Josip Bratulić i Nevio Šetić: U DUHOVNOME LOGORU / Ante Cukrov

ANTE CUKROV: U DUHOVNOME LOGORU: Hrvatsko osnovno školstvo u Istri od 1918. do 1945., Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2021., 442 str.

Knjiga U duhovnome logoru druga je knjiga široko zasnovanog projekta Ante Cukrova o povijesti školstva u Istri.

Ova nova knjiga, upravo rukopis u pripremi za objavljivanje, nastavak je njegova proučavanja najzanimljivijega razdoblja istarskoga školstva, za vrijeme talijanske okupacije Istre, s fašističkim terorom na svim područjima društvenoga, kulturnoga, nacionalnoga i vjerskoga života istarskoga stanovništva, jednako hrvatskoga kao i talijanskoga, u sjevernoj Istri i slovenskoga. Zato i takav naslov za knjigu – U duhovnome logoru.

Rukopis se dijeli na nekoliko poglavlja – a središnja se tiču raspuštanja i zabranjivanja hrvatskih škola, progona učiteljā iz Istre, spaljivanja hrvatskih knjiga, zabrane hrvatskoga govora na javnome mjestu, zabrana hrvatske štampe i progona istaknutijih svećenika, pisaca i novinara iz Istre, a zatim i iz Trsta.

Autor prati kulturološke procese od vremena buđenja nacionalne svijesti (‘narodni preporod’, koji je u Istri nastupio kasnije, jer nije, kao ni Dalmacija, bila u sastavu Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a i Dalmacija je pripadala austrijskomedijelu Carevine, te je u njoj sredinom 19. st. bilo zabranjeno čak i knjige tiskati Gajevim pravopisom). U tom vremenu nositelji narodne svijesti i školstva bili su biskup Juraj Dobrila i odano mu malobrojno hrvatsko svećenstvo u krugu oko hrvatskoga trolista: Laginja, Spinčić, Mandić. Sve je to nastojanje nakon ulaska talijanske vojske, nakon završetka Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije, propalo, jednako srednja škola – Gimnazija u Pazinu, kao i državne i Družbine škole diljem Istre.

Naslovi poglavlja već sami otkrivaju procese zbivanja na istarskome prostoru: npr. Ravnopravnost ravnopravnih – sukob ideja Nikole Tommasea i Carla De Franceschija. Dok su talijanska društva, kao što je bila Lega nazionale, pomagale i talijanska država i lokalna uprava, hrvatska Družba sv. Ćirila i Metoda podržavana je milostinjom i milodarima hrvatskoga stanovništva. Da bi se i to ugasilo, u službenu statistiku stanovništva velik broj Hrvata i Slovenaca, ako je znao i pozdraviti na talijanskom, činovnici su po načelu ‘lingua d’uso’ ubrojili u talijansku grupu, da bi tako ‘povećali’ broj Talijana i onemogućili podizanje škola. Unatoč tome – hrvatsko školstvo u Istri polako je napredovalo sve do Prvoga svjetskoga rata.

Ulaskom talijanske vojske, a zatim i uprave, zabranjen je rad hrvatskih škola. Zakonom je zabranjeno javno govoriti hrvatski. Zakonskom odredbom hrvatska, slovenska i njemačka prezimena poništena su u matičnim knjigama, a nova, u talijanskome obliku uvedena kao ‘pristojna’. Brojni su članovi iste obitelji od tada nosili različita obiteljska prezimena.

Autor piše na temelju izvora: arhivskih dokumenata – o programskim načelima predfašističkoga razdolja koje je obećavalo poštivanje netalijanskih naroda, no fašizam je sva obećanja pogazio i vladao u punome totalitarnom sustavu. Sve su netalijanske škole ukinute, a djeca su morala učiti čitati i govoriti talijanski. Odgojna metoda: šibe, pljuske, klečanje...

I prije pada Italije, pomoću knjiga Družbe sv. Mohora, iz Trsta, knjige, posebice Danica – kalendar dolazi u Istru. Domaći sinovi, iako se školuju u talijanskim školama, ne zaboravljaju hrvatski; posebice to vrijedi za one koji uče u sjemeništima i bogoslovijama u Gorici. Unatoč prijeziru brojnih profesora i poglavara, ne odustaju, i tako se i prije pada fašističke Italije stvara mali, ali važan broj onih koji su prihvatili i pozdravili nove prilike, počeli postavljati temelje hrvatskoga školstva u Istri. Organiziraju se učiteljski tečajevi, doduše tada izvan Istre, jer su Talijane zamijenili Nijemci, ali duh narodne hrvatske škole, koji se čuvao u obitelji, uskrsnuo je nakon sastanaka učiteljskih pripravnika u Plaškom, Čabru, Brgudcu, a tiskana je i Prva Početnica. Doduše – i Božo Milanović je, nakon povratka iz konfinacije, u Trstu izdao Početnicu, ali ona nije stigla u škole. Ostala je u obiteljima koje su čuvale knjige Družbe sv. Mohora.

Ante Cukrov u pisanju ove knjige pregledao je golem broj dokumenata, pročitao brojna izvješća, dopise u Radetićevoj-Peruškovoj Istri, i dao cjelovit put, pun zapreka i trnja, da hrvatsko školstvo u Istri, odmah nakon Drugoga svjetskog rata, prihvati izazov obrazovanja za nadolazeća vremena.

U tome je velika vrijednost ovoga rukopisa. Cukrov je koristio sve izvore da bi njegov rad bio puna istina o putu hrvatskoga školstva od nasilnoga gašenja, 1919., do čuvanja žara pod ugljevljem domoljublja i jezikoljublja kod istarskih seljaka, do nove organizacije i novoga uređena školstva nakon oslobođenja, 1945. godine.

(Josip Bratulić © IO DHK)

*   *   *

Autor je na temelju historiografskih rezultata (novijih i starijih, i ne samo hrvatske historiografije), periodike i osobito arhivskoga gradiva napisao knjigu o razvoju hrvatskoga školstva u Istri od 1918. do 1945. godine.

Poseban naglaskak monografije leži u sustavnoj analizi hrvatskoga školstva, ali i društva ne samo od 1918. do 1945. godine već od sredine 19. st. do 1945. Takav kronološki slijed izravno je povezan s nastankom građanskoga društva u kojemu školstvo čini važnu sastavnicu i dobiva posebnu dimenziju od 1869. godine kada u Austro-Ugarskoj Monarhiji, tako i pokrajini Istri, osnovno/pučko školstvo postaje obvezno.

Autor ovom monografijom postavlja temelje modernog pučkoga školstva Istre. Argumentirano kronološki obrazlaže razvojni put kao i društveni i politički kontekst u kojemu se ono ostvaruje. Dominira analiza koja pokazuje nastojanje istarskih Hrvata u podizanju školstva te, s druge strane, osporavanje toga prava kao i ravnopravnu uporabu hrvatskoga jezika i ostvarivanje političkih prava u javnome životu u pokrajini Istri od strane talijanskih političkih elita, ali i nedovoljnu brigu same Monarhije u ostvarenju tih važnih prava. Zapravo tu problematiku autor promatra kroz razvoj hrvatske misli i hrvatskoga nacionalnog identiteta sa čime je školstvo usko povezano.

U fokusu monografije razdoblje je između dvaju svjetskih ratova kad kulminira protuhrvatska politika u Istri za talijanske uprave i fašizma, kada je položaj istarskih Hrvata i njihovo pučko školstvo palo na najniže grane do tada, na razinu istrebljenja, što autor argumentirano i na temelju relevantnih podataka i statistika pokazuje.

Autor je uspio na razvalinama talijanske uprave i propasti fašizma, u tijeku antifašističke i narodnooslobodilačke borbe u Drugome svjetskom ratu, osobito od kapitulacije Italije 8. rujna 1943., sustavno istražiti i opisati ponovno rađanje hrvatskoga osnovnog pučkoga školstva.

Doista, pučko školstvo i školstvo uopće važna je sastavnica razvoja modernog i suvremenog hrvatskoga društva u Istri, što znači da je važna tema u Istri od vremena hrvatskoga narodnog preporoda, antifašističke i nacionalnooslobodilačke borbe, razvoja društva tijekom socijalizma te posebno demokratskoga razvoja od ranih devedesetih do danas, kada je nastala suvremene hrvatska država. Ova knjiga upravo zaokružuje tu spoznaju do 1945. godine kada i započinje proces oblikovanja tzv. osmogodišnje obvezne škole koja je ostvarena tijekom 50-ih godina 20. stoljeća, što ovu knjigu čini posebno vrijednom.

Relevantnost ovoga djela čini autorova interpretacija literature, posebno nekih starijih historiografskih djela, a osobito autorova istraživanja arhivskoga gradiva u hrvatskim arhivima, posebno u Državnome arhivu u Pazinu.

Monografija je prvenstveno namjenjena znanstvenicima i stručnjacima koji se bave hrvatskom modernom i suvremenom poviješću, posebno školstvom. Prije svega onima koji se bave poviješću školstva tijekom suvremenoga doba na području Istre. Svakako namijenjena je i studentima povijesti na preddiplomskom i diplomskom studiju, ali i onima na doktorskome studiju. Dakako, namijenjena je i svim građanima Istarske županije te cjelokupnoj hrvatskoj kulturnoj javnosti kao i svima zainteresiranim u susjednim državama, posebno u Republici Sloveniji i Republici Italiji, pokazujući izgradnju školstva, važne društvene i građanske sastavnice modernog i suvremenog hrvatskoga društva.

S obzirom na to da do sada nije objavljeno ovakvo cjelovito djelo pisano na temelju literature i izvornoga gradiva, monografija iz povijesti osnovnoga školstva na području Istre za talijanske uprave i tijekom Drugoga svjetskoga rata, zapravo prve polovice 20. stoljeća, velik je društveni interes za njezino objavljivanje.

Monografija je napisana prikladnim stručnim i znanstvenim pristupom, vrlo otvoreno i kritički, metodološki uspješno i uzorno u skladu s pristupom humanističkih znanosti.

Općenito jezik i stil pisanja jasan je i jezgrovit. Autor misli iznosi jednostavno i razumljivim jezikom, tako da se tekst čita s lakoćom. Jedno od bitnih pomagala u obradi i tumačenju goleme građe čini mnoštvo tablica koje na poseban način ukazuju, sintetiziraju i predstavljaju važne činjenice. Zapravo, tablice sadržaj teksta čine vjerodostojnim, funkcionalnim i jezgrovitim.

Bibliografske norme upotrijebljene su u okviru standarda historiografske struke. Stručno-znanstvena terminologija u području školstva, odgoja i obrazovanja te historiografskog propitivanja društvene stvarnosti uobičajna je i usklađena s hrvatskom praksom u ovome području.

Znanstveni i stručni doprinos neupitan je i hvalevrijedan jer je autor jasno povezao dosadašnje spoznaje iz literature, periodike i arhivskoga gradiva. Neopterećeno govori o svim bitnim historiografskim pitanjima izvodeći činjenične zaključke, pružajući tako izravan autorski stručni i znanstveni doprinos povijesti hrvatskoga pučkog/ osnovnog školstva Istre za talijanske uprave te za antifašističke i nacionalnooslobodilačke borbe, posebno tijekom Drugoga svjetskog rata kada se rađaju, kako je to autor lijepo pokazao, temelji suvremenog hrvatskoga osnovnog školstva.

Monografija je vrijedan stručan i znanstveni doprinos povijesti pučkoga, odnosno osnovnoga školstva u Istri, ali i širim društvenim i političkim odnosima od vremena hrvatskoga narodnog preporoda u Istri, a osobito od 1918. do 1945. Autor je na temelju bogate literature, ne samo u kontekstu hrvatske historiografije, već i one susjednih zemalja, kao i periodike te arhivskoga gradiva dao izvrstan doprinos toj važnoj sastavnici u razvitku modernog i suvremenog hrvatskoga društva u Istri.

(Nevio Šetić © IO DHK)