Ivica Matičević: MISAO NA PRIČU, NEPROLAZNO… / Ante Stamać
Ante Stamać: Prolazne postaje: autobiografski zapisi, Školska knjiga, Zagreb, 2021., 144 str.
Kaže se, posve pogrešno, da se bez onoga koga nema – može i mora! Možda se mora, ali sasvim sigurno ne može, barem ne na jednak način da je taj na koga se misli među nama, da je živ… i posve sigurno ne u maloj kulturi poput naše u kojoj se gubitak vrijedne osobnosti itekako osjeti. Upravo je kuća koja se brine da Republika redovito izlazi i očuva svoju periodičnost, taj temeljni uvjet svakog perodika (otud mu generička pripadnost i ime!), osjetila koliko je u posljednjih pet godina ponekad bilo teško bez svoga bivšeg predsjednika Ante Stamaća. Kritički stav, oštar, pravedan i bez dlake na jeziku – bile su njegove temeljne odlike, stav koji se s pozornošću slušao, stav koji se uvažavao i koji je, kako bi se to reklo, imao težinu da obilježi, pokrene i provede u djelo naum svoga tvorca. Štošta što danas obilježava DHK zasigurno ne bi bilo tako da je profesor Stamać tvarno među nama. Bilo bi sigurno bolje. Pa ipak, iza filologa, prevoditelja i službenika hrvatske riječi i književnosti, kako je sam za sebe znao reći, ostalo je nemalo duhovno i kulturno nasljeđe: želio je da ga se u prvom redu drži za ozbiljna prevoditelja s njemačkoga i engleskoga, a tek potom teoretičara, povjesničara i kritičara književne djelatnosti. I doista, njegovi su prijevodi ono najbolje što je u toj teškoj, zahtjevnoj, složenoj i samozatajnoj praksi ostalo do danas i što će vrijediti i nositi književnu struku još dugo u budućnosti. Nećemo ih poimence spominjati, jer ovaj tekst nije po svojoj naravi ni spomenički ni žalopojni za cijenjenim profesorom i kolegom. Svatko tko imalo drži do sebe u stvarima književnog posla zna o čemu se radi i tko je bio Ante Stamać, dio onog niza najzaslužnijih hrvatskih filoloških stručnjaka i pretražitelja književnih i kulturnih dostignuća… Flaker, Žmegač, Solar, Kravar, Batušić, Frangeš, konačno Stamać.
Obično se kaže, kad se govori načelno o autobiografiji, a želi se biti pametan, kako svatko ima pravo na vlastitu priču. Kakva god ona bila, manje ili više zanimljiva ili je pak takvom autor sam o sebi predstavi. Priča o vlastitom životnom putu, oblikovana kao da je fikcija, iako to nije jer takvom ipak ne može biti a da ne postane posve otuđena od svoga autora, ili oblikovana kao zbilja, iako se takvom samo doima jer je negira ulančavanje epizoda, parafraziranje sjećanja, narativni pristup pomicanju/nizanju događaja. Autobiografija je, spasonosna li rješenja, „negdje između“. Nije drukčije ni ovdje: Stamać kao da poručuje – životne su postaje moje, a konačna ideja i doživljaj o tome životu je tvoj, makar i „krišom, čitaoče, krišom“. Pa ipak, da bi se imalo što reći, mora se i doživjeti, ne samo na razini unutarnjeg iskustva i psihološkog učinka nego na agregatu stvarnosnih događaja, na akumulaciji životnih nedaća i razlikovnom iskustvu naspram drugih, manje izrazitih sudbina (koje su samo takve ako vam se takvima i čine, ponešto poučava Pirandello). A doživljenih nedaća što su ponajprije i ponajviše obilježene siromaštvom, političkim intervencijama komunističke primitive i, posljedično tomu, nomadskom naravi vlastite sudbine bilo je u Stamaćevu životu posve dosta i one su odredile narav i djelovanje čovjeka kojeg smo mi poslije upoznali kao profesora, predsjednika i akademika, ponajprije kao starijeg kolegu i autoritet od kojeg se tražilo, očekivalo i dobivalo mišljenje o nerijetko vrlo teškim stručnim i životnim pitanjima. Barem sam ja tako vidio čovjeka iz čijih sam knjiga i studija, među ostalim, naučio promatrati književne pojave i njihovu povezanost s ljudskim životom, u