Božidar Petrač: USKORO ĆU OTPUTOVATI, SINUT ĆE SILNO SVJETLO / Ante Stamać

Ante Stamać – Vatroslav Kuliš: Romon jesenskih kiša: pjesme 2008. – 2016., Školska knjiga, Zagreb, 2020., 58 str.

Ante Stamać: Prolazne postaje: autobiografski zapisi, Školska knjiga, Zagreb, 2021., 144 str.

Vrijeme, vrijeme, to nemilosrdno pletivo naših dana, naših misli, naših života, naših uspomena, prolazi li, prolazi, protječe li, protječe, leti i proleti brzinom meteora. Evo već bliži se šesta godina od smrti Ante Stamaća, čovjeka iznimnih talenata, kristalnih izričaja, kadšto voljko, kadšto nevoljko razgovorljiva, ali vazda osjetljiva na sva bitna pitanja hrvatske književnosti, znanosti i kulture, duhovnika u neduhovnu vremenu, kritičara – ako sudimo po posljednjih petnaestak godina dok je koračao po ovoj rahloj zemlji – svega onoga što relativizira i izjednačuje sve vrijednosti sa svim nevrijednostima, bez ikakve hijerarhije ili vrijednosnog sustava. Čini mi se, osobito kad uprem oči u prazninu koja zjapi u njegovoj instituciji do koje mu je bilo iznimno stalo, Društvu hrvatskih književnika, nedostaje njegov glas, njegov šum riječi i njegova njegovana pristojnost koju je, djetetom, jamačno stekao kućnim odgojem, preko svoje majke i svoga oca, najzad, nedostaju njegovi mudri prijedlozi i sva sila inicijativa koju je sijao i prosijavao kroz rešeta razgovora sa svojim sugovornicima ili svojih rječitih monologa. Ante Stamać itekako nedostaje, ali ono što je iza njega ostalo u poeziji, znanosti, kritici, esejistici, prevodilačkim naporima i antologičarskim prinosima duboko je obilježilo, obilježava i obilježavat će hrvatsku književnost i hrvatsku kulturu, hrvatsku duhovnost općenito.

Posljednjih desetak godina života nakon objavljenih Sabranih pjesama (Alfa, 2010.), načet bolešću, Stamać je u tri navrata, što u časopisu Republika, što u Matičinu Vijencu, objavio svoj „lirski testament“, pjesme nastale od 2008. do 2016. i koje su sabrane pod naslovom Romon jesenskih kiša u lirsko-likovnoj mapi Ante Stamać – Vatroslav Kuliš, koju je uredila Miroslava Vučić i objavila Školska knjiga. Prvi „lirski testament“ koji je objavljen u Vijencu 2015. pod naslovom Listopad u cijelosti je prenesen u Izabranim pjesmama iz 2019. o 80. obljetnici Stamaćeva rođenja koje je priredio i vrstan pogovor napisao Zdravko Gavran, prepoznavši u tim pjesmama s punim pravom oproštajne sastavnice „duhovno-umjetničke katarze i svojevrsnu apoteozu“ u kojoj su „diskursi postali razumljiviji, stihovi sintaktički i semantički i stilski pročišćeniji, psihološki smireniji, duh vedriji i radosniji“. Dakako, u cjelini pjesničke mape uz druga dva ciklusa Okrenut čistom zrcalu i Romon jesenskih kiša, dok je ciklus Listopad dobio naslov Kasno doba, šapat otpala lišća, više je nego očito da se u svim tim pjesmama „svode životni računi“. Jačala je, naime, svijest o skorom oproštaju i odlasku u onostranost, u nebeske sfere, u „Danteove zvijezde“, a s tom je sviješću raslo i eshatološko očekivanje susreta sa „silnim svjetlom“, s Bogom, Stvoriteljem, njegovim Tvorcem (A Riječ Božja: bešumni šum). Inače, kad je riječ o rastancima, oproštajima, odlascima, osobito nepovratnim odlascima, čovjek se nalazi u trenucima koji ga uznemiruju i koji bi možda najradije želio izbjeći. No čini se da se Stamać pripremao za takve trenutke. Njegovi su stihovi bili i ostaju svjedočenje takvih priprema, puni jasne svijesti o posljednjim vremenima, pa iako, kako to u pogovoru lirsko-likovnoj mapi Tonko Maroević ističe, „prevladavaju elegični motivi i nostalgični, melankolični tonovi, to jest autor se identificira s temom kasnoga doba, tmurnih raspoloženja, odlazaka“ – takve izražene sjete i naglašene tuge čovjek se teško može osloboditi – ipak se nekako uspijevaju probiti i prosinuti stihovi nade i pouzdanja, povjerenja u obećanu Riječ Božju, u utjelovljenu Riječ koja jest. Testamentarno se Stamaćeva posljednja zbirka može prihvatiti i razumjeti ne samo kao njegovo svođenje životnih računa, ne samo kao njegovo osobno osjećanje svoga jastva u dugotrajnoj i teškoj bolesti, u predsmrtnim časovima, nego i kao riječi koje ostavlja svojim najbližima, svojoj obitelji, svojim prijateljima, svima koji će ih čitati kao utjehu, utjehu kojom ne tješi sebe, nego sve one koji ostaju i koji će na ovoj rahloj zemlji duže ili kraće koračati, noseći se sa sličnim teškoćama, mukama, nesnalaženjima i upitnicima. Dok se čitaju stihovi poput pjesmama Sonetni oproštaj, Sve je u Velikom Slovu, Susret sa Svetim Ocem, Šapat otpala lišća, Audemus dicere ili Planinska bjelina, čitaju se zapravo Stamaćeve smirujuće poruke svima onima od kojih se rastaje kao utješne, otvarajući u njima prostore za najtopliju naklonost, sućut, ako ne i predokus uskrsne radosti i vječne Pashe. Stamaćeva oproštajna lirika, bez obzira na prisutnost motiva rasapa koje i u njoj možemo susresti, u sjajnim, dantesknim bljescima rajskih sfera naziremo i slutimo onostranost i spokoj onako kako ih sluti Mozart u svojemu Rekvijemu, s čestim prijelazima iz tamnoga, sjetnoga d-mola u svijetle, blistave i utješne durske tonove. Kako Mozartov opus summum istinski svjedoči o njegovu duboku pouzdanju u Boga, tako i Stamaćevi posljednji ciklusi svjedoče o sličnim prijelazima iz mračnih, pustošnih i rasapnih molskih stanja u slutnje nježna, zelena klorofila: post tenebris lux.

