Franjo Nagulov: MRTVI NE ZNAJU ŠUTJETI / Ivana Šojat

MRTVI NE ZNAJU ŠUTJETI

IVANA ŠOJAT: LJUDI NE ZNAJU ŠUTJETI, Fraktura, Zaprešić, 2016., 186 str.

Višestruko nagrađivana književnica Ivana Šojat, čitateljskim krugovima prvenstveno poznata kao prozaistica te autorica dramskih tekstova, javnosti se predstavila petom zbirkom poezije, knjigom Ljudi ne znaju šutjeti oko čije je estetske vrijednosti, do sada se pokazalo, književna kritika podijeljena: Marko Pogačar i Davor Ivankovac zbirku su ocijenili, slobodno je reći, negativnom ocjenom. S druge strane, Livija je Reškovac o knjizi pisala vrlo pohvalno. Ovim tekstom pokušat ću obrazložiti razloge ove podijeljenosti te ukazati na kvalitativne oscilacije rukopisa neupitno iznimnoga potencijala, ali mjestimice upitne izvedbe. Zbirku valja čitati s osobitom pozornošću. Ista, naime, nipošto ne potpada pod kategoriju lošega – takva bi ocjena bila nezasluženom te neopravdano podcjenjivačkom. S druge strane, teško je govoriti o možebitnom književnom remek-djelu na koji aktualno čitateljstvo ovoga trenutka naprosto nije spremno. Rukopis je, ukupno gledajući, već na prvo čitanje ocijeniti solidnim. Valja ga raščlaniti nužnim književno-kritičarskim zahvatom, u prvom redu stoga što vrijedi ukazati na njegove fragmente neupitno antologijskoga potencijala. Uostalom, prevladavajuća je misao kako čak i vrlo plodonosan pjesnik za života ispiše desetak pjesama koje je moguće proglasiti poetičkim remek-djelima, ili možda tek poneku više. Stoga ovaj uvid valja čitati kao potragu za tekstovima takvoga potencijala od kojih bi neki, uz daljnje autorske intervencije, možebitno dosegnuli estetsku razinu vrijednu čak i najzahtjevnijih recepcijskih prohtjeva.

Rukopis broji ukupno osamdeset tekstova podijeljenih u šest ciklusa, uz uvodnu i završnu pjesmu koje su nenaslovljene. Ciklusi su podjednakoga broja tekstova: prvi broji trinaest, drugi i treći dvanaest, četvrti trinaest, peti petnaest te šesti trinaest tekstova. Premda autor opsežnoga pogovora Delimir Rešicki, uz ostalo, i sam opseg zbirke ističe kao njezinu vrlinu, ostaje dojam nerealizirane potrebe za nešto oštrijom selekcijom, posebice stoga što neki tekstovi ostavljaju dojam, pokazat će se, tematsko-motivskoga, ali i semantičko-sadržajnoga ponavljanja. Koncepcijska zamisao otvaranja i zatvaranja zbirke nenaslovljenim tekstovima čini se, pak, korektnim autorskim postupkom vrijednim pohvale.

Uvodni tekst bez naslova idejno počiva na promišljanju svojatanja te želje za posjedovanjem kao integrijentima ljudske prirode. Sam tekst na sintaktostilističkoj razini karakterizira zadovoljavajuća protočnost, uz elemente narativnosti kakvih će, u manjoj ili većoj mjeri, biti kroz čitav rukopis. Za razliku od ostalih tekstova, uvodni i završni pisani su kurzivom (stoga ćemo, za ovu prigodu, izdvojene dijelove uvodnoga i završnoga teksta, iz praktičnih razloga, staviti pod znakove navoda): „Stvari prigrlimo, s ulice dovedemo i usvojimo / Kao psi koji bez nježnosti su i hrane / Zapišavali tuđe cipele / Zavuku nam se pod kožu te stvari / Poput ljudi koji dugo su nam pričali bajke o sreći / Kao da otkrivenjem navješćuju dolazak Spasitelja / Koji glasom će raspršiti oblake.“

