Mario Kolar: NEKOLIKO KAPI LJUDSKE DOBROTE / Josip Mlakić

28. veljače 2023. | Preuzeto, Tekuća kritika
Slika

Josip Mlakić: Na Vrbasu tekija, Fraktura, Zaprešić – Franjevački samostan Sv. Luke, Jajce, 2021., 395 str.

Kako god to zvučalo, čini se da piščeva smrt zapravo za njegova djela uopće nije presudan trenutak. Svejedno smatrali da pisca i djelo treba strogo odvajati ili da su pisac i djelo nerazdvojni, književna djela možemo čitati i u njima uživati neovisno o tome je li pisac još uvijek na ovome svijetu ili ne (dakako, pod uvjetom da nam pisac i osobno nešto ne znači u životu). Tzv. obični čitatelji kad uzimaju knjigu u ruke nerijetko ne znaju je li pisac živ ili mrtav niti ih to zanima. Zanima ih samo je li knjiga dobra ili nije. No, postoji barem jedan razlog zbog kojeg bi čitatelji mogli žaliti što pisca (i to onog kojeg vole čitati) više nema na ovome svijetu – zato što više neće moći napisati nova djela. To pogotovo dolazi do izražaja kada pisac npr. umre ne dovršivši djelo koje smo dugo iščekivali ili ako je najavljivao da će napisati neko djelo koje nas je zaintrigiralo, ali ga nikad nije napisao. Prisjetimo se samo Krležinih najava romana o Jurju Križaniću, koji ipak nikada nije napisao. Ili ga je napisao, ali ga nije htio objaviti? Zamislite, kakva bi bila senzacija da se pojavi rukopis toga romana! No, netko bi se ovdje zapitao, što će nam uopće nova piščeva djela, pa imamo ona stara koja možemo nanovo iščitavati i u njima uživati. To je istina, ali ponovno čitanje istih djela, koliko god bilo dragocjeno i zanimljivo, pa i svaki put drugačije – jer ista djela različito percipiramo u različitoj dobi, u različitom raspoloženju, u različitim životnim fazama itd. – ipak je nešto drugo od čitanja novoga djela.

A novo djelo pisac nam ipak može priuštiti i poslije svoje smrti. Naime, nije rijedak slučaj da se u piščevoj ostavštini ili gdje drugdje pronađu nikada objavljeni rukopisi, koje je izgubio, nije ih mogao ili htio objaviti itd. Pojava novog djela omiljenog pisca – nakon što smo se pomirili s činjenicom da se to više nikada neće dogoditi – pripada nekim od najljepših čitateljskih užitaka. Neki pisci takve nam užitke priređuju sami, npr. tako što neke rukopise nisu dali objaviti za života, a dogodi se i da su se neki rukopis zagubili ili nisu uspjeli uništiti pa ga je netko – mimo njihove volje – pronašao i objavio. Prisjetimo se samo sudbine Kafkinih rukopisa! No, možda ipak postoji još jedan način da čitamo novo djelo pisca kojeg više nema, i to nastalo poslije njegove smrti. Da je nešto takvo moguće, pomislio sam čitajući najnoviju knjigu Josipa Mlakića Na Vrbasu tekija (Fraktura, 2021.).

Pisac i tekst

Prvi dio spomenute Mlakićeve knjige čini tobožnji prijepis rukopisa romana Na Vrbasu tekija nepoznatog autora. U popratnom eseju uz prijepis romana, naslova Paučina i promaja, Mlakić iznosi sumnju da je autor rukopisa, koji mu je slučajno dao jedan poznanik, ni više ni manje nego Ivo Andrić. Da je roman Andrićev, Mlakić, među ostalim, dokazuje činjenicom da je rukopis kojim je pisan epilog romana (koji je za razliku od ostatka teksta pisan rukom, a ne strojem) identičan Andrićevu rukopisu s autentičnih dokumenata. No, neovisno o tim i drugim Mlakićevim dokazima, tobožnji rukopis po koječemu drugom djeluje kao da ga je zaista napisao Andrić – čitajući ga, doživio sam onaj ushićujući trenutak kada se pojavi novo djelo omiljenog pisca kojeg više nema.

