Zlatko Kramarić: ZAŠTO VOLIM ČITATI MLAKIĆA

Josip Mlakić: Na Vrbasu tekija, Fraktura, Zaprešić – Franjevački samostan Sv. Luke, Jajce, 2021., 395 str.

Ponešto o antikolonijalnom diskursu u romanu Na Vrbasu tekija Josipa Mlakića

Možda je uistinu najjednostavnije bosanskohercegovačku književnost čitati kroz perspektivu (post)kolonijalnog diskursa,[1] pa ćemo onda i mi, baš kao i onaj kritičar, zaključiti o „čudnoj“ nezainteresiranosti Zagreba, zagrebačkih političkih i kulturnih elita, za sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini (M. Jergović). Doduše, to prema njegovu mišljenju i ne mora biti tako strašno, jer će nestanak posljednjeg Hrvata s tih prostora, iz te „hrvatske utrobe“, zapravo, značiti da prestaje i sva svehrvatska briga oko hrvatskih pisaca iz središnje Bosne koji nikako da nauče da se točka kaže točka, da tijek ne može biti tok, da tačno nije točno i da ne postoje ona tri franjevačka manastira (valjda samostana, ako ćemo već biti i mi malčice autoironični), koja su preživjela zulum i najezdu međunarodne zajednice, oličene u Eugenu Savojskom,[2] nego da postojati mogu samo franjevački samostani u Sinju, na Viševcu i gdje god ih na katoličkoj zemlji želimo.[3] Doduše, ova je konstatacija sama po sebi kontradiktorna, jer kolonizator/Zagreb/zagrebačke političke i ine elite, sve da i želi ne može biti nezainteresiran za zbivanja u koloniji/Bosni… Takvo ponašanje jednostavno ne odgovara ideji i duhu samog kolonijalizma. Nadalje, nije moguće da neznatne jezične razlike, „točka“ vs. „tačka“, predstavljaju najveće probleme u odnosu između kolonizatora i koloniziranog i koje onda u potpunosti blokiraju bilo kakve druge, suvisle aktivnosti. Kada bi ta tvrdnja bila točna, onda problemi, zapravo, i ne bi postojali. Dopuštamo da određeni, malograđanski krugovi, oni koji o sebi misle da su autentični „purgeri“, u Hrvatskoj na neprimjeren način, što će reći preosjetljivo, netolerantno reagiraju na određene jezične nespretnosti svojih bosanskohercegovačkih sunarodnjaka, ali tvrditi da te „nespretnosti“ predstavljaju nepremostiv problem i zagrebačkim političkim elitama, u najmanju je ruku neozbiljno. Pa, elite su elite upravo zbog elementarne činjenice što sve moguće probleme a priori kontekstualiziraju…

Ne pada nam na pamet braniti sve promašaje hrvatskih političkih strategija, doktrina, kako onih iz dalje i bliže prošlosti, tako i ovih današnjih, a kako stvari stoje, i više smo nego sigurni da će se i u doglednoj budućnosti ustrajati na ponavljanju tih promašenih, neprimjerenih političkih i kulturnih strategija. U pitanju je očito jedna čudna vrsta postojanosti, tvrdoglavosti glede nerazumijevanja onoga što nam se u najbližem susjedstvu događa. Doduše, uvijek su postojali i oni koji su, na vrijeme, upozoravali na moguće posljedice tih promašenih politika.[4] Oduvijek smo svjesni da je svijet mnoštvo i da nije jednostavno živjeti u mnoštvu. Mnoštvo od nas traži jobovsku strpljivost, dugo učenje, racionalno donošenje odluka. U tom svijetu brzina nije poželjna vrlina. No, ni puko prakticiranje internacionalizma ne predstavlja rješenje za život u bosanskohercegovačkom mnoštvu, kao što to naivno misle neki od kritičara današnjih hrvatskih političkih i kulturnih strategija prema tom prostoru: „Još uvek ne postoji svet, nego svetovi (imena i razne priče). Internacionalizam ne može da prevaziđe nacionalne svetove, jer ne može male narodne priče da obuhvati u epopeje. (…) Čak i komunistička epopeja o oslobađanju radničke klase deli se na nacionalne komunističke epopeje.“[5] Roman Na Vrbasu tekija, između ostaloga, je i roman o bosanskohercegovačkim nesvodivim razlikama. Na početku romana spominju se dvije priče; jedna se odnosi na novosadsku epizodu, razgovor fra Ante sa Svetozarem Miletićem, odvjetnikom i novinarom, urednikom časopisa Zastave, koji nema elementarnog pojma o bosanskohercegovačkim prilikama, a druga na beogradsku i još porazniji razgovor s Milivojem Blaznavcem, priprostim srpskim oficirom, koji ozbiljno misli da se „tursko pitanje“ u Bosni može riješiti tako da se „Turci“ pokrste: „Moj vam je savet sledeći: čim podignite ustanak, odmah izdajte proglas domaćim Turcima. Dajte im mogućnost da se pokrste. Ukoliko ne žele nek sele kud znaju. Ili će biti sasečeni. To vam je moj savet“ (str. 22).[6]