Prva je podcjelina rukopisa naslovljena Smrt ravnicom putuje kao velikaš, a otvara je tekst Zaprega gdje je, vrlo maštovito, smrt uspoređena s uglednim članom društva, čija je pojavnost uobičajena, no svejedno izaziva strahopoštovanje (motiv straha te inačice istoga, pokazat će se, jedan je od ključnih čitave zbirke): Smrt ravnicom putuje kao velikaš: / u četveropregu oznojenom, kočiji crnolakiranoj / širokim drumom, jasnim danom ili za mjeseca / u zamahu, polagano ali izvjesno, klepeće poput vretena / koje ispustila je ruka žene čiji pogled na mah / odlutao je u daljinu zvukom privučen kao glasom gospodara / u maglu, niz put kojim u smiraj dana / kad sunce zađe onkraj vrbika i topolika / ljudi iz polja vratit će se kao sjene na plećima iznurenih konja. Prisutnost je subjekta artikulirati promatrački predznakovljeno, a u odnosu na metajezične nizove vlastitih sjećanja uz smrt čija suzdržana imenovanost tekst, protočnosti usprkos, čini atmosferski teškim; zamijetiti je gdjegdje i vrlo visoku koncentraciju narativnih elemenata koji sam tekst, utoliko, mjestimice čine teško čitljivim. Primjerom neka posluži pjesma Čipka podatna za trganje, uz koju ide primjedba o primicanju poetskoj visokoosjetljivosti tek u samoj završnici, čak i s vrlo sugestivnim uvodom koji odstupa od izražene poetske senzibilnosti; sve, pak, uz dojam suviška pojedinih riječi ili sintagmatskih konstrukcija (poput: happy end, deus ex machina ili Moloh): Svi imamo priče, ono što publika voli / čemu plješće kao uspješnici / o miroljubivoj pozitivi koja nakon peripetija / i okršaja s nepravdama / skonča se u prikladno obuzdanom crescendu happy enda. S druge strane, tekst Čekanje jedan je od snažnijih trenutaka prvoga ciklusa – u istom je muški subjekt (naime, rodno kategoriziranje subjekta bitno je s obzirom na njegovo, slobodno je reći, rodno klizanje gotovo iz teksta u tekst) onaj koji govori o dolazećoj smrti (ključnom motivu čitavoga rukopisa) i posljednjim stvarima koje mu je tada činiti, a uz nadasve estetsku uvjerljivost: sjest ćemo kao izmaglica listopadska iznad rukavca / po kojem alasi love deverike i pričaju o praljama guzatim / kako tišina ne bi postala odveć žilava / za paranje džepnim nožićem / sjest ćemo i gledati svijet kako stoji / vrti se u krug. Ovomu tekstu ontološki kontrapunktira pjesma Ulje gdje, pak, ženski subjekt lamentira nad iscrpljenim rudnikom sjećanja, zapadajući tako u snažnu identitetsku nesigurnost: Sve sam zaboravila: / kuću, glasove, dvorište s perunikama, bunarom / lijehom zumbula, žbunom hortenzije, povrtnjakom sa svime za sa- / latu i juhu / čak i samu sebe u zrcalu s policom za četke i talk / baš sve odnijelo je nešto nalik na vjetar / kao onu svijetloplavu plahtu koju poslije smo skidali s trešnje. Također je iznimno uspio tekst prvoga ciklusa Sreća, čije iščitavanje ostavlja jasan dojam o tomu kako su kraći tekstovi ovoga rukopisa ujedno najuspjeliji.

U tekstu Čovjek s jabukom na glavi, a zbog gomilanja semiotičkoga materijala, ostaje dojam neostvarena antologijskoga potencijala; tekst, međutim, na mahove doseže izvanrednu razinu estetičnosti, uz dodatak kako su estetski jače dionice bliže neoekspresionističkom nastojanju: Htio sam mašući rukama u dnevnoj sobi / pokraj ugašena televizora, uprizoriti epske srazove velikih bitki / svu tu muževnost u zamahu / s mačevima, bajunetama, strojnicama / reći joj kako krv nakon nekog vremena nalikuje na raščetvorenu / jetru / i da smrdi, očajno smrdi, kao karfiol / što ga Milena ponekad do truljenja zaboravi u hladnjaku. Posljednji je tekst prvoga ciklusa naslovljen Ciklon, pjesma o smrti izrazite kontemplativnosti, meditativne narativnosti na granici pjesmoproznoga izričaja; valja istaknuti osobitu dojmljivost segmenata koji ukazuju na opću zanemarenost činjeničnoga stanja smrtnosti. Uz navedeno, česte unutardiskurzne inverzije tekstu daju na arhaičnosti, čineći ovaj i ovakav izričaj endemskim u odnosu na relevantna postignuća hrvatske suvremene pjesničke proizvodnje: Duše samo vrisnu kad im netko izmakne tijelo / Samo kriknu prestrašeno i polete / ne dolje, ne u ponor koji rađa strah, nego gore / kao s preokrenutog stjenovitog vrhunca Karpata / pa u nebo, u nešto, naposljetku ostaju lica / i taj vrisak od kojega se trese svemir / po kojemu i dalje kroče nehajni, živi ljudi / glupi mangupi koji ne znaju / da i na njih doći će red.

Naslov je drugoga ciklusa Tko će me završiti kada odem?, a otvara ga tekst Sakupljačica gdje valja primijetiti distanciranje subjekta u odnosu na društveno rezigniran poratni postmodernitet, pokušajem uspostave komunikacije s umirućim golubovima…: Na mojem prozoru umiru golubovi / duše im skupljam kao šrapnele / nakon toplinskoga vala, pa im tepam / o velikome nebu ja pričam / onako kako majke djeci koja buncaju pripovijedaju o ljubavi / i ljepoti koje su se usred groze poljupcem srele u šumi / i ostale zaljubljene do kraja koji nije kraj. Tekstom Dolina, čiji je bog na mojem zvoniku? propitati je univerzalnost (poglavito onu kulturološki uvjetovanu) Transcendenta s naglaskom na nadređenosti političkoga (ako ne i politikantskoga) teozofskomu promišljanju Nad-entiteta: zabacio bih udicu u Dunav, osluškivao ribe kao pčele / i gledao, zamišljao crkve kao brodove nasukane na dno / presušena mora. // I pitao se: // kako li taj Bog samo znade / na koji zvonik valja poći? Tekst obećavajućih estetskih kapaciteta jest i Molitvenik, ali uz konstataciju o prezasićenosti biblijskim motivima u drugoj i trećoj strofi, koji narušavaju ukupan dojam; prvu je zato strofu čitati kao tekstualni isječak antologijskog potencijala: Molitve su moje zornice za promrzle prste / dah iz utrobe koji s taloga želuca podiže / vrtloge žute kao sumpor iz bačve za novo vino. U tekstu Čekati strah naglašen je metafizički put sučeljavanja s ovozemaljskim krajem koji, rukopisno posve logično, rezultira utješnim spokojem. Pritom izdvajam izvrsnu završnicu teksta: Iz tijela sam izišla kao iz kuće / i nastavila dalje bez sidra / kroz zrak i more.