skladnosti forme, ideje, napose u onom što je književnost semiozirala/poznakovila, pretvaravši građu života u građu vrhunske simboličke nadgradnje i vrijednosti, govoreći mnogostrukim jezicima, otvorena za interpretaciju i analizu ljudske naravi, društva i smisla života. Ništa manje nam ne nudi ni Stamać u svome kruženju oko priče o vlastitom životu: strogo individualizirani usud subjekta i objekta Ante Stamaća pretvara se narativnom tehnologijom u priču o mogućem svačijem životu, a rečena stroga pojedinačnost simboličkom gestom postaje kolektivno iskustvo. Stamać, dakako, jako dobro zna kako potaknuti simboličke dodatke i osigurati dodanu vrijednost svome pisanju, tome bremenu što olakšava unutarnju muku: to je tako kad se vjeruje u moć jezika i narativnu potenciju, ali još više, kad se u tome jeziku pisac osjeća kao doma, upravo u kući bitka. Stamać je i u svakodnevici bio „sluga“ hrvatskoga jezika, rafiniran stražar nad njegovom poviješću i održavanju njegova standarda visokim i zahtjevnim za dohvaćanje. Ništa manje nije bilo kad je tim jezikom trebalo opisati vlastite životne postaje kao postaje koje pripadaju svakome od nas i u kojima možebitno pronalazimo identična ili slična iskustva. Koliko vjere u hrvatski jezik, toliko vjere u priču kao konstrukt života koji nastaje na temelju zbiljnog života. No, da bi zbiljni život postao život žive književnosti, valjalo je posredstvom biranih jezičnih simbola rastvoriti konglomerat priče, naraciju, početak, sredinu i kraj… biti zanimljiv u običnim događajima, utišati egzaltaciju ako je zbiljni događaj bio toliko markiran i snažan da ga se u priči moglo doživjeti kao pretjerivanje ili dodvoravanje čitateljskoj mašti, žanrovskim mjerama književne proizvodnje koje se čini artificijelnima, „delanima“… Stamać je kao znalac književne teorije i pomni kritički svjedok/čitatelj vrhunske literature, kao osoba koja se upravo jezikom borila za dostojanstvo čovjeka, itekako znao kako i što pisati da ne krivotvori vlastiti doživljaj o vlastitom životu. Jednostavno je pisao kako zna – educirano, elitistički, slojevito, intertekstualno, poštujući ekonomiju pripovijedanja i poentiranja. Otuda se „prolazne postaje“ i doimaju poput novela ili produljenih kratkih priča s ja-pripovjedačem i jasnom fokalizacijom da onaj koji pripovijeda jest i onaj koji trpi pripovjedačeve opservacije. To je „ljuštenje luka“, skidanje prašine i pranje mutnih prozora… u sjećanjima se pronalazi budućnost, sve do današnjeg trenutka. Takva je moć jezika oblikovana u naraciju tihe, nepretenciozne priče o vlastitom životu, jezika koji se čita lako, ali ostaje još dugo u tragovima čitatelja, makar i „krišom“. Iz fragmenata autobiografske proze vrebaju tako na nas bistre oči mudre glavice koja je obiteljsku sudbinu u komunističkom ludilu nosila spokojno, skrušeno i dostojanstveno. Glavice, velim, jer su posrijedi istrišci djetinjstva i nepotpune mladosti, vizura djeteta u očima odrasla i iskusna čovjeka koji se upušta u pustolovinu u kojoj oživljuje sama sebe kao djeteta i nesvršena gimnazijalca. Baš onakva kakav je bio kad je poslan na Goli otok… o čemu ne doznajemo ništa, kao ni o tolikim prevažnim događajima koji su slijedili u zrelijoj Stamaćevoj dobi. Kakvo bi tek to štivo bilo! Ili je sudbina bila prebrza ili je Stamać trebao pisati brže… uvijek je o brzini riječ upravo u kontekstu u kojem je brzina neprijatelj, i sjećanja i pisanja. Ni jedno ni drugo ne može se naručiti, pa udri brže-bolje… Zato je životni tečaj u zapisima zastao u srednjoškolskim godinama, zato smo dobili uvod u odrastanje. Pa neka „barem“ i to. Poput plamička one male svijeće iz svetohraništa crkve Gospe od Zdravlja što je zaostao nakon potpune devastacije za bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu, a koje Stamać napose ističe u svome opisu zadarskih godina, plamička koji simbolički podcrtava misao kako i u doba najveće tame i tjeskobe postoje trenuci spokoja, sreće i svijetle budućnosti, što svjedoči i sam autorov život. Podsjeća to na završetak jedne od najglasovitijih autobiografija, one Zweigove Jučerašnji svijet: „…svaka je sjena, naposljetku, i dijete svjetla, i samo onaj tko je doživio svjetlo i tamu, mir i rat, uspon i propast, samo taj je istinski živio.