Davor Šalat: SUBJEKT SLOŽENE IDENTITETNOSTI / Boris Domagoj Biletić
SUBJEKT SLOŽENE IDENTITETNOSTI
BORIS DOMAGOJ BILETIĆ: ZATO ŠTO VRIME NE PROLAZI, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2018., 133 str.
Boris Domagoj Biletić vrstan je i nagrađivan esejist, kritičar, književni znanstvenik i pjesnik. Dosad je objavio desetak zbirki pjesama, za koje je dobio nagrade Mlada Struga, Tin Ujević i Sveti Kvirin. Poeziju mu je stručna kritika promatrala kao uvelike samosvojnu unutar suvremenoga hrvatskog pjesništva. Isticala je da je Biletić podjednako daleko ili blizu ortodoksiji poetskih „duhovnjaka“ ili „jezičara“ te mu poeziju dovodila u vezu s odrednicama kao što su hermetizam, nadrealizam, egzistencijalizam, mediteranizam, postmodernizam. Također, naglašavano je da je to pjesništvo palimpsestiranja raznih kulturnih i memorijskih slojeva s elementima tekstualizma. Moj je dojam da u Biletićevim zbirkama pjesama od Zublje šutnje 1983. do izabranih pjesama Imam riječ (2006.) i knjige Vatrene kugle i monolozi pod križem (2007.) prevladava gotovo isti senzibilitet (Milorad Stojević sretno ga je imenovao ktonijskim). Taj se, međutim, senzibililitet, u svojoj primarnoj tragičnosti, zatamnjenosti, misterioznosti, čak i funebralnosti, javlja u različitim poetskim izrazima – od pokraćena hermetizma, sažetoga haiku, do izrazno razvedenijih elegija. S vremenom se u Biletićevu pjesništvu dogodila znatnija korespondencija sa stvarnim referencijama, veće prianjanje riječî, i to poetski svjetotvornih, s izvanknjiževnim svijetom, fragmentarnim i teško uhvatljivim kakav već jest. Ukratko, njegove su pjesme od početne hermetičnosti kasnije bivale značenjski „smjestivije“, prohodnije.
Takvu tendenciju u još većoj mjeri razvija Biletićeva nova pjesnička knjiga pod naslovom Zato što vrime ne prolazi, koja sadrži pet vrlo znakovito (metatekstualno i metapoetički) naslovljenih ciklusa: Rasuto a da nije teret, Umišljaji, Zajika Janus Jazika, Dom i svijet te I na početku kraja, ljubav. Ova knjiga zapravo, znatno izravnije negoli prethodne, rekapitulira autorov osobni, društveni pa i književni život, eliotovsko „vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo“ koji su „možda oba u vremenu budućem“, odnosno vremenu pisanja i budućega čitanja teksta. Naime, osjećaj „dogođenosti“ nekih krucijalnih životnih zbivanja, odnosno sve veće udaljavanje u vremenu od presudnih egzistencijalnih činjenica i razdoblja temeljnog intelektualno-duhovnog formiranja, uvjetovali su memorabilnu intonaciju stihova, kao i njihov rezignantni, elegični pa i tragični emotivni kolorit. Raznovrsni osobni i društveni gubici, egzistencijalni manjak koji – iako je u nekoj mjeri iskustvo svakoga čovjeka – autora posebno obilježava, ostavljaju uistinu malo životnih mogućnosti koje nisu determinirane već odigranim odvajanjem od najbližih osoba, od mladenačkih i narodnih ideala, od identitetskih usidrenosti, od – napokon – povjerenja u sam humanizam. Biletić takvu rezignantnost oblikuje supostavljanjem višega stila u kojemu se očituju krhotine nekadašnjih ideala i izravnih stvarnosnih referenci, gdje se pak očituje gorčina pa i cinizam zbog mnogih negativnih društvenih fenomena, kao i gotovo neizlječive karakterne pokvarenosti mnogih ljudi. Takvo kombiniranje različitih stilskih registara stvara zanimljivu i nepredvidivu poeziju u kojoj jedna do druge stoje invektive na stvarnost, izrazi koji u hotimičnoj sirovosti dolaze do ruba psovke, kao i tradicionalni poetizmi te eruditske reference i panorame suvremena zlosilnoga i zaraćenoga svijeta. U dominantnoj, dakle, tamnoj atmosferi Biletić ipak pronalazi i zalihe smisla koji lirski subjekt „drže na nogama“, a to su kršćansko pasionsko otajstvo, vitalne energije zavičajnoga jezika (čakavice), krajolika kulture, otpor prema svakovrsnom dehumanizirajućem nasilju, sjećanja na drage ljude i tragove njihove dobrote. Pjesnik ne pati od bilo kakvih poetskih formalizama pa njegovi stihovi zadobivaju vrlo različite oblike, no to ne znači da se u njima ne osjeća i određena formalna osviještenost koja pjesmu, već prema njezinu karakteru, dovodi u blizinu, primjerice, haiku, intenzivne jezične izražajnosti međuratne i poslijeratne čakavske lirike (Nazor, Ujević, Gervais, Balota, Črnja i noviji) ili razvedenijeg elegičnoga patosa, suvremene anegdotičnosti i natruha narativnosti.
U središtu dosadašnje Biletićeve poezije, a tako i u pjesama nove knjige, jest lirski subjekt – bilo onaj izravno prisutan u tekstu, svojevrsni njegov unutartekstovni akter, bilo kao izrazito naglašena pjesmovna svijest koja ne krije vlastitu afektivnost prema svemu što pripušta u poetski tekst. Taj lirski subjekt, uvelike blizak samome pjesniku, doduše ponešto različito uspostavljen u pojedinim ciklusima knjige, zapravo rekapitulira razne dijakronijske i sinkronijske aspekte vlastite (složene) identitetnosti. Tako se – retrospektivnom, memorabilnom gestom – kreće od mladenačkoga rokerskog buntovnika protiv vladajućih društveno-političkih, odnosno kulturnih konvencija i evokacije intenzivne mladenačke životnosti, preko oporbe izgrađenoga subjekta prema globalističkoj i lokalnoj političkoj korektnosti, književnosti koja joj je sluškinja zarad komercijalnih probitaka, dekonstrukcije čovjeku prirodnog ambijenta domovine, naroda i obitelji. A stiže se do subjekta duboko uronjenog u egzistencijalnu tragiku zbog raspadanja svake životne smislenosti i gubitka najbližih, odnosno do egzistencijalno-metafizičkog stajanja pred krhotinama tradicije, rasutim svijetom i Bogom ponad njega u (post)moderniziranoj inačici drevnoga čakavskoga subjekta koji, uz osobnu sudbinu, izražava i kolektivni usud istarskoga i hrvatskoga čovjeka.
U svemu tome zajedničke su – naglašena emotivnost, trpnost, razočaranost, unutarnja disonantnost, čak i razdrtost subjekta kojemu se život ukazuje kao prostor prevlasti kaotičnih i negativnih sila. Subjekt u svemu što ga okružuje, ali niti u samome sebi, ne može naći neku konzistenciju i ispunjenost, a u takvoj ugroženosti nastoji se osloniti na Boga i neke tradicijske vrijednosti koje, za razliku od suvremenosti, još imaju tragove supstance i smislenosti. Zato je i predmetnotematski, i stilski i formalni sloj Biletićevih pjesama obilježen emotivnošću i nestabilnošću subjekta, fragmentarnošću i negativnošću svijeta, oslanjanjem na mrežu kulturnih, često i tradicijom posvećenih, slojeva te povremenim, gotovo jobovski bremenitim, prodorima prema transcendenciji i doživljaju bliskosti s prirodom i svemirom. Pjesme se, naime, često grade od fragmentarnih situacija i referencija, cijelog spektra emotivnih reakcija na vanjski i unutarnji svijet, eksplicitnih komentara društvene zbilje, (auto)ironičnosti, intenzivnije ekspresivnosti duševnih stanja, implicitne dijalogičnosti u koju se inkrustiraju kolokvijalizmi, čak i povremeno kombiniranje raznih idioma te snažnih promjena stilskih i intonativnih registara. Diskursno, Biletić je neprekidno – metajezično i metapoetički – svjestan jezične i stilske maske koju navlači svojemu subjektu, kao i toga da se promjenom stila mijenja i konstrukcija toga subjekta i obrnuto. Zato se sve spomenute oscilacije u karakteru subjekta očituju u raznim vrstama poetskih diskursa – od apelativnog, rebelskog, melankoličnog, tragičnog, lirskog, arhaičnog, do kozmičkog, metaliričnog… U motivici prevladava jukstapozicija tradicionalističkih, najčešće s prirodom povezanih slika i kulturnih referenci te depatetiziranih fenomena urbana života i svakodnevne tehnologije. Retorički, Biletićeve pjesme smjesa su tradicionalne sredozemničke metaforike i njenih začudnih, moderniziranih resemantizacija, personifikacije mu pak izražavaju živ odnos prema prirodi i kulturnim krajolicima u čiju semantiku subjekt projicira vlastitu emotivnost i prepoznavanje aspekata vlastita identiteta. Razmjerno su česte inverzije poretka riječi, čime se – u stilu tradicionalne poezije – naglašava patetičnost, često i tragičnost vlastita i općeljudskog položaja, no takva povišena intonacija često se depatetizira, (auto)ironizira narativnijim, kolokvijalnijim izričajem kojim se izravno pa i vehementno prokazuje nedostojnost, čak sramotnost stvarnosti i njezinih pokvarenih aktera. U pjesmama napisanima ikavicom i/ili na čakavskome evocira se, ponegdje i parafrazira, arhaični stil starohrvatskih epigrafskih i paleografskih spomenika, kao i ekonomična, ali intenzivna izražajnost klasika modernoga čakavskoga pjesništva.
Zaključno, Boris Domagoj Biletić i u svojoj se novoj zbirci pjesama pokazuje kao umjetnik riječî koji je sposoban geografiju i morfologiju ljudskoga duha, mnogoliku, uznemirenu duševnost te nesvediv rad jezika, koji katkada nadmašuje svaku autorsku namjeru, pretočiti u protejske diskurzne maske u koje su upisane egzistencijalne i umjetničke šifre u rasponu od arhajske zagonetnosti i evociranja (čakavske) tradicije do najsuvremenije opustošenosti i postmodernističkoga globalističkog simulakruma.
(Davor Šalat © IO DHK)