Osobito je potresno svjedočanstvo sloma izazvana smrću jednoga, napola danoga, dualističkog entiteta tekst U snu; ovdje valja primijetiti pozicioniranost subjekta koji osobitom osjetljivošću govori o svome odlasku, toliko, naime, diskretnom da svoju družicu Anu umirući nije probudio kao što ni ona, jutro poslije, nije mogla probuditi njega. Kvalitetom u odnosu na ostatak teksta izdvaja se treća strofa: Ana je spavala / dah joj je žuborio / poput vode potoka na božićnim čestitkama / kao da je smrt odlazak na zahod / usred noći / između dva sna. Dva su ovdje teksta tematsko-motivski te sadržajno-semantički tijesno oslonjena jedan o drugi, Sjećanja i Zaborav, na što je moguće nadovezati tekst Karmine, pismo koje u natruhama promišlja tragičnost ratnih stradanja. Iznimno je potresno iskustvo čitanje pjesme Procesija; svojevrsni je to literarni spomenik jednoj od najvećih ratnih tragedija – nemogućnosti razrješenja sudbina nestalih godinama po svršetku rata. Iznimno je dojmljiva završnica teksta: Djeca iza sebe ostavljaju stvari koje su trebala ponijeti / tamo, dalje, onkraj nas, ne smijem zaboraviti / samo se trudim ne misliti na kraj / sve čuvati kao sobu bez spavača / i moliti Boga da nije grcao / zvao mene koja nisam čula / nego se samo pustio / kao ova ravnica koja u nedogled šalje / procesiju kiša i jablanova, hrastova, vrba i topola / koje rijeku ispijaju kao djeca malinovac na slamku. // I mrzlo je vani, kiša je stigla do kostiju. // Ne znam gdje mi je sin. Posljednji tekst ciklusa Beskraj  čitam kao eksplicitno obraćanje Svevišnjemu, apel subjekta posttraumatski stiješnjenoga u okvire anksioznoga bivanja. Ovdje se, nimalo slučajno, javlja i ciklusno-podnaslovno pitanje: Tko će me dovršiti kada odem? // O, Bože koji si u meni i ja u tebi / u svijetu koji mijenja se i diše / jutro ponekad uzdahne kao ja nad knjigom / i protegne se kao mačka.

Treća podcjelina zbirke, Bijele duše, otvorena je istoimenim tekstom spoja hiperekspresionističkoga i kontemplativno-meditativnoga diskursa nadasve kulminirajućega skepticizma, pri čemu je primijetno klizanje subjekta u metaprostor egzistencijalno narušene asemantike: „Glava mi je kao hodnik“ / rekla sam premda me nitko ništa nije pitao o glavi / nisam znala kako ću iz nje izbaciti sve / koji njome tumaraju, kako ušutkati buku / kad se svi okupe i stanu vikati? Teško je reći je li povremeno korištenje upravnoga govora posljedicom autoričinih prozno-spisateljskih navika, no dojam je kako bi u većini slučajeva tekstovi koji sadrže elemente upravnoga govora baš njihovim izostavljanjem bili kvalitetniji. Nije naodmet spomenuti stapanje svjetova živih i mrtvih u atmosferski tjeskobno egzistencijalno „živomrtvilo“ kao, primjerice, u pjesmi Zauvijek: Baka je govorila kako to mrtvima čine živi / kad ih se iznebuha sjete / a ne zapale svijeću, ni molitvu ne izmole. // Kao da dozivaju, a nemaju što reći / pa se gledate, a ne vidite / samo tuga postaje opora / i teško je ponovno je raskužiti. Tekst Obnažen do smrti govori o subjektu ogoljenu do čiste, nepatvorene esencije: Kao jarac oderan na kartama / samo sam hodao kroz grad koji / se još nije razbudio, a vjetar mi je / u razdrljenu košulju dahtao / poput mahnite žene u zanosu / koja nokte kao biljege duboko zagrebe u leđa.

Lirski subjekt u poziciji umirućega sina, nad čijom sudbinom majka zdvaja dok otac, čineći tako atmosferu teksta nepodnošljivom, paradoksalno oponira majci veličajući sinovljevu smrtonosnu hrabrost, čitamo u pjesmi Stjegonoša: „Nemoj, mama“, htjedoh reći / a samo sam stenjao dok zrak mi je krv / pretvarao u slatkastu pjenu. // Mama je samo jače plakala / kuća se zatresla od njezina jauka / koji nije klicao očevoj odi o hrabrosti / imao sam dojam da mahovina klizi niz krov / da kiša vani pada, udara prstima / da vani me netko / zalud čeka. Subjektovo iskustvo putovanja kroz smrt donosi tekst Voda dok su pjesme Bez svjetla i Neva nešto skromnija estetska dostignuća ovoga ciklusa. Osobite je estetske osjetljivosti pjesma Pokojnik gdje je, kao i na nekim ranijim mjestima, antiratni glas subjekta pronositelj sintagmatski učinkovita i djelotvorna „živomrtvila“: Najlakše je ratovati, znaš: / samo srljaš kroz koplja i vatre / teže je, vjeruj mi, puno je teže sjediti i gledati / kako te jedu tuga i nepravda / kako te odnose malo-pomalo / kao brijeg od prašine ili meso kornjače.