Andrića sam u Tekiji vidio i u temi, i u rečenici, i u leksiku, u stilu, u svemu. Prvi dio tobožnjeg Andrićeva romana, istog naslova kao i cijeli rukopis, govori o izgradnji franjevačkog samostana u Jajcu posljednjih desetljeća 19. stoljeća, kada osmansku vlast u Bosni smjenjuje austrougarska. U središtu pozornosti je fra Anto Knežević, povijesno autentična ličnost (živio je 1834. – 1889.), jednako kao što se u romanu pojavljuje i niz stvarnih povijesnih osoba iz konteksta onodobne Franjevačke provincije Bosne Srebrene, ali i šireg društvenog i zemljopisnog konteksta (biskup Josip Juraj Strossmayer, povjesničar Franjo Rački, kipar Vatroslav Donegani itd.). Jednako tako, Mlakić se poziva na niz povijesno autentičnih dokumenata i spominje niz stvarnih povijesnih događaja. Pritom se tematiziranje izgradnje jajačkog samostana, kako i sam Mlakić navodi u svojem eseju na kraju knjige, logično uklapa u Andrićeve interese i na neki način popunjava gotovo nelogičnu rupu u njegovu opusu, koju je u razgovoru s Ljubom Jandrićem u njegovoj poznatoj knjizi Sa Ivom Andrićem i sam priznao. („Od bosanskih gradova otelo mi se Jajce.“) S druge strane, Mlakić u svojem eseju ukazuje i na činjenicu da je neobično to što Andrić nikada nije pisao o Kneževiću, čije je djelo poznavao i koji se uklapao u njegov svjetonazor, sluteći čak nije li Na Vrbasu tekija možda zapravo „neka vrsta zakasnjelog objašnjenja te moguće Andrićeve šutnje o jednom od najzanimljivijih franjevaca uopće“. Drugi dio tobožnjeg Andrićeva rukopisa, naslova Jajačka hronika, također je andrićevski. Glavni lik je fra Josip Markušić, gvardijan jajačkog samostana i provincijal Bosne Srebrene sredinom 20. stoljeća, kada je došlo do novog sukoba svjetova. Markušić je također povijesna ličnost (živio je 1880. – 1968.), Andrićev suvremenik. U tom se, drugom dijelu tobožnjeg Andrićeva romana pojavljuje niz povijesnih osoba i događaja, pa roman u cjelini donosi spoj dokumentarnog i fiktivnog, kao što je to u novelama i romanima često činio i Andrić.

Radi se, u svakom slučaju, na najopćenitijoj razini o tipičnim Andrićevim temama: bosanski franjevci (i to ne samo u tzv. „fratarskom ciklusu“ novela), izazovi suživota različitih vjeroispovijesti, povijesni prijelomi, sukobi carstava, unutarnji svijet i tragične sudbine pojedinaca. Pritom su i naslovi dvaju spomenutih poglavlja romana posve andrićevski – prvi slijedi konstrukciju naslova romana Na Drini ćuprija, a drugi Travničke hronike. Stilski gledano, pripovjedač je također tipično andrićevski sveznajući, pomalo distanciran, koji iznosi mnoštvo povijesnih podataka (kronikalni stil), ali i narodnih legendi, te prikazuje mnoštvo likova, ulazeći i u njihove unutarnje svjetove. Po još koječemu tekst bismo mirne duše mogli pripisati Andriću, o čemu ću još govoriti.

Čiji je to tekst, zapravo i nije najvažnije, odnosno uopće nije bitno je li ga napisao Andrić ili vjerojatnije Mlakić. Kažem vjerojatnije, iako je izvjesno da jest, jer se tekst nalazi u njegovoj knjizi. Uostalom, ako odbacimo tezu da je riječ o stvarnom rukopisu s beogradskog buvljaka koji je slučajno kupio Mlakićev poznanik, tko bi uopće i mogao napisati toliko andrićevski roman? Iz moje vizure, uz Mlakića to bi mogao prije svih Ivan Lovrenović, veliki poznavatelj Andrićeva djela i povijesti fratarske Bosne, koji je, uz ostalo, već i pisao o fra Anti Kneževiću i fra Josipu Markušiću u svojoj knjizi Nestali u stoljeću. No, ako s teorijske razine prijeđem na praktičnu, jasno (izvjesno) je da je Tekiju napisao autor knjige u kojoj se taj tekst nalazi. Konačno, tko god je do sada čitao Mlakićeva djela, jasno mu je da se radi o bliskom Andrićevu književnom srodniku, pa je logično da je baš on napisao andrićevski roman. O dugu prema Andriću Mlakić je i sam već više puta pisao i govorio, a na tijesne poveznice između književnih djela tih dvaju pisaca u svojem eseju Andrić i Mlakić argumentirano je ukazala Julijana Matanović. Većina njezinih uvida vrijedi i za odnos Tekije i više Andrićevih djela (motiv snijega, cikličnost povijesti, ratno ludilo itd.). U svakom slučaju, Andrić je nedvojbeno, kako je pokazala, Mlakićev „poetički otac“, a Tekijom, rekao bih, postaju i braća, pa i blizanci.

Nepotrebno je i nezgodno, ali možda ipak i legitimno pitanje, je li mi se Tekija svidjela zato što sam u njoj prepoznavao Andrića ili zato što je to jednostavno odlično napisan tekst? Drugim riječima, je li za visoku ocjenu koju bih dao tom tekstu zaslužan Andrić ili Mlakić? Zdvajajući o tom pitanju, prisjetio sam se Julijanina eseja i u odgovor stavio veznik i koji ona toplo preporučuje kao mogući spas od zapadanja u različite zamke prilikom govora o Andriću, a dobar dio vrijedi i za Mlakića.

Dakle, za uspjelost Tekije zaslužni su i Andrić i Mlakić. Moguće je da bi Mlakić Tekiju napisao i da Andrić nikada nije postojao, no ako nas sve što smo pročitali – odnosno sve što smo čitajući proživjeli – definira kao pisce (ali i ljude…), tada Mlakićeva Tekija mnogo duguje Andriću. Konačno, Mlakić to i ne skriva, štoviše, ponosi se time. Stoga, kada govorimo o pojedinim motivima, idejnim postulatima, pa i stilskim opredjeljenjima u Tekiji, istodobno zapravo govorimo i o Andriću i o Mlakiću – sve to toliko je isprepleteno da mi se čini nemogućim razmrsiti što pripada jednom, a što drugom. Konačno, to nije ni važno, važno je ono što tekst govori. A govori mnogo toga, od čega ću izdvojiti nekoliko najdojmljivijih mi aspekata.

Naše nesloge i nepravde

Prvi dio tobožnjeg Andrićeva romana, naslova Na Vrbasu tekija, kako sam najavio, govori o fra Anti Kneževiću, koji ulaže velike napore kako bi pokrenuo izgradnju franjevačkog samostana u Jajcu. Otpor prema gradnji dolazi s više strana. Bosna je još uvijek u osmanskim rukama (nigdje se konkretno ne navode godine, ali se iz konteksta može razaznati o kojem se vremenu radi), pa se tome, dakako, opiru njihovi namjesnici, kojima nije u interesu jačanje katoličke infrastrukture. Najradikalniji među njima bio je kadija Alija Rizvan, koji odmah po dolasku na novu dužnost u Jajce poručuje Kneževiću: „…prije će niknut nokat iz kamena negoli ovdje, na Vrbasu tekija.“ No, otpor pruža i dio franjevačke subraće, koja izgradnju novog samostana vidi kao neopravdano trošenje ionako oskudnih sredstava kojima franjevačka provincija raspolaže. Tako fra Marijan Miličević iz Fojnice Kneževiću čak piše da je „gradnja samostana djelo vraga, kojim se cijepa i dijeli redodržava“. No, tvrdoglavi, ali i mudri začetnik jajačkog samostana, u kojem kao da je sublimirano nekoliko Andrićevih fratara, znakovito mu odgovara: „Ne cijepa se Bosna, dragi moj, zidanjem manastira, Bosnu cijepaju naše nesloge i nepravde, a ne manastiri.“ Tom rečenicom izgovorena je jedna od, čini mi se, najvažnijih misli djela, koja se u različitim verzijama više puta ponavlja ili oprimjeruje kroz različite događaje – nije nam uvijek neprijatelj netko drugi, često smo to mi sami sebi. Zavada među fratrima primjer je još jedne maksime, koja govori o bosanskom (i ne samo njihovom) mentalitetu, a izgovara je pomalo sanjarski i pjesnički raspoložen fra Blaž Josić, koji Bosnu vidi kao zemlju u kojoj se „stvari ne mjere toliko vlastitom koristi koliko tuđim gubitkom“.

Razdoblju dolaska austrougarske vlasti u Bosnu Mlakić posvećuje dosta prostora, a posebno dojmljivo prikazane su reakcije domicilnog stanovništva, jednako onih ugroženih (muslimani koji će izgubiti povlastice), kao i onih kojima tobože dolaze bolja vremena (poglavito katolici). Što se prvih tiče, najnegativniji primjer je spominjani kadija Rizvan koji je „počeo sakupljati svakojaku fukaru po Jajcu i prijetiti pokoljem kršćana“. No, odlučno mu se suprotstavio hadžija Mehmed Softić, „ugledan i sitan starac koji se u mladosti iskazao velikim junaštvom i hrabrošću“: „Da si sam car, a ne kadija, prećero si! Taki ko ti dođu ovde, zametnu bunu pa onda podviju rep i uteknu. A nama je ostat i živit s komšijama. Ti si, efendija, na velko zlo usto, a ja ti kažem u svoje i u ime svih pravih jajačkih Turaka da se prođeš budalašćine.“ Ovakvim i sličnim motivima roman pokazuje da stvari nikad nisu jednostavne i jednostrane, odnosno da i kod naših i kod tuđih uvijek postoje huškači, ali i oni kod kojih prevlada razum i spremnost za dijalog. Štoviše, da su naši ponekad tuđi, a tuđi naši. Da generalizacije nisu dobre pokazuje i činjenica kako „turski ustanak“ protiv austrougarskih postrojbi do samog kraja vode tek preostrašćeni pojedinci i šačice njihovih fanatičnih pristaša, koji ne prežu ni pred čim: „Podiže se kuka i motika. Bašibozuk koristi to stanje da nekažnjeno pljačka i ubija. Ne štede ni bogatije Turke, one koji se protive uzaludnom samoubilačkom otporu… Najposlije, turska vojska napustila je Sarajevo i Bosnu i dogodilo se nešto što se ovoj zemlji nikad dogodilo nije: ono najgore što Bosna ima izmiljelo je iz svojih rupa i oni su sada jedina stvarna vlast, kojoj se uklanjaju svi s puta.“