Svih tih činjenica Josip je Mlakić itekako svjestan. Konačno, on je autentični sljednik one sjajne tradicije bosanskohercegovačkih katolika i Hrvata, koji su se u svim povijesnim neprilikama znali pravilno postaviti spram onih „drugih“, koji su, baš kao i filozof E. Levinas, smatrali da ne samo što se moramo susresti s Drugim, prihvatiti ga i razgovarati s njim nego moramo i za njega preuzeti odgovornost.

Upravo se, na taj način, i ponaša, manje-više, većina junaka ovoga romana, fra Anto Knežević, fra Josip Markušić:[7] „A opet“, kaže fra Josip, „čega se čovjek ima bojat u nemirnim vremenima? Jedino toga da neće ostati čovjek. Ničega više. Ni smrti“ (str. 197). A takvo što uopće nije nimalo jednostavno. Te teškoće dolaze do izražaja u svim onim situacijama koje su determinirane (ideološkim, /geo/političkim…) odnosom „centar“ vs. „periferija“! A, upravo, pojmovi „centar“ i „periferija“ pripadaju „najmoćnijim figurama imaginarnog“, jer „ono što će biti alterit ovisi, prije svega, od pojma centra i mehanizma koji povezuje centar s periferijom“.[8] I dobar dio problema proizlazi upravo zbog toga što su mehanizmi koji povezuju (hrvatski) centar s (bosanskohercegovačkom) periferijom upitni. Upravo iz tih razloga 90-ih godina prošloga stoljeća na ovim prostorima doživjeli smo materijalizaciju one Marxove misli koja kaže kako se povijest uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.[9] O tim nepostojećim, ili bolje reći, šlampavim mehanizmima/vezama između centra i periferije svjedoči i sam autor romana, koji će u jednom razgovoru oporo zaključiti da se uopće ne moramo onda previše čuditi što jedna takva impotentna politika dovodi do svođenja bosanskohercegovačkih Hrvata na folklorno-molitvenu skupinu. Zanimljivo je da ta činjenica kod međunarodne zajednice ne proizvodi nikakvu preveliku nelagodu, nego je ta zajednica svojim nedjelovanjem u potpunosti stala na stranu bošnjačkih nacionalističkih politika. A oni se tako ponašaju, jer Bošnjake doživljavaju kao najveće žrtve ratnih sukoba u 90-im godinama na bosanskohercegovačkom prostoru!

