Davor Ivankovac: UPOZORENJE IZ BUDUĆNOSTI / Paula Rem

PAULA REM: U IME KAPITALA, Meandarmedia, Zagreb, 2021., 209 str.

U Umjetnosti romana Kundera je ustvrdio da književnost neku situaciju i lik dovodi do krajnjih konzekvencija, kao svojevrsni misaoni eksperiment, a vrlo slično može se opisati uloga znanstvene fantastike, osobito subžanrova poput hard SF-a i distopije: polazište od trenutačnog stanja pa projiciranje u relativno blisku budućnost, onim smjerom i tendencijom koju autor odabire. S obzirom na često uznemirujuću sliku budućnosti koju prikazuje književnost, Ray Bradbury je stoga napisao kako dobra znanstvena fantastika budućnost ne nastoji predvidjeti, nego spriječiti.

Mračne slike distopijske budućnosti nisu nešto s čime se domaći pisci često i rado hvataju u koštac (pamtimo djela Ive Brešana, Predraga Raosa, Ede Popovića…). Razlozi tome mogli bi biti u distopičnosti sadašnjice koju živimo, pa gotovo svaka „stvarnosna“ proza donekle i ostavlja dojam „loše budućnosti“ koja nas očekuje iza ugla, ako se ne trgnemo i ne napravimo nešto od društva i države koju evo već desetljećima gradimo. Kamo bi nas to državotvorno fušarenje moglo odvesti nije laka tema ni za razmišljanje, kamoli za romansiranje, no mlada osječka spisateljica Paula Rem (1995.) odlučila je krenuti upravo tim književno slabo utabanim tragom ispisavši svoju dosad najopsežniju knjigu, roman znakovita naslova U ime kapitala.

Vizija budućnosti u romanu Paule Rem itekako je uznemirujuća, upozoravajuća i u čovjeku budi nelagodu, ali nelagodu od sadašnjosti. Jer i Paula Rem, kako su naznačili spomenuti velikani, govoreći o budućnosti govori o sadašnjosti, pa je tu niz aluzija poput korporacije Consoom i njenog svrgnutog vlasnika Toda O'Richa, te Kapital-demokratske zajednice, koje kao simbole sadašnjosti projicira u godinu 2100. Svijetom su zavladale korporacije, socijalne države su nestale i sve je podređeno Profitu – uspostavljen je nacional-kapitalistički poredak, a socijalna demokracija i antifašizam podvrgnuti su nacionalističkom revizionizmu. Stanovništvu se ispire mozak kako kroz obrazovni sustav tako i putem medija, pa čak se i država zove Kapitalička Republika. Nova religija Kapitalicizam ima sve odlike katolicizma (kojemu je suprotstavljen kapitaloslavizam), temeljni tekst nove religije jest Knjiga kapitala, a Profitu se narod moli Kapitalunašem (svojevrsnom parodijom Očenaša).

Roman sačinjavaju tri dijela: U ime kapitala, Povratak Umjetnice i Crvena zora, s tri različite pripovjedačice – u prvom dijelu to je Čuvarica iz Zatvora za nezaposlene, u drugom Umjetnica, a u posljednjem Komunikologinja. Riječ je o trima različitim perspektivama iz kojih se razmatra sumorna slika kraja konzumerizma kako ga autorica zamišlja, trima perspektivama koje se dijelom isključuju, ali i nadopunjuju; gotovo da je riječ o razbijenoj osobnosti na različite aspekte koji onda samostalni ne uspijevaju postići puninu humaniteta i izgraditi osobnost sposobnu socijalno se integrirati. Karakterizira ih podložnost, isključivost, nesigurnost, emotivna neispunjenost – svojevrsni totalitet koji ovladava njima i vodi ih kao programirane jedinke. Potraga za ljubavlju, kako stoji na ovitku knjige, ujedno je i potraga za identitetom, a sumorna slika svijeta, koja tako uznemirujuće nalikuje suvremenosti, podloga je te potrage. Roman u jednom, ne manje značajnom sloju, donosi i kriminalističku potku, kao i elemente avanturističkog romana, tako značajne za znanstvenu fantastiku, kojima nastoji zadržati čitateljevu pažnju. No, U ime kapitala može se okarakterizirati žanrovskom odrednicom tek po izmještenosti radnje u neku buduću godinu; zapravo je riječ o prilično realističnoj priči ispisanoj „u ključu“. Autorica mnogo pažnje posvećuje ambijentu, ugođaju – on je dosljedno distopijski mračan, kafkijanski sumoran, gdjekada i usporen, sugerirajući snovit košmar kojim se likovi kreću i iz kojega se ne uspijevaju probuditi.

Autoričin omiljeni postupak je intertekstualnost koju detektiramo na više razina, od onih prema tradiciji distopizma (Orwell, Huxley, Zamjatin, Vonnegut, Brešan i ponajviše Kafka) do popularne kulture, rocka i filma. Riječ je o pismu diskretne postmodernističke osjetljivosti koje, kako je napisao Bradbury, više nastoji spriječiti negoli predvidjeti. Jer sve je već sada i ovdje, iza ugla, a književnost, Paula Rem to zna, ima ulogu i moć upozoriti. Svoju distopijsku dionicu ona je uspješno odradila, ostaje vidjeti kojim će se smjerom razvijati u predstojećim djelima.

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 7-8, Zagreb, 2021.)

Davor Ivankovac © DHK © IO DHK