Vlasta Markasović: UVJERLJIV OSOBNI KLJUČ INTERPRETACIJE / Darija Mataić Agičić

DARIJA MATAIĆ AGIČIĆ: ČITAM I PIŠEM: Pedeset dvije knjige za pedeset dva tjedna u godini, Osijek, Studio HS Internet d.o.o., 2021., 147 str.

Knjiga Darije Matić Agičić nosi jednostavan naslov: Čitam i pišem. U njemu su objedinjene dvije geste koje ne moraju biti zajedno, ali često jesu u recepciji književne umjetnine. Ove dvije geste već su u naslovu sveprožimajuće i ta se akcija smatra podrazumijevajućom. Čitanje polučuje pisanje i taj je proces prihvaćen u svoj svojoj elementarnosti, tj. kao da se gesta pisanja smatra logičnim izdankom čitanja. Čitanje je nasušnost, poput zraka, a pisanje njegova nadogradnja.

Riječ je o svojevrsnom dnevniku čitanja, ali u atipičnoj formi mini-eseja s natruhama pjesničkoproznim. Iza skromnoga naslova skriva se bujno i bujajuće tkivo teksta, koji se ponekad puni samim sobom u bogatoj frazi. Gesta čitanja pobuđuje autoricu na gestu dijaloga s književnim djelom, autorskim refleksijama i impresijama. Opserviranje književnoumjetničkoga teksta ne odvija se na uobičajeni način, odnosno autoričine reminiscencije i same su rubne s obzirom na područje književnokritičkog diskursa u kojemu se oglašuju. Njezin diskurs nikako nije znanstveni nego elokventno umjetnički. Njezini su tekstovi odrazi afektivnih podloga nastalih na predlošku književne umjetnine. Izričiti subjektivizam prožima sve njezine tekstove i tako nastaje složena arabeska dojmova, refleksija i svjetonazorskih punktova.

Odabir lektire u ovoj knjizi odražava sofisticiran čitateljičin ukus. Među iščitana 52 naslova kriju se raznolika djela s obzirom na formu, vrijeme nastanka i pripadnost elitnoj skupini tekstova ili pak uspješnicama. Među pjesnicima čitati je o Vesni Parun, Delimiru Rešickom ili Tei Benčić Rimay, a među prozaicima tu su npr. Irena Vrkljan, Italo Calvino, Alessandro Baricco, Marguerite Yourcenar Marguerite Duras..., ali i Frédéric Beigbeder. Izbor pročitanoga uistinu je šarolik, ali autorica različitim tekstovima pristupa s istim žarom i ozbiljnošću. Pod ozbiljnošću se razumijeva istraživanje svijesti teksta, kako one razvidne svima, tako i sámoj autorici s obzirom na njezin horizont očekivanja.

Pjesničkim tekstovima autorica pristupa na poseban način, lirizirajući svoj recipijentski izričaj. Tako o zbirci  pjesama u prozi Danijel Tee Benčić Rimay u lirski zasićenom stilu piše: „Danijel. Zbirka pjesma u prozi iščipkana malim pjesničkim slikama… estetski izraz svih onih egzistencijalnih peripetija u kojima se grči čovjek; tragikomična svakodnevica njega i svijeta: skrivanje u vlastitim paradoksima, skrivanje opstanka radi“ (str. 8). Lirskim tekstovima autorica pristupa s pijetetom i obrađuje ih u stilski obilježenom, povišenom, čak patetičnom tonu. Iz prikaza vidljivi su njezini dojmovi koje želi osnažiti objektivnim činjenicama, ali objektivne činjenice nisu same sebi svrhom, nego postaju podest s kojega se uzlijeće u carstvo impresija. Zanimljivo je da se reminiscencije ponekad nadovezuju na citate oko kojih se omata osobno, subjektivno izricanje. Tako uz citat iz zbirke Malene stope od sedefa Branke Kandić Splavski: „mirom zvijezda utišava buku i snovima pravi staze kojim snivanja mogu lebdjeti“ – autorica dodaje komentar: „Kroz nju sve vidljivo prede se u vreteno pogleda, kojemu su potka niti našega“ (str. 21). Slično se esejističko i proznopjesničko tkivo oblikuje uz Sabrane pjesme Dereka Walcotta: „I koliko god se tražio i istjerivao iz sebe strance koji skutreno žive duboko u nama, pronašao je svoj identitet u plićacima, a ljudima gladnim ljepote, očiju teških poput sidra, dao je u kamenu postavljenom na dnu nekog dalekog mora i povijest i estetiku i nešto trajno i nešto nadljudsko. Dao je Riječ. Riječ koja ostaje u danima / Koji kao kćeri prerastaju luku mojih ruku.“

Čitajući poeziju, Darija Mataić Agičić posvećuje ju lirskim izrazom prikaza. Mjera je to osobnosti recipijenta, ali i priznanje utjecaja lirskoga teksta na autoricu. Privlači je izrazito metaforičan tekst te je tako napisala dva prikaza o poeziji Vesne Parun, tj. o zbirkama Marija i mornar i Ptica vremena.

Prikazujući prozna djela, autorica se drži svoga lirskoga stila, ali unosi više objektivnih podataka. Prikazi ove vrste donose više reminiscencija o egzistenciji, o odnosu čovjeka i svijeta, čovjeka i smisla, čovjeka i emocija... Pišući o Orijentalnim pričama Margaret Yourcenar dodiruje sva ta područja: „U njima drhti nemirna magičnost. U njima se iz nepostojećih svjetova stvaraju postojeći i postojeći se onda utapaju ponovno u nepostojećim i u njima postoji čovjek koji se može utopiti i u unutrašnjosti jedne slike. Priče su ovo o mašti. O ljudskom snatrenju, o začudnom, o nestvarnoj zbilji, o sudaru svjetova u kojima jesmo i onih s kojima bismo se željeli stapati. Ali smo smrtni… i ljudi… i… Ne možemo sve što bismo željeli. Jer, želja te naučila ništavnosti želja“ (str. 40).

Pišući o bestselerima, autorica se drži prokušana načina prikazivanja djela. Tako o Crnoj kutiji Amosa Oza započinje pisati opservirajući samoću: „U praznim šutnjama obitelji stanuju samoće. Zaboravljene, učvršćene, nedostupne. Samoće veće od boli, veće od gubitaka, veće od neimanja“ (str. 46). Kao što se u pjesništvu autorica usredotočuje na afektivne podloge, tako se u prikazima proze koncentrira izrazitije na motivsko-tematsku podlogu i suodnose likova, na fenomene koji struje između njih. U ovoj vrsti prikaza pomak je teško uočljiv, ali postoji zbog same prirode teksta. Pomak se sastoji i od autoričine namjere da žanrovski odredi tekst. Pišući o djelu Pođi kamo te srce vodi Susanne Tamaro čitamo: „U romansiranoj dnevničkoj ispovijesti 'Pođi kamo te srce vodi'…“ , dakle o žanrovskom određenju teksta.

U prikazima proznih tekstova autorica se osvrće i na teoriju književnosti, ali tek letimice kako bi argumentiranije progovorila. Takav je slučaj u prikazu djela I bude šuma Tee Benčić Rimay, gdje se raspravlja i o činu pisanja: „Pisanje, možda po Barthesu počinje iz osjećaja nedostajanja, iz samoće, ona koja stoji kao talog šutnje, ona kojoj smo odani…“ (str. 74).

Ipak, stilska prepoznatljivost i dosljednost u pisanju Darije Mataić Agičić nepromjenljive su, bez obzira na to što su prikazi posvećeni bogatoj i vrlo raznolikoj lepezi tekstova. Iskaz joj je duboko refleksivan, ali pisan u obliku nezaustavljiva odrona dojmova i emocija pa se ovo pismo može smatrati i duboko ženskim. Njezine su rečenice pune reminiscencija, referenci, citata i uvijek poetski oblikovane. Omiljena figura ugrađena u tekst prikaza jest metafora. Rečenica je često izlomljena na fragmente. Mnogo je eliptičnih rečenica. Ipak, lirska fraza teče lako i laka je za čitanje. Autorica vješto uvlači recipijenta u svoj osebujan diskurs, u naizgled nestašnu komunikaciju, ali ubrzo se ustanovljuje ozbiljnost cjeline. Kao što je rečeno, Darija Mataić Agičić u kratkim tekstovima na maloj površini postiže dubinu iskaza, što zahtijeva ozbiljnog recipijenta. U svakom se prikazu osjeti autoričina ozbiljnost i težnja da prodre u srž, u bit, u samu „svijest“ teksta. Tekst želi posve dekodirati, ali ipak pokazati  dimenziju uživanja u tekstu. Za nju je tekst izvorište misli, ideja, zapažanja, emocija..., i sve to želi rastumačiti i dočarati. Pred recipijentom posrednik je koji nudi vlastitu interpretaciju teksta u svezi s već spomenutom nasušnošću pisanja. Reprezentativan je primjer autora koji na čitanje nagovara vodeći dijalog s djelom u svim njegovim aspektima. Njezine subjektivne interpretacije uvijek idu u dubinu, pod površinu, u svevremenske markere, ali zadiru i u ljepotu teksta.  Stoga će recipijenti biti potaknuti da posegnu za (lektirnim) tekstom, s autoričinim dojmovima kao ključem za interpretaciju.

(Vlasta Markasović © IO DHK)