Svega toga itekako je svjestan Knežević, koji cijeli život gaji „tlapnju o braći po krvi“, i ne gleda prvenstveno tko je čiji, nego tko je kakav. Tako npr. u vrijeme kada austrougarska vojska preuzima vlast u Jajcu prima u župnu kuću one muslimane koji ne podržavaju ustanak, iako je zbog toga mogao imati velikih problema. Knežević, pritom, nije prikazan kao junak, nego se donose i njegove dvojbe i strahovi:

„Navečer… kad ostane sam u šupljem i mračnom samostanu… učini mu se na trenutak… da nije sve tako crno, da između dobra i zla postoji neka ravnoteža, jer da je drukčije, život bi stao i ugasio se sam od sebe… Ali to ga ne drži dugo, učini mu se da te kapi ljudske dobrote nisu ni izbliza dovoljne da ugase požar u zlim ljudima… A svjestan je opet, da bi bez tih dragocjenih kapi ljudske dobrote i milosrđa svijet bio još ružnije mjesto nego što jest, da je ljudska sudbina zapravo jedna duga i uzaludna borba protiv zla, zuluma i stalne štete… Da je ta borba uzaludna i unaprijed osuđena na poraz, ali da se usprkos tome mora ustrajati u njoj.“

To je možda glavna poruka koju možemo primiti iz ove knjige.

Pisanje, istina i laž

Austrougarskim preuzimanjem Bosne gradnja samostana odobrena je i dovršena, no Knežević se ne osjeća kao pobjednik. Ostario i izmučen višegodišnjom borbom ne samo oko samostana nego i sa svim ostalim što se događalo oko njega u tim turbulentnim vremenima kada su se sudarali svjetovi, ogorčen je posebno činjenicom da se njegova cjeloživotna tlapnja rasplinula:

„…braća po krvi iz dana u dan udaljavaju se jedni od drugih, jedni bi sad da su Hrvati, a drugi da su Srbi, a i jedni i drugi sve se bolje osjećaju u toj novoj koži, i Kneževiću je postalo jasno da tome više nema popravka ni lijeka. A svi oni, bez obzira na ruho u koje se zaodjenuli, žele biti iznad onih drugih… Taj neuki svijet beznadno je zatvoren u vlastite priče i legende, i ne vidi ništa izvan svojih sebičnih očekivanja i nada, niti ih što drugo zanima.“

Osim sitnih materijalnih koristi, karijernih i sličnih probitaka, „neuki svijet“ o kojem razmišlja Knežević posebno je obilježen zatvorenošću u „vlastite priče i legende“, koje su najčešće tek projekcija stvarnosti, a ne stvarnost sama. Tako je jedan od narativa kojim su zaokupljeni onaj „o boljim vremenima, što je neki nagonski poriv kod ovdašnjih ljudi, kao da će se tim jalovim samozavaravanjem ta bajkovita vremena vratiti sama od sebe, a prijetnja koja se nadnijela nad njih nestati kao rukom odnesena“. Drugu vrstu samozavaravanja čini i potiskivanje, zaborav nemilih događaja: „O onim ružnim stvarima koje su se dogodile ovdje se ne priča niti ih se spominje. To je neki ustaljeni red stvari: sa zlom i štetom koji se svako malo ponavljaju ovdašnji svijet nosi se kao s nekom sramnom ili naslijeđenom bolešću o kojoj se ne govori.“ Ali se zato govori o onome čega nije bilo, izmišljaju se junaci i događaji i uživa se u tim praznim pričama, za što je u romanu najradikalniji primjer Šimun Ladan, „lokalni pijanac i besposličar“ iz Careva Polja, koji zainteresiranim slušateljima – kakvih se nađe svaki dan – prepričava kako je uoči ulaska austrijskih jedinica u Jajce tobože junački pripriječio put zloglasnom muslimanskom junaku:

„On tu izmišljenu priču i priča zbog sebe, zbog tog osjećaja veličine koji ga preplavi, i premda ne traje dugo, tek koji tren, a na mjesto blaženstva nastupi neka gorčina, tuga, jer zna da ta priča nije istinita, kao što to dobro znaju i oni kojima to priča… ali njega uvijek nešto iznova tjera da ponovo priča tu svoju priču, da je dotjeruje i uljepšava.“

