Davor Ivankovac: SVIJET KAO ZAVIČAJ / Stipe Grgas

STIPE GRGAS: ZABLAĆE, Meandarmedia, Zagreb, 2019., 186 str.

Boljim poznavateljima hrvatske književnosti, osobito štovateljima angloameričkog kulturnog kruga, ime Stipe Grgasa (Zablaće, 1951.) nije nepoznanica. Riječ je o dugogodišnjem profesoru anglistike i autoru nekoliko važnih knjiga o irskoj i američkoj književnosti, rekli bismo, nezaobilaznom imenu u spomenutom području. Pratiteljima isključivo domaće poezije, a ima i takvih, Stipe Grgas dosad je mogao biti potpuna nepoznanica, jer se prvom knjigom poezije javio na pragu sedamdesete. No knjiga koja u naslovu nosi toponim, autorovo rodno Zablaće kraj Šibenika, dokaz je kako za kvalitetnu poeziju nikada nije kasno; naprotiv, ponekad može biti prerano, ali prekasno nikada. Riječ je o iznimnoj zbirci, koja i pored svojih, za poeziju opsežnih, 180 stranica gotovo ni u jednom trenutku kvalitativno ne oscilira. Zablaće u šest numeriranih ciklusa donosi 21 tekst, a završava prozom Otvoreni kraj ili fusnota bez koje se može…

Početak je indikativan: nenaslovljena poetizirana posveta Seamusu Heaneyju koja iz nekog razloga nije zabilježena u sadržaju, iako se itekako uklapa u Grgasovu poetiku. Gotovo da je riječ o programu ili poetičkom ključu; u njoj otkrivamo Grgasa ne samo kao stručnjaka za irsku književnost, osobito poeziju, nego i kao subjekta životno i intimno vezanog za jednog od najvažnijih pjesnika 20. stoljeća. On mu se intimno obraća („Ne, dragi Seamusu, ni ovdje nema prerija / koje u suton režu veliko sunce“), povlačeći paralelu između irskog i vlastitog zavičaja – sličnost dvaju krajolika i povijesti, irske i hrvatske (dalmatinske) mora ostaviti traga i na mentalitetu, a samim time i umjetnosti. Tako se Grgas poetički određuje kao irski pjesnik hrvatskih korijena, odnosno hrvatski pjesnik irskih duhovnih korijena; stavivši svoje malo rodno mjesto u naslov knjige naoko je sugerirao lokalno, zavičajno, no Zablaće je pjesnik snagom imaginacije poopćio i učinio ga simbolom, metonimijom; cijeli svijet je njegov širi zavičaj, Zapad je uži, a na Zapadu mnogo je malih Zablaća sa sličnim povijestima, krajolicima, sudbinama.

Stoga ne čudi da konstrukciju svijeta-Zablaća počinje konstrukcijom mita o postanku, pjesmama počeci, trilogijom podrijetlo i utemeljitelji. Međutim, informacije o nastanku Zablaća nisu zapisane ni zapamćene („Grobljanski su datumi / najvećma onih koje smo poznavali“), stoga se početak preosmišljava: „Zamišljam svojtu / zamišljam mazge / pse / ovce / nešto peradi / zamišljam ih na uzvisini iznad Mandaline / njihov prvi pogled na blata / i spuštanjem kosom u dol (...) Skupljam ovčje balege / i pripuštam u pjesmu / sve njih / mučaljive / pogurene / prašnjave od puta // Dobro nam došli“. Odnosno, plana naseljavanja područja Zablaća nije bilo, s mora i kopna naselili su se težaci i pastiri „po diktatu želuca“; subjekt, koji je gdjekada Nad-Ja, koji se iz makroplana i pogleda često od polovice pjesme „spušta“ u Ja, gleda s njima i proživljava; on govori u ime svih, ali je i dio njih: „Pristigli ste bez popudbine / gorštaci i boduli / ne baš sol zemlje / na ovaj krš / između solana i mora // Vaša je to zemlja: / i negdašnje zgarište / i blato / i gaj / pustopoljina i vrtača / borova šuma / : ova zemlja vaših kavgi // Zemlja je to o kojoj slušah u njujorškom restoranu / Ponticelli na Broadwayu u Queensu / ne više kao o zavičaju / nego kao o prigodi za ulaganje“. Kad je stil u pitanju, ono što se već u prvom ciklusu može razabrati, a što je karakteristično, jest prozna rečenica razlomljena u stihove, izostanak interpunkcije, ali ne i velikih početnih slova, izrazita ritmičnost, koja se postiže, osim spomenutim velikim početnim slovima, i učestalim anaforama i nabrajanjima.

