Tina Laco: ČUDOVIŠNA STVARNOST ROMANA / Stanko Krnjić
Stanko Krnjić: Ostavljeni, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2022., 191 str.
Stanko Krnjić je 2020. godine objavio knjigu poezije „Rat(ište) riječi“, koja lucidnošću i sugestivnošću naslova, ali i podvojenošću sentimenta koji je određuje, u potpunosti korespondira s mudrim naslovom Bogišićeve antologije starije hrvatske poezije „Leut i trublja“: naime, Krnjić je pjesničko ja u svojoj lirskoj (anti)ratnoj sagi osudio na pat poziciju između osjećajnosti leutaša i neustrašivoga zanosa trublje, ogolivši ga u prostoru ranjivosti te vješto izbjegavajući preuzetne i izlizane proturatne pamflete i duhove budničarstva.
Započeti analizu Krnjićeva proznog prvijenca „Ostavljeni“ podsjećanjem na njegovu zbirku poezije možda se čini neobičnim, ali nije neopravdano: naime, roman – ili zbirka priča, kako god odredili ovu građu, bez sumnje je prozni elaborat zbirke „Rat(ište) riječi“. Može se iščitati i obrnuto: spomenuta je zbirka zapravo lirska uvertira prozi, u kojoj će se lako prepoznati nizovi zajedničkih motiva – od figure oca i nasljedne kobi rata, gotovo neizbježna fenomena muške loze, prokletstva koje se prenosi s koljena na koljeno, do nepodnošljive cirkularnosti vremena, začaranoga kruga istosti u ratu, bespovratno ranjene mladosti, besmisla, apsurda i tragedije rata. „Nema domovine/umrla je jutros“ – stihovi su koji snažno odjekuju svim proznim ratnim epizodama, a neke od pjesama čak i nose naslov jednak poglavljima romana („Trešnje“, „Ovan“, „Cigani“)… Reklo bi se, zapravo, kako nas autor sam upućuje da pronađemo vrlo snažne i očite veze potresnoga iskustva koje je ponajprije pjesnički, a zatim i prozno predočio.
S obzirom na to da je spomenuto traumatično iskustvo utkao najprije u stihove, a zatim ga pretvorio u složen i slojevit prozni materijal za koji se ne može s apsolutnom sigurnošću utvrditi radi li se o romanu ili pak o zbirci priča, teme o kojima Krnjić na sve tri razine progovara nude različite mogućnosti čitanja i, posljedično, nose potpuno različita čitateljska iskustva.
U Krnjićevu je prozu, kao i u poeziju, dominantno upisana duboka mučna samoća, koja otkriva autorov odnos prema stvaranju samome: autor pisanje doživljava markezovski, kao proces u kojemu pisac poput napuštena bića na vjetrometini pokušava odgovoriti divovskome izazovu da raspoloživim i šturim jezičnim sredstvima vjerodostojno izrazi vlastitu čudovišnu stvarnost (onu koja, upozorava Màrquez, nije papirnata nego određuje naše bezbrojne svakodnevne smrti). Bezbrojne svakodnevne smrti u Krnjićevoj prozi odzvanjaju još od prve priče/prvoga poglavlja, od anticipacije rata, gdje je gotovo očekivana „pretenciozna nabrijanost“ i „neupitna patriotska spremnost“ zamijenjena rezignacijom, mirenjem s iskustvom koje će život odrediti smrću, dan tamom, vrijeme besmislom. Nema, pri tome, lanaca velikih apokaliptičnih misli koje pretendiraju postati velikom naracijom: autor konstruira britke, kratke, odsječene, vizualno snažne rečenice filmske dinamike, montirajući ih poput scene na scenu. Ova zamjena duge elaborirane bremenite prozne rečenice filmičnošću, način na koji pisac priznaje, a zatim se bori s „manjkavošću jezika u odnosu na veličinu iskustvene traume“, primjetna je i, zapravo, vrlo česta u novijoj (anti)ratnoj prozi; no ono što u ovome, gotovo uobičajenom, postupku Krnjićevu romanu daje osobit i autentičan pečat jest polifonija, specifična višestrukost i umreženost pripovjednih glasova, oblikovana do te mjere suptilno da je čitatelj najprije sumnjičavo detektira tek u nekim fragmentima, e da bi je tek na kraju u potpunosti postao svjestan, razumijevajući koliko je taj postupak obremenio prozu, koliko je umnožio razinu njezine kompleksnosti i multiplicirao slojeve značenja i mogućnosti čitanja.
Istina je da se, kako svjedoči Josip Mlakić, Krnjićeva proza po svim tehničkim i umjetničkim parametrima može iščitavati kao zbirka kratkih priča: naime, svaka mikrocjelina u zbirci funkcionira zasebno, nosi svoje motive, svoju dinamiku, vlastitu zaokruženost, jasan početak i kraj. Međutim, interpretativno zanemariti ovaj tekst kao „cjelinu romana“ posljedično bi značilo ostati zakinut za puninu razumijevanja Krnjića kao proznog autora, za osobitost i autentičnost njegova načina oblikovanja „čudovišne stvarnosti“, za književnu umješnost koja se u ovoj prozi očituje dominantno na tri razine.
Ponajprije, u ovome romanu postoji jasna pripovjedna linija koja prati jedan lik i njegovo iskustvo rata, od trenutka odlaska na ratište pa sve do peteespeovskog epiloga. U tu se liniju, međutim, postupno i sve češće, najprije vrlo razbacano i fragmentirano, a zatim sve razvidnije, upliću drugi glasovi, druge misli, drugi „tipovi komentara“. U jednoj rečenici, tako, osjećamo nujnog pripovjedača koji čitatelje uvodi na set („Gusta, visoka stabla platana“), u drugoj je rečenici pripovjedač bliži redatelju, sasvim različitoga tona, koji okularistički detaljizira okružje, zatim se javlja distanciran pripovjedač, i to oštrim, jasnim, vuletićevski potresnim i obezglagoljenim rečenicama („Grad u nizini, selo na visoravni, uzak put“), potom se distinktivno uočava i glas lika koji se dinamički raslojava, ponegdje se stapajući s pripovjedačem, a ponegdje bježeći od te pozicije; na trenutke se taj lik oblikuje kao refleksija iz prošlosti (ili refleksija na prošlost), na trenutke nestaje i dopušta da njegovu ispovijest dokumentiraju drugi. Prihvativši ovu prozu kao roman, postaje sve razvidnije kako se fabula razbija, fragmentira: u protoku vremena, tvrdoglavoga glavnog pripovjedača koji se progresivno drži fabule sve intenzivnije ometaju drugi glasovi, sve ono što je bilo sve češće potresa realitet onoga što je sada, tako da se stvarnost dubinski proživljava, a istodobno se od nje panično bježi. Upravo ova polifonija iskustvo čitanja obilježava pečatom košmara, onakvoga kakav se dijagnosticira kod protagonista romana: stoga i rečenice koje se na prvoj razini čitanja čine vrlo pragmatičnima, lišenim bilo kakve mogućnosti empatije, u cjelini romana izazivaju tragičnu suživljenost, dubinsku komunikaciju s težinom opisana svjedočanstva: „Sveden sam na rat. Ne postoje drugi dijelovi mene. Živim rat, sanjam rat, napijem se sve češće zbog rata. Budim se s ratom u sebi. Takav i zaspim.“
Nadalje, ne čitamo li „Ostavljene“ kao roman, ostat ćemo zakinuti za iznimno snažan i razvidan segment ove proze, a to je njezin „progresivni rast“, usložnjavanje na svim razinama. Tek se u cjelovitosti takva razumijevanja, naime, spoznaje razvoj odnosno raslojavanje lika/likova, glasova, kao i poimanje tragične i nasilne promjene vremena, od linearnoga koje teče, po očekivanoj liniji, od anticipacije rata do završetka rata, do košmara kružnoga cirkuliranja vremena u kojemu – što i jest najpotresnije – nema obećanja novoga početka, obećanja spasa. Proljeće, ljeto, jesen, zima – ali novo proljeće ne podrazumijeva nov početak, bujanje novoga života, nego upravo spoznaju da je sve pretvoreno u začaran krug iz kojega bijega nema. Pa čak i u posljednjemu dijelu, ono što čitatelj osjeća fabulativno kao kraj – kraja zapravo nema jer je vremenski krug neprekinut, proljeće postaje ljeto, ljeto je jednako jeseni, jesen uranja u zimu, između zime i proljeća mijena nema. Krnjićev protagonist tako tragično komunicira s Màrquezovim Joséom Arcadiom, koji „na neki neobjašnjiv način ostaje dijete jeseni, strašno tužan i usamljen“, kao i s Pramajkom Ursulom, određenom kao „staro novorođenče“, koja se plaši spoznaje da vrijeme ne prolazi nego se vrti u krugu. U ovako oksimoronskoj poziciji ostarjela mladića zapeo je i glavni lik „Ostavljenih“, pišući sudbinu u kojoj ne može ni postojati „ugoda razrješenja.“ Ovaj protagonist raste „obrnuto proporcionalno“: usložnjava se u svojoj kompleksnosti, čitatelju tako postajući bližim, ali istodobno se udaljava, padajući na dno. Prisjetimo se, primjerice, Kamovljeve strukture „Isušene kaljuže“: „Na dnu“, „U šir“, u „Vis“, pa jasnim postaje to da je Krnjićev roman strukturalno „iščašen stožac“: u početku, „u visu“, lik je potpuno nesvjestan toga što uopće znači otići u rat, „u širu“ se njegova spoznaja proširuje, a „na dnu“ spoznaje tragediju kružnoga protoka vremena te postaje jasno da će pečat doživljena iskustva biti neizbrisiv u vječnosti i paralizirati ga na mnogo načina, čak i po svršetku rata. Pri tome se, promjenom ovih triju „stanica“, mijenja jezik romana: od reminiscentne mekoće, preko filmskih detaljiziranja do dinamike, brutalnosti i sirovosti.
U konačnici, važno je upozoriti na osobitost Krnjićeve „pripovjedne okularizacije“, na mogućnosti čitanja koje autor otvara: roman se može pratiti linearno – progresivno, fabulativno, ali i kao svojevrsna rekonstrukcija, čime se sjećanja na određeno iskustvo pokušavaju zaštititi od propadljivosti koju donosi vrijeme. U tome smislu roman „Ostavljeni“, kao rekonstrukcija jedne traume, otvara niz drugih mogućih, nenapisanih, ali snažno nagoviještenih priča (od kojih se prva, „Otac“, apsolutno ističe kao najpotentnija i najplodonosnija).
Prozni je prvijenac Stanka Krnjića obilježen impulsima nemirnih i bolnih prisjećanja, od kojih se bježi i kojima se pribjegava, kao u stihovima „Daorske“ Luka Paljetka: „Zašto me usred noći sjećanje na vas budi, Daorsi, braćo, ne znam/Ono što znam nije pouzdano/sve curi kroz prste kao zrnje proje, a nju smo jeli, još osjećam joj okus…“ Čudovišna stvarnost romana „Ostavljeni“ počiva baš na takvome sjećanju, na sjećanju koje se obnavlja stalnim podražajima da se trauma prošlosti, ma kako teška bila, u svim svojim slikama, mirisima, okusima i dodirima sačuva, zarobi, nadiđe i preboli.
(Tina Laco © IO DHK)