Nasuprot tome, Knežević se potkraj života sasvim osamljuje, pronalazeći utjehu jedino u duhanu i – pisanju, nastojeći zapisati sve onako kako je bilo, ali i zato da bi drugi iz toga izvukli pouku. No, i to je jedna vrsta samozavaravanja, jer se prošlost ne može točno zapisati, a čak da se i zapiše, netko je može krivo pročitati. Knežević postaje toga svjestan pa mu i ta zadnja utjeha izmiče iz ruku:

„Cijeli život držao se tek jedne stvari, da ne smije napisati ništa krivo, a da se ono što je pravo i istinito mora napisati, ma o čemu da se radi. Svjestan je da onaj koji piše nema vlast nad napisanim, da to više ne pripada samo njemu već i onima koji čitaju, i dobronamjernim i zlonamjernim, da su i riječi izrečene u najboljoj namjeri podložne kvaru, krivom čitanju i zlim namjerama (…) svi uzimaju za sebe samo one djeliće istine koji im odgovaraju, a koji unaprijed potvrđuju njihove istine.“

No, ništa mu drugo nije preostalo pa unatoč svemu – piše. Time se završetak prvog dijela tobožnjeg rukopisa referira na moto cijele knjige, preuzet iz Ecova Imena ruže, u kojem stoji da unatoč tome što književnost ne može promijeniti svijet, „književniku je utjeha što može pisati iz čiste ljubavi prema pisanju“. Upravo to (i zato) čini Knežević, ali vjerojatno i Mlakić.

Nepovjerenje – strah – mržnja

U kontekstu rekonstrukcije mentalitetskih odrednica bosanskog svijeta, u tom prvom dijelu tobožnjeg rukopisa uspostavljen je i izravan odnos s Andrićevim Pismom iz 1920. godine, u kojem jedan od likova – liječnik Maks Levenfeld – Bosnu proglašava zemljom mržnje. Slično kao što je Levenfeld na Bosnu gledao iz talijanske, američke, francuske, španjolske i ostalih vanjskih perspektiva, ovisno o tome gdje je boravio, tako u Tekiji na nju izvana gleda slovenski kapetan Edvard Križekar, koji s austrijskom vojskom dolazi u Jajce. Prije dolaska u Bosnu, Križekar je od ministarstva vanjskih poslova dobio opis zemlje u koju dolazi. Tako mu je objašnjeno da tamo žive ljudi triju vjeroispovijesti, „jedni sebe zovu kršćanima, drugi hrišćanima, a treći Turcima“ (danas bi to bili katolici, pravoslavci i muslimani), i odnosi među njima „puni su nesporazuma i nepremostivog nepovjerenja, iz čega proizlazi sve ostalo, nesuglasice i sukobi koji su rađali svakom vrstom zla“. Pritom je Križekaru i ostalim strancima koji su dolazili u Bosnu napomenuto i da unatoč tome što se ta tri entiteta međusobno ne podnose, „ta tri nesretna naroda ipak su međusobno slična u mnogo većoj mjeri nego što to ijedan od njih želi priznati“. U svakom slučaju, sve njih ne pokreće toliko mržnja, kao što je tvrdio Levenfeld, nego – strah: „…katolici se boje pravoslavnih, pravoslavni katolika, a muslimana se boje i jedni i drugi. Turci su u tome iznimka… to je strah povlaštene kaste da će izgubiti prevlast i privilegije koje idu uz nju.“ U svakom slučaju, austrijska je diplomacija zaključila da je „strah u Bosni stalno prisutan, poput bolesti koja se načas smiri, pa se ponovno razbukta“, i uvijek je „strah glavni pokretač tih ljudi“. A strah se „najčešće rađa iz nepovjerenja. Nepovjerenje – strah – mržnja, i tako uokrug. To je taj ukleti bosanski krug u kojem se tamošnje stanovništvo stoljećima vrti, obnevidjelo i ostrašćeno“. Kao i svako drugo, tako je i ovo viđenje jednog naroda iz očišta drugog – kako nas upućuje suvremena imagologija – subjektivno i pojednostavljeno, dakle iskrivljeno. Koliko je Bosna neobična, austrougarska je diplomacija ustanovila i analizom nekih od njihovih dominantnih izreka. Posebno im je npr. zanimljiva ona: „Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo“, što je još jedna citatna referenca na poznatu Andrićevu rečenicu iz Travničke hronike, na koju se Mlakić već referirao i u svojem romanu Živi i mrtvi.

U svakom slučaju, prvi dio Tekije, ali i cijela knjiga, kao i neka druga Mlakićeva i Andrićeva djela, nastoje proniknuti u tu bosansku neobičnost, nastoje razumjeti i prikazati sve dimenzije „komplicirane arhitekture jedne trojedne zemlje“.

Zabludjela djeca

Ako bi prvi dio rukopisa bio sukladan ranim Andrićevim radovima, drugi dio rukopisa, kako ga samotumači i Mlakić, sukladniji je kasnijim Andrićevim djelima, romanu Omer-paša Latas i zbirci pripovijedaka Kuća na osami. Naime, Jajačka hronika organizirana je kao niz predsmrtnih prisjećanja/snova spominjanog fra Josipa Markušića na osobe uglavnom iz razdoblja Drugog svjetskog rata, tog novog sukoba svjetova, koji je produbio razdor među Kneževićevom braćom po krvi. Pritom uvodna scena prije Markušićevih vizija nije slučajna: „Vani je snijeg, sve je zameo i poravnao, i kad se fra Josip pridigne naslonjen na lakte i pogleda kroz prozor samostanske sobe koja gleda na Vrbas, vidi samo beskrajnu i tajanstvenu bjelinu ispod koje se ništa ne naslućuje“. Tipičan je to andrićevski motiv, kakvim započinje njegova Prokleta avlija, motiv koji, kako ga je u spomenutom eseju interpretirala Julijana Matanović, i kod Andrića i kod Mlakića (u nekim ranijim njegovim djelima) „razdjeljuje život i smrt, a i prekriva tragove zla posijanog na bosanskom tlu“. Većina osoba koje Markušiću dolaze u (pod)svijest stvarne su povijesne ličnosti, poput slovenskog arhitekta Jože Plečnika, jajačkog prote Milana Ilića, fra Ljube Hrgića, fra Bone Ostojića i drugih, dok su fiktivni uglavnom lokalni osobenjaci iz Jajca, npr. pijanica Jovan Zobundžija, ljekarnik Krunoslav Muha, izrađivač instrumenata Mehmed Sarač itd. Iz imena i prezimena spomenutih osoba/likova vidljiva je njihova vjerska provenijencija, a radi se i o ljudima različitih svjetonazora. A to je i razlog zbog kojih baš oni posjećuju Markušića u predsmrtnim trenutcima – svatko od njih doprinosio je ili produbljivanju ili premošćivanju jaza među braćom po krvi. Jedna od osoba kojih se Markušić prisjeća je i Ivo Andrić, koji je kratko boravio u jajačkom samostanu, istražujući ostavštinu junaka prvog dijela rukopisa. Tim motivom spajaju se prvi i drugi dio rukopisa, jednako kao što tu epizodu u svojem eseju na kraju knjige spominje i Mlakić, kao još jedan tobožnji dokaz Andrićeva autorstva rukopisa.

Poveznica među prvim i drugim dijelom rukopisa – osim jajačkog samostana i fratarskog svijeta – ima još mnogo. Tako se Markušić prisjeća razgovora sa spominjanim Ilićem u osvit Drugog svjetskog rata, kada su obojica postala svjesna da dolazi vrijeme daljnjeg udaljavanja triju naroda, čiji je suživot u Bosni ionako već bio na slabim temeljima. Tako franjevac govori proti: „Jedni sanjaju turska vremena, tvoji neka druga, ova što su došla ili neka još bolja, a ovi moji ko da čekaju svoj red, da i oni na nekom silu provedu. Bojim se, eto! Ovaj naš svijet su ko zabludjela djeca koju treba uščuvat od njih samih.“ Za razliku od „zabludjele djece“, Markušić se – slično kao i Knežević u prvom dijelu – ne zanosi idejom o boljim vremenima koja će preko noći donijeti neka nova ideologija, svjestan je da je svaka vlast prolazna, pa pokušava spustiti na zemlju sve koji su agitirali za bilo koju stranu u vrijeme Drugog svjetskog rata: „Vojske su i ranije dolazile i prolazile, a Jajce još uvijek stoji na istom mjestu. A stajat će, ako Bog da, i kad ovo prođe. I grad i oni koji u njemu žive. Oni koji dođu, jednom moraju otići.“

No, činjenica da slijepo ne zauzima stranu ne znači da Markušić nema svoj stav ni da je bio pasivan, jednako kao ni fra Anto u prvom dijelu. Tako je npr. kao provincijal Bosne Srebrene poslije Drugoga svjetskog rata otišao Josipu Brozu Titu, kako bi zaustavio progone i ubojstva svećenika, „pokušavajući spasiti svijet do kojega mu je najviše bilo stalo, jedini koji je imao; izranjavani svijet fratarske Bosne koji je tonuo pred njegovim očima“. Time je ponovio sličan čin kao i fra Anđeo Zvizdović pet stoljeća prije njega, kad je stao pred osmanskog sultana Mehmeda II., koji je započeo „višestoljetnu fratarsku dramu“. Da mu je čovjek važniji od bilo čega, Markušić je npr. pokazao i uništavanjem pojedinih dijelova ratnog dnevnika fra Ljube Hrgića, u kojima je bila zapisana istina, ali ona koja je autora, ali i mnoge druge, mogla stajati glave. Još dugo nakon što su listovi koje je poderao iz dnevnika postali pepeo koji je raznio vjetar, Markušić je zdvajao je li dobro učinio što je „djelo neprolazne ljepote“ oskvrnuo radi života „usputnog aktera u svijetu u kojemu je sve prolazno“, ali bila su to vremena kada je trebalo donositi odluke u kojima nije moglo ne biti gubitaka/gubitnika.

O Andriću i Mlakiću

Kao što sam spominjao, uz tobožnji Andrićev roman Na Vrbasu tekija Mlakićeva knjiga sadržava i tekst Paučina i promaja, koji sam na više mjesta do sada nazvao esejom, iako zapravo nisam do kraja siguran kako ga žanrovski okarakterizirati. U tome tekstu, kao što sam već naveo u nekoliko primjera, Mlakić se prije svega osvrće na tobožnji izgubljen Andrićev rukopis: navodi kako je do njega došao, nagađa zašto ga Andrić nikada nije objavio i dokazuje zašto bi rukopis uopće pripadao Andriću. Pritom su mi posebno bili zanimljivi dijelovi u kojima obrazlaže zašto taj rukopis ne pripada najboljim Andrićevim djelima (naziva ga čak i „svojevrsnim pobačajem“), što je, dakako, autoironijski, ali i čin skromnosti. Navođenjem brojnih paralelizama između objavljenih Andrićevih djela i ovoga njegova tobožnjeg rukopisa Mlakić se zapravo potvrđuje kao jedan od najboljih poznavatelja opusa velikog pisca. Esej, pritom, uvelike nadilazi puko uspostavljanje spomenutih analogija i pretvara se u promišljanje o ukupnom djelu jedinog našeg nobelovca, koje će postati nezaobilazna literatura za buduće proučavatelje njegova djela. Uz precizne i tankoćutne interpretacije Andrićeva života i djela, posebnu vrijednost Mlakićevu eseju daje problematiziranje nekih od najosjetljivijih pitanja, poput Andrićeva jezika i zavičajnosti, političkog oportunizma/pragmatizma, odnosa prema suvremenicima i povijesti itd.

Ipak, Paučina i promaja nije samo esej o Andriću. Bio bi važan i da je samo to, no on je istodobno i intiman autobiografski tekst. Naime, Andrić Mlakiću ne predstavlja samo književni uzor, nego je njihova povezanost i životna, upravo onakva kakvu svaki pisac, vjerujem, i priželjkuje, kada književna djela postanu dijelom nečijeg života. Koliko je Andrić Mlakiću životno važan pokazuje npr. događaj iz posljednjeg rata, kada je Mlakić iz rodne kuće uspio spasiti samo jednu knjigu, Andrićeva Omer-pašu Latasa, koji mu je u „ratnom periodu bio jedino štivo“, a čini se i glavna utjeha. Za Mlakića je taj događaj spašavanja Andrićeva romana toliko potresan da ga – za razliku od ostatka eseja koji je pisan u prvom licu – prepričava u trećem licu. Bio je to ujedno i čin rastanka sa zavičajem: „A svaka je selidba, pogotovo ona ratna, jedna vrsta rastanka, umiranja, odnosno polagane smrti, ma koliko to patetično zvučalo.“

Čitajući o Mlakićevu djetinjstvu i zavičaju, čitatelj shvaća da se zapravo radi o približnom prostoru o kojem govori i tobožnji Andrićev rukopis, koji time postaje više Mlakićev nego Andrićev. No, već sam spomenuo da je to nerazmrsivo klupko. Ono što je također razvidno snažne su poveznice između tobožnjeg Andrićeva romana i Mlakićeva eseja. Jednu od najvećih čini portretiranje rasapa i nestanka multikulturalnosti, čiji se posljednji čin odigrava u Mlakićevo vrijeme, devedesetih godina prošloga stoljeća, kada kao da se povijest ponavlja, ništa se ne mijenja osim glavnih glumaca: „Brutalni zločini koji su se događali za vrijeme ustanka [misli se na ustanak opisan u prvom dijelom romana, o čemu je ovdje već bilo riječi] neodoljivo podsjećaju na protekli rat u Bosni i Hercegovini, dok su geopolitički odnosi iz tog vremena ostali gotovo neizmijenjeni do danas, osim što su se neki akteri promijenili.“ Jednako kao Knežević i Markušić, ali i Andrić, i Mlakić je gledao kako se raspada i nestaje jedan svijet i rađa neki novi: „Rat je sve izmijenio. Istinski nukleusi suživota i tolerancije kakve su bile te sredine brutalno su i nemilosrdno zbrisani s lica zemlje. S njima je zbrisana i ideja multikulturalnosti.“ Kao pripadnik hrvatskog korpusa u BiH, Mlakić posebnu pažnju posvećuje nestanku Hrvata s tog prostora, što se dogodilo 1993. godine, kada je „protjeran i posljednji Hrvat iz sela. Imao je osamdeset pet godina. Neki svjedoci tog događaja, i to nakon što je završio rat, tvrdili su da im je to bio jedan od najmučnijih događaja iz rata“. Danas, zaključuje Mlakić poglavlje o ratu, „od nekakvog hrvatskog nasljeđa u selu preostali su tek ime jednog zaseoka (Mlakići) i zidine drugog“, koji je zapaljen tijekom rata i više ne postoji (Trbare). „I, naravno, tu je još katoličko groblje… Na njemu se više nitko ne ukapa.“

Osim autobiografskih refleksija, govoreći o devedesetima Mlakić i polemizira s pojedinim svjedocima tog vremena koji su vidjeli samo ono što su htjeli, ali i otvoreno kritizira tadašnje i kasnije političke elite i njihove podupiratelje koji su pod krinkom multikulturalnosti zapravo željeli (i danas žele) uvesti monokulturalnost. Takva Mlakićeva kritika na idejnom je tragu Kneževićevih i Markušićevih promišljanja o tome kako nije bitno tko je čiji, nego kakav je.

Knjiga u knjizi

U svakom slučaju, kao što je vidljivo, Paučina i promaja istodobno je s jedne strane autohermeneutička, autoreferencijalna, pa i autoironijska intervencija, s druge strane književnoznanstvena studija, s treće potresno autobiografsko svjedočanstvo, te s četvrte angažirana i polemička kulturološko-identitetska rasprava. Kada bi nam trebala, sve to najlakše bi podnijela generička oznaka eseja. No, situacija se dodatno usložnjava kada Paučinu i promaju sagledamo kao dio tekstualne cjeline koju sam do sada prilično oprezno nazvao Mlakićevom knjigom. Naime, na prvoj stranici onog što sam nazvao najnovijom Mlakićevom knjigom, ispod autorova imena i prezimena te glavnog naslova (Na Vrbasu tekija) stoji i podnaslov – roman. To bi značilo da cijelu knjigu (sav tekst u njoj) treba čitati kao cjelinu koja je roman. Prvi dio knjige, naslovljen Na Vrbasu tekija (rukopis romana nepoznatog autora), koji se sastoji od spomenutih dvaju dijelova (1. Na Vrbasu tekija i 2. Jajačka hronika) neosporno je dvodijelni roman, no tekst Paučina i promaja ipak je nešto drugo, posebna cjelina, koja se odlikuje ne samo drugačijim tematikom nego i jezikom i stilom. Usto, tekst Paučine i promaje otisnut je drugačijom vrstom slova, čime je i autorska svijest cjeline (knjige), ili možda urednik ili izdavač, ili svi zajedno, htio ukazati na činjenicu da je to zaseban dio knjige. Konačno, tekst obaseže stotinjak stranica i po tom kriteriju mogao bi funkcionirati kao zasebna cjelina/knjiga, pa možemo govoriti i o svojevrsnoj knjizi u knjizi.

Čine li onda tobožnji rukopis romana nepoznatog autora (Ive Andrića?) Na Vrbasu tekija i tekst Paučina i promaja zajedno roman Josipa Mlakića Na Vrbasu tekija? Čini mi se da bi bilo vrlo teško obraniti tu tezu, koliko god pojam romana bio velikodušno rastezljiv i koliko god u pomoć prizivali postmodernističko brisanje žanrova i ostale suvremene književnoteorijske akrobacije. Uz brojne idejne poveznice, koje opravdavaju njezino smještanje u istu knjigu s romanom Na Vrbasu tekija, esej Paučina i promaja jednostavno previše po svemu ostalom odudara od romana da bih ih mogao zajedno vidjeti kao roman.

No, kao i nekoliko puta do sada, ponovno ću reći da ni to nije najvažnije pitanje. Mnogo je važnije što nam knjiga kao cjelina govori, koliko nas oplemenjuje, koliko nas veseli, koliko nas tjera da postanemo bolji, pametniji ljudi. A ova knjiga to čini velikim intenzitetom. Mlakiću uz to treba skinuti kapu što je na kreativan način oživio istaknute zagovaratelje i atmosferu stare fratarske Bosne, ali i samog Ivu Andrića, na kraju krajeva i ono što ih povezuje, a to je ideja suživota, tolerancije i dijaloga. U te vrijednosti još malotko vjeruje, a još ih manje primjenjuje. Današnji svijet opterećen različitim podjelama ide posve drugim smjerom, odbacujući ideju multikulturalnosti kao nemoguću. Nasuprot tome, Mlakić nam svojom knjigom pokazuje da za to nije potrebno mnogo – tek nekoliko kapi ljudske dobrote. No, za današnji svijet taj je zahtjev, čini se, ipak prevelik.

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 7-8, Zagreb, 2021.)

© Mario Kolar, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

Podijelite članak