Matija Ivačić: ČAPEKOVE OPSERVACIJE O LJUDIMA I SVIJETU
KAREL ČAPEK: O LJUDIMA, Disput, Zagreb, 2022., 192. str. Sa češkoga prevela: Dubravka Dorotić Sesar. Naslov izvornika: O lidech.
Prorok među književnicima i književnik među prorocima. Možda se čini pretenciozno, možda senzacionalistički, ali to je bio Karel Čapek (1890. – 1938.). Pisac koji je u jednom svome dramskom tekstu predvidio pojavu androida (R. U. R., 1920.), u drugome pak nagovijestio smrtonosnu pandemiju i ocrtao ludilo jednoga diktatora u njegovim megalomanskim naporima da pokori svijet, da – kako sam kaže – učini svoj narod velikim (Bijela bolest, 1937.). Zvuči poznato? Kako i ne bi, jer to je svijet u kojemu se u ovom trenutku i mi koprcamo. Svijet koji, a da toga nismo svjesni, zapravo tek rekreiramo, jer ga je u svojim spekulacijama o čovjekovoj budućnosti prije plus-minus sto godina dizajnirao upravo Čapek. Ali daleko od toga da su njegova djela zaokupljena samo budućnošću. Čapek je bio duboko ukotvljen u vlastito vrijeme i istovremeno uvijek korak ispred njega, što mu je omogućavalo da lucidno registrira ono čega drugi možda i nisu bili svjesni, ono čija je dalekosežnost drugima nerijetko izmicala. U projekcije kolektivne budućnosti Čapek je upisivao algoritme vlastita svijeta koji se radikalno mijenjao njemu pred očima, i zapanjujuće je koliko su te projekcije, koje su se tada morale činiti kao daleka distopija ili puka futuristička himera, zapravo bile precizne. Vrijeme je, ukratko, presudilo u Čapekovu korist.
Zainteresiranost za društvenu zbilju naročito dolazi do izražaja u tekstovima koje je Čapek pisao za novine – a valja znati da je zlatnim slovima upisan u povijest češke žurnalistike i da je za života objavio nepregledno mnoštvo novinskih članaka. Neki od njih objedinjeni su u knjizi O ljudima, objavljenoj nedavno u Hrvatskoj (Disput, 2022.) u prijevodu Dubravke Dorotić Sesar. Izbor je to koji donosi dio stupaca (posrijedi je sažeta novinarska forma koja počiva na duhovitoj anegdoti, preko koje se pak dolazi do nekog općenitog problema) koje je Čapek gotovo dva desetljeća (1921. – 1938.) pisao za češki dnevni list Lidové noviny. Svi su tekstovi koje imamo prilike čitati u knjizi O ljudima namijenjeni čitatelju dnevnih novina, dakle najširoj publici, što će reći da su jezgroviti i štosni, „kratki i slatki“, zafrkantski a opet jasno podcrtane poante. Tematski gledano, povezuje ih jedinstven okvir, zajednička kategorija koja je u Čapekovim djelima iznad svake ideologije, tehnologije ili religije: čovjek. Knjiga kao cjelina, ali i svaki stupac zasebno, u punom su smislu riječi homocentrični – crpe iz istoga vrela, a to je autorova težnja da pronikne u enigmu zvanu čovjek, dakako sagledanu kroz mrežu njezinih društvenih odnosa i obrazaca, da shvati i čitatelju razjasni ljudske tipove. To, na kraju krajeva, sugerira već i naslov knjige, ali i naslovi pojedinih stupaca (npr. Dvije vrste, O našim lošim stranama, O aliljudima i dr.). Tko smo, zašto smo, kakvi smo?, pita se neumorno Čapek. Uglavljen u svoje „sada“, polazi od anegdotalnosti, od (fingiranog) susreta s nečim naoko banalnim i tričavim, krajnje prozaičnim (npr. ženska bunda, dangubljenje ili dim koji izlazi iz dimnjaka), preko čega onda dolazi do univerzalnih spoznaja o svijetu i čovjeku, o njegovoj mušičavosti, licemjerju, komičnosti…
U svemu tome Čapek je, naravno, vrlo zabavan, ali se iza zabavnosti istovremeno krije kritički osviješten komentator različitih društvenih pojava. U tom smislu kao naročito zanimljive izdvajam stupce koji predstavljaju prave male sociološke i kulturološke analize. U više navrata, dakako na sebi svojstven, humorističan i ironičan način, Čapek se bavi pitanjem rodne ravnopravnosti, nadalje razmatra fenomen masovnoga okupljanja kao nuspojavu modernoga društva, kritički progovara o novinama i novinarskome poslu, kao i o poplavi dezinformacija, dijeli s nama svoje sociološko-kulturološke opservacije o nakladništvu i tržištu knjiga, o inflaciji prijevoda kvalitetom prosječnih ili ispodprosječnih knjiga i dr. Sve su to, kao što vidimo, pitanja koja su još uvijek aktualna i živa, pa se Čapekovi stupci doimaju kao da su napisani sada, danas, za danas. U tekstu Dob očiju, primjerice, preispituje se odnos slike i teksta, točnije književnosti i filma, kao i njihov utjecaj na čovjeka i kulturološku paradigmu u cjelini: „Film sigurno u znatnoj mjeri ugrožava književnost“, primijetit će Čapek, „ne zato što bi je htio zamijeniti, nego zato što odgaja drugačiju vrstu ljudi – optički tip umjesto čitateljskoga tipa. Čitateljski je tip strpljiv; uzme dovoljno vremena da prouči okolnosti, da predahne u opisu zbivanja i da prati govor od početka do kraja. Optički tip nije tako strpljiv; želi jednim pogledom ovladati situacijom, shvatiti događaj dok još traje i odmah vidjeti nešto novo. Ali možda će ljudi od te jurnjave sličica opet bježati knjizi da malo predahnu; ili će radije pustiti da im se priče i romani polako pripovijedaju preko radija, slušat će zatvorenih očiju, uljuljati se riječju koja će se opet vratiti svojoj prvotnoj svrsi – da bude riječ govora. Možda, tko zna? – Možda će knjiga izumrijeti, možda će postati tako čudan spomenik kao što su ispisane cigle babilonske; ali umjetnost neće izumrijeti.” I tako se, htjeli-ne htjeli, opet vraćamo Čapekovu vizionarstvu. Prije gotovo stotinu godina (ovaj stupac napisan je i objavljen 1925. godine!) Čapek je detektirao i opisao trend koji je bio tek u povojima, a koji je danas aktualniji no ikada prije. U vrijeme videoigara i televizije, eksplozije društvenih mreža i sveopće dominacije (tiranije?) slike nad tekstom, njegova promišljanja intrigiraju svojom pronicljivošću. No ovaj stupac nije iznimak: svi stupci u knjizi O ljudima aktualnošću će i humorom lako privući i suvremenoga čitatelja. A možda će ga i potaknuti da malko predahne usred opće „jurnjave sličica“, kao što je to svojedobno činio i njihov autor. A to danas nije malo.
(Matija Ivačić © IO DHK)