Grgasove pjesme izrazito su ambijentalne, slikovite i čitatelj gotovo da gleda stare crno-bijele snimke Dalmacije koje olako mogu probuditi sentimentalnost i osjećaj lažne idile. Pjesnik to u korijenu demistificira. Primjerice, drugi ciklus koji prikazuje stvoreno Zablaće prepoznatljivih kontura, običaja i svakodnevnog života, izrazito je ambijentalno i autentično – nalazimo tu izraze poput suhozida, gromače, komine, murke, buže, salbuna itd. Međutim, za demistificiranje težačkog života dvije pjesme posebno su važne: jadran kakav je nekad bio i žene. U ženama nabraja razne uloge žene u patrijarhalnim okolnostima završavajući ovako: „žena koja je rodila u polju / žena koja je rodila na brodu / žena koja ih je dvadesetak narodila / od njih / samo pet-šest sačuvala“. Jadran kakav je nekad bio pod naslovom citatom-parafrazom poznatog reklamnog slogana nabraja sve težačke poslove „kakvi su nekada bili“, da bi također završio s tegobnim životom žena: „Trudne i prašnjave / pustite ih da pješače doma / Prije toga isključite struju / zatvorite slavine / neka zaspu mrtvi umorni / u prašini i znoju svoga tijela / Poslije toga više ni u snu / neće htjeti prizvati / Jadran kakav je nekad bio“. U trećem ciklusu tematizira ratove koji su ostavili traga na Zablaću, prije svega Drugi svjetski, ali i Domovinski (pjesma ovaj rat). U nizu pjesama autor daje riječ zločincima, egzekutorima i osvetnicima, kako njemačkim, talijanskim i ustaškim, tako i partizanskim. Među njima je i njemački časnik Fritz Raedler, strah i trepet toga kraja, koji se i kao glas i kao ime pojavljuje u nekoliko dojmljivih i uznemirujućih pjesama.

Slijedeći vrijeme i povijest, nakon Drugoga rata dolazimo logično do „novog vremena“, odnosno jugoslavenskog razdoblja Zablaća u četvrtom ciklusu. „Mitologiju“ epohe – nacionalizaciju, industrijalizaciju, prve redove vožnje, kinodvorane, nogometne utakmice lokalnoga kluba – autor dočarava kako vlastitim i kolektivnim sjećanjima, tako i dokumentarnim izvorima, prvi put u zbirci (npr. pjesma crkva). Sada je već vrlo blizu osobnom svjedočanstvu i obiteljskoj povijesti (pjesme mol, duša blagorodna, jabuka, posmrtno slovo), ali i dosjetki (striptease). U petome ciklusu Zablaće postaje ne-mjesto, odnosno mjesto iz kojega se više od stotinu godina iseljavaju u Ameriku i Australiju, pa je danas zablaćkih prezimena više u inozemstvu negoli doma. Nizom pjesama evocira se emigrantsko iskustvo, uglavnom radničko, uz poneki pokušaj vraćanja u zavičaj. Najdojmljivija je fotografija, kojom subjekt priziva vlastiti prelazak Atlantika: „Jedanaestogodišnjak / sada pošiljka / s mjestom odlaska / i odredišta prišivenima na prsima / from Zagreb / to New York“. Ovim se ciklusom Grgas najviše poetički približava bitništvu jednoga Marune, kroz emigrantskog subjekta-pjesnika koji i s prostorne i vremenske distance zajedljivo komentira i kritizira, ponajviše vlastiti rod i zavičaj: „Nisam sanjao Hrvatsku / a nemojte zajebavati / niste je sanjali ni vi“ (zablaćani u boontonu). Šesti ciklus obilježavaju rezignacija i sarkazam subjekta u poznim godinama, subjekta koji je došao iz nekog drugog vremena, prostora i iskustva i koji se ne uklapa (npr. samoća, mreža se steže); prema kraju postaje sve zajedljiviji i kritičniji (nostalgija, političarima), a starost i izvjesnost smrti sve opsesivnijom temom (starost, oporuka). Knjiga završava autopoetičkim esejom Otvoreni kraj ili fusnote bez kojih se može… koji u šest fragmenata „objašnjava“ upravo pročitano – netipičnu autorsku gestu, koja se ipak može i mora, kao i nenaslovljena posveta s početka, promatrati kao poetska cjelina.

Knjiga Zablaće, ponovimo, izniman je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti i premda tek prva autorova, odmah se pozicionirala uz bok šibenskim velikanima Gulinu i Dediću, koje Grgas u nizu pjesama i priziva (uz Marunu, Mićanovića i Bagića); ona je ujedno i spomenik jednom naselju koje dosad takvog spomenika nije imalo, a pjesnik ga je snagom riječi izvukao iz predjezičnog zaborava, opisavši luk povijesti, kolektivnog i osobnog iskustva, sve do današnjih postvremena. Knjiga koja ostaje.

  (Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 7-8, Zagreb, 2021.)   Davor Ivankovac © DHK © IO DHK