Jadranka Pintarić: CECI N’EST UNE PIPE – OVO NIJE LULA / Miroslav Kirin

Miroslav Kirin: Babanija (sred ba-ba-banije pjevaju baobabi), Zagreb, Ljevak, 2021., 208 str.

Čitam s grafitnom olovkom u ruci, valjda oduvijek jer ne pamtim kad je to počelo, pa podcrtavam; stavljam uskličnike i upitnike; črčkam po marginama; „ispravljam“ tipfelere; a kad mi je nešto grozno, pošaram posred stranice ko što Ivan Kožarić nacrta krošnju drveta. No, kad uzeh Babaniju u ruke, ustuknuh s tim svojim oružjem. Bože, kako je to lijepa knjiga! pomislih, kako ću po tome škrabati? Tako skladan prijelom (danas se to zove layout), dugo ne vidjeh. Ljubazan za oči i dušu. Jednostavna, elegantna slova (u prijevodu font), rahli razmak među redcima (interline spacing), izdašne margine, čak i ona unutarnja, što je danas rijetko pa se knjiga mora lomiti za neometano čitanje. Grafički je urednik (jbg, da prostite, dizajner, jerbo je valjda sve isto: namještaj, kuća, žlica) za ovu knjigu savršeno riješio i naslove tekstova: crveni u uglatoj zagradi, desni ili lijevi blok (alignment), ovisno o stranici. Podatan, neblješteći papir, kvalitetan tisak, šivani uvez, pravi format koji leži u ruci, skladan izgled; ukratko: (the) Knjiga.

Antropološki gledano, ružna knjiga uvreda je civilizaciji, cjelokupnom naslijeđu Gutenbergove kulture i svom trudu vizualnih umjetnika tijekom stoljeća. Nekad se govorilo da ne valja suditi knjigu prema koricama (jer su bile bolje od sadržaja!), danas se kaže da ne valja suditi knjigu prema njezinu filmu, ali mislim da ih ipak valja suditi prema opremi: ako nisu računali s vječnošću pri proizvodnji, ne mogu računati ni s našom pozornošću − barem ne više od petnaestak minuta.

A Babanija može računati i s našom pozornošću i s vječnošću: vizualno i sadržajno. Zar nije takva pomnjivost oko svega na to i računala?

Eh, to ne znam i može biti da sam pretenciozna s obzirom na to da nisam uočila samohvalu autora (marketing), nego mi se više doima samozatajnim. A može biti i da sam površna, ali knjigu sam pažljivo iščitala; barem koliko su mi to dopustili iskustvo čitanja i genetika.

Usprkos trenutnoj tronutosti nad Banijom, rekla bih da su ti tekstovi nastajali znatno prije tréšnje i sveopće jalove, zaludne ganutljivosti na spomen kraja, tako blizu, a ipak bogu iza nogu. Osim kod Kirina – jer kod njega je Babanija stanje, čega god. Ponajviše stanje neravnoteže – sve je iskošeno, izvrnuto-uvrnuto, uljuljano-zaljuljano, stoji u nigdini.

Njemu je to šalabahter za pre/proživljavanje. Ne, nije bedeker. Kome bi to trebalo? Tko bi se onamo namjerio? Onima koji se onamo upute, ne trebaju ni vodič ni upute – nego tu i tamo cedulja za prisjetiti se (potisnutoga). A nama koji ne poznajemo Babaniju, što nam je ta knjiga? Tu su nam natuknice da pročačkamo po vlastitoj unutarnjoj „babaniji“ ili pak: put pod noge i za Kirinovim smjerokazima, doslovce. Može oboje. Jedno ne isključuje drugo. A uvijek postoji mogućnost da se izgubimo, utopimo, ishlapimo, nestanemo netragom. Može i drugim redom. Stranputice su poželjne.