Po tananoj liniji pjesma je koja recepcijski nudi zadiranje u najmračnije slojeve ljudske prirode pri čemu se osobito razmatra, iz pozicije trpećega subjekta, fenomen sadizma. Uvodno korištenje upravnoga govora ovdje ocjenjujem prihvatljivo funkcionalnim: „Polomit ću ti ruke. I noge“ / znao je izbaciti kroz zube / kao ispljuvak promočen duhanom / i jeftinim konjakom / a meni bi se pred očima ukazalo šiblje / koje ogrtač mi kućni / u mraku hvata i pod mojim se strahom lomi / kao sitne kosti u šakama. U posljednjem tekstu ciklusa, gotovo crnohumorno naslovljenom Zgubidan, subjekt se oprašta od „predmeta“ vlastite ljubavi, ponovno iz pozicije umirućega entiteta, pri čemu stanje ravnodušnosti u konačnici postaje dominantnim što, za krajnju posljedicu, ima klizanje subjekta u ništavilo: bjelina uvijek pobjeđuje / no glas mi je zvučao poput vode u plućima nasukane pliskavice / i zrak mi je sluzav zapinjao u nosu / pa sam samo očima tražio njezine ruke / njezine oči, htio sam joj reći da imam dara za ljubav / samo nekako, nikada nisam imao volje.

Isti, a drugačiji naslov je četvrtoga ciklusa koji otvara tekst Oči , a u kojemu je spomen Maslenice kao jednoga od stradalničkih simbola slikovitim prikazom prelaska s obale živih na obalu mrtvih, što kao da ima biti reartikulacijom drevnih mitova i vjerovanja: Kad bi me vidjela sada / baš sad dok luk ti iz zaprške / u oči baca suze kao sol / na onom molu u Maslenici / vidjela bi da stvari preko kojih prelazimo, koje prešućujemo / naposljetku u naramku ostaju kao popudbina za dušu / koja prečesto šuti poput zaklana janjeta / da nas slabost neizostavno jača poput glačala koje odjeću parom / vraća u savršenstvo.  Biblijsku je simboliku naslovno čitati u pjesmi Gehena koji ukazuje na uništenje – posrijedi je, naime, nekoć svojevrsni deponij smješten izvan jeruzalemskih zidina. Tekst je obilježen korištenjem aorista koji istomu pridaje arhaičnost i mističnost. Posljednja je, pak, tekst semantički svodiv na ideju odlaska iz ljubavi, a na tragu ranije opisanih životnih napuštanja te urušavanja dualističke egzistencije; ističem dojam gomilanja takvih tekstova iz čega proizlazi potreba za redukcijom pojedinih unutarciklusnih naslova. Tekst je idejno zanimljivoga potencijala, no manje uvjerljive izvedbe naslovljen Daljina u kojemu se posebno osjeća opasnost od dubokoga zadiranja u patetiku, koja nipošto ne bi smjela biti sama sebi svrhom.

U tekstu Strah „podjetinjeni“ je motiv zlokobne slutnje, „ono nešto ispod kreveta“ o čemu je znao pjevušiti i James Hetfield, ovaj put uz uvjerljivu „ispisanost“: Ovo i je i nije moja kuća / predugo već pada na koljena / i ne prepoznajem joj miris / i boja joj vuče na okus zemlje / onako kako strništa nakon pljuska / zaudaraju na dvorišta nakon svinjokolje. Provociranje pjesnički karakterističnoga specijalnoga efekta začudnosti nalazim u tekstu Na pragu: Umrijeti znači poludjeti u mraku gdje sve miriše na cigle / i mlaku, mokru žbuku sivu u omaglici pred spavanje / podzemnu vodu koja pod kapelicom grgolji kao voda u zahodu / kad nestane vode pa se kotlić osuši / skameni u kamencu žutom od mokraće. Još jedno svjedočanstvo završnoga prizora umiranja čitam u pjesmi Baka Ana – objektom je psihofizičkoga iščezavanja ovaj put subjektova majka koja utjehu pronalazi u zasadama tradicionalnoga vjerovanja; tradicija pritom nije tek autorsko sekundarno oruđe, već i adresa kojoj, kao kakvom božanski predznakovljenom Nad-čitatelju, imaju biti upućene slutnje, sumnje i strahovi te gdjekoja radosnica. Osvrćem se na potresan opis umrle osobe: Izgledala je umorno, zgužvano i podrto / poput lanenoga ručnika, koji nakon lica / kad mu više ne može pomoći, otire jesen s prozora / lonce nakon pekmeza od šljiva i podove. Posljednji tekst podcjeline, naslovljen Bila je trešnja, jest pjesma umirujućega, gotovo terapeutskoga učinka; tematsko-motivska je to epizoda povratka u djetinjstvo gdje je, makar privremeno, subjektu pronaći mir. Posrijedi je najuspjeliji tekst čitavoga ciklusa: Trešnja iz nekog razloga miriše na proljeće / koje čučnulo je pokraj grma ogrozda i promatra bumbare / pa cijela kuća, zapravo cijelo dvorište mirišu / na stablo izraslo iz jedne koštice.