Lirsko-likovna mapa Romon jesenskih kiša, kao posljednja Stamaćeva lirska besjeda, dakako, isprepletena autobiografskim činjenicama, autoreferencijalna i puna autorova doživljaja tjeskobne zbilje, ali i vedrih, blistavih i zvjezdanih očekivanja nekako se razumljivo i neizbježno povezuje s njegovim projektom ispisivanja vlastite biografije. Stamać je, naime, nakanio na sebi svojstven način prenijeti iz svoga obilnog životnog iskustva sjećanja i uspomene na sve ono što mu je život darovao, a darovao mu je u izobilju, i dobro i loše, i lijepo i ružno, i radosno i tužno, sve ono što je proživio. No njegova su zapamćenja, njegove su uspomene, njegova su sjećanja, njegove su Prolazne postaje vrlo, vrlo daleko od kojekakvih razotkrivanja vlastite intime, popraćenih skandalima, osvetama i obračunima sa svojim suputnicima, namijenjenih samopromociji ili radoznalim voajerima na kakva smo u posljednje vrijeme često nailazili. To su zapamćenja zrele, jake i moralno uspravne osobnosti koja ne ispovijeda svoje mladenačke grijehe i propuste, koja se ne ljuti na sve ono negativno kroz što je stjecajem političkih, društvenih, povijesnih silnica i okolnosti morala proći, pa je to muči, satire i potiče na neku vrstu prozivanja i osvećivanja. Ne, nipošto. Riječ je o vrlo promišljeno ispisanim stranicama doživljaja iz svoga najranijeg djetinjstva, zapravo od trenutaka prvih uvida u svijet oko sebe, u zbivanja kojih, djetetom, postaje svjedok i svjedoči, ne može se reći objektivno, nego subjektivno, „uz svoj znani lirski senzibilitet“, obogaćen „rijetkom preciznošću opisivanja i nemalom sposobnošću povijesnog kontekstualiziranja ne gubeći pritom iz vida osobni ton i pravo na vlastitu istinu“, kako u kraćem predgovoru knjizi piše Tonko Maroević, ali ne zagriženo subjektivno, ne pretenciozno da bi sebe postavio u prvi plan, da bi vazda govorio o sebi i svojoj važnosti i bio sucem svih događaja i svih osoba koje je u svojem životu susretao.

