Ljubo Krmek: PJESNIČKE STOPE NA DUHOVNOJ CESTI / Miljenko Stojić

Miljenko Stojić: S Njim hodi, Matica hrvatska, Ogranak Čitluk – Ogranak Vinkovci, 2022., 87 str.

U vremenu smo blijede i beskrvne poezije čiji tvorci uglavnom ističu svoju osobnost te ju poistovjećuju sa stanjem cijeloga društva. Šturi su to stihovi, bez energije, bez boje, koji odaju pjesnike bez cilja i bez ideala, što je za punokrvnost dobre poezije iznimno važno. Na poeziju Miljenka Stojića osvrnut ću se s promatračnice osobnog poznanstva, osobnih dojmova stečenih prigodom čestih susreta i književnih druženja, te osobnog doživljaja pjesama meni dragoga duhovnika.

Duga i tiha je pjesnička nazočnost Miljenka Stojića u novijoj hrvatskoj književnosti Bosne i Hercegovine. Godinama ispisuje sjetnu, opominjuću, rezimirajuću, a nerijetko i bolnu pjesničku poslanicu. Iznoseći pred lice javnosti svoju pjesničku istinu, diljem zavičajnoga neba, odaje nam svoj pjesnički zavjet hrvatskoj domovini, svojoj Hercegovini i svome narodu. Od prvih objavljenih pjesama pa sve do danas, iz toga svijeta, iz toga kruga pjesnički nikad nije izišao, niti može izaći.

Najnovija, jedanaesta zbirka pjesmotvora Miljenka Stojića, S Njim hodi, izrazom i stihom u punoj mjeri potvrđuje jednoobraznost poetske fraze pjesnikova stanja posljednjih tridesetak godina. Naučeni smo na to da pjesnici, većinom, promjenom duhovnog stanja kao i pjesničkih ideala mijenjaju poetsku formu, što u Stojića nije slučaj. Dosljedan je u svome pjesničkom slovu od prve do najnovije zbirke. Je li ta dosljednost pjesnička zabluda ili će vremenom steći značaj – odredit će vrijeme samo. Prednost joj je u tome što pjesnik dnevnički bilježi svu dramu današnjeg vremena, napose stanja svoga naroda, od opomene, upozorenja i zanosa, do razumnosti, trezvenosti i sabranosti (pa i sažetaka – ponekad gorkih).

Njegova poezija izrasla je iz duha vremena u kojemu živimo. Zrcalo je to kako nas samih, tako i naše stvarnosti. Polazišta i utjecišta ovoga pjesništva osobni su doživljaji, osobno iskustvo, te spoznaja i samospoznaja prolaznosti. Misaona, refleksivna poezija. Rese ju kršćansko i domoljubno nadahnuće u kojemu nerijetko prepoznajemo dobro nam znanu dugu cestu koja vodi put raja:

     Tako je dragocjena ona meni,

     shvaćam dok vijuga.

     Sada je to kralježnica života…

     (Slijedim je, str. 13.)

Osnovni ton poezije Miljenka Stojića strogo je osoban. Poetsko-prozni govor, u kojemu najprije naziremo prozni tekst pa tek onda poeziju, jasan je, razgovijetan i upečatljiv. Premda se često sve čini poznatim i proživljenim – te preko toga prelazimo ne osvrćući se, Stojićeve pjesme čine da zastanemo i promislimo o naoko banalnim stvarima. Tu je dubina. Taj način kako tražimo-izražavamo svrhu življenja u prolaznosti, kako doživljavamo svoju povezanost s darovanim nam vremenom, svoju povezanost s drugima, s prirodom, s onime što je mnogo veće od nas samih, to je duhovnost. To je najdublji vrutak, najdublja vrulja odakle potječe Miljenkovo slovo, slovo koje se raslovljava diljem hrvatskoga ozemlja, ukratko – Duhovna Hrvatska. Kad to znamo, onda su nam jasni simboli u njegovoj poeziji: stradanja, Domovina, Domovinski rat, Hrvatska, Hercegovina, vjera, oprez, hod po pravome putu…

     Naše su stope takve kakve jesu,

     ali trag ipak treba ostaviti dubok,

     da nam se ne smiju, da nas pamte.

     (Tlapnje, str. 13.)

Treba se boriti! Nikada posustati! Ma kako teško bilo! Treba ostaviti dubok trag! Za one koji dolaze za nama! Da nas mogu pratiti! Unatoč smijačima! Nada i vjera! To je snaga življenja! U njegovu slovu nema gorčine iznevjerenih očekivanja. Tu smo gdje jesmo. Nema ništa od pukog kukanja i ogovaranja. Pjesnička raspričanost nudi uvijek nove varijacije iste intonacije. Pa tako mrtvilu i apatiji, danas kao svojstvenim hrvatskome narodu, elegičnim tonom pjeva Uspavanku:

     U ovom trenutku moj narod spi.

     Tako bih ga rado probudio.

     Samo, kome da ga tada dam?

     Nikakva vođe na vidiku,

     tek opsjenari uzvikuju prazne riječi.

     (Uspavanka, str. 38.)

Narod je uspavan. Uljuljan. Čini se kao da ga nije briga ni kamo ide, ni tko ga vodi. Danas je, možda više nego ikad, nužno isticati razlike između dobra i zla, istina i neistina, kako za one koji su to zaboravili, tako za one koji stasaju i ne znaju. U autorovu izrazu nije ništa isforsirano, nijedna riječ ne strši ponad ostalih. Naprotiv, to je ispisan stihovni dnevnik koji, uza samokontrolu, istovremeno posjeduje prividnu lakoću i mirnoću unutrašnjeg toka svijesti. Ne luta i ne traga, ne eksperimentira i ne riskira, ide  zacrtanim poetskim putem kojim stopu po stopu sigurno korača do konačnog uspjeha i priznanja, do zvijezda:

     Zvijezde ne mogu taknuti,

     mogu im samo mahnuti,

     doći ću ja jednoga dana gore,

     s pregrštom smijeha i bistrine.

     (Slijedim je, str. 13.)

Jednostavnost izraza, oblikovana (u) ovim stihovima, kojima se otvaraju vrata nebeska, pokazuje kako je riječ o pjesniku kojemu je tiha kontemplacija naspram napetih a jednostavnih životnih formi bitna poetska odrednica. Stihove ne ispisuje žureći, jer zna da je oko svoga životnog stoga splastio svjetlosti koliko je mogao, da ju je nabacao s vjerom i radošću oko stožine. Vjeruje da će jednoga dana doći gore… osjeća… vjera se ne promišlja nego osjeća… i poeziju treba osjećati…, a onaj koji ne osjeća, taj i ne razumije. Ne razumije ni stihove Miljenka Stojića… ne razumije njihov usud… ne razumije usud nas zaljubljenih u Hrvatsku.

(Ljubo Krmek © IO DHK)