Stipan Trogrlić: RACIONALNO RAZLOŽNO I EMOCIONALNO SNAŽNO / Branimir Crljenko

BRANIMIR CRLJENKO: HRVATSKE ČITAONICE PREPORODNE ISTRE, ŽARIŠTA KULTURNOG I NACIONALNOG PREPORODA, HKD Franje Glavinića, Rovinj, 2020., 279 str.

Knjiga Hrvatske čitaonice preporodne Istre – žarišta kuturnog i nacionalnog preporoda, autora Branimira Crljenka, istaknutoga istarskog hrvatskoga kulturnog i znanstvenog djelatnika, sabire njegove tekstove o hrvatskim čitaonicama u Istri, nastale u raznim razdobljima i raznim prigodama, najčešće o okruglim obljetnicama utemeljenja ovih ustanova.

U uvodnom dijelu knjige naslovljenom poznatim riječima, po mnogima najpoznatijjeg Istranina 20. stoljeća, svećenika Bože Milanovića: „Politički režimi prolaze, narodi ostaju“, Crljenko u širi kulturno-civilizacijski, nacionalno-politički i gospodarsko-socijalni kontekst stavlja otvaranje čitaonica u austrijskoj pokrajini, Markgrofoviji Istri koja je uz Istarski poluotok obuhvaćala i kvarnerske otoke. Ključno pitanje toga vremena – nacionalno pitanje pokušavaju riješiti dva nacionalan pokreta: hrvatski i talijanski. Dok hrvatski pokret nastoji izboriti nacionalna prava za Hrvate, onaj talijanski, prožet idejama talijanskoga iredentizma, za koji je Istra „terra italianissima“ (najtalijanskija zemlja), u skladu s tim shvaćanjem, smatra da treba, milom ili silom, provesti asimilaciju istarskih Hrvata.

Od 40-ak čitaonica spomenutih u knjizi za njih točno 20 donijeti su dosta iscrpni podatci o pripremama za njihovo osnivanje, pojedincima (inicijatorima) pri njihovom utemeljenju, poteškoćama u ostvarivanju plana osnivanja, raznim preprekama na koje su nailazile u radu, ali i ostvarenim rezultatima na kulturno-prosvjetnom, ali i nacionalno-preporodnom pa i općedruštvenom polju – sve do njihova nasilnog zatvaranja i paljenja u vrijeme talijanske vojno-okupacijske vlasti godine 1920. Prikaz svake čitaonice počiva na dokumentima i autorovu promišljanju o njezinu značenju u kontekstu istarskih nacionalnih turbulencija druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. Tekstualni dio prate pomno odabrani i u tekst skadno uklopljeni raznovrsni „slikovni prilozi.“ Jednom su to dokumenti o osnivanju čitaonice, drugi put Pravila neke od prikazanih čitaonioca, treći put panorama mjesta ili neki objekt, potom neka od osoba zalužnih za pokretanje dotične čitaonice. I tako redom.

U metodološkom pogledu, autor dosljedno slijedi nekoliko postulata. Za polazište uzima nacionalni sastav stanovništva mjesta gdje se osniva čitaonica. Kako se radilo o hrvatskim sredinama s izrazitom hrvatskom većinom (u nekim slučajevima broj Talijana nije prelazio dvoznamenkasti broj!), upravo nacionalni sastav pokazuje patološku političku situaciju. Stjecajem povijesnih (ne)prilika talijanska manjina ostvarila je nadmoć nad hrvatskom većinom i krčila put prema akulturaciji većine. Hrvatske čitaonice javljaju se kao prosvjedni glas većine, odlučne da se izbori za svoja ljudska i nacionalna prava. Njihovo osnivanje dalo je velik, gotovo nemjerljiv, doprinos borbi istarskih Hrvata za nacionalnu emancipaciju. Prema Crljenku one su bile „akciono i mobilizacijsko središte svekolikih, ne samo kulturnih i prosvjetnih, nego i drugih općedruštvenih pa i političkih aktivnosti. Gotovo sve preporodne akcije onog vremena kretale su iz hrvatskih čitaonica.“ (Str. 77).

Pisac predgovora Stipan Trogrlić ističe kako znanstveno poštenje i objektivan pristup analizi čitaoničkog pokreta u Istri ne smetaju autoru da bude ponosan na svoj hrvatski identitet, ističući borbu za njegovo očuvanje i njegove vrijednosti. Zato kad govori o hrvatskim čitonicama i drugim hrvatsklim institucijama u Istri, ne bježi od empatije prema ruralnom svijetu istarskih Hrvata, u svemu je prisutan emocionalni naboj, ali ne zaboravlja naglasiti visoka moralna načela „hrvatske borbe“ koja nikad nije doživjela moralno-etičku devijaciju u smislu nijekanja drugome onog što je za sebe tražila. Ni u primisli kod Crljenka nema onoga što Roger Scruton nazivav oikofobijom – zaraza među zapadnoeuropskim intelektualcima koji, zagovarajući multikulturalizam, radikalno odbacuju vlastitu zapadnoeuropsku kulturu.

Dok čitate prikaz otvaranja čitaonica, vanjsku „ikonografiju“ i unutrašnju „dekoraciju“, čini vam se kao da prisustvujete samom činu otvaranja. Na zgradi buduće čitaonice i nekih kuća vijori se hrvatski stijeg, prozori kuća okićeni su cvijećem, u zraku se naprosto osjeća svečano ozračje. Za govornicu izlaze poznati i manje poznati djelatnici istarskoga javnog života, slobodno i s ponosom govore hrvatski, bez straha da će zbog toga biti izviždani ili prekinuti, recitiraju se djela domaćiha utora... A po svršetku osnivačke skupštine slijedilo je narodno veselje na kojemu se čuo zvuk miha, surle, roženica diplica, tamburica, odjekivala je pjesma „na tanko i debelo“, plesali su se domaći plesovi balun, polka, kolo „na razpust“ i „sedam koraki.“

Čitaonice su bile ne samo mjesto čitanja literature i novina te susretanja ljudi, razgovora i razmjene mišljenja, nego su, u skadu s nacionalno preporodnim postulatom, razvile lepezu raznovrsnih aktivnosti. Autor za pazinsku čitaonicu nabraja ove njezine djelatnosti: osnovala je vlastitu knjižnicu, organizira predavanja prigodom značajnih obljetnica iz nacionalne povijesti, daje kazališne predstave sa svojim kadrom ili ugošćuje kazališne družine iz većih centara (Ljubljana, Zagreb), priređuje koncerte i humanitarne akcije... Posebno mjesto zauzimamju kazališne predstave satiričnoga sadržaja, tzv. „šaloigre“. Ozbiljni sadržaji predstavljani u jednostavnoj i opuštenoj formi imali su naglašenu nacionalnu odgojno-obrazovnu poruku. Čitaonice po manjim mjestima nisu u svemu mogle pratiti onu pazinsku, najznačajniju u središnjoj Istri, ali su i one nastojale na razne načine doprijeti do „srca i uma“ svojih mještana te ih kulturno podići, nacionalno osvijestiti i politički angažirati. Usto, čitaonice potiču osnivanje raznih društava, postajući tako krovnim institucijama mreže hrvatskih organizacija i društava, od tamburaških orkestara, preko diletantskih (amaterskih) kazališnih družina, vokalno-instrumentalnih sastava, glazbenih društava, limene glazbe do konzumnih (potrošačkih) zadruga, posujilnica (kreditni zavodi) itd. Crljenko ih upravo ovim redom nabraja uz napomenu da se uz čitaonice, nešto kasnije, osnivaju i knjižnice različito nazivane: pučke, javne pučke ili hrvatske pučke knjižnice.

Uz mnoštvo informacija i pojedinosti o svakoj od 20 čitaonica koje obrađuje, smatramo kako je vrijedno napomenuti da su na stranicama knjige uz poznata imena istarske društvene scene spomenuta i manje poznata imena mjesnih nacionalno svjesnih i obrazovanih Hrvata – od predsjednika čitaonice, članova Upravnoga odbora i mnogih drugih običnih članova, bez kojih osnivanje i rad čitaonica ne bi bio moguć. Tako su se, zahvaljujući autorovoj znanstvenoj akribiji, ali i „redovničkoj“ strpljivosti i upornosti, mnogi obični „mali“ ljudi našli na istarskoj nacionalno-preporodnoj sceni kao njezini akteri, što oni i jesu bili. Sačuvani su od zaborava, tako im je podignut spomenik „trajniji od mjedi.“ Nije zaboravljena ni hrvatsko-slovenska suradnja i na polju osnivanja i međusobne pomoći u nastavku djelovanja čitaonica, inače prisutna na mnogim područjima života, nastala pred potrebom zajedničkog nastupa protiv talijanskoga iredentističkog zatiranja svega „slavenskog“. Dogodit će se da u nekim slovenskim čitaonicama (Kopar, Trst) istaknuta mjesta imaju Hrvati, dok je predsjednik hrvatske čitaonice u Buzetu bio Slovenac, dr. Dolenc.

Na primjeru sudbine hrvatskih čitaonica u Istri, ali i odnosa prema svemu što je nosilo hrvatski predznak, Crljenko jasno pokazuje kako je Italija svojim prvenstvenim zadatkom u Istri i drugim „oslobođenim krajevima“ smatrala uništiti svaki oblik hrvatske (i slovenske) povijesne nazočnosti. U tom smislu ilustrativno je pismo načelnika političke uprave vojnoga zapovjedništva, poručnika Sema Benellija, od 13. prosinca 1918., upućeno načelniku Mornaričke uprave u Puli Umbertu Cagniju u kojemu Benelli spominje postojanje političkih društava i okupljanje mladih u čitaonicama i narodnim domovima. Svi oni, piše, podržavaju uvjerenje da je talijanska okupacija Istre privremena te je samo pitanje trenutka kad će tu doći Jugoslavija. Cagni je na Benellijevo pismo odgovorio: „Chiuderli“ (Zatvoriti ih!).

Cagni je samo izrazio ono što je bilo opće mjesto svih talijanskih politika prema hrvatskim institucijama. Trebalo ih je zatvoriti što je samo eufemizam za uništenje. Neke su i doslovno u požaru uništene. Tek rascvjetanu krošnju hrvatskih čitaonica uništio je mraz talijanske vlasti. No ostao je korijen, on će baciti nove mladice i nove cvjetove 1943. i 1991. Zanimljiva je manje poznata informacija, koju naglašava Crljenko, kako je samo fašističkim spaljivanjem hrvatskoga Narodnog doma u Puli 1920. izgorjelo oko 7.000 hrvatskih knjiga. Bio je to prvo paljenje knjiga, prije onoga nacističkog, u novijoj europskoj i svjetskoj povijesti. Da bi spasili knjige, članovi čitaonica uzimali su ih iz čitaonica, prije nego budu odnesene na mjesta za spaljivanje, čuvali ih kod sebe u kućama i potajice davali na čitanje susjedima i tako u teškim vereminma čuvali korijenje nacionalnoga ponosa i identiteta.

Knjiga se pojavila o 100. obljetnici talijanske vojno-okupacijske vlasti koja je tijekom dvije godine (1918. – 1920.) sustavno „pomela“ hrvatske i slovenske institucije u Istri. Gorjele su čitaonice, narodni domovi, knjižnice, tiskare... Mnogi istarski Hrvati odvedeni su u konfinaciju, svećenicima se prijetilo progonima samo zato što su liturgiju obavljali na staroslavenskom, a propovijedi na hrvatskom. No, kao što je već rečeno, korijen „šćavunski“ već je pustio duboke korijene na istarskoj zemlji e da bi ga ne znam kako oštar mraz talijanske vlasti mogao uništiti. O tom korijenu racionalno razložno i emocionalno snažno progovorio je na stranicama ove knjige Branimir Crljenko. Zato se valja nadati da će knjiga naći put ne samo do usko znanstvenih krugova nego i do širega čitateljstva, do svih koji žele nešto više znati o Istri i njezinoj novijoj povijesti.

(Stipan Trogrlić © IO DHK)