Dunja Detoni Dujmić: KAKO IZAĆI NA KRAJ S NEMOĆI? / Ivica Prtenjača

IVICA PRTENJAČA: SINE, IDEMO KUĆI, V.B.Z., Zagreb, 2021., 163 str.

„Sve nam je poznato, cijeli ovaj svijet i njegovu unutrašnjost ispunjenu sivom vatom straha i nemoći dobro znamo“ – kaže Ivica Prtenjača na početnim stranicama svojeg novog, omanjeg romana Sine, idemo kući (2021.), pišući usput i indirektno o vlastitoj stvaralačkoj dilemi: kako zapravo sastaviti autofikcijsku prozu a da pripovjedač ne bude žrtva vlastite nostalgične melodrame pri oživljavanju sjećanja na dramu polaganoga rastajanja od voljenoga obiteljskog člana, ali i da ne zapadne u egzistencijalistične stereotipe pri podizanju tih događaja na sofisticiraniju, metafizičku razinu. Pomogao mu je, dakako, minimalizam proveden na narativnoj i strukturnoj razini u kombinaciji sa sustavnim i nadasve jednostavnim fenomenološkim vizualizacijama konkretne pripovjedne scene uz nazočnost malobrojnih aktanata koji se njome kreću i na svojstven način djeluju. Zato je priču raslojio prema vremenskoj vertikali te razradio sustavnu smjenu dviju tematskih jedinica koje pripadaju dvama vremenskim slojevima, a slično je postupio i s malobrojnim likovima. Riječ je ponajprije o ocu, majci i sinu odnose kojih pripovjedač prati na dvije razine: one iz prošlosti i one koja pripada pripovjednoj sadašnjosti. Sin ima povlasticu biti narativna svijest koja se naizmjence javlja iz djetinjstva kao i iz frustrirajuće tadašnjice u akciji ispunjavanja posljednje očeve želje da umre na zaštićenom mjestu ruralne privatnosti iz koje je potekao (u kući koju je nekoć sam sagradio negdje u zadarskomu zaleđu). U prednjem je planu odnos oca i sina (obojica su, zajedno s majkom, neimenovani likovi, određeni samo tom posvećenom obiteljskom funkcijom) i obojica su nazočna u dva starosna stanja. No bez obzira je li riječ o pripovjedaču koji se javlja iz djetinjeg rakursa ili iz doba zrelosti kada je prisiljen donositi važne odluke - on u liku bilo još mladog ili već ostarjela oca vidi središnju figuru obiteljskog autoriteta i to podrazumijeva uzajamnu ljubav te vrhunsku solidarnost po krvi („...sad kad bismo trebali srušiti i sve one naše stare zidove i samo se voljeti, samo se voljeti još onoliko vremena koje uspijemo ukrasti“; Prtenjača, 2021.: 44). U jednostavan prostor njihova odnosa prožeta osjećajima autor umeće i svojevrstan stereotip majčinske figure požrtvovne i samozatajne žene pa time učvršćuje sliku sjećanja na svoje identitetske korijene vezane uz (inače, u novijoj hrvatskoj književnosti prezren) patrijarhat, ovdje sačuvan u svojoj najprihvatljivijoj inačici. Premda tema ove proze sustavno balansira na rubovima, pripovjedač ipak izbjegava padove u ponore pretjerane empatije i to najčešće postiže analeptičkim skokovima u djetinjstvo te u skladu s time podržavanjem različitih simplifikacija u diskursu, ali pod uvjetom da povremeno sadrže i određenu notu blagoga humora. To se napose očituje u časovima usredotočenosti na filmična opažanja svoga minulog i neponovljivog djetinjeg svijeta, pri čemu se okolina i ljudski postupci uzimaju kao bespogovorne datosti. Na taj se način čitatelj suočuje s prizorima i anegdotama iz doba nevinosti i odrastanja (seoska svadba, žbukanje kućne fasade, prvo pijanstvo, škola, knjige, vjerski običaji, seoska svakidašnjica). Inzistiranjem na vizualnosti i predočivanjem detaljizama u prostornim opisima, pripovjedač uprizoruje svoju nekadašnju opčinjenost fotografiranjem kao posebnim načinom pohrane vremena u pamćenju te nastoji da se pritom na istoj vrijednosnoj razini  sučeljuju sporedni kao i važniji prizori iz obiteljskog života („Bijela košulja napustila je grilje, prije toga ruka u toj bijeloj košulji zavitlala je praznu bocu u velika plava metalna vrata, staklo je poletjelo po dvorištu i zasulo staricu što je sjedila na kamenu, upravo je skinula rubac da ga ponovno zaveže. Sad je u kosi imala komadiće zelenog stakla. Vidio sam, sunce se u njima okupalo. Ništa nije rekla, samo je lagano otresla kosu, ponovno zavezala maramu i ostala sjediti uz svoj štap. Vani, nikako da se poslože, da se krene. Čujem psovke, rastrzanu pjesmu. Kuda idu mladenci, kuda kumovi, roditelji, uzvanici kojim redom, zna li itko te običaje?“, 29).

Na svojstven način i razlikujući se teku, dakle, obje usporedne priče: pritom ona djetinja iz prošlosti sustavno podržava vjeru u zaštitničku očevu figuru, u njegovo iscjeljujuće sudjelovanje pri sinovljevim mladenačkim turbulencijama; zajedništvo se u praksi provjeravalo i u fizičkim poslovima, koje su tada još snažan otac i njegov još nedorasli sin povremeno udruženo poduzimali. Međutim, u vremenski starijoj priči oni zamjenjuju uloge pa stariji vidi u mlađemu osloboditeljsku, umalo očinsku figuru od koje očekuje podršku na svome putu u nepostojanje („Poduhvatio sam oca pod koljena i pazuhe, podignuo sam ga i tako, kao bolesno dijete, unio ga u kuću, položio na razvučeni trosjed i poljubio ga u čelo.“; 161). Pritom je priča o odrastanju na riječkoj periferiji, uz povremena  mladenačka sturm und drang odstupanja, prožeta radosnim vitalizmom, napose čvrstim u zaštitničkom krugu obiteljske ljubavi koju dječak pokušava fotografiranjem zadržati za sebe („...to su moji ljudi. Njih volim i sad sam ih ukrao od zaborava.“; 108). No kasnija priča o očevu umiranju otkriva egzistencijalnu ranjivost pripovjednog subjekta, ispunjenu već dotada stečenim iskustvom rezignacije a pomalo i bolne otuđenosti od svijeta („U bolnicu dolazimo pognuti i već poraženi.“; 86). Ranjivosti se pridružuje grižnja savjesti zbog nekadašnje suzdržanosti u iskazivanju povjerenja prema očinskom autoritetu (prešućivanje frustrirajućeg iskustva iz djetinjstva pri susretu s pedofilom); potom je sve  naglašeniji i arhetipski strah od smrti („Ali vidjeti oca kako leži, zaklopljenih očiju, s maskom na licu i spava, to ne. Okrenem glavu. Ali strah me onda zavrti natrag, ošamari me i kaže mi gledaj, gledaj dok ti ja plešem po mozgu. Moj si, posve si moj.“; 151). No kako drugi narativni rukavac napreduje, tako smrt sve izrazitije postaje aktant iz sjene, koji prvoosobnom pripovjedaču otkriva nizove neizvjesnosti i slučajnosti čak i u banalnoj svakodnevici, onoj u kojoj je sve moguće i sve nepredvidljivo, a izvjestan je samo susret s nečim što je veće od svakog pojedinca. Zato u takvom osjećajnom i mentalnom kaosu, uz svijest o krhkosti svega u što su vjerovali, ta dva lika s lakoćom zamjenjuju uloge: pripovjedni subjekt postupno poprima očinska obilježja u odnosu prema oboljelu i onemoćalu ocu, koga je nakon više peripetija uspio smjestiti u privremeni arkadijski prostor za umiranje. Napokon je suočen i s vlastitom nemoći te počinje s katarzičnim činom: strpljivo mijesi tijesto za kruh kojim ga je otac, po zanimanju pekar, othranio u danima „svjetla i bjeline“ (116). Na tako metaforičan način završava ova Prtenjačina proza pisana ipak samo kao reduciran kratkometražni film izrečen glasom pjesnika koji žudi za iskupljenjem, ali usput kao da se boji teme. Jer ona tako nepodnošljivo pripada osobnoj osjećajnoj sferi pa ga silno frustrira mogućom patetikom, a istodobno ga neodoljivo privlači univerzalnošću životne pojavnosti o kojoj je zapravo želio pripovijedati.

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)