Božica Pažur - Milan Rakovac: BREBERIKA & EKLEKTIKA / Božica Brkan, Boris Domagoj Biletić

Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić: Breberika & Eklektika; Biblioteka KAJ & ČA: Susreti, knj. 9., Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2022., 92 str.

Božica Pažur

RAST JEZIKA, RAST PJESME / Pogovor zbirci Breberika Božice Brkan

U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.

Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od „arheologije“/obiteljske do „botanike“).  Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja, svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u dijalektu“, ili, još bolje, kao „suma kajkaviana“.

Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji, imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se imenoslovnom poopćenju: celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“. Iz pjesme u pjesmu slična vječna dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u zagonetnost sadnje, izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.

Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru, doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema), pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „a kej buš“, „i da su tu i tam kej“, „i kej da“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko bi se“, „nema de je ne bilo“, „a kad tam ko bi si to mislil“, „ne ni za povedati“, „a jesem ga se nekej…“ itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti značenja, rasta pjesme (vuz raspelo za život čovekov/ za život kej takov – „borovica“; i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala – „slak urbani“).

Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima, kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih bajki, basni...) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina iskaza, bez obzira na žanr. Tim više što se inače, uobičajeno predrasudno, kajkavska komunikativnost u formiranju cjelovitih rečeničnih sekvenci smatra otežanom. Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastita jezičnog standarda.

Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, čije grananje podliježe različitosti; pojedini stih u svom rastu i imenovanju skraćuje se, ili produžuje, hvata se „vitice“ drugoga  stiha istim principom slikovnosti (a med najfineši svetli kej da si v flašu sunce samo nalejal i dobro začepil da ti ne scuri/ i tak je blag da bi za obloge od nega mogel i na dušu metati – „agacija“).

Postupak florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti, nalazimo u vrhunskih hrvatskih pjesnika - Božice Jelušić, npr.: Riječ kao lijepo stablo naslov je njezine prve, kanonske, stihozbirke. Antologijska zbirka Tomislava Marijana Bilosnića jednostavno naslovljena Vrt, svojevrsnom stihovnom jednadžbom „Vrt je biće poezije“ uspostavlja jednu od najizravnijih i najupečatljivijih veza između raslinjskoga rasta i umjetničkoga stvaranja. I ljudskog usuda, zaključili bismo, kao u Božice Brkan: ni imela više ni korenčeka za kej bi se imela prijeti/ sama se je podse složila/ kej čovek – „bršlan“. I originalnog joj, florealnog  uključivanja u pjesmu (I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne – „ginko“).

*   *   *

Milan Rakovac

ZID U BRAZDI ZAČINJAVSKOJ 'Z FUNDAMIENTA ili, ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić? / Pogovor zbirci Eklektika (Zajika Janus Jazika) B. D. Biletića

Črni tić (bili tić Biletić, nu), san mu bija napisa u vieršu prigodnici, sakramienski Bob „Boris“ Biletić!

U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novijih pjesama na čakavici, osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće dȁ, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad nȁ) kako i Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:

...„črnih da črniji ni črnji ne moru bit.

I Črnja mrež njimi: e, to bi bilo jeno čine,

velo čine... „Fellini njim samim“.

Ma ke film, make this film!“

Ma si vidija paka vraga na batu: da ča bilo – bilo je za vajk, aš da vrime ne pasiva, piše uon! T'r laglje će biti da je nego da ni? A tu negdje gvire Isaac Asimov i Arthur Clarke, a Učke zguora, u Empireju, se smihljaju Jure Žakan i Balota i Črnja – aj t'r vero naša vajk gori gre. Sakramiensko sime i simienja sime ča batvo ž njega potiegne babevise kroza snig i grotu z vrimena pripostanja valje 'vamo mrež nas.

Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po 'merikansku), se fida zatući nuos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni viti i tamo di još ne moreš viti. Kako zvore brazdu svitakraju pak zjama kamik i ga ukleše i u tuoj brazdi doprtoj zapre se zidajući prez ni gledati ni se libieći zidić, a zduola su funadamienti, a zguora čvrljuga, ma zguora neba samega kanta mu kanat „proti pozabljienja“.

„Ma

zala ljuta, zala ljutica

šegavica

to je sintagma

čakavska, hrvacka,

nju san iska

i naša

u njidrih

u ljudan

i ženan napošto,

i hotično

u sebi samen“.

Na van kako kreše Biletić i kleše i kuje i runi i truni i plesne i nažge i busa i trupa i kopuna te ka'i da niete dȁ, ma je ben čuješ, žlepu mu, bolje nego'j baderljanska zvona ča san hi jedan bot sluša valje svitazduola u Woolongong 'Štralija di mi je bila zrmana Marija Tuonova... Raca vikovična, a ča drugega?

Bob sinjiva i šenjiva i sanjiva vierše u voganj u lug mrež zvizde do črne škulje pak nazda na se.

No, i ZATO ŠTO VRIME NE PROLAZI, jerbo jamačno prolazimo mi brže nego SUZE SVIETEGA LUOVRE ča jangušta rastriplju meteore zguora neba kako ča dotični rashiti veraš kako tobože da niete dȁ, napuštu, mierlo, kako da šenicu sije, prez vrah puoti.