“ U Stamaća pak: „Kao nekim čudom bio je pošteđen i nekako ostao na poluživotu tek zapadni oltar kako bi nam, isprva djeci pa potom u spomenama u ova pusta doba, onako ogoljen, osamljen i pust, svojim sablasnim plamičkom iz svetohraništa svijetlio idućih pola stoljeća. A svijetlit će i nadalje, podsjećajući na vječnu svjetlost.“
Teško je izdvojiti bilo koji fragment koji bi bio glasniji, zanimljiviji i važniji od drugoga, ali mene kao Slavonca ipak raduje živa biografska slavonska draperija moga negdašnjega profesora o kojoj nisam znao ništa. Nekako, kao da mi je sada mnogo bliži i kao da mi se čini da je to možda i bio, barem djelomice, razlog našeg stalnog pitomog razumijevanja i njegove stalne podrške mojim stručnim htijenjima i radovima. I kada se nismo slagali oko nekih pojava/događaja, napose oko Matice hrvatske i Stoljeća hrvatske književnosti, nikad nismo prekinuli razgovarati, s uvijek izraženom blagonaklonošću cijenjenog profesora. Kako prestati razgovarati s nekim tko je uvijek imao svoj stav, koji ga je tako jasno branio, ali koji ga je htio i mijenjati ako bi se pokazalo da nije sasvim u pravu. Nakon redaka ovih autobiografskih zapisa, kada sam vidio što je i kako sve njezin subjekt/objekt proživio i doživio, s kakvom odvažnošću piše o vrlo teškim pitanjima, napose egzistencijalnima, s kolikom dozom ljubavi piše o svojoj obitelji, napose o ocu i majci, ne mogu sakriti sreću da mi je autoritativni profesor ex cathedra s vremenom postao i prijatelj, uvijek me hvaleći pred drugima, što godi i najvećim flegmaticima, a kamoli ne bi meni, adrenalinskoj „ribi“ koja je medijski prostituiranom mistikom zodijaka predodređena na egzaltaciju, ali i osjetljivost i mističnost svoga bića. Stamać je to valjda baš i smatrao vrlinom: biti oduševljen, biti neposredan, ali biti i krajnje osjetljiv, tako da to utječe na iskrenost i dubinu doživljaja koja bitno određuje način promatranja književnih fenomena i konačan stav/sud. Upravo je on bio onaj koji mi je predložio da počnem redovitije pisati književne kritike u Republici, rad koji će mi donijeti i priznanja i poneki nelagodan javni trenutak. Ne zbog iznevjeravanje struke, upravo suprotno, nego zbog pomodnih stražara kojekakvih koncepata, od pompoznih postmodernista do militantnih feministkinja, s kojima ni Stamać nikako nije mogao na zelenu granu.
S ponosom zato kažem da mi je drago što je moj profesor bio Ante Stamać, onaj „mali, sitni, nejaki“, kako si sam tepa, s Molata, iz Križevaca, Daruvara i iz Zadra, mjestā o kojima tako živopisno, uzbudljivo i uvjerljivo piše, iz čijih sam knjiga učio i hrvatski jezik i književni posao. A jezik i posao važni su dijelovi nečijega pogleda na svijet, o čemu možemo svjedočiti i sami, ali o čemu će ipak ponajviše reći oni drugi koji nas čitaju, slušaju i, ako imamo sreće, poštuju makar se i ne slagali s nama, upravo onaj odnos koji imam prema ovim zapisima-pričama o vlastitom životu i njezinu piscu. Biti sluga hrvatskoga jezika i književnosti uistinu je častan posao i neprocjenjivo iskustvo.
(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 5-6, Zagreb, 2022.)
© Ivica Matičević, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK