Klara Dulić Ševčić: FAJRUNT U ISTARSKOJ ULICI / Mirko Kopunović

Mirko Kopunović: Fajrunt u Istarskoj ulici, Inovativna mreža, Subotica, 2022., 108 str.

„Fajrunt u Istarskoj ulici“ nova je zbirka Mirka Kopunovića, koja donosi deset priča, međusobno povezanih baš poput ljudi koji nekim slučajem dijele ulicu, život, sudbinu ili razgovor. Kopunović je do sada objavio šest knjiga pjesama i dvije knjige pripovjedaka. Uvodna priča nagovještava lagan i ujednačen životni ritam stanovnika Istarske ulice. Istarska ulica stvarni je toponim i dio naselja Bajnat u Subotici. Mirko Kopunović, pjesnik i pripovjedač, rođen je u Subotici 1952. godine, te je i sam gotovo cijeloga života stanovnik Istarske ulice.

„Fajrunt u Istarskoj ulici“ zbirka je priča o običnim, svakidašnjim ljudima, koje nazivamo malim, iz čijih priča i sudbina čitamo kako se svaki život ipak odigrava od danas do sutra. I upravo mnogo takvih sasvim običnih dana tvori jedan život.

Gledim, ostario Matiša moj, brkovi mu sidi, pogrbio se, niki smanjio al i sad jutrom biciglu zajaše pa u atar, ko da je još uvik u službi. Posli, kad dođe, na klupici sidimo u jezero gledimo, lampaš rano utrnemo. Svaki dan isto, jedno drugom čašu vode damo i dobro je.

(Kopunović, 2022.: 37)

U priče nas uvodi narator, koji u naslovnoj rečenici daje osnovne postavke priče ili tom rečenicom, kojom se služi poput didaskalije, postavlja pozornicu za daljnji tijek događaja. Stoga priče ne počinju in medias res. Pripovjedač se koristi vrlo klasičnim oblicima pripovijedanja, najviše naracijom, kao i brojnim zanimljivim dijalozima. Ritam pripovijedanja u skladu je s nekadašnjim odmjerenim i pomalo usporenim životom stanovnika jednoga kvarta maloga provincijskoga grada.

Vrlo je zanimljiv ovaj postupak uvođenja u priču umjesto naslova. Premda međusobno nisu čvrsto povezane, životi aktanata priča susreću se u zajedničkim točkama, dijele iste ljude i ulice, osobito Istarsku.

Svojim likovima Kopunović pokazuje kako će, bez obzira na želje, htijenja i ambicije, mnogi od nas svakodnevno prolaziti istom ulicom, susretati ljude, odmjeravati linije poznatih zgrada i biti duboko prisutni u baš toj ulici baš toga grada. Nije važno je li to naš rodni ili voljeni grad – u bilo kojemu mjestu na svijetu ostavljat ćemo trag, nekome ćemo ostati u sjećanju.

Kopunović „Fajruntom u Istarskoj ulici“ polako rastvara, rastapa jednu osobnu, obiteljsku i društvenu povijest. Ostavlja za sobom jedno trajanje, obrubljuje grad pričom. Nije to bilo koji grad ili bilo koji dio grada. No, kako obično biva, u pojedinačnom prepoznajemo djeliće nečega mnogo većeg. Kopunović nas ipak ušuškava u mikro-svijet, pomalo zatvoren u sebe i dobro poznat samo njegovim stanovnicima. Koordinate života ucrtane su točno na mapi jednoga grada i vremena, izmjerene koracima kroz uvijek isto, a tako promjenljivo mjesto. Likovi Kopunovićevih priča kreću se unutar granica svojega svijeta, oslanjajući se povremeno o njegove granice, svome trajanju praveći oslonac od onih koji su bili prije, onih koje su voljeli.

Svaka pripovijetka ima početak i kraj koji nisu oštro odvojeni od ostalih, sve su pak povezane u jednu veliku priču. Ove priče kao da istodobno upućuju na roman, što često sadrži više isprepletenih priča, koje mu se pomalo i opiru, svakome od središnjih likova pojedinačnih priča dajući mjesto pod bajnatskim, subotičkim suncem. Skup je ovo brojnih izrazitih karaktera, nikako tipova. Osobito je važno upravo to što se Kopunović nije odlučio za tipove nego za prave, zbiljske karaktere. Primjer su mnogi zanimljivi tako poznati, a ipak samosvojni karakteri. Među dvjema starim susjedama na zalasku životne snage, nagnutima zajedno nad katlankom u kuvanju pekmeza uočava se bitna razlika koja ih toga dana posvadi. Šibana životnim mijenama i nedaćama, jedna od njih smatra kako je Bog sve tako dao, dok druga u toj dobi ustvrdi kako Boga nema. Mnoštvo je tu likova čije su priče brojnim elementima svima, odnosno ljudima iz subotičkoga kraja, poznate iz razdoblja društvenih promjena prve polovice i sredine XX. stoljeća. Mnoge se od njih protežu do našega doba. Kopunović nije dopustio da priče i uspomene ostanu plošne i linearne. Napravio je brojne meandre, primjerice u ne tako rijetkoj priči o obitelji kojoj je bogatstvo nasilno oduzeto, ili onoj o životu žene koju su vrlo mladu roditelji udali u dogovoren brak, bez njezine potvrde i pristanka. Mnogo je takvih priča u čija je suha korita Kopunović prizvao kišu imaginacije te su nanovo potekle i izdubile si put do današnjega čitatelja.

