Matija Ivačić: KNJIŽEVNOST KAO KONFEKCIJSKA ROBA / Petra Dvořáková

Petra Dvořáková: Kirurg, Hena com, Zagreb, 2021., 261 str. Sa češkoga prevela Sanja Milićević Armada. Naslov izvornika: Chirurg.

I vrapci na grani znaju da za ukupan dojam o književnome djelu nije važan samo odabir teme, nego i način na koji je ona obrađena, i koliko god se taj suodnos između što i kako, od kojih jedno neizostavno utječe na drugo, činio samorazumljivim, nije naodmet s vremena na vrijeme podsjetiti na njegovu važnost – ili barem na njegovo postojanje. A povod za ovo podsjećanje roman je češke autorice Petre Dvořákove (1977.) Kirurg (Hena com, 2021., prev. Sanja Milićević Armada). Kirurg je neka vrsta ženskoga romana u muškom ruhu (ili obrnuto?), koji je u Češkoj stekao status bestselera, no koji je u izvedbenom dijelu, dakle u realizaciji svoga kako, držim, u mnogočemu podbacio.

Uloga pripovjedača-lika u romanu dodijeljena je kirurgu Hyneku Gráblu koji je u krizi srednjih godina i kojemu život izmiče iz ruku. Zbog problema s alkoholom Hynek je – a čitatelj to doznaje posredstvom njegovih misli, kao i putem njegovih dijaloga s drugim likovima – prilikom operacije umalo ubio pacijenta. Uspio se nekako izvući uz financijsku naknadu pacijentu, koja mu i dan-danas predstavlja uteg oko vrata. Usto, bio je primoran promijeniti radnu sredinu, tako da je uglednu poziciju u podjednako uglednoj gradskoj bolnici zamijenio mjestom kirurga u provincijskoj bolnici, i to tek uz pomoć tasta, snoba kojega prezire iz dubine duše. I eto nas u pripovjednom prezentu romana, u kojem se Hynekova kalvarija nastavlja. Hynek ima dvoje djece i ženu, a brak mu se raspada. Odnos sa suprugom Markétom karakterizira obostrana netrpeljivost i čini se da je ljubav posve isparila („Upravo mi pozli kad sam sebi priznam što zapravo osjećam prema njoj. Ono zastrašujuće ništa koje se u meni širi poput crne rupe.“). Da stvar bude gora, Hynek se spetlja s medicinskom sestrom (s kim drugim, jer ipak je liječnik!) s kojom osim intenzivnog seksualnog uspostavlja i emocionalan odnos. Uskoro mu umire otac, kojeg je jako volio i koji mu je predstavljao možda jedino životno uporište, a kojeg su Markéta i njezini roditelji prezirali. Istovremeno je uvučen u bolničke intrige i financijske makinacije, jer mu je arogantni šef smjestio da pacijentima ugrađuje proteze bez certifikata. Zbog svega toga, a i koječega drugog, počinje se opet odavati alkoholu, bježeći tako od naplavljenih životnih problema koji se nižu kao na pokretnoj traci. Čitatelj tako prati kako bezglavo srlja iz nedaće u nedaću, nasukavajući se na hrid zvanu život, gonjen neobjašnjivim, gotovo patološkim porivom za samouništenjem koji, kako radnja odmiče, djeluje sve iritantnije. Hynek se bori s ispadima vlastite žene, s ljubavnicom, s operacijama, s opomenama iz banke, s napornim pacijentima i još napornijim kolegama i kolegicama, s praznim akumulatorom automobila, s burnim pubertetom sina, s tatinom bolešću i smrću, s odlaskom djece na skijanje, s majčinom samoćom i tugom, s vlastitom boli zbog gubitka oca, s galopirajućim alkoholizmom, s demonima iz prošlosti koji ga neočekivano sustižu i na novom radnome mjestu, s grizodušjem zbog nevjere itd. itd., i čini se da se cijeli univerzum urotio protiv njega. No plešući neprestano na rubu provalije, ostaje moralno nadmoćan u odnosu na sve i svakoga oko sebe. Hynek je literarno skrojen tako da se svatko može prepoznati u njemu, što je zapravo velika slabost romana jer je učinak univerzalne identifikacije postignut akumuliranjem stereotipnih obrazaca ponašanja i situacija bez osjećaja za mjeru. S obzirom na to da je posrijedi roman iz bolničkog okruženja, svemu tome valja još pridodati kirurške zahvate i čačkanje po utrobama pacijenata u gotovo dokumentarističkoj maniri (Dvořákova je radila kao medicinska sestra), a to s vremenom postane prilično zamorno.