Kirin se biba po tvoj svojoj Babaniji laka koraka, obzirna pera, pozorna duha, nestalno-nepredvidljive prtljage; ljulja se amo-tamo od nemila do bestraga, od pamtivijeka do kraja svijeta. Jer u Babaniji je svako malo neki kraj svijeta: nekom je kotač sudbine stao ili krenuo natraške, negdje se otvorio bezdan u vremenu, drugdje u prostoru, neke su vode stale, druge poplavile; mjesta su rubna ili nestala, a vidljiva nutarnjim okom. Mitski (kvantni) prostor-vrijeme. Kirinov. Jer ga je on takvim učinio: očuđuje i opaženo i zamišljeno. Zenovsko SADA i JEDNO.

Podsjetilo me to na davno (ali to je sad postalo zbilja relativno: sve prije korone je davno) pročitanu knjigu, kopala sam i našla je: Peter Bichsel, O čitanju i pripovijedanju (izabrala i prevela Štefica Martić, Naklada MD, 2002.). Kaže Bichsel: „Priča u sebi nosi smirivanje svijeta. Ona je – i to često ljuti – utješna. Sve što nađe formu, već se oslobađa opasnosti koju nosi kaotičnost… Ne postoji priča koja ne sadrži istinu, izuma u načelu nema. Ljudska fantazija je u granicama već postojećeg… Jezik nikada ne može prikazati ono što se doista zbilo; on realnost može samo opisivati… Svaki pisac bi iza svake svoje rečenice morao napisati ono što je René Magritte ispod svoga realističkog crteža lule: ‘Ceci n’est pas une pipe’ – ‘Ovo nije lula.’“

„Ovo nije Banija“ ne piše u Babaniji, ali nema ni potrebe, bjelodano je. Bichsel: „Književnost nije život, nije opis života. Bez književnosti se može živjeti. Ona je životu nešto dodatno.“ E to „dodatno“, nastalo „iz nemuštosti“, srž je ovog sveska. Kirin je prvo u sebi „smirio“ Babaniju, utješio sebe i nas: sve dok možemo izreći „nemuštost“, ima smisla.

Uz nekoliko pjesama, većinu knjige čine prozni (počesto ipak prožeti poetičnošću) zapisi, neki poput kratkih priča, drugi meditativno-spoznajni, treći sažimaju mudrost života itd. Ukratko: tematski raznoliki. Mnogi su posvećeni pjesnikinjama i pjesnicima, piscima, domaćim i stranim, živima i mrtvima. Primjerice, dojmio me se zapis o Severu, koji je pristigao u grad dok još nije bio „onaj Sever“. Sa svojom čuvenom „torbom od svinjske kože pod miškom“. I onda: „Licem u lice gledali ste ravno u klasičnog kineskog pjesnika s nemarno nasađenim sovjetskim kačketom…“ Čini se da je i naš pisac Kirin, baš kao Sever, „pisao gdje bi stigao, ili gdje bi ga stiglo“, zato da bi postao „onaj Sever“ ili „onaj Kirin“, s Babanije, uz pjesmu baobaba. „Onaj Kirin“ pripisuje „onom Severu“ tekst „Legenda o ribi“, a riječ je o šaranu bezljuskašu u nježnom kineskom jezeru čijeg postojanja nismo svjesni. Upravo tako Kirin zapisuje „postojanja“ [navodnici moji, nije citat] koja „ne vidimo“, zbivanja „koja se ne događaju“, mjesta koja nisu na zemljovidima, trenutke koje vremenska crta nije zabilježila (ako jest pravocrtna, čisto sumnjam). Kao da se „popeo“ na neku točku u Svemiru da bi „prstom uperio“ u sve te znakovite, značenjske, znamenite ništetnosti, nigdine i praznine. Skrajnuto. Mislim, sve je skrajnuto, ne samo posvete čarobnicama i čarobnjacima riječi.

Onako, posve osobno, po književnim mi simpatijama, izdvojila bih još dva takva zapisa. Prvi, posvećen živoj Poetesi,  naslovljen „Anku Žagar treba dugo, dugo tražiti“ – a hoće reći da sustići je nećemo ni kad smo uporni do besmisla. Drugi, „Brod na Kupi“ koji bilježi nepostojeći, ali mogući, posjet Stefana Zweiga Petrinji, 22. svibnja 1942., dok je „bio u bijegu od Velikog Zla“.

