Darija Žilić: DEMONTAŽA MONTAŽE / Ivanka Blažević Kiš
Ivanka Blažević Kiš: Montažna ptica, Litteris, Zagreb, 2021., 111 str.
Ivanka Blažević Kiš (1960.) pjesnikinja je i spisateljica za djecu. Objavila je zbirku pjesama Moja žena piše dobre stihove te romane i slikovnice za mlade. Montažna ptica njezino je zasigurno najzrelije djelo, pjesnička knjiga u kojoj je do izražaja došla sva autoričina mašta, originalnost pjesničkog jezika i inovativnost. Posebno je zanimljiva i antropološka, psihoanalitička razina ovih pjesama koje nerijetko barataju teorijskim pojmovima, npr. alter ego.
Posebnost Ivankine poezije jest u traganju za vlastitim glasom. Postoji raspolućenost između ja koja govori i ja koja šuti. Ova poezija krik je da se taj glas na kraju razotkrije u apokaliptičnom svijetu. Pisanje je borba za glasom, dahom, dolaženje do svoga glasa. Sve su to unutarnje krhotine, unutrašnjost se gubi i povezuje. Dvostrukost o kojoj piše, pisanje i govor: ona piše, jer ne umije izreći. Pjesnikinja govori i o „dvije izbočine nesklada, dva slična bića“ u pjesmi „I am not a poet“. A smisao slobode i oslobađanja od strahova jest upravo cjelina: „Opet ću krenuti u svijet kad polovim / sve svoje originalne dijelove u cjelinu.“ Nizom objektivnih korelativa, a montažna ptica to jest, mentalna slika o jastvu koje se želi sakupiti, nalazimo u pjesmama i motive „ptica pticine ptice“ ili „pticama padaju krupne mrvice iz / smežurane ruke“. Prisutan je i lakanovski moment zrcala, ogledavanja, suočavanje s tijelom, ulaženje u simbolički svijet: s jedne strane prisutan je metafizički aspekt (spominje se „metafizička kugla“), pa je ova knjiga i filozofična poetska knjiga, ali također je puna frenetičnih slika i ekfrastičnosti. Spajaju se metafizičko i irealno: „Smotat ćemo se u metafizičku kuglu / i zagrliti irealno, / kao jedini put.“ Možda je dobar primjer za bogatu metaforičnost pjesma „Što bih ja, bez tebe i ptica radila?“. U njoj nalazimo stihove: „Šutnja raste preko nevidljivih kućica za ptice. / U njima su naše uloge, krhka sjećanja, / božićne zvijezde, crteži nečijeg tuđeg lica, / lažno krzno i parfem u staklenim ustima.“ Ili pak stihovi iz pjesme „Ti i dalje pišeš za mene“: „A u tvojim stihovima još uvijek / razmazujem zvijezde / po nabreklom nebu i trčim bosonoga, / prema mitu o ruskoj boginji.“
Čitajući Montažnu pticu, kao da vidimo slike; s jedne strane slike gradova koji su izgubili svaku dimenziju humanosti, neprijateljskog svijeta, s druge strane unutarnje sobe i monolozi. Pjesnikinja pročišćava poetsko mišljenje i nudi jasnu misao nakon svega što se u njezinu umu događalo, sav „egzistencijalni nemir uma“, te spajanje unutarnjeg bića koje je ranjeno. Nije slučajno da u prvoj pjesmi „Kad ti jutro uđe u oko“ čitamo stih: „(Potpuno sam ranjiva. / Glava mi leži na kuhinjskom stolu.)“ Kiš posebno piše o ratu, o udaru tog svijeta u svijet intime, o užasu i ljepoti, o čežnji i strahovima. U pjesmi „Alter ego“ nalazimo stihove: „Jednom sam otvorila prozor i uletio je rat. / Padao je po nama kao obredni strah. / Mijenjao nas.“ I kao da pratimo šuštavi film, slike odrezanih tulipana koje nitko ne kupuje, djetinjstvo, vraćanje u sebstvo otprije, jer bit ove zbirke i jest u spajanju mene i sebe, kako ističe autorica, u dolaženju do vlastitoga glasa jer: „Mora se izaći iz lijesa šutnje.“ U tom je prisutna autentičnost.
Kiš u pjesmama spaja nemoguće, kao kakav oblik discordiae concors, povezuje se imaginarno, fantastično, filmično, teatralno, dolazi do zbrajanja krhkosti, a podignuti dijelovi cjeline spajaju se u jedno biće. Ivanka Kiš uživa u pisanju, sebe kao autoricu upozorava na to da se uvijek prisjeti konteksta, da se sjeti ljudi, da ne ostane u narcističkom svijetu, da gleda taj svijet i da se vrati tom svijetu u pjesmi „Kontekst – drugi obraz teksta“.
Poezija Ivanke Kiš jest i demontaža montaže, poništavanje artificijelnog, jer u svemu je zapravo najvažnija ljudskost, govorenje u ime drugih, ne u smislu patroniziraja, nego kao oblik zajedništva. I to jest smisao na kraju, radost pisanja, radost zbog uspješnog i sjajnog pisanja: „Ako uspiješ u pisanju, stavi ruke pod glavu, / maslačak u zube i veseli se.“ Na kraju, riječ je o poeziji koja, kako ističe urednik zbirke Dražen Katunarić, u potrazi za samosvojnošću riječi, svojim opažajima koji naglo iskrsnu i potom nestaju, daje svijetu razmjere i veličinu vizije.
(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 3-4, Zagreb, 2022.)
© Darija Žilić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK