeka u Hrvatskome proljeću), književne povjesničarke Mirjane Strčić (o istarskom preporodu) i još poneka publikacija o kojoj Biletić piše. On te knjige drži vrijednima u sagledavanju tradicije hrvatstva, u podsjećanju na njegovo zatiranje, zajedno s jezikom i književnošću koji su amblematski simboli otpora tom procesu u doba talijanskoga posjedovanja Istre.
Posebno mjesto u Biletićevim kritičkim osvrtima čine razmišljanja o čakavskom jeziku i njegovim literarnim dosezima, ponajprije na istarskom području, ali se temeljni problem odnosi na recepciju „zavičajnosti“/zavičajnosti u hrvatskoj književnosti. Biletić je jedan od onih suvremenih kritičara, a sve ih je više, koji jezik shvaća estetički, a ne politički i paralingvistički, ali se to počesto i isprepliće. Za njega je važno estetsko ostvarenje, a ne mjesto jezika u hijerarhiji onih koji kroz animozitet prema drugotnijem prosuđuju i ono što forma ne nosi kao sadržaj. S tim u vezi B. D. Biletić afirmativno piše o pjesništvu i knjigama Daniela Načinovića, Rudolfa Ujčića, Eveline Rudan, Nade Galant, Slavka Kalčića…, ne zato što su pisane čakavskim jezikom, nego zato što su spomenuti pjesnici na njemu znali izraziti respektabilnu pjesničku vrijednost.
Knjigu B. D. Biletića ne valja shvatiti kao kroniku ili konačnu (dovršenu) elaboraciju tema i problema o kojima ovdje piše, iako su mnoge od njih tek s Biletićevim tekstovima došle na vidjelo. To su naprosto tekstovi koji ih promiču, gdjekad parcijalno, gdjekad u široj deskripciji, te ih treba shvatiti kao dio relativne cjeline Biletićeva cjelokupnog kritičkog opusa. Znači, ove kritičke napise treba promatrati komplementarno, u kompletu s većim esejističkim radovima iz ostalih dviju knjiga troknjižja, ali pogotovo s knjigama prije ove. Sve su one vezane za temu Istra, temu Hrvatska, a te teme nisu izdvojene iz šireg konteksta, književnog, kulturološkog, povijesnog, socijalnog, političkog…**
_____
* Biletić, Boris Domagoj: Pristrani čitatelj, I. (Izabrani književni ogledi, studije i članci) i II. (Izabrane književne kritike i osvrti), Zavičajna naklada „Žakan Juri“, Pula, 2007. Autor je za ovo dvoknjižje godine 2008. dobio najugledniju hrvatsku književnokritičku Nagradu „Julije Benešić“. (M. S.)
** Ova su tri teksta objavljena kao pogovori knjigama na koje se odnose, također i u cjelini – PORTRET: Boris Domagoj Biletić, časopis Republika, br. 5-6, DHK, Zagreb, 2021.