Šura Dumanić: POETSKA KOZMOGONIJA JASMINKE DOMAŠ
Jasminka Domaš: Šutljivi tumač snova, Litteris – Bet Izrael, Zagreb, 2022., 111 str.
Nova zbirka poezije Jasminke Domaš novi je doseg poetsko-filozofske mudrosti i zrelosti ove autorice, o čijoj su poeziji i proznim tekstovima, te ukupnom umjetničkom i inom angažmanu, progovorili mnogi kritičari, pjesnici, nakladnici, znanstvenici i čitatelji (spomenimo samo neke – Sibila Petlevski, Ljerka Car Matutinović, Dražen Katunarić, Jadranka Brnčić i dr., dok je akademik Zvonimir Mrkonjić stavlja uz bok Vesni Krmpotić i Nikoli Šopu). Zajednica Bet Izrael koja je suizdavač ove knjige navodi pak, svojevremeno predlažući Ministarstvu kulture Jasminku Domaš za nagradu „Vladimir Nazor“: „U više od dvjesto godina institucionalnog djelovanja židovske zajednice u Hrvatskoj nije bilo književne pojave i autorice kao što je Jasminka Domaš.“
I novom zbirkom Jasminka Domaš potvrđuje se kao poseban, izvoran lirski glas, na tragu njenih ranijih zapaženih zbirki, a posebno za razmatranje ove pred nama, to je njezina poetsko-meditativna poezija Nebo je zemlja (2008.), Žena sufi (2014.) i 72 imena (2016.)
U pjesničkoj rukoveti „Šutljivi tumač snova“ progovara lirski subjekt, pjesnikinja koja „u sebi nosi(m) tisućljetne naslage tišine“ (pjesma „Tumač snova“):
Samo noću snovi su magični i
Blješte u igri tajne.
Danju tražim za njih ključeve,
odgonetavajući ih pismenima
duše u kojoj je sve zapisano
Ja, šutljivi tumač snova.
Stihovi nove zbirke vode nas po vertikali nebo-zemlja i po crti unutarnje–izvanjsko, između kojih se zrakasto prostiru misli, osjećaji, mudrosti i duhovna dosegnuća same autorice, ali i autoriteta na koje se oslanja ili koje priziva. I ne treba se zavarati – u pitanju nije jednostavna geometrija (u prostoru, ili mislima) već smislena simbioza rečenih pojmova, koja vodi jedinstvenom doživljaju i poimanju, i realnosti i duhovnosti, odnosno njihovu supstancijalnom prožimanju, kao što je eksplicite naglašeno u pjesmi „Četiri su razine svijesti“: Na prvoj je život, i moć bezuvjetne ljubavi./Na drugoj je radost. Susret i usklađivanje s božanskom voljom./Na trećoj je ljubav prema prirodi./Posadi drvo pod čijim hladom nećeš ti uživati/Na četvrtoj je jasnoća. Snaga duha onih koji su otkrili sebe u Jednom./
Snaga duha – nebo i zemlja
Nastala na naslijeđu najfinijih duhovnih zasada judaizma, njegovih tajnovitih i dubokih staza i vodiča, stepenica i stupnjeva razvoja po kojima se lirski subjekt hrabro i znalački kreće i koji su transparentni na više mjesta, simbolički i doslovno, naprimjer, u pjesmi „Što je u ruži“, ova poezija će vas duboko taknuti, negdje gdje leži vaše vlastito sebstvo, i potaknuti na – suzu, osmijeh, gestu, ali nikako nećete ostati netaknuti i isti.
S poezijom Jasminke Domaš zaranjamo u nepoznate, bolje reći neotkrivene (ili pak u suvremenom svijetu zaboravljene?) dubine srca, a onda se propinjemo k udaljenim sferama duha (duše), pri čemu se obje putanje odvijaju kako vani – u osjetilnom svijetu i duhovnom, tako i unutra, u ništa manje mističnom i senzibilnom, zrcalnom, nutarnjem svijetu nas samih. Premda teži sveobuhvatnosti (omnia-i), taj poetski raspon sama autorica ispisuje naizgled lakonski riječima koje stoje poput vrata – ulaza u svijet stihova sabranih u ovoj knjizi, već na prvoj stranici (omotnici) zbirke:
Pogledala sam se u zrcalo,
Iz zrcala u sebe. To je kao
Da zamijeniš zemlju za nebo.
Tim „postupkom“ autorica nas uvodi u poetski svijet „povratnih“ slika, koje se prepliću na vratima naših svjetova, uvjetno rečeno unutarnjih i vanjskih, jer kod zrcaljenja, poetskog, barem u slučaju naše pjesnikinje, gubi se ta granica, prohodna je, mekana, propusna, poput vrata koja su nas na prvoj stranici knjige prigrlila i propustila u njezin svijet.
Poezija sabrana u „Šutljivom tumaču snova“ u naslovu obećava upravo to – tumačenje. Tumačenje čega? Nama se sve čini jasnim, imamo svoja (i opća) mišljenja, stavove i odrednice prema kojima vodimo svoje živote. Ova nam poezija kaže da smo u krivu – da iza i ispred ogledala stoje svjetovi koje ne poznajemo (ili smo ih zaboravili?), i nismo se odlučili upoznati ih (prizvati ih k sebi).
Jer, nakon što prođemo kroz zrcalna vrata i uđemo u redove prvih stihova, autorica nas dočekuje kristalno jasnom odrednicom pjesme „Gorući grm ili metafizika imaginacije“, kojim stihovima će definirati pjesnika (i sebe), odnos materijalnog i duhovnog, tjelesnog, ukazujući:
Na njihovoj poleđini su ogledala, a na svakoj karti piše
između vatre i vatre: imaginacija.
Tada otkivamo bezdomnost, osjetljivi nerv lirskog subjekta, nužnost traganja i propitivanja, kao u pjesmi „Dom“:
Neprekidno gibanje u
Živoj svijesti da je dom
Negdje drugdje. Ne znam
Zašto sam iz riznice duša
Pohitala u zagrljaj Zemlji,
Ja, uvijek spremnija za bijeg
Nego za ostanak, tu na Zemlji
Stranac sam.
Moguće da u ovoj poeziji ne prepoznajemo vlastita iskustva, nego tek naziremo put kojim vrijedi pokušati putovati. Čitatelju ne preostaje drugo nego hrabro kročiti u svijet riječi/slika lirskoga subjekta.
Kad nebo padne na zemlju – sjaj i bljesak
Duša jest fokalna točka poetske kozmogonije ove autorice, „…pozivajući da izađemo u svijet/ iz najdublje, sakrivene jezgre/ i pogledamo u Zohar[1] kozmičkim/očima“/ – pri čemu ona taj motiv/poziv izražava u širokom dijapazonu ljudske osjećajnosti i refleksija, od polazišta sasvim osobnog: /Pitala sam se što je to/ što mene povezuje s tobom./Naša najdublja veza je neotpornost/na stvarnost/. Zato je oko Duše svih Duša/nad nama otvoreno/, te preko niza pjesama, kao što je ona kada Jacob treba ljepilo (duše) da poveže gornji i donji dio cipele (Nebo i Zemlju), ovo je najzagonetniji dio zbirke, za čiju su prijemčivost poželjna i neka znanja, ali prije svega otvorenost i povjerenje u riječ i doživljaj samoga lirskog subjekta.
Jedna od takvih zagonetnih etapa putovanja nosi simbolički naslov „Odsjaj“ (prispodobljen simbolici zrcala s početka ciklusa), u kome piše:
…
Ponekad nebo padne na zemlju.
I duh se rasprskava na neonskoj
ploči grada. Možda, ako imaš sreću,
komadić potone u tvoje srce i tamo
sakriveno sjaji.
…
I već znaš da će jednom,
kad za to bude vrijeme, onaj komadić neba
u tebi otkriti kako čovjek anđelom postane.
(Za početak, poželimo da se duh što češće rasprskava na „neonskoj ploči grada“, i da se pritom, ako je moguće, nađemo u blizini.).
Pjesnikinju Jasminku Domaš odlikuje iznimna osobina da složene odnose i strukture dočara na veoma jednostavan način, kao u pjesmi „Dušoduh“ /…Onaj tko kreće k Svjetlu zemaljske težine nema/“ – dakle, znalački, kao upute one koja dobro poznaje Put, opisan krotko u pjesmi „Kretanje“:
Put je naporan.
Put je težak.
On je sjaj i bljesak.
Moj put.
U najboljoj tradiciji istočnjačkih mistika, poeta će u pjesmi „O sebi“:
Razdoblja kad šutim.
Razdoblja kad govorim.
Razdoblja kad nestanem.
Ali uvijek i svugdje, tražim te.
Sve to i mnogo dublje i mnogo više put je koji poezijom podastire pjesnikinja, a koje traganje i učenje jest smisao i cilj života čovjekova na Zemlji.
Put kojim se rijetko ide
Premda pripada samo svijetu lirskoga subjekta, ova je poezija na začudan način otvorena, gotovo didaktički, svakoj duši prijemčivoj za zov novoga putovanja i promišljanja. Koji god korak u tome napravimo, autorica za nj ima riječ:
Kada dan utihne, uvlačimo se
U oazu duše.
U urezima sudbine labirintom
Putujemo i svatko svoju prtljagu
Vuče. Jedni kao teret, a drugi
Kao prosvjetljenje.
Ipak, na tom zagonetnom putu, pjesnikinja nas ne ostavlja same, bez putokaza. Meandriranjem kroz njezinu zbirku otkrit ćemo mnoge jasne tokove i upute, pjesma nas poput čarobnice vodi za ruku i put čini čudnovatim plodom otkrivanja, kome svatko dodaje vlastitu znatiželju, razlog i žar.
Premda vođen za ruku kroz maticu ove rijeke, put je međutim zagonetan, kako je najavljeno u pjesmi „Svjetla“:
Sva su svjetla tvoja.
Ono što se dadne ne traži
se natrag. Ima jedna rijeka
u kojoj sve nestaje, samo
izabranom sjaj vatre u očima
ostaje.
Poezija Jasminke Domaš drugačija je, vodi u mistično, skriveno i neizvjesno putovanje prema promjeni i rastu, duhovnom ispunjenju i sveobuhvatnosti svijeta i subjekta. Ove nas pjesme, najzad, vode k istinskom rodnom tlu poezije – vjeri/duši, mistici, ljubavi – prepoznavanju slike iz kozmičkoga zrcala, kao putu spoznaje i duhovnoga uzvisivanja. Stoga je riječ o univerzalnoj poeziji, pripada svima otvorenima za svijet ispred i iza zrcala.
Oni koji vole Mevlanu/Rumija, i poeziju nastalu na mističnim, filozofijskim duhovnim zasadama čovječanstva, posebno mistika, sufija i židovskih duhovnjaka, lako će u poeziji Jasminke Domaš prepoznati hrvatsku Mevlanu, ženu sufi (sufiju) – njezin put kojim se rjeđe ide, a koji ona opisuje ovako:
Ti bi htjela mir, ali na zemlji,
se bitke biju.
Postoje tek kratki predasi
za umorne sanjare.
I zatim ponovno bitke.
Pitaš se samo, bdije li nad tobom
Božje oko.
Dakle, među svim zemaljskim bitkama biju se i duhovne bitke bez prestanka, o čemu pjesnikinja svjedoči riječima:
Samo, ako nismo vojnici ljubavi,
reci mi, tko smo onda mi?
(Tako bi govorio i Zartarustra i mnogi kao on, prije i poslije njega).
I tu je najzad jasna točka prepoznavanja, identifikacije, poistovjećivanja koje, prateći poetski slijed ove zbirke, naslućujemo i u kojemu se konačno u potpunosti prepoznajemo, bolje reći projiciramo u zrcalu nove, naslućene budućnosti – mi, vojnici ljubavi. Zahvalni za ovo poetično prepoznavanje.
__________
[1] Zohar (hebr: זֹהַר „sjaj“) je najznačajnije i najopsežnije djelo Kabale, skup knjiga različitih naslova. Pisan je pretežno na aramejskom jeziku, a djelomice i na hebrejskome. Sadržaj Zohara čine tumačenja Tore i ostalih tekstova judaizma (Wikipedia).
(Šura Dumanić © IO DHK)