Željka Lovrenčić: U DUHU NAJBOLJIH POVIJESNIH ROMANA / Hrvoje Hitrec

Hrvoje Hitrec: Vladar Bosne, AGM, Zagreb, 2020., 222 str.

Poznati i nagrađivani suvremeni hrvatski književnik Hrvoje Hitrec romanopisac je, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist. Pozornost publike izazvao je već prvim romanom Pustinjakov pupak objavljenim još 1974. godine. Autor je kultnih knjiga za djecu i mladež poput Smogovci ili Eko, eko, ali i sjajnih romana za odrasle kao što je trilogija Kolarovi u kojoj, između ostaloga, govori o hrvatskoj političkoj povijesti 20. stoljeća. Za povijesnom tematikom poseže i u romanima Što Bog dade i sreća junačka, Špilberk te Samo sreća i ništa drugo. U prvome, koji je  romansirana biografija bana Jelačića, radnju smješta u 19. stoljeće; u drugome, u kojemu govori o barunu Trenku, u 18., a u trećemu, u kojemu prati život Nikole Zrinskog VII., u 17. stoljeće. Razvidno je da ga zanimaju određeni likovi i određena povijesna razdoblja.

U romanu Vladar Bosne Hitrec ide dublje u povijest – u vrijeme između 14. i 15. stoljeća, opisujući dramatične događaje što su se tada odvijali na području Srednje i Istočne Europe i na Sredozemlju. Ovoga puta prati zanimljiv i turbulentan život Pippa od Ozore, pratitelja Žigmunda Luksemburškog, rimsko-njemačkoga cara te hrvatsko-ugarskoga i češkoga kralja.

Glavni junak romana, koji uvodi u priču i pripovijeda, nezakoniti je sin plemića Alberta Buondelmontija degli Scolari, rođen oko 1369. godine. Siromašan dječak iz Toscane uspinje se do visokoga položaja bliskoga prijatelja i vojskovođe Žigmunda Luksemburškog, s ambicijom postati njegovim namjesnikom u Bosni. Pippo, kojega se spominje i pod drugim imenima – Filippo Scolari, Pippo Spane, Ozorai Pipó ili pak Filip Mađarin, na kraju je uspio postati velikašem na području Hrvatsko-ugarskoga kraljevstva jer se oženio ugarskom plemkinjom i stekao velike posjede. Sudjelovao je u bitkama protiv Turaka, ali i Mlečana. Svojom je vojskom početkom 15. stoljeća dospio i dalje od Venecije.

Žigmund Luksemburški, Pippov poslodavac i prijatelj, posljednji je potomak dinastije Luksemburgovaca. Pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje stekao je ženidbom s Marijom, kćeri Ludovika I. Anžuvinca, koju je oslobodio iz zatočeništva u Novigradu. Godine 1396. krenuo je u križarsku vojnu protiv Osmanlija, ali je u bitki kod Nikopolja njegova vojska teško poražena. Nakon što mu je položaj u Hrvatsko-ugarskome kraljevstvu prilično oslabljen, kreće u niz ratova. Godine 1408. u bitki kod Dobora zarobio je bosanskoga kralja Tvrtka II. Kotromanića i veliki broj bosanskih velikaša. Sve ih daje ubiti.

U ovoj zanimljivoj rekonstrukciji događaja, koji su se dakle u 14. i 15. stoljeću odvijali u Hrvatskoj i srednjoj Europi te u Bosni, spominje se Hrvoje Vukčić Hrvatinić koji je bio knezom i vitezom ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca i koji je, nakon njegove smrti, sudjelovao u borbama kao protivnik kralja Žigmunda Luksemburškoga. No, nakon Žigmundova upada u Bosnu prelazi na njegovu stranu.

Roman Vladar Bosne ne odražava samo piščevo zanimanje za hrvatsku povijest nego dokazuje i njeno dobro poznavanje. Razdoblje koje opisuje obilježeno je političkim bitkama i previranjima, Žigmundovim dolaskom na ugarsko i hrvatsko prijestolje, porazom hrvatske vojske kod Nikopolja, krvavim Saborom u Križevcima, upadima raznih vojski u Bosnu, smjenjivanjem bosanskih kraljeva koji sve više gube moć, jačanjem utjecaja vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, pitanjem bosanskih „krstjana“, pokušajem Ladislava Napuljskoga da se domogne ugarske i hrvatske krune, prodajom većega dijela Dalmacije Mlečanima…

Ovo znalački napisano djelo započinje prisjećanjima bolesnoga Pippa na rodnu Toskanu i planovima za povratak u Italiju, nakon što ga je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ranio u jednoj bici. Rana mu ne zacjeljuje iako mu je Žigmund poslao praškoga liječnika. Sjeća se svoga djetinjstva i prelijepe majke čiju je ljepotu naslijedio. Nakon njezine smrti, u dobi od dvanaest godina, s trgovcem Anselmom, bratom tkalca Antonija koji je bio zaljubljen u nju i koji se nakon njezine smrti „objesio o granu starog duda“, odlazi u Beč. Aselma su optužili za neku davnu prijevaru pa završava u tamnici, a Pippo ostaje na ulici prosjačiti. Na kraju odlučuje vratiti se u Italiju. No, igrom sudbine prisustvuje pokušaju pljačke jednoga krupnoga meštra kojemu pomaže i koji ga kasnije uzima za slugu: „Naučih poslije klesati kamen, a majstor je ubrzo otkrio moj dar za brojke i povjerio mi izračune koji su se pokazali točnima, te su me i stari graditelji počeli ponešto cijeniti. I sebe sam klesao, visok i snažan privlačio sam poglede žena i djevojaka“.

Lijepi Pippo u kući kurtizane Klotilde upoznaje Žigmunda, brata kralja Vaclava, i sprijatelji se s njim. Žigmund ga povede sa sobom. Postaje mu bliskim suradnikom i osobom od povjerenja. Zajedno putuju, idu u lov, uživaju na gozbama, posjećuju bordele… Žigmund mu govori o svojim planovima da oženi ugarsku kraljicu Mariju, što i čini. Njemu obećava namjesništvo u Bosni.

U Pippovoj se priči nižu razni povijesni događaji: hrvatski se buntovnici na jugu bore protiv ugarske krune i bacaju u zatočeništvo kraljice Elizabetu i Mariju. Ova potonja biva oslobođena… Hrvatima slijedi grozna osveta.

Opisi bitki i okrutnosti nad protivnicima jezovito su realistični i uvjerljivi. Hitrec povijesne činjenice obogaćuje detaljnim opisima pojedinih događaja. Opisuje gozbe, osvajanja, spletke, podvale i potkupljivanja. Također, običaje i način života u hrvatskim južnim i sjevernim krajevima, turnire, sajmove, crkve…

Izvrstan je portretist likova, posebice prilično prevrtljivog, ali sposobnog Žigmunda koji je za borbu s Turcima uspio pridobiti kršćanske vladare, prije svih francuskoga kralja Karla VI. Uz njega je uvijek Pippo; međusobno si pomažu u nizu nevolja u koje upadaju.

Jedno vrijeme borave u Konstantinopolu koji na njih ostavlja snažan udojam: „Bizant je bio baš tako veličajan kao što su ga opisivali putnici i trgovci, ogromna nepregledna kamena gromada koju sa tri strane oplakuje more, beskrajni bedemi u tri reda, sve jedan viši od drugoga, visoke i stamene kule kojih bijaše trideset najmanje, široka i duboka luka u koju smo uplovili ne očekujući srdačan doček, jasni bjegunci umjesto pobjednika koje će raskriljenih ruku dočekati car Emanuel i zahvaljivati spasitelju Žigmundu, obasipajući ga darovima“.

Nakon toga nađu se u Dubrovniku, zatim u Splitu.

Kad su pomislili da je hrvatsko plemstvo spokojno, da u Hrvatskoj imaju vjerne saveznike i da je Dalmacija mirna, Žigmund i Pippo odlučuju upasti u Bosnu kako bi Pippo postao regalis regnatus. Da bi se to dogodilo, Hrvoja Vukčića Hrvatinića morali su proglasiti izdajnikom i dodati da „s Turcima već dugo šuruje, što nije bila istina, ali laž ne bijaše da vabi Ladislava Napuljca“. No, osvajanje Bosne ne teče onako kako su zamislili: Žigmund završava u višegradskoj tamnici odakle ga spašava upravo Pippo.

Nakon Marijine smrti Žigmund ženi Barbaru Celjsku, a Pippo Barbaru od Ozore. Dok kralj  napokon kreće preko Save i provaljuje u Bosnu, njegova žena i Pippo zaljubljuju se, ali zbog mogućih posljedica odustaju od svoje veze.

Pippo s pratnjom na kraju ulazi u Firencu i odlazi u Tizzano na majčin grob. Započinje bitka protiv Mlečana, a Žigmund biva okrunjen za cara rimskoga i njemačkoga. Prema njegovu nalogu vjerni mu pratitelj odlazi u Jajce gdje se namjerava susresti s Hrvojem. No, on u međuvremenu ovaj umire i Pippo se vraća u Budim gdje započinje pisati zapise kako bi ostavio trag o svojemu burnom životu…

Radnju ovoga romana čitatelj prati s posebnom napetošću i pozornošću jer ova je zanimljiva priča ispričana u duhu najboljih pisaca povijesnih romana. U njoj možemo uživati i zabaviti se, ali i provjeriti svoje znanje iz srednjoeuropske i hrvatske povijesti.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)