Pretposljednji je ciklus naslovljen Svete krave, gladna telad otvoren tekstom Harmonia Caelestis, što samo potvrđuje autoričino posezanje za sakralnim motivima; riječ je, naime, o zbiru sakralnih kantata pripisanih mađarskome skladatelju Pavlu prvom, Princu Esterházyju, objelodanjenom 1711., a tako je naslovljen i roman mađarskoga nobelovca Pétera Esterházyja iz 2000. godine. Upečatljiva je predmetnost (na tragu kataloga) sjećanja osobite dojmljivosti u tekstu Nepronađeni: Tata je ima, kutiju s britvom i četkom za bradu / kutiju koja mirisala je žuto poput sapuna za uklanjanje mrlja / i kolomasti s ruku, mama kutiju bez keksa / s iglama i koncima za dugmad.

Motiv otvorenoga prozora kao multidimenzionalne poveznice pretežno s prošlim i svršenim, a s ciljem željene prostorno-vremenske relativizacije koja nudi egzistencijalni komfor, čitati je u tekstu Propuh: Netko je otvorio prozor / mirisalo je na jorgovan, klorofil / zemlju prekopanu, šturom kišom poškropljenu / na rublje sapunom ribano / prah ugljena, piljevinu i cigle koje u podnožju kuća / ostanu vlažne sve do prvih žestina ljeta. U pjesmi Kateheza promišljano je očitovanje božanskoga u boli, trpeći je subjekt ujedno entitet na spoznajnom putu; transcendentalno se razmatra kroz prizmu posve realističnih opisa samouskrate: U mraku smo pipali oštre stvari / predmete za guljenje kože i rezanje glava / ne smiješ se dirati, rekoše, Svevišnji je drugdje / negdje u mraku, svjetlost postojana koja drijema. Slabiji dojam ostavlja pjesma Glissando koja, usprkos ambicioznom naslovu, ne nudi priželjkivanu tekstualnu protočnost te je izrazito guste narativnosti, a uz nepotrebno ovdje naginjanje filozofičnom diskursu. U prilog je ustvrdi o kvalitativnim oscilacijama ciklusa bitno navesti Hrabrost, tekst koji u okviru rukopisne cjeline ocjenjujem kratkim te iznimno uspjelim, uz mogući suvišak građe na samome kraju pjesme: Htjedoh reći kako nije hrabrost živjeti / hrabrost je život pretočiti u splavarenje po vodi ćudljivoj / čas glatkoj, čas gnjevnoj bez smisla, u obzor zuriti / kao u razglednice kakve tetke iz drugog koljena šalju / iz nekom drugom obećanih zemalja. // I smijati se. // Hrabrost je smijati se.

