Matija Ivačić: JURI VLAK, A U NJEMU – MRAK / Lucie Faulerová

Lucie Faulerová: Spašavanje smrti, Hena com, Zagreb, 2022., 222 str. Naslov izvornika: Smrtholka. Sa češkoga prevela: Suzana Kos.

„Ide, ide vlak, k’o ptica siječe zrak“, glasi rečenica koja otvara roman češke prozaistice Lucie Faulerove (1989.) Spašavanje smrti (Smrtholka). Faulerová je 2021. za njega primila Nagradu Europske unije za književnost, a u Češkoj niz pohvalnih kritika, ne bez razloga. Njezin tekst krase narativna fluidnost i ritmičnost, uvjerljivo premrežavanje sadašnjosti s nitima iz prošlosti, pretresanje „velikih“ životnih tema koje, zahvaljujući ironijskom odmaku i (crnom) humoru, nasreću ne djeluje nasrtljivo, preuzetno. Spašavanje smrti roman je lika, odnosno introspekcije: Faulerová donosi intimnu priču u čijem je središtu pripovjedačica Mári, punim imenom Marie. Mári je mlada žena koju pratimo u vožnji vlakom tijekom koje se suočava s vlastitom prošlošću i vlastitim demonima, a u svemu tome ne nedostaje bizarnosti i pomaknutosti, što nekako i ne čudi previše jer svaki je život, kad ga se stavi pod lupu, na svoj način pomaknut. Márin, istina, nešto više od uobičajenoga, mjestimice na granici s prezasićenošću, ali Faulerová je, nasreću, u tim situacijama na vrijeme obuzdala maštu izbjegavši skliznuće u isforsiranost.

Vraćam se vlaku koji u Spašavanju smrti nije tek sredstvo putovanja, već  je u funkciji svojevrsne vremenske kapsule. Cijeli se roman sastoji od jedne neprekinute vožnje vlakom, koja osim pukoga prostornog kretanja predstavlja i vožnju vlastitim životom. Osluškujući zvukove vlaka i gledajući kroz prozor, Mári prima osjetilne podražaje koji je katapultiraju u obiteljsku prošlost. Vožnja naprijed tako je vožnja natrag, što je osnovno načelo vremenske organizacije teksta, a time i njegove naracije koja se u isti mah razvija progresivno i regresivno. Spašavanje smrti ispisano je u intervalima kloparanja kotača o pragove, škripanja kočnica, zvuka jurećega vagona. Zvukovi poput „tudum tudum“, „č-č-č-č-č“, „če-če-hu“ i dr. okidači su koji evociraju događaje iz prošlosti, svojevrsne skretnice u pamćenju, rezovi koji Mári, a nas zajedno s njom, po ključu asocijativnosti u tren oka odbacuju u drugu scenu, usidrenu u bližu ili dalju prošlost, da bi nas iz nje jednako tako vratili u sadašnjost. „…ja se i ne pomičem, a vrijeme – ono mi ide na ruku, iza prozora lete godine, ali ovdje unutra sve čeka sa mnom“, zaključit će Mári. Prozor vlaka ovdje je živo platno na koje se projiciraju osobne i obiteljske dogodovštine i traume zgusnute tijekom godina. Nisam slučajno posegnuo za terminima iz filmskoga registra: Faulerová se obilato koristi filmskim tehnikama pretapanja i skokovitosti, oštrih rezova i asocijativnoga povezivanja semantički zaokruženih epizoda, što sve  osnažuje dinamičnost teksta i ubrzava mu ritam.

Priča se najvećim dijelom vrti oko Márina odnosa sa sestrom Madlom koja je u trenucima kada se roman pripovijeda mrtva, i njezina je smrt svojevrsno čvorište teksta. Osim što su bile sestre, Mári i Madla bile su, kako saznajemo, nerazdvojne prijateljice koje su u provinciji Mršini dijelile sve tajne. Márina je obitelj, koju osim dviju sestara i roditelja čini brat Adam, blago rečeno disfunkcionalna, što će Mári dovesti do krajnosti raskinuvši nakon sestrine smrti spone s ocem i bratom. Obiteljska distorziranost začahurena je još u Márinu djetinjstvu – u raku od kojega Madla boluje kao dijete i od kojega se uspijeva izliječiti, u majčinu napuštanju obitelji i u njezinu možebitnom ludilu, a naposljetku i u Madlinoj smrti, odnosno njezinu samoubojstvu koje prerasta u istinsku enigmu. Jer, usprkos prvotnim nagađanjima da je Madla samoubojstvo počinila nakon što joj se vratila zloćudna bolest s kojom se više nije znala ili željela nositi, obdukcija otkriva da recidiva karcinoma uopće nije bilo. I više nego dovoljno za misterij (zbog čega se Madla ubila?), ali i za grizodušje: ako su se Madla i Mári poznavale u dušu, kako je Mári moglo promaknuti sestrino očito nagriženo psihičko stanje koje ju je nagnalo na samoubojstvo? Kako to da nije ništa primijetila i da je Madlina unutarnja bolest za nju bila prozirna?