Nažalost, i mnogi veliki ljudi, a J. J. Strossmayer to nedvojbeno jest, nije u svom djelovanju u odnosu na bosanskohercegovačke prilike uspio izbjeći zamke tog kolonijalnog odnosa. I on je, na ovaj ili onaj način, želio taj prostor kontrolirati, želio ga je nekim aktivnostima kolonizirati.[10] Jedan od elegantnijih načina te kolonizacije sastojao se u odluci đakovačkog biskupa da pokupi vrijednosti, umjetnine iz bosanskih franjevačkih samostana i da ih, za svaki slučaj, pohrani u Zagrebu, u središnjim hrvatskim nacionalnim institucijama. Naravno, taj par excellence kolonijalni čin kod bosanskih franjevaca, pa tako ni kod fra Ante Kneževića, ne nailazi na odobravanje. Ali, nitko od njih nema snage suprotstaviti se autoritetu J. J. Strossmayera, pa ni fra Anto. No, on će tu nelagodu zbog izgubljenih umjetnina pokušati nekako racionalizirati, tako što će sačiniti popis svega onoga što je odneseno iz bosanskih franjevačkih samostana. U jednom trenutku on je taj popis „stavio na stol ispred sebe, dugo proučavao, a onda se nečega sjeti, ustade, pronađe pero te na dnu svake stranice velikim krupnim slovima zapisa: ‘Nek se zna’“ (str. 48).

Nažalost, u ovoj ograničenoj recenziji nismo stigli referirati se na iznimno važan odnos Mlakić vs. Andrić, koji je bitan za razumijevanje ovoga romana, njegovog „imaginativnog svijeta“, koji između inoga i nastaje kao refleksije na veći dio Andrićeva opusa! I ovaj smo se put mogli uvjeriti da J. Mlakić umije ne samo čitati nego i fingirati i Andrićev jezik, i Andrićeve teme, i Andrićeve političko-etičke stavove, i Andrićeve likove…

__________

[1] Kao i uvijek bilo bi poželjno objasniti što se to točno predmnijeva kada se govori o „(post)kolonijalnoj perspektivi“, „(post)kolonijalnom diskursu“, „(post)kolonijalizmu“ uopće. Kako se u ovome tekstu ne mislimo baviti svim aspektima (post)kolonijalizma, njegovih perspektiva i različitih diskursa, onda će biti dovoljno reći da smo pod ovom neodređenom sintagmom mislili na „kompleks značenja i praksi koji organiziraju socijalno iskustvo i socijalnu reprodukciju u okviru kolonijalnih odnosa“. I unutar tih odnosa/kontakta kolonizirani bi se trebao „uzdignuti“ na razinu kolonizatora. O tome više u: Post-Colonial Studies. The Key Concepts. London & New York, Routledge, 2000., str. 43. Riječ je o zborniku koji su uredili B. Ashcroft, G. Griffiths, H. Tiffin.

[2] Iz daljnjeg teksta ostaje nejasno zašto ovaj autor pohod Eugena Savojskog i njegove vojske s kraja 17. stoljeća u Bosnu, opsadu i spaljivanje Sarajeva, što je dovelo do toga da je velik broj katolika, iz straha od osvete, napustio te prostore i zajedno s tom vojskom otišao trajno u Slavoniju, a katolici iz okolice Rame u Dalmaciju, uspoređuje s ulogom „međunarodne zajednice“?! Tim više što pohod Eugena Savojskog, jednog od najvećih vojskovođa tog vremena, uopće nije bio motiviran trajnim zauzimanjem tog prostora, protjerivanjem Osmanlija iz Bosne, formiranjem nove vlasti. Naime, tek bi te aktivnosti rezultirale nekom mirovnom konferencijom na kojoj bi „velike sile“ odlučile kome bi Bosna pripala. Takvo što će se dogodite tek 1878. na Berlinskom kongresu, na kojem je donijeta odluka da Bosna pripadne Austro-Ugarskoj. Stoga bismo našem inače „visprenom“ autoru preporučili da bude nešto staloženiji u svojim komparativnim opisima (ne)prilika u Bosni, koje nije moguće opisati ne baš s(p)retnim dosjetkama! Jer, bez obzira na činjenicu što je poslije tog vojno uspješnog, a politički dvojbenog pohoda, broj katolika u Bosni bio sveden gotovo na statističku pogrešku, jednako tako nedvojbeno je da nije moralo proći previše vremena a da je taj broj opet postao relevantan! To samo svjedoči o iznimnom biološkom potencijalu te vjerske/etničke zajednice u Bosni. To ne znači da današnje negativne demografske trendove, koji su izravne posljedice nedavnih ratova i karikaturalnih pojava novih Eugena Savojskih (razne tute, štele, arkani, ćele…), treba ignorirati, nego da se u prošlosti mogu pronaći i ona druga, pozitivna iskustva, koja svjedoče to da je i negativne trendove moguće promijeniti! Ta iskustva treba slijediti, iz tih iskustava valja nam učiti!

[3] I veliki pisci imaju pravo, u nekim situacijama, biti u krivu. Ni njima nije zabranjeno da se povremeno slobodno zapitaju: a koje su to krajnje intencije zagrebačkih političkih i kulturnih elita kada su u pitanju prilike u susjednoj zemlji, koja je, između inoga, uvelike i hrvatska zemlja? I takav pristup ne bi uopće predstavljao neki veći problem kada ne bi bio u funkciji unošenja dodatne entropije u ionako konfuznu, shizoidnu bosanskohercegovačku zbilju. U imaginarnom svijetu bilo kojeg književnika gotovo je sve dopušteno, ali to još uvijek ne znači da vizije iz tog svijeta funkcioniraju u bilo kojoj, pa tako i bosanskohercegovačkoj zbilji!

[4] Ovdje u prvome redu mislimo na pismo nekolicine hrvatskih intelektualaca iz Bosne i Hercegovine, koji su na samome početku ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini upozorili F. Tuđmana, ondašnjeg predsjednika Hrvatske, na moguće posljedice njegove politike prema BiH, tu je i pismo F. Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa, Mati Bobanu, političkom lideru bosanskohercegovačkih Hrvata, tu su i govori u hrvatskom parlamentu uglavnom opozicionih zastupnika, prije svih V. Gotovca… A i sami smo u nekim od svojih tekstova pokušali ponuditi neke logičnije, manje bolne, elegantnije pristupe bosanskohercegovačkih problemima, koji su se, među ostalim, temeljili i na našem iskustvu čitanja hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine, J. Mlakića, I. Lovrenovića, M. Dizdara, M. Jergovića, Ž. Ivankovića, A. Vuletića…, ali i franjevačkih kronika, kao i dugih razgovora s banjolučkim biskupom F. Komaricom, bosanskim franjevcima, D. Bojićem, čitanjem recentnih franjevačkih publicista, fra Ive Šarčevića, fra Oršolića, fra Anđelinovića… Čitali smo i one koji se sa stavovima ovih nisu slagali!

[5] J. F. Lyotard, Raskoli, Novi Sad, 1991., str. 169. I upravo Mlakićev roman Na Vrbasu tekija na najbolji mogući način potvrđuje ovu tezu francuskog filozofa. Stoga nije moguće govoriti o postojanju univerzalne bosanskohercegovačke zajednice ili nekog drugog kozmopolitskog čovječanstva. Postoji samo heterogenost, odnosno već (polu)formirane zajednice (hrvatska, bošnjačka, srpska, židovska…) sa svojim ne u svim detaljima jasno formiranim diskurzivnim (političkim, kulturnim, vjerskim) praksama, koje ne samo što nije moguće svesti na neko „bosanskohercegovačko jedinstvo“ nego te prakse to u većini situacija ni ne žele. Doduše, to ne znači da kada su u pitanju bosanskohercegovačke (ne)prilike ne postoji i neka svijest o zajedničkom okviru unutar kojeg funkcioniraju ti različiti svjetovi, te različite priče, koje ne moraju nužno biti suprotstavljene, neprijateljske… Ima tu itekako elemenata ekumenističkog načina razmišljanja, djelovanja. Pitanje „identitarnih politika“ u Bosni i dalje je aktualno, jer formiranje ni jedne bosanskohercegovačke etničke i vjerske zajednice nije u potpunosti dovršeno. Ništa bolja situacija nije ni u Crnoj Gori. Stoga su u pravu oni teoretičari, kao npr. francuski filozof A. Finkelkraut, koji smatraju da te politike uopće nisu retrogradne. Dapače! A sami smo svjedoci da je i početak 21. stoljeća u znaku upravo tih politika.