Iako je Ante Stamać htio svoja sjećanja protegnuti kroz cijeli svoj životni vijek – što bi, da je u tome uspio, odnosno da ga bolest i smrt nisu u tome spriječile, dalo ako ne potpunu, onda svakako cjelovitiju sliku svojih doživljaja u najzanimljivijim trenucima vlastitoga zrenja u politički najosjetljivijim trenucima hrvatske novije povijesti iz vremena hrvatskoga proljeća ili uspostave hrvatske suverene države – ona su ostala fragmentarna, mozaična, rekli bismo, skica, i to onih prvih dana djetinjstva i rane mladosti koji su tijesno povezani sa sudbinom obitelji i smješteni u gradove i mjesta u kojima su što po samoj naravi stvari, što po kazni, službovali njegovi roditelji. Tako se kronološkim nizom od njegovih najranijih dana redaju „prolazne postaje“ (Dubrovnik, Križevci, Daruvar, Molat, i opet Daruvar, Zadar, Brodarica, Gimnazija, Glazbena škola, Šahovski klub[1], Kalelarga), ali se kroz njegova prva zapamćivanja kao dječak i još nezreo mladić dobro prisjeća i ratne i poratne jugoslavenske stvarnosti, sve do srednjoškolskih dana. Bio djetetom ili dječakom, u njegovoj su svijesti savršeno utkani prostori u kojima je boravio, u kojima je susretao razne ljude, u kojima se igrao i u kojima je maštao. Ako su neki od tih prostora toliko prisvojeni i od autora neodvojivi, to su svakako tekstovi, odnosno postaje Molat i Zadar i zadarski areal, ali s ne manje radosti i nostalgije žive u njemu vedute i krvotoci Dubrovnika, Križevaca i Daruvara. Ono pak što najviše literarno obilježuje Stamaćeve memoarske zapise njegov je kristaličan izričaj, kristalne rečenice, njegovan jezik, lirski tonovi i preljevi molsko-durske naravi, kako kad slušate Mozartovu glazbu, neizvještačenu, nego onako šiknulu iz preobilja glazbenoga genija, tako i kad se čitaju Stamaćeve rečenice, jednostavne, blistaju jasnoćom, svijetle poput krijesnica u tmini ljetnih noći, dopunjene dakako njegovom erudicijom, vrcaju informacije, povijesne podatke, ljepotu pejzaža ili gradske arhitektonike. Stamać u svojim Prolaznim postajama nikada ne odustaje od lirskoga doživljaja svijeta, vazda ga prati svojim poetskim dionicama, pa i onda kad spominje neke najobičnije životne situacije i zgode, kad se osvrće, primjerice na božićnu polnoćku iz 1944. u Križevcima, vazda je tu prisutan njegov lirski srh, njegov posebni pjesnički frisson. Ili kad poimence pamti prve dječje igre, a onda naglo prijeđe na neke povijesne činjenice ili osobnosti koje su ostavile duboka traga ne samo u Križevcima nego u povijesti i kulturi cijeloga hrvatskog naroda. To često pomicanje vizura s posve osobnoga na konkretno ili opće povijesno, društveno ili kulturno daje posebnu dinamiku memoarskoj naraciji, dok istodobno svjedoči o jednom osobitom Stamaćevu daru: on je zaista imao vrsno pamćenje, i to se pamćenje itekako sjajno razabire i proteže kroz sve njegove postaje. Intima, ono osobno, čisto jastvo i sve oko jastva, lakoćom postaje kakva zaokružena povijesna činjenica, uvid u povijesni i društveni kontekst opisa stvarnoga događaja ili doživljaja.

Kao što u pjesmi Sonetni oproštaj nedvojbeno daje do znanja koliko i kako cijeni sonetnu formu jer je ona u stanju zatrti svu zloću i ponuditi začudnu slatkoću, tako u svojoj memoaristici Prolazne postaje, unatoč njezinoj skicoznosti i fragmentarnosti potire ljepotom svoga jezika i izraza, lirskim i nostalgičnim tonusom i svojom stečenom ili prirođenom mudrosti opisuje i tumači duh vremena u kojem se kroz njegovu osobnu doživljenu i proživljenu prošlost prelamaju i oslikavaju slike znatno šire koliko nacionalne toliko i europske povijesti. Obje knjige koje je pet godina poslije njegove smrti objavila Školska knjiga, inače nakladnik njegova prepjeva Goetheova Fausta i Antologije hrvatskoga pjesništva od davnina do naših dana, jedna drugu nadopunjuju, a iako autorski nedovršene, tvore bitan prinos suvremenom hrvatskom pjesništvu i suvremenoj hrvatskoj memoaristici. Unatoč svoj elegičnosti i sjeti, zrače posebnom vedrinom, zrcale svjetlost poput kristalne kocke ujevićevske vedrine, promiču tankoćutnu, a ozbiljnu, krhku, a stamenu osobnost zrela i mudra duhovnoga čovjeka.

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 5-6, Zagreb, 2022.)

© Božidar Petrač, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK