Ivo Goldstein i Mihael Sobolevski: FOJBE: MIT I STVARNOST / Davor Mandić

DAVOR MANDIĆ: FOJBE: MIT I STVARNOST..., Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2022., 559 str.
Rukopis Davora Mandića (radna naslova, op. ur.) Istra u rujnu i listopadu godine 1943. – dvadeset i pet dana ustaničke vlasti jest povijest koja se bavi kratkim razdobljem od 25 dana, od 8. rujna do 3. listopada 1943., od trenutka kada kapitulira Italija do trenutka kada njemačka vojska okupira cijeli Istarski poluotok.
Radi se o danima u kojima je čitavo hrvatsko jadransko priobalje, od Istre na sjeverozapadu do Splita na jugoistoku, zbog talijanske kapitulacije, oslobađanja od strane partizana i njemačke kontraofenzive, bilo u sličnim, dramatičnim i u mnogim aspektima presudnim izazovima. Zbog specifične povijesti i lokalnih prilika osobito to vrijedi za Istru.
Davor Mandić se u rukopisu bavi čitavim tim razdobljem, a posebno problemom „fojbi”. No, kako bi to učinio na znanstveno skrupulozan i metodološki ispravan način, morao je fenomen „fojbi” staviti u širi kontekst, kako onaj rujansko-listopadskih događanja 1943., tako i u širi kontekst istarske povijesti. Kroz četiri velika poglavlja – prvo, „Političke i vojne prilike u Istri u rujnu i listopadu 1943. godine”, drugo „Ustanički vojni sudovi i fojbe”, treće „Istra od listopada do prosinca 1943. godine” te četvrto „Fojbe u kontekstu promidžbenih aktivnosti” – autor suvereno vodi temu.
Na vijest o kapitulaciji Italije diljem Istre izbio je spontani antifašistički bunt. On je bio dodatno ojačan činjenicom da je dugo postojala napetost između pretežno talijanskih gradova na zapadnoj obali i gotovo isključivo slavenskoga sela u njihovu zaleđu. Ona je rasla kako je napredovala modernizacija. Nadalje, talijanske su vlasti, kako one građansko-liberalne (od 1918.), tako i fašističke (od 1922.), primarnim zadatkom u novopriključenim krajevima smatrale rješavanje „slavenskog pitanja”. Bio je to samo eufemizam za potiskivanje odnosno radikalnu eliminaciju hrvatske i slovenske većine. „Fasci di combattimento”, osnovani 1919. radi borbe protiv komunizma u Istri i čitavoj Julijskoj krajini, imali su zadatak da zastrašivanjem i batinama onemoguće svaki javni iskaz hrvatstva ili slovenstva. Nametao se i mit o superiornosti talijanske kulture koju na prostoru na kojem je oduvijek prisutna ugrožavaju necivilizirani Slaveni-barbari – Slaveni su „slavi“ odnosno „schiavi“ (robovi), što je dodatno iritiralo svjesne Hrvate i Slovence.
Kako su se ciljevi Narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske i Slovenije podudarali s težnjama istarskih Hrvata i Slovenaca, od početka Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji članovi KP Hrvatske i KP Slovenije počinju djelovati na istarskom prostoru na kojem nisu imali ni članova ni organizacije. U pomoć im pristižu i istarski emigranti iz raznih dijelova dotadašnje Jugoslavije. Polagali su temelje otpora, okupljali stanovništvo i pripremali ga za oružanu borbu.
Već u travnju 1942. na planini Nanos (u Sloveniji) osnovane su dvije istarske partizanske čete, a u kolovozu je u Gorskom kotaru osnovana Prva istarska partizanska četa koja je ubrzo ušla u Istru i izvela nekoliko oružanih akcija.
Fašističke su vlasti nizom mjera, uključujući i represivne, nastojale suzbiti širenje ustanka, ali su one tek djelomično i privremeno bile uspješne. U proljeće 1943. osnovano je u Karojbi (kod Motovuna) Privremeno partijsko rukovodstvo za Istru. Do kolovoza u Istri djeluje stotinjak narodnooslobodilačkih odbora s više od tisuću članova, kao i druge organizacije NOP-a, tiskaju se leci, proglasi i brošure, pokrenuta su glasila Glas Istre i Il Nostro Giornale. Potkraj kolovoza formiran je Okružni narodnooslobodilački odbor za Istru.
U takvoj je situaciji 8. rujna kapitulirala Italija. Izbio je ustanak te je u pet dana, do 13. rujna, oslobođena cijela Istra, osim Pule, Vodnjana, Fažane i Brijuna. Razoružano je oko 8.600 talijanskih vojnika te više tisuća karabinjera, policajaca i fašista.
Na sjednici održanoj u Pazinu 13. rujna Okružni Narodnooslobodilački odbor za Istru donosi odluku o priključenju Istre matici zemlji „i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom”. Na kraju proglasa kliče se hrvatskoj Istri, ZAVNOH-u, Crvenoj i savezničkim armijama. Sedam dana kasnije ZAVNOH je zapravo potvrdio tu odluku, da bi sve to još jednom potvrdio i Istarski sabor na zasjedanju 26. rujna u Pazinu.
Valja dodati – tih je dana poglavnik Pavelić, kako bi kontrirao partizanskim vlastima, proglasio priključenje Istre NDH. No, njegovi saveznici Nijemci to su posve ignorirali – oni su već imali razrađen plan da Reichu priključe Istru i Kvarner, uključujući i otok Krk koji je tada formalno bio u NDH. Od toga su odustali i u dogovoru s Mussolinijem, koji je osnovao Talijansku Socijalnu Republiku, stvorili Operativnu zonu „Jadransko primorje“.
Vještim vođenjem priče Davor Mandić pokazuje kako su lokalni rukovodioci Narodnooslobodilačkog pokreta, i sami iznenađeni silinom narodnog bunta, nastojali kanalizirati ga i organizirati.
U rukopisu Davora Mandića u ovom trenutku dolazimo do središnje teme kojoj posvećuje najviše prostora. Nove su vlasti logično zatvarale inicijatore represije i zločina protiv Hrvata (i Slovenaca) tijekom posljednjih desetljeća i godina. No, pritom su kriteriji hapšenja često bili arbitrarni. Neki uhićenici odmah su pogubljeni, drugima se sudilo u improviziranim uvjetima, često i zbog članstva u fašističkoj stranci ili rada u državnoj administraciji. A „bilo je i osveta, zbog ružnih riječi, ‘kunfina’, novca i zavisti”. Nestajali su i viđeniji i bogatiji Talijani koji nisu simpatizirali komunizam i NOP. Svim likvidacijama ne treba pridavati uvijek nacionalni karakter, jer su ih provodili i talijanski antifašisti, a bili su ubijani i Hrvati („Talijančići”) koji su bili prišli fašistima. O tome svjedoče i neka od prezimena ubijenih – Barbo (Barbić), Braico (Brajković), Matcovich, Chitarovich, Pocraiaz (Pokrajac)... No, ne treba ni sve te civilne žrtve odmah ekskulpirati – npr. Maria Cnappi rođ. Battelli (inače Knapić – Batelić) strijeljana je jer je neprijatelju izdala ustanički položaj.
Jedan dio zatočenika ubili su ustanici u posljednjim danima svoje vlasti, znajući da dolaze njemačke trupe. Kako su s razlogom pretpostavljali da će ih zatočenici prokazati Nijemcima, kad oni stignu, bili su u dvojbi pustiti ih ili ne. Stoga je – u situaciji „ili mi, ili oni“ – jedan dio zatočenika pušten, a jedan dio likvidiran.
Oni koji su ubijeni, bacani su u „fojbe“ (duboke jame u kršu). Od jeseni 1943. pa u nekim aspektima sve do danas stvarao se mit o „fojbama”, koji je evoluirao do priče o geno cidnosti Slavena na talijanskim istočnim granicama. Licitiralo se brojem žrtava pa je tako 2001. milanski „Il Corriere della Sera” objavio podatak da je u „fojbama” oko Trsta i Gorice te u Istri i Dalmaciji između 1943. i 1947. završilo 40.000 ljudi. No, njemačko-talijanske vlasti u studenom 1943. utvrdile su da je od kapitulacije Italije do okončanja njemačke ofenzive u Istri početkom listopada ubijeno ili nestalo 349 osoba, što je vrlo realna i pouzdana brojka, zaključuje dr. Mandić.
Davor Mandić ne oslobađa počinitelje odgovornosti za likvidaciju nevinih, nego ukazuje na specifičnost vojnih i političkih prilika, na okolnosti rata, koje su ih mogle potaknuti na takav postupak.
Političko-diplomatski proces kojim je Istra pripala Hrvatskoj i Sloveniji završen je tek 1954. godine, ali čvrsti temelji takvom uspjehu udareni su ustankom i odlukama istarskih i hrvatskih (i slovenskih) institucija u rujnu 1943. godine.
Dr. Mandić je prvi put detaljno i cjelovito analizirao sve dostupne dokumente koji se tiču „fojbi”, čime bi, barem na znanstvenoj razini i u znanstveno-istraživačkim krugovima, manipulacije tom traumatičnom temom, koja zbog manipulacija postaje još traumatičnija, trebale biti dokončane.
(Ivo Goldstein © IO DHK)
* * *
Davor Mandić, ugledni hrvatski povjesničar, već dvadesetak godina strpljivo istražuje i promišlja povijest istarske ratne stvarnosti sažete u dva mjeseca 1943. godine. Ovi, za Istru povijesni, događaji s jedne strane obilježeni su kapitulacijom fašističke Italije, a s druge strane općenarodnim ustankom, prije svega hrvatskoga i slovenskoga stanovništva i njegovim htijenjem da iskoristi novonastale mogućnosti i oslobodi se jarma fašističke Italije. Svoje oslobođenje vidjeli su u okvirima i programu Narodnooslobodilačke borbe Hrvatske odnosno Jugoslavije i željom inkorporiranja u svoju hrvatsku maticu. Na tom putu ustanički pokret u Istri u rujnu i listopadu 1943. godine susretao se s nizom problema, a prije svega kako organizirati oslobođeni teritorij i u okvirima partizanskoga sudstva procesuirati one osobe u Istri, koje su u okvirima talijanske vladavine vršile teror i zločine nad hrvatskim stanovništvom. Cjelokupna ova složena povijesna događanja D. Mandić je utkao u objektivne okvire tadašnjih odnosa zaraćenih strana, što ovaj tekst čini neophodno potrebnim i jedino razumljivim i objektivnim. Ustaničko preuzimanje vlasti nad većim teritorijem Istre bilo je vremenski kratkotrajno, jer se na istarskom tlu pojavio jači vojni čimbenik – nacistička Njemačka. Pod svaku cijenu nastojali su ovladati ovim izuzetno važnim strateškim prostorom i u vezi s ostacima talijanskih fašista provodili su nečuveno nasilje nad hrvatskim stanovništvom.
Sadržaj monografije D. Mandić je pomno planirao i predstavio ga u četiri osnovna poglavlja nejednakih opsega. U prvom poglavlju pod naslovom „Političke i vojne prilike na poluotoku u rujnu i listopadu 1943. godine“ autor razmatra političke i vojne prilike u Istri uoči i nakon kapitulacije Italije, osnivanje njemačke Operativne zone „Jadransko primorje“, ustaničko preuzimanje vlasti u pojedinim mjestima, ustroj ustaničkih vojnih jedinica i vojnopozadinskih vlasti (komande mjesta i područja). Unutar ovoga opširnoga poglavlja autor s pravom razmatra stajališta Katoličke crkve prema onovremenim događajima te odnose između ustanika i talijanske oružane sile.
U drugom poglavlju pod naslovom „Ustanički vojni sudovi“ autor razmatra karakter vojnog sudstva u Narodnooslobodilačkom pokretu u okviru komandi mjesta i područja. Posebno ističe to da se vojno sudstvo NOP-a tada temeljilo na propisima koje je donio Glavni štab NOV-a Hrvatske 10. siječnja 1943. i to na osnovi uputa Vrhovnog štaba NOVJ. Ukratko, riječ je o funkcioniranju vojnopozadinskih sudova, a oni su se sastojali u pravilu od zamjenika komandanta područja, komandanta mjesta na kojem je izvršen zločin i jednoga partizanskog borca. Unutar ovog poglavlja autor analizira uhićenje fašističkih zločinaca, provedbu istražnih radnji i presude.
U trećem poglavlju pod naslovom „Istra od listopada do prosinca 1943. godine“ autor temeljito rekonstruira bestijalnu njemačku ofenzivu na slobodni teritorij Istre, uz pomoć i podršku talijanskih fašističkih snaga. To je omogućilo da se izvrši ekshumacija osoba koje su partizanski vojni sudovi za njihova zlodjela s pravom osudili na smrtnu kaznu. Pri tome moglo je biti samo dvojbeno nekoliko pogubljenja. Taj proces pratila je gromoglasna okupatorska promidžba s ciljem da se pripadnici NOP-a u Istri, kao i općenito pripadnici hrvatskoga naroda u Istri, proglase genocidnim faktorom u odnosu na pripadnike talijanskoga naroda.
U četvrtom poglavlju „Fojbe u kontekstu promidžbene aktivnosti“ autor razmatra vjerodostojnost podataka u historiografiji o broju stradalih i bačenih u „fojbe“, izmišljenom uvećavanju broja stradlih i njihovom uspoređivanju sa stradalim poljskim oficirima u Katynu. Bila je to usporedba bez zdravog razuma. Tekst rukopisa završava zaključnim razmatranjem, sažetkom, popisom izvora i literature, kratica i kazalom osobnih imena te kazalom zemljopisnih pojmova.
Ovo je opširan tekst o jednom kratkotrajnom razdoblju povijesti Istre, čiji događaji zvone još i danas u revizionističkoj historiografiji. Ovaj rad pripada vrhunskoj historiografiji o ovoj problematici i daleko nadmašuje sve prijašnje radove o istome. Kroz gotovo dvadeset godina minucioznog pregleda dosadašnje historiografije i publicistike, pregledom onovremenog tiska, istraživanjem arhivskih i drugih fondova i nastojeći se osloboditi ideogoliziranih shema, autor je proniknuo u suštinu problema i napisao tekst koji je objektivno najbliži povijesnoj istinitosti. Rad je zasnovan na razložnim i razumnim argumentima, kako u samom tekstu tako i u brojnim bilješkama. Mnoge bilješke prave su male studije.
Mandić je uvjerljivo i argumentirano dokazao...- Da se NOP Istre u ustaničkom razdoblju i inače borio za nacionalno i socijalno oslobođenje hrvatskoga i slovenskoga naroda, a talijanskom stanovništvu garantirao sva nacionalna prava. S tim u vezi organi vlasti NOP-a u Istri donijeli su povijesne odluke o istupu iz Italije i pripajanju matici zemlji.
- U ustaničkom razdoblju u Istri pojavljuju se i Odbori javnog spasa koje osnivaju talijanske građanske stranke, ali su njihovi programi suprotni ciljevima NOP-a, zalažući se da Istra i nadalje ostane u državnom sustavu Kraljevine Italije.
- Egzekucije nad pojedincima osuđenim od strane vojnih sudova ne može se proglašavati zločinom, jer je ovdje riječ o negativnim žrtvama. Pri tome postoji mogućnost da je bilo i nekoliko stradalih nevinih osoba, jer nisu bile dobro provedene istražne radnje. Onovremena suđenja i ne može se promatrati sa stajališta današnje pravne stečevine, jer to bi onda promijenilo cjelokupnu povijest čovječanstva.
- Autor je ustvrdio da su vojni sudovi vojnopozadinskih organa vlasti u Istri u pravilu provodili predviđenu pravnu proceduru, te da se tu nije radilo ni o kakvim prijekim sudovima, jer takvi nisu postojali u sistemu vojnopozadinskih vlasti.
- S obzirom na relativno mali broj presuda (nešto više od 300), nema ni govora o genocidu nad talijanskim stanovništvom Istre, na čemu su u propagandne svrhe inzistirale talijanske fašističke i njemačke okupatorske vlasti. Prema tome svako uspoređivanje sa smaknućem poljskih oficira od strane Sovjeta u Katynu neodrživo je iz više razloga.
- Njemačka okupacija Istre i gušenje ustanka u Istri uz pomoć talijanskih fašista bjelodano pokazuje pogrom nad ustanicima i civilnim stanovništvom, tako i u razaranju njihove imovine. To su bili istinski zločini i ne mogu se usporediti s pogubljenjem pojedinaca od strane sudova NOP-a, te njihovo bacanje u „fojbe“.
Ova je knjiga nemjerljiv doprinos hrvatskoj historiografiji, da se već jednom ova problematika intrepetira na znanstven i istinit način.
(Mihael Sobolevski © IO DHK)