Mnogo je tu (doima se sad kao da je to zbilja obimna knjiga, ali nije – dvjestotinjak stranica, nego je gusta, osim što je lijepa) zapisa i o tzv. posve običnim, malim, anonimnim ljudima kojima je sudba namijenila da ih opazi Kirinovo oko i duh. A svi su redom bili jedinstveni, neobični, veliki, poznati (u kraju svom i životu našem) i zaslužuju zapis za vječnost. Poput kradljivca stranica iz knjiga u knjižnici, čamdžije za kojeg se nije znalo naplaćuje li prijelaz rijeke ili vesla jer mu je tako zapalo, frizerke koja svoj bolji odraz vidi u Alepu, lokalne Debbie Harry koja najljepše pjeva, prodavača mandarina koji se zbog kobne sumnjičavosti mještana da u bijeg i ostavlja mandarinski trag…

I piščevo djetinjstvo u Sisku ušlo je u vječnost. Krhke slike nedužnosti od kojih smo sazdani. Zavodljivo nepostojani prizori kao svjedoci poroznosti sjećanja/pamćenja. Krajolici u koje smo se upisali, a oni su nas zaboravili, štoviše izbrisali, poništili. Kao što mi poništimo nekog sebe negdašnjeg. I opet da se vratim Bichelu: „Prirodna ljudska tuga čini ljude pripovjedačima. Bez vremenskog pojma ne bi bilo ni priča. Tko nije sklon tuzi, taj je izgubljen za književnost… Svijet književnosti je svijet sentimentalnih.“ [Ne skrivam se iza citata, nego ne bih umjela bolje i preciznije reći.]

Ushićena sam što kod Kirina drveće međusobno razgovara kao i kod Richarda Powersa (roman Iznad svega, dobitnik Pulitzera 2019. preveden na hrvatski lani). Nije mogao znati za tu Amerikančevu fabulu. Sigurna sam da je do nje došao intuitivno, kao i svi oni poklonici stabala koji ih obožavaju i obilaze u jednostavnom subivanju.

Pri kraju je zapis o flaneru, tom mitskom biću romantičara. I Kirin je flaner Babanije, ali on ne samo da tumara njezinim krajobrazima – šumama, rijekama, gorama, puteljcima, nasipima… – nego zalazi, ko da hoće pa neće, s druge stane vremena, onkraj vidljivoga, ukraj ljudskoj naravi, u beskraj opstojnosti svekolikog sebe, elem nas. „…flaner malenoga grada. Što je grad jadniji i upropašteniji, a njegov se položaj ne može nikako bolje opisati nego da je riječ o gradiću u zabiti, to je intrigantnije biti flaner.“ Jer flanerom se postaje „zbog ratova u duši“. Može li preciznije?

I još nešto jako cijenim: za razliku od mnogih nam naših suvremenika, osobito mlađih, pa što mlađih to drčnije nenačitanih, Kirin je Miroslav, slutim, predan i pomnjiv čitatelj, cjeloživotni – jer prepoznate se reference ne mogu steći u kampanjskom prelistavanju za potrebe žurnog uknjiženja (nažalost, odveć česta pojava u nas). Ludički žonglira čunjevima nadrealizma, apsurda, severoštovštine, shepardovštine, harmsukovštine, shulzovštine, becketovštine, carverovštine… Ima toga. Skrušeno priznajem da sigurno nisam sve prepoznala.

Ne, ne, nećemo šutjeti. „Šutnja je otrov što se razlijeva po dokonim mozgovima, navodi ih na kojekakve zaključke po kojima se onda sve završava u najcrnjem mraku… Revolucija ili ludilo je započelo, treba se samo svrstati.“

Sačuvajnasbože dokonog mozga!

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 5-6, Zagreb, 2022.)

© Jadranka Pintarić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK