Nada Galant: AŠ MERITA… / Dragan Gortan

Dragan Gortan: Pramjera ljubavi, Čakavski sabor, Žminj – Matica hrvatska, ogranak Pazin, 2022., 142 str.

Ne muojte me povedat, ma eko ne znan kajsti put već čitan Gortanove pjesmi i svaki put mi ujdo suzi. Ne da bin tela, nego me nekakor uvučuo va ta njihov, njeguof sviet i one same počnuo. Utrdnula san ja z leti i nisan neka plačljivica i pjesmi mu već toliko puti čitan aš ih, tobože, regulivan i na kraje steši vajk finin s fačolićen va rokah. A to van ne poviedan samo tako, nego da vas prontan.

Gortana i njegovega brata, dvojka poznan od srednje škuoli, guorin i njegovega brata aš ih nisan poznala ku ne tako, oba dva skupa. I mene je, kako i puno drugeh, jako iznenadilo kad mu je pred petnajstak liet ša van prvi libar i pokaza nan ono ča nan je bilo skrito do oni put – Gortana pjesnika. Do sad ste već šli za tien da zajno guorin Gortana, da ga nikad ne zazoven po imene, to mi je zustalo z onega vremena kad ih nisan razlikovala aš so bili prečiži, i još so. Mislin uon i brat.

U međuvremenu sam se, ne znam baš kako točno, našla u ulozi urednice njegove četvrte knjige poezije. Koliko god sam ponosna na to, toliko se i bojim da će naše prijateljstvo biti stavljeno na ozbiljnu kušnju. Pjesme za ovu zbirku odabrala sam iz trezora njegovih pjesama u kojem je bilo pohranjeno više od petsto pjesama. To je bio privilegij koji si rijetki urednici mogu priuštiti. Naravno da odabir bude uvijek odraz onoga koji bira i naravno da bi, da je netko drugi birao, ova knjiga izgledala sasvim drugačije, ali na kraju svi ti odabirači postaju nevidljivi i na površinu izađe samo autor i njegova riječ. Odabrane pjesme nekako su same pronašle put i smjestile se u cikluse. Prvi je onaj koji govori o pjesnicima i o načinima nastajanja pjesama, nazvan po uvodnoj pjesmi Tu i tamo razglednica. Kao što nam u stvarnosti razglednica poslana iz nekog mjesta u kojem je bio netko naš i taj netko dijeli s nama radost viđenoga, tako i Gortan ovdje razglednicom otvara vrata iz onog drugog, unutarnjeg svijeta pjesnikovih previranja i dopušta nam uvid u taj svijet. Zato se činilo logično i na mjestu da tim ciklusom započne ova knjiga.

Dok večer zašiva zvijezde ciklus je pjesama koji autor posvećuje svojoj majci i kroz koji se ispisuje povijest jedne obitelji. Iščitavaju se tako neki veoma teški, ali i veoma sretni trenuci, kako to život zna posložiti. Netko je rekao kako život ne dolazi s uputama za korištenje, nego dolazi s majkom. To njeno odmjereno dostojanstvo koje je ovdje opisano i koje prenosi na čitavu obitelj i neizrečena  autorova želja da njena dobrota  bude primijećena, da bude bar zapisana, učinilo je to da je čitav ovaj ciklus postao oda majci i obitelji.

Treći ciklus Jednom tako središnji je ciklus i okosnica ove knjige, a govori o ljubavi. Iz ranijih pjesnikovih zbirki naučeni smo na to da njegove pjesme teku lagano, mirno, sa začudnom rimom koja zvoni kao špekule u keramičkoj zdjelici. Ponekad se stih ili dva slučajno umreže u rime i tada ta rima izgleda i zvuči kao neizbježna. I kad nema rime, riječi mu odzvanjaju, rekli bismo, kada bismo govorili o zvonima, da rebate. Iz mnogih njegovih pjesama proviruju, sjaje ustvari, soneti nesvjesni sami sebe, ponekad ne želeći se odreći pokojeg stiha, a ponekad pak ne želeći pokoji dodati. Lakoća i otvorenost kojom zrače Gortanove pjesme, bez obzira na to koliko ozbiljne bile teme o kojima govore, jest ono po čemu su njegove pjesme prepoznatljive. Iz njih uvijek izvire toplina i iskonska čovječnost pa se u njima lako prepoznajemo i lako se vežemo za njih. Ljubav nije motiv samo ovog ciklusa, nego čitave zbirke, ali ovdje je ljubav u prvom licu. To je ona ljubav za koju Borges kaže da je jedini način kojim se mjeri vrijeme. Biti s tobom ili ne biti. To je ona ljubav koja mijenja dragulje za trešnje, koja se skriva u jabuci na dnu poštanske torbe, po kojoj se iz šetnje vraća mokrih ramena… pokrivajući onoga koga nema i koja ne nestaje, nego samo mijenja oblik pa se tako u konačnici može prepoznati, na primjer, u djeci.

Ciklus Pjesma bijelom čovjeku uči nas o životnim vrednotama, o stavu prema životu. Kako biti čovjek, odnosno, kakav biti čovjek. Onaj koji srce nosi na dlanu. Koliko je dragocjeno iskustvo ovih pjesama u ovo hudo vrijeme preslagivanja moći, grabeža, opće pohlepe i samodovoljnosti nije čak ni potrebno posebno naglašavati. I ovdje nas Gortan uči o vječnim temama, koliko je tanka linija između života i smrti, o odnosu i prema jednom i prema drugom. Iz ratarova ugla, na primjer, a ratar je ovdje sinonim za neiskvaren, moralan, neporočan, pravi život, to izgleda  ovako: / Prečesto rukama / u zemlji da bih se / smrti bojao, sada / samog sebe sebi / vraćam. / Naslovna je pjesma toga ciklusa Pjesma bijelom čovjeku rezime svega što je na tu temu pjesnik htio reći.

Cvrčkov festival lakih nota sljedeći je ciklus, ležerniji je u izrazu i temama, možda i šarolikiji, ali na vrlo šarmantan način progovara o ozbiljnim i malo manje ozbiljnim temama. Nota humora proteže se i kroz njegove prethodne zbirke. „Poetski humor: rijetkog li Božjeg dara koji nas, evo, vodi kroz naslove i strukturu mnogih pjesama… (…) Gortan u tom pravcu ne domiče stihove k prodoru sarkazma, njegovo je pjevanje stilematski pa i svjetonazorno određeno razumijevanjem stvari, humorom koji opkružuje i prožima doživljaj samoga sebe u toj, često anegdotalnoj, pjesmotvornoj mizansceni.“ – kaže za Gortana naš omiljeni veliki pjesnik Daniel Načinović.

 Posljednji je ciklus pretežno satkan od lirskih pjesama u prozi, simboličnog naslova Toplice, naslova koji je posuđen od istoimene pjesme posvećene Gortanovu ocu. Toplice nisu samo puki izvor tople vode i lječilište, nego puno više od toga. Autor, u ovom ciklusu, s puno empatije promatra svijet i ljude oko sebe. Toplice su ustvari lječilište i okrepa za dušu.

U tekstu naslovljenom O sreći, hrabrosti, dušama (i još ponešto) autor progovara o  događajima koji su na poseban način obilježili i oplemenili njegov život. Čini to bez patetike, kao da nas tješi, dozirajući emocije sa željom da nas poštedi i još na kraju priču o sebi prebacuje na priču o svom prijatelju Stojanu. I to ponešto govori o autoru.

Knjigu je grafički izvanredno uredio i opremio David Ivić. Ilustracije, koje potpisuje Sara Gortan, zaslužuju poseban osvrt. Toliko su se lijepo uklopile u sadržaj knjige da bi sada bila nezamisliva bez njih. Čini mi se kao da je vučedolska golubica oživjela  baš za ovu prigodu.

Mnoge od ovih pjesama već su bljesnule na društvenim mrežama i imaju svoje pratitelje i prijatelje. Ovako ukoričene, dobivaju još jednu dimenziju i, zajedno s autorom, zajamčeno mjesto koje im pripada u hrvatskoj lirici. I uopće ne sumnjam da će ova knjiga naći put do mnogih čitatelja, da će mnoge pjesme biti uglazbljene,  te da će Pramjera ljubavi biti svojevrsni vademekum za mnoge. Aš merita.

(Nada Galant © IO DHK)