Elvis Orbanić: PREPOZNATLJIVA SUSTAVNOST I JASNOĆA PISANJA / Slaven Bertoša
SLAVEN BERTOŠA: FRAGMENTI BUZETSKE PROŠLOSTI U SREDNJEM I NOVOM VIJEKU, Srednja Europa <i dr>, Zagreb <i dr.>, 2018., 464 str.
U izdanju nakladničke tvrtke Srednja Europa iz Zagreba, Sveučilišta Jurja Dobrile iz Pule, Državnog arhiva u Pazinu i Grada Buzeta, krajem 2018. godine izišla je iz tiska najnovija knjiga redovitoga profesora u trajnome zvanju Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli dr. sc. Slavena Bertoše. Čitateljima koji prate suvremenu hrvatsku historiografsku produkciju, ovog autora ne treba posebno predstavljati. Bilješku o njegovu profesionalnom putu čitatelj će pronaći pri kraju ove knjige, dok je popis njegovih impresivno brojnih znanstvenih i stručnih rasprava u obliku članaka i poglavlja, ili do danas objavljenih osam samostalnih knjiga, dostupan na mrežnim stranicama Hrvatske znanstvene bibliografije, koje redovito ažurira.
Monografija naslova Fragmenti buzetske prošlosti u srednjem i novom vijeku strukturirana je ovako: nakon predgovora slijedi uvod, pa cjelina s nizom od sedamnaest manjih poglavlja u kojima se donose podatci o Buzeštini promatranog razdoblja te predstavlja plodove autorova znanstveno-istraživačkog rada. U drugome dijelu knjige autor objavljuje svoje prikaze i recenzije znanstvenih, stručnih i publicističkih prinosa o Buzeštini te osvrt na jedan znanstveni skup. Završni dio knjige, u skladu s dobrom uređivačkom praksom, sadrži popis korištenih izvora, literature i kazivača, sažetak na hrvatskome, talijanskom i engleskom jeziku, kazalo mjestā, imenā, stvarī i pojmova te je na kraju podastrta bilješka o autoru. Monografija broji ukupno 464 stranice popraćene sa 617 podnožnih bilježaka.
Bertoša u uvodnoj riječi objašnjava koje prostorne i vremenske koordinate obuhvaća monografija. Ustvrđuje poraznu činjenicu drastičnog smanjenja broja žitelja, koja karakterizira ovaj cijeli prostor. Kao primjer navodi općinu Lanišće koja je sa čak nekoliko tisuća u prvoj polovini prošloga stoljeća pala na svega tristotinjak stanovnika. S druge strane napisat će kako niti jedan dio Istre, a vjerojatno ni mnogo šire, nema ovoliko seoskih monografija u kojima znatiželjnici mogu pročitati niz zanimljivih detalja, teško vjerujući (...) da se ondje nekada živjelo potpuno drukčije nego danas. (Str. 9). Povezano s tim, spominje da je niz ustanova usmjereno ka očuvanju bogatoga kulturno-povijesnog nasljeđa ovoga dijela Istre. Naročiti naglasak, posve opravdano, daje Buzetskom zborniku – najstarijem i najdugovječnijem istarskom godišnjaku na hrvatskom jeziku, koji se tiska u kontinuitetu, a u kojemu je i ovaj autor višekratno zastupljen.
U uvodnomu dijelu posebno se osvrće na autora zemljovida Istre Giovannija Antonija Capellarisa na kojemu je prikazana Buzeština iz godine nestanka Mletačke Republike. Slijedi poglavlje o kaštelu Črni grad i stražarskoj kuli Beli Grad, što su do kasnog srednjovjekovlja bila važna mjesta obrane ovoga područja. Slijede poglavlja o nizu manjih mjesta Buzeštine. Spomenuti niz nastavit će poglavljem o naselju Vrh o kojemu donosi temeljne zemljopisne i zanimljive povijesne podatke, a sličan model primjenjuje i na primjeru Sovinjaka i njegove okolice, pa Račica, Prapoća, Vodica te Muna. Temeljem minucioznog istraživanja matičnih knjiga grada Pule, autor podastire zaključke u dvama narednim poglavljima: jedno se odnosi na doseljenike iz Buzeštine u Pulu za razdoblje od početka 17. st. do početka 19. st., a drugo na prezimena sjeverne Istre u istome vremenskom odsječku. Jedanaesto poglavlje kazuje o graničnim oznakama kao važnim materijalnim ostatcima kulturno-povijesnog nasljeđa. Usporedbom podataka Franciskanskoga katastra i suvremenoga zemljovida utvrđena je granična crta s još i danas vidljivim oznakama.
Slijede poglavlja nastala temeljem novootkrivenih arhivskih, dakle neobjavljenih dokumenata. Zbog važnosti koju su imali tijekom rata Cambraiske lige (1508. – 1523.) i Uskočkoga rata (1615. – 1618.), Mletačka je Republika veliku pozornost pridavala utvrđivanju strateški posebno značajnih kaštela u Istri. S tim u svezi je i dokument kojeg je autor inženjer Pietro di Santa Colomba iz 1646. godine, a u kojemu opisuje stratešku važnost Buzeta, Draguća, Huma i Roča. Autor u zasebnom poglavlju opisuje spomenuto arhivsko vrelo izvorno pohranjeno u Državnome arhivu u Veneciji te donosi njegov cjelovit prijepis. Naredna poglavlja također donose dokumente iz Državnog arhiva u Veneciji. Prvi je izvješće rašporskog kapetana Alvisa Foscarija iz 1792. godine iz kojeg je, između ostalog, vidljivo to da je kapetan Foscari učestalo kontrolirao buzetsku administraciju, a za njegov ga je savjestan rad u više navrata pohvalio Senat. Drugi je zamolba za odobrenjem novčanog troška za obnavljanje palače rašporskog kapetana u Buzetu iz iste godine. Potom donosi raščlambu spisā koji se odnose na traženje prava od strane predstavnika buzetske zajednice da se desetinsko žito rašporskog kapetana umjesto fontiku u Piran, pod istim uvjetima, proda fontiku u Buzet. Zadnji dokument koji je kao arhivsko gradivo objavljen i raščlanjen u ovoj knjizi jest prilog o neophodnom odobravanju izvanrednih troškova rašporskog kapetana iz 1794. godine, također izvorno pohranjen u Državnome arhivu u Veneciji. Svi su spomenuti dokumenti podastrti i u prijepisu. Zadnje poglavlje prve cjeline odnosi se na Furlanićev rukopis o Buzetu i Buzeštini iz 1815. godine, objavljen u časopisu Pagine Istriane još 1912. i 1913. godine, a S. Bertoša ga stručno komentira i donosi u ponovnom prijepisu.
U drugoj cjelini autor objavljuje dvadeset i pet tekstova tj. prikaza i osvrt na jednu znanstvenu manifestaciju o Buzeštini. Ovom cjelinom Slaven Bertoša ukazuje na, s jedne strane, tematski, disciplinski i metodološki šaroliku izdavačku produkciju o Buzeštini, a s druge stane pokazuje da sustavno prati suvremenu literaturu kojoj je u središtu zanimanja prostor sjeverne Istre.
Osim pregršti podataka mahom ranije objavljivanih o Buzeštini iz povijesnog očišta drugih autora, knjiga Fragmenti buzetske prošlosti u srednjem i novom vijeku ujedno donosi rezultate Bertošinih dugogodišnjih arhivskih istraživanja, poglavito u Državnom arhivu u Veneciji. Knjigu ilustriraju brojne fotografije u boji nastale od 1995. do 2005. godine. Za svaku je fotografiju/ilustraciju navedeno što predstavlja, tko je autor i nadnevak nastajanja ili pak njezin izvor (bilo da je riječ o ustanovi ili obitelji kao vlasniku, nekoj drugoj publikaciji, ili o internetskoj stranici). Takva sustavnost, urednost, točnost i brižljivost odlike su cijele publikacije i u ostalim pitanjima. Autor slično, primjerice, postupa navodeći arhivske fondove, čime odaje zasluženo priznanje arhivistima.
Tekstovi sada sabrani na jednome mjestu ranije su objavljivani u Buzetskom zborniku. Sada čine cjelinu čija je prostorna okosnica Buzeština u vremenskom razdoblju od srednjega vijeka nadalje. Profesionalni povjesničar Slaven Bertoša je i ovim djelom potvrdio svoju prepoznatljivost u preciznosti i jasnoći pisanja te višegodišnju usmjerenost sustavnom znanstvenom istraživanju istarskih mikrolokaliteta na čemu mu treba čestitati.
(Elvis Orbanić © IO DHK)