Šura Dumanić: PALETA RIJEČI JOVANA NIKOLAIDISA

Jovan Nikolaidis: Mavro el Greko: ljubavni roman, Antena M – Plima, Podgorica – Ulcinj (C. Gora), 2023., 64 str.

U jednome od svojih najzrelijih ostvarenja, sažetoj ali poput rijetkoga biljura izglačanoj i istančanoj knjizi Mavro el Greko, poznati crnogorski pisac Jovan Nikolaidis donosi izvanredne poetske opise prirode, ljudi, krajolika, kao i portrete svojih junaka. Ponesen iznimnim nadahnućem za pisanje ovoga kratkog ali izvrsnog romana, autor u sudbini glavnoga junaka Mavra el Greka utjelovljuje slikara kojemu posvećuje roman (Radoslav Ratković), potičući čitatelja da se i sam zapita nad tekstom i nad životom.

Rapsodija boja, oblika, mirisa…

Knjiga počinje jednime od najljepših lirskih opisa prirode ispisanih ne samo u crnogorskoj književnosti.

Pri tome se ne možemo oteti dojmu, ne opisivanja, već slikanja krajolika u romanu (čija prva rečenica glasi: Dan je počeo kao na slikama Kloda Monea), slikanja u bojama satkanima od riječi, u koloritnoj rapsodiji riječi koje je pisac/poeta izvukao na svjetlo iz najdublje nutrine vlastita doživljaja, viđenja, iz vlastite ljepote.

Već s prvim riječima knjige čitatelj će se naći usred rajskoga opisa krajolika u kojemu: …posmatrač bi vidio kako tamno zelenilo prolazi površinom zaliva ka pučini i vraća se, istom brzinom, do onog mjesta gdje je i nastalo. A dijelom nebesa, gdje svjetlost stiže, utučenog sjaja od nejednake oblačine, slazio je u impresiju slike mutni gospodar Helios. I sve što se kretalo zemljom, a kretalo je sve što je na to osuđeno bilo, upijalo je sunčevu toplinu, i od toga bivala lelujava para bez ivica, pihtijasta masa zraka koji ulazi u okoliš…

Potom u koloritnom, kaskadnom stupnjevanju slijedi opis jutra:

Jutro je bilo: pupanje oblačnog dana sa Suncem kao kraljevskim cvijetom, koji od te olovnozelene mase daždonošja još nije uspjelo da otvori latice. Kad se protegne i posve izvuče iz pokrivača vlage, u sunce se neće moći gledati – biće bljesak…

Jutro je bilo: treptavi kobalt makije i srebrni prah maslinovih šumaraka, tamna zelen borovlja, žutilo nepokošene trave, i stabla maginja, ljubomornih od zrelih plodova: kao krv crveni medaljoni na grbači Mavrijana…

Jutro je bilo: simfonija. Topot jahača vjetra i šum vilinskih hâlja, poderanih o stabla i stijenje. Pljuskanje vode u škripovima i na žalu…

Jutro je bilo rzanje rasanjene kavalerije sjeveroistočnog vjetra. Četa novog zraka koji se sjuri sa visoravni Ćafe u usku dolinu zaliva, grabeći da pronese maslinjacima, borovljem, kroz drač i brnistru, glasove svojih izaslanika…

Jutro je bilo ljubav valdinoška, vodeni pejsaž buđenja, tečno jutarnje srebro zaliva, preostali pramenovi magle u granju: paučina vlage…

U takvo je jutro pisac smjestio glavoga junaka romana, Mavra el Greka, i započeo romanesknu pripovijest.

 „Namaz boje“ u dva sloja

Jednako kao u prethodnim djelima, Jovan je Nikolaidis pisac koji brani važne ljudske vrijednosti i vrijednosti zajednice, postavljajući tako temelje vlastitoj kritici „postojećega“.

Kritika je barem dvoslojna.

U jednome se sloju (poput slikarskoga nanosa temeljne boje) oslanja na vrijednosnu kritiku, kada ljudi skliznu u poroke, pa u tom smislu odzvanja gotovo proročki, poput upozorenja: A rijetki, dovoljno oprezni da shvate u što se pretvara ljudska nezajažljivost, rekoše da spasa ljudskom rodu neće biti ako se ne uvidi i ne uvede jednostavni red ponašanja: nije svakom dato da ima više nego mu treba, niti se smije zaboraviti gdje je kome mjesto. Takvi skromni mudraci (zemljotresi su učestali, nabujale rijeke odnosile naselja, pomamljeno more razbijalo kamenito obalno stijenje u krš i šoder, runili se planinski visovi nad ravnicama što su tonule u bezdane, otrovi s visina i kužni dimovi iz dubina gušili djecu i starce), pred koncem koji se slutio, u po glasa, počeše da zapijevaju tužbalicu: pučka ribarska pjesma o mučnom životu kraj mora i vječnim snovima nad morem. Oči ribara i ratara vidješe, prije nego su izdahnuli, kako iz dimnjaka kûća Porto Hendeka vijore zeleni dimovi kajanja.

Drugi sloj (iliti slikarski namaz) jest otkrivanje niza svakodnevnih situacija, navada i novotarija, koje se naizgled čine privlačnima, ali koje ustvari vode uništenju temelja zajednice. U knjizi Marvo el Greko tom će gotovo slikarskom paletom (satkanom od riječī) biti oslikana opreka između nekadašnjeg načina života i suvremenih, materijalističkih „postignuća“ civilizacije, u kojoj ljudi ostaju prazni i isprazni, tražeći način kako popuniti nelagodnu prazninu (u tom smislu pisac tematizira, primjerice, turizam).

Autor znalački donosi vještu usporedbu: supostavlja/suprotstavlja „staro“ i „novo“ vrijeme, primjerice opisujući druženja nekada i sad.

Ranije: Bio je nekada u varošana lijep običaj da s vremena na vrijeme (o Đurđevdanu neizostavno) odlaze s porodicom, ili u grupama, rodbinski i prijateljski, na uranak i dnevni izlet okolišom. Išli bi pod maslinjake, ili se verali briježjem. Tamo bi ostajali vazdan. Stizali su kopnom, tovareći na magarcima hranu, piće, prostirke i kojekakve sitnice za sebe i djecu, nogu pred nogu turskom kaldrmom do odredišta, ili morem, u barkama, raspjevani ulazeći i izlazeći iz zaliva, veseli u plesu i pjesmi. Žuborili su glasovi u šumarcima, kraj obale i na vodi, veselio se radišan svijet, kikotale žene i ciktala djeca, ne misleći na zlo, ne čineći zlo. Tih dana iz tog vremena pastorala je trajala u uvali, mir se stanio u svakom djeliću ovog dijela svijeta, inače patnog od kad zna za se; bijaše to doba kad su ljudi znali ko je stariji a ko mlađi, i to poštovali, kad se imalo dosta i tražilo upravo toliko, mjerilo se po sebi, ne po drugima, i vjerovalo da je sve što stekneš došlo radom, a da će neradom, nehajem otići. Voljeli su se kasabalije, varošani. Znao je svijet i to: zakoni su stare zidine tvrdih gradova. Ljudi današnjice su to zaboravili…

Sada su se zaredali takozvani izleti – organiziranje druženja za turiste radi zarade, a nekadašnje uživanje u zajedništvu okrenulo se bezgraničnu zgrtanju novca bez ustezanja.

Prorijedila se družba, svako je u hitnji, osmijeh se pretvara u grimasu. Zaboravljaju se zdravice, poskočice, zadjevice, bajalice, kandilice; maškare i poklade ostali su sjećanju kao relikti. Narod se uozbiljio više nego mu priliči, narod se ufitiljio, osilio i prezobao. Počeo je da misli na evropski novac, da planira gradnju novih kupatila sa keramičkim pločicama iz Španije; uvozi se švedski parket, namještaj iz Slovenije; regali, noćni stočići, velika ogledala; tepisi iz Turske, penjoari, žiponi i kurtoni, u bojama makaroni…

Očajan, pisac će zavapiti: Juče, danas i sjutra, čovjek je prirodom svojom kvarno biće.

Jedan čovjek i jedna žena

Zaneseno prateći čudesne, izvanredne opise prirode i kraja, piščevih ljudi (ribara) i glavnih likova, čitatelj je neprimjetno uvučen u skriven didaktički svijet i etos autorov:

U mengelama ružnih i teških obaveza, u prostoru rada i kapitala, radnici u gigantskom čaplinovskom stroju, mediteransku vakancu prihvataju zdušno, djetinje neozbiljni. Već su gosti opušteni, nemarni su, sa manje obzira jer su sretni. … Oni su ovdje prepoznavali svoje davno izgubljene živote, prađedovsku želju, djedov zavjet. Užurbani život ih je dresirao da sve zaborave što je upamtiti trebalo, pa je ova noć bila njihova sjutrašnja uspomena, podsjetnik na greške koje su počinili, iluzija u koju su ušli, i prigušena sjeta koja iz njihove svijesti neće izaći nikada. Kad je već tako – neka se večeras zanesu, opiju, slude. Koliko sjutra čekaće ih, da ih kinje svojim lavirintima – futuristički megalopolisi.

U tome posve ozbiljnom obratu na granici tragičnoga, koji pisac vješto gradi svojim doživljajem stvarnosti, vlastitim vrijednosnim izborom i gdje, prateći radnju, živo osjećamo napetost unutar napisana štiva, tenziju opisanog realiteta, istodobno ničime pripremljeni na dramatski i dramatični vrhunac, koji će se odigrati u drugome dijelu romana, događa se prije erotski negoli ljubavni sraz i sjaj slikara i žene, što pak simbolizira susret svjetova (zapadnoga i istočnoga tj. balkanskog) te susret doba (nekadašnjega i suvremenoga, našega/ovoga „sad“).

Pisac je ušao u ženinu dušu, vidio ju je; ne njezino posrnuće kao žene koja ima muža i djecu, ne, već njezinu tugu i očaj, za nj ona je biće na gubitku. Pritom nije uljepšao njenu sliku – nije lijepa, opis njezina tijela, lica, hoda… odaje ženu koja već dotiče jesen života…

S druge je strane slikar opisan kao polubog, muškarac božanstvenih osobina, nadaren, smion, uzvišen…

Osjeća se neravnoteža između muškoga i ženskoga načela, možda nepravedna… Ili možda nedostaje ženski lik „s naših strana“, lik kome bi se pridale opće ženske, esencijalno vrijedne osobine. Možda je takav lik „otpao“ zbog jake piščeve želje da istakne razlike između dvaju svjetova, koje ljubavnici u ovome romanu personaliziraju. A kakvi su to svjetovi?

Očekivala bi se produbljenija, podrobnija razrada osnovnih razlikovnih obilježja među kulturnim krugovima, dapače civilizacijama. Ali ne. Pisac opet čini obrat i nanovo  mijenja obzor, koji ni sada nije plošan, nije pojednostavljen na parove istok-zapad, jučer-danas… Njegove su koordinate u biti univerzalne, etičke:

Potraga za srećom čovjeka! Samo se rijetki usude krenuti takvim putem, još rjeđi na njemu opstanu. Ono što je njemu večeras bilo prirodno, ovim ljudima, koje je dočekao i ispratio, bijaše samo slutnja, smotani embrion želje koja u mnogima čâmi. Za sve lijepo u životu, ono što razložni život zahtijeva, potrebna je buna. Nemirenje. Dizanje ustanka protiv navika. U pobuni je napredak, a radost u takvoj borbi. Da razmaženi krenu s mjesta. Ali, malo je takvih boraca u svijetu lijenih duša. Treba tražiti. Samo da nije udobnosti koja zbunjuje i obezoružava, da nije obilja kome se ljudi predaju, budzašto prodajući svu volju kolotečini.

A s druge strane Janusove obrazine…:

Pa kad ih dovedeš u pustu uvalu, nalik su učenicima iz kaznenopopravnih domova, zavjetnicima iz skolastičkih internata: ne znaju da hodaju po oblucima, bole ih listovi nogu dok preskaču ògrađa, mršte se kad zagrizu nezrelu dunju, straši ih zelena žaba koja skoči na sto, a za blavora koji im se, nespretnima, umetne među noge, zamišljaju da je anakonda koja će ih progutati. Vrište i trče, vrte se u krug, a onda se zadihani ljube međuse, pâre, opijaju, plaču. Ubrzo, opet gladni i žedni neobičnog, hoće da se stropoštaju u meko srebro zaliva, iako je junsko noćno more hladno. Iznova traže da se govori o lijepom, neobičnom, a sami mucaju: bulazne poslušnici civilizacije – svijet iz složenih geografija. Gdje vlast drže vaspitači navika, kontrolori postupaka, krvava mater napretka koja duva u pištaljku svrstavajući ih u redove, dva po dva, natrag u Red, Rad i Sigurnost. U prostore gdje sloboda mre, a sreća jeca.

Epilog

Pisac kaže da je „sveznajući svjedok“ te da ima pravo izmaštati ono što u biografijama i događajima nedostaje. Stoga pitanje: jesu li slikar Mavro el Greko i Njemica Krista Kesel antijunaci ovoga romana? Slikar je iz romana „uklonjen“  iznenadnom (gotovo tajanstvenom) smrću od prirodne nepogode i pokopan visoko u planinskim stijenama, a Njemica odlazi da bi živa bila pokopana u svojoj europskoj životnoj rutini. Jesu li ova dva (anti)lika poslužila piscu samo zato da pokaže sraz dvaju svjetova (kako fizičkih tako i vrijednosnih )? Na kraju krajeva, među njima nije bilo ni ljubavi, ni obećanja, ni nade (pisac tvrdi: Volio je žene ovaj valdinoški vragolan, maltene koliko i svoj rad, koliko i ovu uvalu, koliko i vino. A ove su dolazile bez poziva, nakratko ostajale kraj njega, i odlazile sa uljudnim pozdravom: zbogom, nikad više). Bit će da je prije riječ o susretu u kojem su se ògledala i odgledala dva svijeta. I oba umrla.

(Šura Dumanić © CdM © IO DHK)