Autorska usredotočenost na zaumno i „onoživotno“ dovodi do tematsko-motivskoga te sadržajno-semantičkoga iscrpljivanja kao u pjesmi Posljednja smrt, već naslovno redundantnoj, gdje je primijetiti nešto snažniji estetski moment isključivo u drugoj strofi. Motiv majke, više puta naznačen kroz ukupno pismo, eksplicitno je razrađen u tekstu jednostavnoga naslova Majka, a primjećujem gotovo nihilističko razmatranje ženskoga bića po svršetku njegove plodnosti: Žene polude kad shvate da više ne mogu rađati / čak i one koje nikad nisu žudjele za djecom / valjda zato što postanu svjesne / da ih više ništa ne dijeli od smrti / da su ostale bez posljednjeg grudobrana / da se više nemaju za što uhvatiti / da im preostaje samo čekati. Svevremenski je motiv ponovnoga susreta obrađen u pjesmi Nesuđena, koju visoko ocjenjujem: Što ćemo bez ruku, haljetaka, imena, krvne loze / i kuća za opći dojam? // Hoće li nam biti hladno ako se ne saberemo u paklu? // Kako ćemo se ikome ikad uspjeti ispričati za onu bol / koja nas je posljedično izmijenila, uneredila, unakazila? // Gdje ćemo uopće biti? Posljednji tekst ciklusa, Muk, nudi uvid u relaciju otac – sin, kojoj je supostavljena relacija život – smrt kao fundamentalna semantička konstanta zbirke: Zamislio sam tatu kako zuri u oči Bogu / kojeg obuzeo je bijes / bez riječi bilo mi je žao, pa sam sjeo, slušao tišinu / koja je šutjela kao da ništa nije bilo. // Jučer sam se sjetio / da se uopće ne sjećam tatina glasa / i uzdahnuo.

Kad je prekasno?, posljednji ciklus, otvoren je tekstom Zrcalo, svakako jednim od uspjelijih unutar cjeline knjige: Lara je zaboravila ručnicima prekriti zrcalo / plakala je valjda, valjda je olako zaboravila / kako u rastanku valja biti pribran / možda je pomislila da sam ionako već otišao / pa nema smisla misliti ni na što drugo / osim na vlastitu tugu zaprepaštenu iznenadnom samoćom. // Zaboravila je svjetlost / oštru kao nož / za ubijanje oštriga. Opetovano se poseže za mitološkim motivima koji se idejno uklapaju u promišljanje stanja egzistencijalne rubnosti, uz naglašen motiv prolaznosti ljepote (Persefona), kao i zloslutni vonj predapokaliptične atmosfere (Munja), pri čemu ističem uspjelu neoekspresionističku „eskapadu“ prve strofe i žalim za razmjerno rijetkim trenutcima smjeloga literarnoga ekshibicionizma: Uvijek nekako u mraku, baš uvijek / u pozadini / daleko u tom mraku / gorjela je crkva ili vještica / koja kletvom sravnila je cijelo selo / ljude pretvorila u demone.

Pjesmu Povratnici treba spomenuti baš zbog jednoga od obrađivanijih motiva suvremene pjesničke proizvodnje slavonskoga metaprostora, naime povratka, a napose u dvama kontekstima – onomu slavonskoga ratnoga pisma te onoga kakav posljednjih godina, sukladno demografskom egzodusu s hrvatskoga istoka, biva gusto ispisivan. Tomu je dopisati tekst Grobar koji je, ocjenjujem, najuspjeliji u čitavoj zbirci – lirski subjekt u poziciji je jedinke jake osviještenosti vlastite prostorno-vremenske ograničenosti; takva vrsta spoznaje, pak, ne oslobađa nego neželjeno opterećuje, takoreći sablažnjava: Najgore je kad ravnodušno gledaš / napuštena tijela koja se više ne mogu braniti / izbezumljene koji ostaju čekati svoj red / kad samo ponekad, kad plaćeni trubač zasvira „Tišinu“ / imaš dojam da se Bog sagnuo kako bi onog na odlasku / ili dolasku u čelo poljubio / onako kako milostivi gazde ponekad se sažale / nad djecom koja su na njihova vrata došla prositi milostinju. Pogubljeni spadaju u red tekstova o izravnom suočavanju sa smrću, a iz te je kategorije vjerojatno najuspjeliji; čitam ga i kao jaku antiratnu natuknicu. Naturalistički „intro“ uvodnoga distiha tekst čini atmosferski osobito intenzivnim: Nije boljelo, doista nije / tijelo se u strahu naposljetku zgrči u oklop.

Završni je tekst ciklusa pjesma Odlazak koji sadržajno-semantički snažno oponira Povratku te je, u konačnici, poruka o nemogućnosti – svako je novo kretanje, naime, novo odlaženje, pa time rukopisni rasplet ostavlja obeshrabrujući dojam jake rezignacije. Graničan, reklo bi se, s beznađem. Ovaj tekst, a napose drugu kiticu, treba čitati imajući na umu, primjerice, Rimbaudovu protoegzistencijalnu opasku koja je uvelike utjecala na poetičke odrednice francuskoga esteticizma, posljedično i šire – Ja, to je netko drugi: Više nisam prepoznala ni svoju ulicu, ni ulične svjetiljke / ni ona stabla divljeg kestena iz čijih su krošnji vrane potjerale grlice / sve mi se tuđim učinilo, u posjedu nekog / tko poput zaposlenice je u fotografskoj radnji / čuvao portrete ljudi u sretnim stanjima za izlog / da namami u dvorište babe s kolačima / koja je zapravo ljudožder / žderač djece gladne keksa i onih oblatni / premazanih karameliziranim šećerom i orasima. Posljednja je pjesma otisnuta kurzivom te nenaslovljena, formalno na tragu uvodne, što odgovara koncepcijskoj koncentraciji rukopisa. Kao u raspletu kakve kratke priče pisane prema načelima magijskoga realizma, lirski subjekt osluškuje glazbu koju proizvode mrtvi – tek punosvjesnom spoznajom njihove trajne i potpune odsutnosti nastupa tišina: Mrtvi se ispred nas postroje / Kao regruti ili djeca potjerana u sirotišta. / Konačno shvatimo da su to ljudi. / Mrtvi. / I obuzme nas bol: / Velika, gusta, neprozirna koprena / Kao ručnik preko zrcala / U sobi. / I sve se promijeni. / Nepovratno.

Nakon ovoga nešto opsežnijega uvida, dojam je kako je ova knjiga solidno postignuće. Teško je, dakle, složiti se s onim dijelom kritike koja je rukopis proglasila potpunim pobačajem, ali i s onim kritičkim osvrtima čiji su zaključci, reklo bi se, panegiričke naravi (poput osvrta Livije Reškovac u „Republici“, br. 7-8, 2017.). Koncepcijska je zamisao vrlo dobra, rodno klizanje subjekta s ciljem univerzalizacije poruke također, no oscilacije unutar ciklusa, na razini zasebnih naslova, činjenica su koju nije moguće ignorirati. Potpisniku se ovih redaka čini kako je ključni razlog upravo taj što je rukopis suviše opsežan. Isti, kako stoji u pogovoru Delimira Rešickoga, ne sadrži stotinjak pjesama, ali i osamdeset je tekstova previše. U kritičkom osvrtu objavljenom koncem 2016. u „Novostima“ Marko Pogačar navodi sedamdeset i osam pjesama, očito zanemarujući intro i outro zbirke.

Naposljetku, mada to ne bi trebalo biti predmetom raščlambe, dojam je kako se iza dijela kritičkih osvrta na ovu knjigu Ivane Šojat krije izvanknjiževna pozadina koju bismo, žestokoj ispolitiziranosti medija usprkos, morali znati zanemariti kada ocjenjujemo estetsku vrijednost književnoga teksta ili rukopisa u cijelosti. U istom je osvrtu, primjerice, Pogačar nagovijestio takav pristup navodeći kontekst odgođenoga pisanja o zbirci… Ponovimo, zbirka Ljudi ne znaju šutjeti Ivane Šojat daleko je od književnoga remek-djela, a ključni su razlozi takve ocjene u ovoj kritici navedeni. Jednako tako, međutim, nipošto se ne smije niti može govoriti o promašaju. Ostaje, međutim, dojam kako je Šojatova nesumnjivo vrsnija prozaistica negoli pjesnikinja. Hoće li buduća praksa demantirati ovaj zaključak, pokazat će vrijeme.

(Franjo Nagulov © IO DHK)