Tin Lemac: LJUDI, POGLEDI, SUDBINE / Ružica Miličević

Ružica Miličević: Dozvolite da se predstavim, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2020., 95 str.

Poeziju Ružice Miličević poznam još iz vremena fejsbuka. Običaj je danas da novi neafirmirani autori objavljuju poeziju na toj već klasičnoj društvenoj mreži i time stječu svoje čitateljstvo. Premda je poezija na društvenim mrežama još razmjerno nov i neistražen fenomen naše književne sadašnjosti, u njoj vidim najpragmatičniju potrebu stjecanja prve recepcije prije dolaska pjesama na stol uredniku ili nakladniku. Naravno, u postčitateljskom i poslijeautorskom dobu, kakvo je današnje, poezija se pojavljuje u golemim količinama, a mi, čitatelji, manje ili više profesionalni, zbog nedostatka vremena pratimo je segmentirano. Ima tomu više godina otkako sam došao do Ružičine poezije na njezinu profilu. Pjesme na profilu bile su sjajne. Ispovjedna lirika natopljena iskustvom života u smislu koji odskače od klasične empiričnosti. Iskustvo života u njegovu silovitom trenutku i trajanju, ne prezanje pred doživljajima i osjećajima, ni pred čime što život donosi u golemim zamasima, trenuci kada tijelo reagira na pjesmu više od osjećaja ili uma. Takve su bile pjesme. Radovao sam se budućoj zbirci koja je došla u tren kada je trebala doći.

Zbirka o kojoj je riječ prava je pjesnička knjiga. Solidan broj pjesama, uravnotežena kompozicija, poetska priča ispričana od početka do kraja knjige. Kad kažem pjesnička knjiga, mislim na pomno osmišljenu cjelinu. Solidan broj pjesama znači da pragmatično izbrojene pjesme ne prelaze zamišljenu granicu očekivanog, uobičajenog. Zgusnute emocije i doživljaji mogu uroditi knjigama s malenim brojem pjesama, ali vrlo jakoga izražajnog naboja, dok se nekovrsna zapažanja svijeta mogu razvući i na stotinjak pjesama ako unutarnji zakoni pisca i teksta tako nalažu. Bit ću malo pristran, sklon sam odmjeravanju istoga, ali i knjigama koje ne sadrže prevelik broj pjesama. Uravnotežena kompozicija očituje se na planu pojedine pjesme, ali i na planu cijele knjige. Poetska priča razlomljena je na različite glasove, ali pomno i detaljno ispričana.

Pogledamo li naslov, asocijacija se nameće, jasna je. Dopuštanje predstavljanja znači uzimanje prostora vlastitog identiteta u prostoru javnoga. Kako je identitetska književnost (a i njezina teorija i kritika) otprije zastupljena i vrlo složena, iznijet ću samo osnovnu tezu. Ona se sastoji u tomu da je identitet pitanje kulturacije subjekta i njegov prijenos iz područja privatnoga u područje javnoga. Kako je dihotomija privatno – javno vrlo raznorodna, u ovoj je zbirci možemo svesti na jednu semantičku dimenziju. Ona se tiče potisnutih glasova Drugih. Ti Drugi u Miličevićkinim pjesmama nisu samo Drugi u tipično postmodernističkom smislu riječi (obilježena drugost prema nekom većinskom identitetu), već i ljudi koji su stradali u ratu, naši susjedi, ljudi preko zemljopisne granice i granice naših spoznavanja. Tu će se naći Meho i Sabrija, Čovjek Delfin, Jezid, Sabri, bosanski ćaća i mater.

Kako je rečeno, kompozicija zbirke vrlo je uravnotežena. Pjesme imaju jedinstvenu idejnotematsku os. Ona se sastoji od potisnutih glasova Drugih koji dobivaju jaku poziciju u tekstu pjesme. Glede lirsko-komunikacijskih parametara, to se zbiva na tri načina: ponekad je Drugi sam lirski subjekt/kazivač (zamišljeni pisac u pjesmi Bilješka o piscu), ponekad je lirski subjekt blizak autorici (pjesma Moje prabake), a ponekad ga konstruira autorica sama i zauzima poziciju lirskoga ti ili objekta (pjesma Noć platana). Premda posljednja tvrdnja iz kuta stroge teorije lirskoga subjekta zvuči gotovo paradoksalno i neopravdano, on je ovdje projektivno prisutan kao upravo potisnut glas Drugoga unutar i/ili izvan same autorice.

Pjesme su satkane na sličnim versifikacijskim, stilskim, poetičkim, estetskim i svjetonazorskim nitima. U versifikacijskom smislu većina je pjesama dulja, tek je nekoliko minijatura (Domovina, Žeđ, Krug, Pomirenje, Zemlja, Opet će doći proljeće). Tako je podešena i distribucija stihova. Kraći i dojmljiviji prisutni su u minijaturama, a duži su (ponekad čak predugi, retorički zapretani) prisutni u duljim pjesmama. U stilskom smislu ova je poezija narativna, iznijansirane emocionalne stratigrafije i diskretne figuracije, izvedbeno oblikovana na slikovno-refleksivnoj ravnoteži. Emocije su silovite, katarktičke, tmaste kao nanos guste poetske tempere, a od figura najprisutnije su ironija (Sjeckala, sitnila i mrvila grobnicu / u kojoj se najbolje živi od prodaje svijeća zadušnica) i hiperbola (Nebo se ovog proljeća raspuklo u grudima.). Njihov diskurzni učinak počesto stvara grotesku i jezovitost (npr. pjesma Tijela na štriku za veš). Slike su, u kontaktu s emocijama, figuracijom i visokim konotativnim nabojem pjesama, vrlo jake i transparentne (Tandur je pun kruha. / Oko njega sjede žene, rukama trljaju oči. / Mehmed pjeva o ljepoti stijena. / Skuplja grane za ogrjev.), a refleksije također vrlo jasne i empirijski dohvatljive (Kad krenem s ovog svijeta, / ponijet ću sav svoj prah., Naša zemlja je prazna. / Sada tragamo za vodom. / Kopamo bunare po pustinji. / Umjesto da smo molili za kišu.). Poetički gledano, ovu poeziju možemo povezati s prognaničkom poezijom Jozefine Dautbegović. Ispovjedna je to poetika, narativnoga sloga, s naglašenom instancom lirskoga kazivača i patosom.  Na estetskoj razini silovitost emocije i slike, te uravnoteženost njegovane forme i propulzirajućeg sadržaja, čine jedinstvenu estetiku ovih stihova. Svjetonazorska razina povezuje se s panhumanizmom i njegovanjem identitetske polifonije svijeta/u svijetu.

Moje kritičko zapažanje upućuje na nekoliko stilski i esteski najcjelovitijih pjesama. To su: Ebensee, 9. maj 2014., Kako je ubijen Vilerov goblen, Sabrija, svojeručno; Geografija života i Domovina. One kao da bacaju poetske zrake na cijelu zbirku razotkrivajući je pred raznim tipovima čitatelja.

Premda je riječ o prvoj zbirci, osjećam kako je ovdje iskustvo preteklo knjigu. Ružica Miličević, svestrana stvarateljica i iskusna žena zrele dobi, dala nam je svoje poetsko pletivo u ruke kako bismo ga čitali jednom ili više puta. Uza nj plakali i smijali se istovremeno. Prisjećali se vlastita ili govorili o tuđemu iskustvu. Zagledamo li se opet samo u naslov, zaboravit ćemo ono najvažnije. Naime, to da smo zaboravili predstaviti se.

(Tin Lemac © IO DHK)