„Az / klesar / imam si pismu... Az klesar / ko opat poslanik / Az rob kamena“... „Blato, pa / Ne zove se otok / U otoku. / Ma ni svi škoji / Ča pivaju, / I viški i lastovski / Himan spokoja / U meni.“

Raspojasano skalpelozan (može li ovo?): ergo, dobrodošao u svoj svijet, poeta ilustrissime, di ča zvoni liplje nego kosir ča ti trcka na guzici na gancinu. Biletić se k'o sluđena ptica sjurio u samo srce jame, fojbe, vulkana, kako vam i kamo li vam draže, u magmu (by Bob) tu tjeskobnu i neznanu, a znanu mu barem kostima i živčevljem, i spjevao nam ogrlicu ča je svaka mlada (udovica) more zajno-nȁ vrći 'kolo guta i da je kumpari. Biletić Bob rashićiva trdi veraš kako da je š njin u svadnji, ka'i naši mladići z Rahovci i Štifanići ča bi zakantali u „Dopolavoro“ u „San Lorenzo Pasenatico“ domaćin fašišton dreto u nuos: „aj la koriente 'letrika že koriente fuorte, ki toka vila Rahovci perikulo di muorte...“. Ma ka'i bačvarić ča švikula u brajad „cencencen cento barile de vin“ i ugla kad ti se ruga z duba „puuušiii-mi-u-rittt-pušiiii-miiii-u-riiiittt“. Ma, o Bob, vidi, nu, kako se u štokavskom, hrvatskome književnom standardu zovu bačvarić i ugla, pak vrži fussnotu-dnicu.

Ča san ima na pameti? A bi ga buoh. A da. Ono što me obujmi i više od prejasne (serenissime) Mu osione Gospodstvenosti, jest Biletićevo neodoljivo nagnuće trpkoj ironiji, rijetkome lijeku protiv patetike, nebeskom daru:

„Tako, ko niš drugo, sve i ne štijuć / barde čakavske, san u hipu, namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan bit“, ustvrđuje lakonski, a provjerava to seb'otkriće u najvećih, pitajući Balotu i Črnju: „I ča, ste kuntenti sad&sat, / Ha,  staroste, ča ste storili / I učinili, nas, jušto takove, / Tu mrvu mižierije?“

Bob pak nȁ sinja i šenja i dišenja ča mu se prividi i sanjiva i tuče u moždane valje iz priddobe pak ala lapiž u šake, ma to ni lapiž, to kako da je sikirica-dilančica i bradva u trdoj šaki marangunskoj ča z diebla duba debelega zgobljenih šori mirakuluožamiente dila i udila ča ćeš na ten svitu – skrinjicu za dušicu i slavuju i šaku cukra držati; hlepetac ča z brajad rasplaši bačvarića i kanat mu (bobovski), krunicu babi ča je zaspala i krunica (ča je, su rekli, nego Dobrila blagoslovija) je zlizla u voganj ka'i Bobova ljutica... Ma i vrnjaču ča miša po bronzinu šug ljutike-škalonje i ničesar drugega i vuona daje lipost na jeziku, ta vrnjača. K'o ne bude da je škrpelin klesar ča kus kamika privrže sad-nȁ, ma na miru vuoka u artefakt, i jedan na drugi si u hižu složi na tri puoda, a petešić se vrti na slimenu u ruoži vitrih, i ni las ne stane mrež'a'nje ma ni kaplja ruose, a sve na suho prez mi ni japna ni sabluna ni malte ni vode, ljuti kaurine muoj, bi reka „Kiklop“ z Iža Malega.

Eli će biti kovač ča ukrežen kus želizda ferovije Lupoglav-Štalije razriže na kuse kuščiće – ma pričiži žamak ča bi mi baba umisila sireći sir z mlika mlikatega naše vuovčice Pike pametnije nego'j pô našega komuna, pak z tih kuščići tik-tak ti skuje ko'š kosir ko'š kosiricu ko'š maršan ko'š kosu – ma valje srp i sikiru, i nie'š virovati. Tako Bob kleše i kuje i pili i riže i zida i ruši i tuče i miluje besidu. Ma besida je trža i meklja i huja ud kamika ud želizda ud duba, uona je sliparska i štrigarska i lako te namami h jami i iš te nutra a da ni ne znaš i jur te ni.

A ja se morah (moradoh) raspisati, jerbo baš i nije očekivati od poete, suverenog vladara književnim standardom, kojim se poigrava kao da je njegov osobni i ničiji više, povratak u zavičaj i kopanje po moždanima e da bi iskopao nekazivo blago jezika starijega od sjećanja.

A igra se i s njim, s tim, dotično, prahrvatskim prajezikom, kao da piše amalgam bezjačkovlaški, jedan argo od dva, ili tri: osobna i osobita vrlina te preže, odskočene u subliman stih njena već podnaslova: ZAJIKA JANUS JAZIKA.

„Iz črnega dojdeš / te sprave u črno. / Pak ča bilo – za vajk je: / aš vrime ne pasiva...

Vidin se ka'j slipac / Ča se zamišlja / U špeglju od svit(l)osti / I ufanja ča nosi daleko. / A kamo? Bi ga vrag.

Neka su nan pur dica / – čitovata, / i drek njin budi! / Za nas pak druge lahko, / aš za mrvu bolji bit / drugo nimamo lazno“.

(Božica Pažur, Milan Rakovac © IO DHK)