Ljudi su sudbinama spojeni na Bajnatu. Nijedna od deset pripovjedaka ne započinje klasičnim naslovom. Umjesto njega tu je naslovna rečenica koja u prvome dijelu upućuje na središnju ličnost pripovijetke, a potom se naracija nastavlja. Važno je ne činiti pauzu, već bez prestanka i prekida nastavljati priču, poput komšinica koje se svakodnevno sastaju nastavljajući istu priču, onu od jučer ili prekjučer, nije važno, sve je to život i ne smije se prekidati.

Vito, kome ja divanim, pa ti si zadrimala, ajd probudi se, kazala si da žuriš kući, da te tušta posla čeka, ajd, ajd, polagacko.

– Dočekaj, stani malo, da te još štogod pitam, oćeš ić na užnu na sokak, ona Anka, koju sam opajdarom kadgod nazivala i mene zove. Drugačija je sad nikako, prominila se. Ne znam tribam li se odazvat, tribam li ić, je l za me staru tamo bit. Grišna sam, kamenom sam se na nju bacila.

– Pušti, Perka, sad divan. Vidiš da žurim, ima vrimena, i sutra je dan.

(Kopunović, 2022.: 37)

Od početka do kraja sve priče okuplja zajednički dinamičan motiv – Ankina „užna“ (ručak). Anka Katanka svaj ne baš laskav naziv dobija kao vrlo mlada djevojka u slobodnom druženju s vojnicima (vojnik – katana), koje je njezinim susjedima ne samo zapalo za oko nego i dalo poticaj svakomu da se o tome izjasni na najgnusniji način. Naime, u svim pričama neki je lik pozvan na sutobnji ručak Anki Katanki. Svatko ima svoje razloge poći ili pak ne na objed, razlažući pritom osobnu priču i to kako je priča povezana s Ankom. Ovaj motiv kulminira u posljednoj priči, kada se konačno gotovo svi likovi okupljaju oko stola – u Istarskoj ulici. Je li Ankin završni, gorak i strašan govor doista označio fajrunt jednoga vremena i njegovih priča ili je duh Bajnata ostao živim kroz neke druge likove i priče? Na kraju se pripovjedač donekle ironično postavlja prema Ankinoj (ne)običnoj životnoj priči, dajući joj svojevrstan filmski sretan kraj.

U susjedstvu, na Bajnatu, izmjenjuju se dani i poslovi, svakodnevni ili sezonski, uvijek istim redom, onako kako treba, kad im je vrijeme. Premda je riječ o fikcijskoj prozi, možemo ustvrditi kako je opis načina života Kopunovićevih likova vjerna preslika zbilje. Kopunović pričama opisuje mentalitet jednoga podneblja, najviše Hrvata-Bunjevaca.  Imena i jezik jasno određuju stanovnike Istarske ulice: Anka, Pajo, Stipe, Đula, Jaga, Perka, Vita, Cilila, Matiša, Joško, Katica, Tereska, Vince, Gabriška i drugi. Imena su to svojstvena hrvatskome življu, ljudima rođenim u prvoj polovici XX. stoljeća u Subotici i okolici. Njihov je govor lokalna, bunjevačka ikavica, dakle novoštokavski ikavski govor – jedno od hrvatskih narječja. Zvonak i vrlo melodičan govor ispunja cijelu Istarsku ulicu i subotičko naselje Bajnat. Prepoznaju se ljudi međusobno i po tome govoru, osjećajući  kako ih on povezuje s rodbinom i susjedima, okuplja ih u vlastitome malom svijetu. Bez obzira na neprijateljstva i svakodnevne nevolje i nesuglasice, Bajnat, Istarska ulica je ipak njihovo zajedničko mjesto pod suncem. Ondje su svi tako svoji. Upravo ova činjenica neodoljivo privlači upoznavanju Kopunovićevih likova.

Veoma je izraženo Kopunovićevo zanimanje za čovjeka, za ličnosti i karaktere, psihološke varijacije i što točnije portrete. Ne seže u dublje psihološke analize, ne ukazuje izravno na traume i posljedice nekih događaja ili njihov odraz u kasnijemu životu junaka. Ostavlja prazan ali također bogat neispunjen prostor za čitateljevo dočitavanje, no čini to vrlo oprezno. Čitatelj mora osjetiti kako je nešto naprosto takvo kakvo jest; krivo, iskliznuto, naopako postavljeno, od početka osuđeno na propast ili se pak negdje usput događa kobna pogrješka, katkad čak i sitnica koja zatim usmjerava nečiji život. Ove pripovijesti povremeno možda zavode predvidljivošću, sve može djelovati kao unaprijed određeno, ali samo do stanovita trenutka kada se nešto dubinski mijenja. Zanimljivo je to kako među brojnim Kopunovićevim likovima ima vrlo malo onih nepomirenih sa životom. Naprotiv, mnogi teške i tužne sudbine prihvaćaju kao usud, neminovnost ili pak, svjesni svojih postupaka, snose posljedice. Potonje daje osobitu punokrvnost likovima, pokazujući svojevrsnu tvrdoglavu neophodnost trajanja. Sve do fajrunta, a možda i dalje…

Ove priče držim vrlo uspjelim uživljavanjem u sliku jednoga vremena čiji plamičak još uvijek tinja u malome gradu ravnice. Likovi svima poznati, a tako svoji, oživljeni su autentičnim govorom, a čitatelj doista može uživati u pripovjedačevim opisima i jedinstvenoj atmosferi Istarske ulice.

(Klara Dulić Ševčić © IO DHK)