Čitatelja će možda začuditi, ili barem zaintrigirati, nazivi poglavlja („Phvo-vuog“, tj. Prolog, „Ph-vi ghio“, tj. Prvi dio, „Ghvughi ghio“, tj. Drugi dio, „Khe-hki dio“, tj. Treći dio i „Ephi-vuog“, tj. Epilog). Oni sugeriraju da nije riječ o „pročišćenoj“ pismenoj formi, već onoj verbalnoj: tako nazive poglavlja izgovara Mári koja nakon niza samoozljeđivanja u trenucima pripovijedanja u ustima ima tek ostatke jezika. I uopće, od samoga početka romana naziremo da nešto s Mári „ne štima“, i u psihičkom i u fizičkom pogledu, a to se uskoro i potvrđuje. Osim što nas upoznaje s načinima na koje je moguće počiniti samoubojstvo, Spašavanje smrti, naime, donosi i inventarij Márinih samoozljeđivanja, svjedočanstvo o tome kako se traume upisuju u tijelo ostavljajući na njemu trajne ožiljke, podsjetnike na ono što se tijekom života prosulo putem. Očito se ne uspijevajući nositi sa sestrinom smrću i predbacujući si njezino samoubojstvo, koje su otac i brat pošto-poto željeli prikazati kao prirodnu smrt, dakle zataškati, Mári si nanosi niz ozljeda, katkad prilično morbidnih, stvorivši od sebe nakazu: skače s regala dopunjavajući robu u supermarketu, prereže si žile radeći kao ispomoć u kuhinji restorana, pokušava se utopiti u bazenu, na pokretnim stepenicama namjerno zakorači u prazno strovalivši se niz njih, zabije si bojicu u oko, pokušava se ubiti strujom i nakon strujnoga udara odgrize si jezik… Sakaćenje tijela odraz je sakaćenja duše, pokušaj da se, doduše na prilično uvrnut način, uspostavi neka vrsta reciprociteta, i psihoanaliza bi ovdje nesumnjivo imala štošta reći. Budući da nisam psihoanalitičar ni u teoriji, a kamoli u praksi, laički ću zaključiti tek ono što je bjelodano – Mári sebe fizički kažnjava preuzimajući tako odgovornost za sestrino samoubojstvo, a možda time tražeći put do iskupljenja.

Dojmu morbidnosti pridonosi i priča o božici smrti i zime Morani utjelovljenoj u lutki koju žitelji Mršine svake godine ritualno bacaju u potok i zatim kamenuju, ne bi li tako odagnali smrt i prizvali rađanje proljeća. Mári je jedne godine kao djevojčica spašava izvlačeći je iz vode – dijelom je i zato roman naslovljen „spašavanje smrti“ (na češkome glasi Smrtholka, što bi u doslovnom prijevodu bilo „Smrtdjevojka“ ili “Djevojka-smrt“). U tom svome činu, kojim je intervenirala u viši poredak i u više planove, Mári će vidjeti uzroke (Madline) tragedije, a time i korijene vlastite krivnje: spasivši je, ona je omogućila smrti da dođe po Madlu. Ipak, nije sve u romanu baš tako crno. Pored samoozljeđivanja i sakaćenja, pored smrti i samoubojstva kao provodne niti teksta, pored katkad komorne atmosfere, ipak postoji zrno nade, tračak nekakvoga svjetla na kraju tunela kojim Márin vlak nezaustavljivo juri. To je svjetlo utjelovljeno u gospodinu Rochesteru, vlasniku stolarske radionice kod kojega je Mári zaposlena kao čistačica i s kojim uspostavlja emocionalni odnos. Priča o Mári i gospodinu Rochesteru (koji se tako zapravo ne preziva, ali ovdje je sve na neki način iskrivljeno, pa zašto ne bi bilo i njegovo prezime?) razvija se u ljubavnu priču čije nepomućenost i krhkost predstavljaju kontrapunkt Márinim traumama. Usprkos sveopćoj tami koja okružuje njezin život, u Mári, izgleda, još uvijek postoji volja da se tami otrgne i izbori za nov početak. Mješavinom optimističnoga pesimizma Faulerovoj je pošlo za rukom ispisati gorko-sladak obračun s izgubljenim vremenom, u čijoj će se depresivnosti čitatelj možda katkad gušiti, ali koja je ispripovijedana vještim i neusiljenim glasom, i u kojoj je naglašena tragičnost izbalansirana humorom, parodijskim odnosom prema svijetu te neprestanom – mora se priznati i zabavnom – jezičnom vrckavošću.

(Matija Ivačić © IO DHK)