Svijet Kirurga nastanjuje lepeza tipiziranih likova koji su proizvod crno-bijelog kontrastiranja i površne psihološke karakterizacije. Među njima prednjači Hynekova supruga Markéta koja je prikazana kao velik davež, kao histerična i čak pomalo licemjerna osoba, valjda s ciljem da se nekako moralno „opravda“ Hynekova nevjera. Hynekov šef arogantan je i bahat (jer kakav bi uopće i mogao biti šef?!) i kao takav je unaprijed predodređen za ulogu velikog negativca. Krajnje su antipatični i Markétini roditelji, naročito otac koji plaća za seks s mladim djevojkama, ujedno politički konvertit, nekadašnji komunist koji se vješto prilagodio novim društveno-političkim okolnostima. Hynekovi roditelji, pak, oličenje su poštenja i životne mudrosti, lučonoše (seoske) tradicije običnoga, maloga čovjeka i utjelovljenje roditeljske utjehe, i kao takvi predstavljaju kontrapunkt svijetu Markéte i njezinih roditelja. Posrijedi je prilično banaliziran, pa i balzamiran sudar dvaju vrijednosnih i klasnih paradigmi. Dvořáková likove svodi na tipove, na stoput viđene obrasce, ona ih krajnje uopćava, kao što uopćava i odnose među njima, što sve skupa djeluje naivno i neuvjerljivo. No nisu neuvjerljivi samo profili likova s kojima se susrećemo u Kirurgu, već katkad i sama motivacija. Razmišljajući o pijanstvu u kojem se nalazi, Hynek će, primjerice, doći do pomalo apsurdnog zaključka: „Kad ustanem, tako mi se povraća da jedva stignem do zahoda. Ne mogu tako. Moram malo popiti.“ Ili možda samo autor ovih redaka u svojoj čitateljskoj razrokosti nije u ovom rezoniranju kadar pronaći dublju uzročno-posljedičnu povezanost? Kad mu pak šef uruči otkaz, Hynek će otići u rodno selo na očev grob i iz pretinca u autu izvaditi svijeću koja će mu se iz vedra neba naći pri ruci jer je, eto, taj rekvizit valjda bio potreban za upotpunjavanje scene, za puki efekt. Ali čemu čuđenje, jer tko od nas ne drži u pretincu automobila nešto što je u današnjem svakodnevnom životu toliko raritetno kao što je – svijeća?

Kirurg se čita brzo, da ne kažem lako, a to ne navodim kao odliku. Njegov je stil korektan, u duhu „lijepoga pisanja“ iz najboljih školskih zadaća, ali u književnom je smislu bezokusan, svačiji koliko i ničiji. To me vraća jednoj drugoj češkoj autorici o kojoj sam pisao u povodu izlaska dvaju njezinih romana u Hrvatskoj kod istog izdavača – Aleni Mornštajnovoj. Obje autorice – usput rečeno, prilično uspješne u Češkoj gledajući broj prodanih primjeraka knjiga – karakterizira izostanak prepoznatljivoga stila, autentičnog rukopisa, kao i nerijetko šepava uvjerljivost. Obje, također, glavninu uloga stavljaju na melodramu i velike obrate, tako da se njihove proze čitaju kao divlje centrifuge emocija i životnih potresa, praćene gomilanjem klišeja, stereotipnim i pojednostavljenim viđenjem svijeta te poroznom psihološkom razradbom likova. I tako naposljetku imamo to što imamo – književnost kao konfekcijsku robu.

(Matija Ivačić © IO DHK)