[6] I, sad, postoji li ikakva razlika između mišljenja tog nesretnog Milivoja Blaznavca i onih rješenja generala-zločinca Ratka Mladića u Srebrenici, u srpnju 1995. godine, vojnika koji je ozbiljno mislio da su srpske pobjede u tom bosanskohercegovačkom ratu samo naknadna osveta zbog svih onih turskih zuluma tijekom njihove vladavine na ovim prostorima! Konačno, ni Srpska pravoslavna crkva, ni njihov patrijarh Porfirije, koji sebe vidi ekumenistom, nisu odustali od kosovskog mita, ne žele priznati srpske zločine počinjenje tijekom ratova u 90-im godinama prošloga stoljeća, a mnogi od njih otvoreno slave i ratne zločince, R. Karađića, R. Mladića… Nitko od njih ozbiljno ne govori o nužnosti i njihovog suočavanja s lošijim epizodama iz njihove prošlosti! U ovome se romanu pokazuju kako su upravo te tradicije, koje se temelje na isključivanju „drugog“, i dalje itekako djelotvorne unutar svih triju bosanskohercegovačkih etničkih i vjerskih zajednica!

[7] Kao generalni konzul RH u Banjoj Luci često sam odlazio u franjevački samostan u Jajcu. Jedan od motiva tih razmjerno čestih odlazaka bila je upravo intelektualna znatiželja da što više detalja saznam o tom iznimnom čovjeku, koji je svaki put znao prepoznati i biti na boljoj strani povijesti, kako tijekom Drugoga svjetskog rata, tako i poslije toga rata, kada je učinio sve u svojoj moći da spasi bosanskohercegovačke franjevce, da i samoga Josipa Broza Tita (koji je za vrijeme Drugog zasjedanja AVNOJ-a često boravio u franjevačkom samostanu u Jajcu) uvjeri kako bi i nova vlast trebala imati interesa da se taj iznimno važan katolički red u bosanskohercegovački povijesti sačuva, da je nužno skinuti stigmu tog reda zbog nekih pojedinaca koji se u nekim (ne)vremenima nisu znali odrediti i s kojima se fra Josip otvoreno sukobljavao.

[8] Usp. Lucian Boia, Pour une historie de l’imaginaire, Les Belles Letters, Paris, 1998., str. 118. Čitajući ovaj tekst, došli smo do zaključka da dobar dio problema glede normalnog funkcioniranja države u Hrvatskoj i nastaje zbog toga što se centar države/Zagreb nalazi na njenoj periferiji! I ne samo to, nego i sva ostala potencijalna središta hrvatske države nalaze se na periferiji: Split, Osijek, Rijeka, Dubrovnik, Zadar, Varaždin… A periferija nije ništa drugo nego „dio teritorija koji se nalazi blizu njenih oboda ili granica“. Sukladno toj enciklopedijskoj odrednici značilo bi da se geografski centar Hrvatske nalazi izvan njenog teritorija! Zvuči pomalo paradoksalno, ali tako je. I u samo tom kontekstu bosanskohercegovački prostor je i hrvatski prostor!

[9] U jednom svom intervjuu u povodu izlaska ovoga romana i sam Josip Mlakić prisjetio nas je aktualnosti ove opore konstatacije. Kako stvari stoje, moguće je da se na ovim prostorima povijest ponovi još koji put!

[10] U našim ranijim radovima o političko-kulturno-vjerskom djelovanju J. J. Strossmayera uglavnom smo se bavili njegovim odnosom prema „makedonsko-bugarskom pitanju“, pa smo konstatirali da je i to djelovanje bilo impregnirano kolonijalnim pristupom. Više o tome: Z. Kramarić, Kultura i trauma. Pismo bugarskom prijatelju, Meandar, Zagreb, 2020., str. 21-91. Jednako tako, usp.: Z. Milutinović. Susret na trećem mestu, Geopoetika, Beograd, 2006., str. 21-83.

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 7-8, Zagreb, 2021.)

© Zlatko Kramarić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK