Franjo Nagulov: TRAGOM POSTMODERNISTIČKIH ZAČINJAVACA, I NEŠTO DALJE / Davor Mandić

DAVOR MANDIĆ: DVA KRUGA, JEDNA TUGA, Zagreb, HDP, 2021., 81 str.

Zbirka započinje citatom Arsena Toplaka, protagonista Kamovljeve Isušene kaljuže (Jer ja – nisam ja!), ustvari Toplakovom/Kamovljevom parafrazom jedne od ključnih maksima francuskoga esteticizma druge polovine devetnaestoga stoljeća, one J. N. A. Rimbauda iz pisma koje je 1871. (oko trideset i pet godina prije Kaljuže) uputio svome profesoru književnosti, Georgesu Izambardu (Pismo vidovnjaka), naglašavajući potrebu za tzv. objektivnim pjesništvom (Ja, to je netko drugi!). Hommage velikome sugrađaninu (prema važećoj administrativnoj podjeli Rijeke) ujedno možemo shvatiti i kao odbijanje pristajanja uz recentne stvaralačke trendove (i posljedično „traženje“ stilske autonomije), ali i kao pristajanje uz stremljenje poeziji, poslužimo se Milanjinom sintagmom, označiteljske scene. Posrijedi je strategija lucidno doziranoga ludizma, katkad narativnijih trenutaka, rjeđe i gušćih metaforičkih nanosa, koji vraćaju, kada je potpisnik ovih redaka posrijedi, u studentska čitanja: mladenački drska, istovremeno zavodljiva u svojoj iskrenosti i neproračunatosti kakve nam kao odraslim čitateljima, htjeli to priznati ili ne, kronično nedostaju. Tragom bih te misli rado kliznuo u digresiju, no tada bismo izgubili fokus na drugoj zbirci poezije Davora Mandića (Pula, 1976.), književnika i novinara kulturne rubrike Novoga lista čije pjesničko stvaralaštvo, da budem pošten, do sada nisam pratio (prva zbirka naslovljena Mostovi objavljena je još 2009.).

Rukopis je ustrojen u pet ili šest cjelina. Svaki od prvih pet ciklusa broji jedanaest tekstova uglavnom duljih naslova. Naslovi tvore tekst završne (mikro)cjeline. Svaka od pet cjelina otpočinje svojevrsnim antitekstom – naslovom kao jedinom ispunom na praznoj stranici (Pišem antipatičan, Pišem grandiozan, Čitam pobožno, Čitam razočarano, Čitam pišem). U završnoj dionici pritom dolazi do transfera antiteksta prve cjeline (Pišem antipatičan) u tekst tvoren na prethodno navedeni način. Kao i naslovi uvodnih antitekstova, i naslovi cjelina (Na mekim rubovima riječi, Obruči, Metamorfoze, Elementi, Dva kruga, jedna tuga; Južna magistrala), iako ne toliko izraženo, ukazuju na punu, čitateljski potkrijepljenu svijest o jeziku, što posljedično, iako ne i kontinuirano, rezultira „hladnijim“ diskursom svojstvenim hermetičnosti te intelektualizmu znatnoga stvaralačkog udjela generacija pitanjaša i quorumaša, postmodernističkih začinjavaca hrvatskoga pjesništva. S potonjim se, vjerujem, neće svatko složiti: niti je postmodernizam moguće svesti pod zajednički poetički nazivnik, niti je moguće povući preciznu granicu između modernizma i postmodernizma kojem se, baš zato što ga je poetički teško ili nemoguće okarakterizirati, ne nazire kraj. Uz spomenute elemente ludizma (pa i letrizma) te hermetičnosti i povremeno gušćih nanosa metafore, kao jednu je od rukopisnih okosnica izdvojiti i neoegzistencijalizam.

Tipkam po svojoj teksturi nevidljivu brajicu tekst je kojim započinje prva cjelina zbirke, možda i kao objašnjenje prethodnoga antiteksta, ili kao upozorenje na to da prethodni naslov na praznoj stranici nije rezultat autorsko-uredničkoga propusta ili tiskarske pogreške, već pozorno razrađene strategije koja će, pokazalo se, rezultirati konceptualnim proizvodom. Takav pristup, usprkos povremenim izletima u jaku metaforu, logično posljeduje distanciranjem od središnje poetičke struje recentnoga hrvatskog pjesništva, što je u prvoj strofi teksta Spavam pravedno kao prosto proširena rečenica manje-više naglašeno izrijekom: nemam plan razviti / krila i odletjeti na gornju policu / tamo gdje se bude metafore. U tome, kao i u mnogim tekstovima rukopisa, uočljiva je razmjerno česta primjena opkoračenja. Suprotno ustaljenome poimanju kretanja, u tekstu Nosim se kao što grad nosi ljude oni dolaze i odlaze istom je dopisan nihilistički predznak: kretanje koje je sebi svrhom pritom, iz rakursa slaboga subjekta, znači (auto)destrukciju, usprkos transcendentalnom tumačenju egzistencijalne dvojnosti ljudskoga bića. Identitetski skepticizam semantička je os teksta Krckam zube ja nisam ja zubi ispadaju iz usta: gladna frekvencija onda napuni / pluća i u meni su svi nenapisani // likovi glasniji od zvjezdane noći / ja nisam ja dok jezik traži svoj // korijen a hrabrost napeto čuči na / nadmoćnoj neprijateljskoj obali. Identitetski skepticizam tako nerijetko (d)evoluira u polazišnu egzistencijalnu nesigurnost (Stanem pred zid i ne znam hoću li strijeljati ili biti strijeljan).

Radoznalost za ludizam osobito se očituje u tekstovima kojima, u odnosu na taj neprecizan pojam, možemo dopisati gotovo manifestni karakter (Spremim jezik u raketu pa tako 60 puta): i premda u samom tekstu jezik nije spomenut izrijekom, svijest je o njegovoj (razornoj) moći naglašena promišljeno primijenjenim imperativom: koliko topline u jednom običnom / pali! Tek usput, ovo je jedan od niza primjera zaključenih prilogom količine, izvedbeno neodoljivo na tragu teksta koliko teksta! koliko „kopija“ iz Malešove prijelomne zbirke Praksa laži (1986.) na koju, u kontekstu čitanja ove zbirke, upućujem kao na jednu od dopunskih literaturnih jedinica. Djelatna je učinkovitost jezika, nadalje, zavisna o njegovu korisniku (Promijenim se i odjednom je teško jezikom otvoriti). Uočljiva je i ideja podložnosti metaprostora (jezičnoj) manipulaciji (Kažem krug i bude kružnica), ujedno ironijskoj gesti kao komentaru, na razini društva, upitne elementarne pismenosti.

Druga cjelina počinje tekstom Stišćem gumbe života kao da su veliki bijeli osmijesi i crne pravokutne tuge. Egzistencijalna nesigurnost sada se manifestira i kao relativnost: egzistencijalni paralelizam, pri čemu je teško biti siguran kojim je paralelama dopisati neupitnu istinu, a koji su tautološke prirode (što, dakako, zavisi i o rakursu subjekta-promatrača, kao i čitatelja). Kao egzistencijalna kompenzacija gdjegdje je pritom izrijekom ponuđen jezik (Njištim paralelnim jutrima po nepreglednim ravnicama gdje konjske grive pletu mostove). Nije isključeno ni mjestimično naglašavanje tanatološke „scenografije“ života. U tekstu Izađem na svjetlo dana ali bude mrak izgleda da još nisam spreman progledati tako stoji: kad bismo se barem mogli vidjeti / od mračnih Sunčevih pjega što / proizvode lijepe karcinome. Zaokupljenost tanatološkim aspektom katkad biva i posve izražena (Izvijesim[*] bijelu zastavu svakog jutra spreman, Čekam krv da uskola dovoljno da probije opnu). Potonji tekst propitkuje cijenu prognoze budućnosti, spremnost na uzimanje/davanje kao zalog za pouzdano proročanstvo radi kojega čovjek pristaje na odustajanje od iluzije prihvaćanjem paradoksa slobode: njene, točnije, primijenjene nemogućnosti koju, kreirajući intimne realitete, u pravilu ignoriramo. Dojmljiva je i „fiziološka deskripcija“ ljubavi, demitologizacija njene uzvišenosti i svedenosti na razinu takoreći hormonalne reakcije. Minijatura Adresiram svoje strahove u aritmiju zidnog sata i čekam tako glasi: najbolji put do mog srca je / između četvrtog i petog rebra. Ludistički poriv, srećom rijetko, provocira pojavu manjih sintaktičkih nezgrapnosti. Jednu takvu nalazim u četvrtoj strofi teksta Zateknem veliku bijelu kravu u svjetlu koje nitko nije upalio: ne znam zna li ona da / ja znam da je ona tamo.

Tekst Pečatim svoje lice sadim po njemu štambiljke, kojim započinje treća cjelina, navodim kao jedan od primjera u kojima je uočljiv vrlo bitan autorski postupak na razini rukopisa, onaj elidiranja rečenice: navući ću kukuljicu u rano / jutro raniti kožu tako da nitko ne / vidi kako je svijet predivno / kako je svijet. S obzirom na rukopisni kontekst, nije neobična situacija kada se prvi stihovi teksta sadržajno i sintaktički izravno nadovezuju na naslove. Primjerice, uvodni distih teksta Rastem iznad tebe bolesno uskoro ću urasti u grad glasi: u kojem djeca toplim dahovima / traže svoje odbjegle majke. Slično je i s tekstovima Gradimo svoj grad svako jutro kad, Istisnem riječ iz sebe u memljivu jesen kojoj ne cvokoću ledeni zubi, Naručim piće ili pročitam vodu ili pustim da teče pa i sl. Česte figure ponavljanja logično uvjetuju pojavu aliteracije i asonance. Valja napomenuti da je aliteracija, onda kada o njoj možemo govoriti kao o svjesnome autorskom postupku, ponekad realizirana suglasnicima čije repetitivno izgovaranje izaziva naglašenu auditivnu senzaciju, uz tijesnu korespondenciju sa sadržajno-semantičkom razinom stiha ili strofe. U drugoj strofi teksta Imam dva sina oba sam napisala grabljama u pješčaniku riječ je o palatalu: čigra po moždanoj kori / čigra / igra s tvrdim č. Tek usput, primjer ukazuje i na pleonazam kao moguće učinkovito (hiperbolično) stilsko sredstvo. U ovome, kao i u tekstu Stojim u životu uplašena kao skok sa stijene, svjedočimo rodnoj tranziciji subjekta. Tek usput, značajniju ulogu figure ponavljanja (zbog duljine naslova ukazujem na paginaciju) moguće je pronaći na stranicama 32, 41, 49, 51, 57, 75, 77 itd.

Autonomija/alternativnost autorstva u odnosu na komunikacijski standard programatski je naznačena u tekstu Vadim košticu koju ću posaditi u navoj njegovog prsta on traži rupe i uspravan prijeti: moj glas je kriptovaluta / bez mogućnosti pomilovanja. Esencija jedinke definirana je dvjema osnovama: kretanjem i smrtnošću. Iz teksta Stavi se na mejling liste pa sanjam drugi život pritom izdvajam: ja sam poštanski vlak moje tijelo / ne staje na peronu ono nestaje. Kritika odnosa države prema migrantskoj krizi (Prelazim granice kao da mi pete nisu od žilet-žice) kulminira paradoksom: nikada više ništa neće biti isto / nikada više ništa neće biti različito (i ovdje, ukoliko promotrimo dvostruku negaciju, pleonazam možemo promatrati kao isplativ stilski postupak).

Uvid u četvrtu cjelinu započinjem konstatacijom kako je identitet katkad promatran kao nadnacionalno ili anacionalno pitanje (Raskopavam svoje zemlje, Gradim svoj grad svako jutro kad). Kritika konzumerizma u tekstu je Istisnem riječ iz sebe u memljivu jesen kojoj ne cvokoću ledeni zubi realizirana dovitljivom deskripcijom: jesen je stara cura koja umire pred supermarketom, metafora je poistovjećena s obućom, a mi-subjekt sveden je na razinu artikla (gnjilimo kao / nedozrele voćke na akciji). U tekstu Probudim se pa u stijeni ispred prozora ugledam kamenu pticu naznačena je ideja rađanja umjetnosti iz umjetnosti, intermedijalne relacije pri kojoj iz zbilje-matrice niču nove zbilje, neosjetljive na kalendarsku disciplinu vremena i neočekivanu recepcijsku reakciju. Onu koju, proširimo li predmet analize na društveno-povijesno polje, možemo tumačiti i kao interpretaciju izvanknjiževnoga konteksta dirigiranu zlom: da filmovi pred očima cure kao / pupčane 35-milimetarske vrpce // nisam siguran da slova bilježe riječi / ni je li doista bio ponedjeljak ali // dogovorili smo se oko kondicija svijeta / bez obzira na vraga u intepretaciji. Rjeđa je, ali nipošto nezamjetna, pojava anadiploze (tekst Sretnem se u šumi i prije nego shvatim tko sam pošaljem se krivim putem). Premda rukopis ne crpi metaforu intenzitetom svojstvenim dominantnoj struji recentnoga hrvatskog pjesništva, ona se nerijetko pojavljuje, pritom katkad i zbunjujući gramatičkom dvojbenošću. U tekstu Ričem u lavini zatrpan do uvjerenja da sam ljepota srce i spokoj možemo pronaći: nitko ne razumije godove na / stablima u savani s kojih / se ljušte kože lavova. Naime, znamo li da kambij kao lateralni meristem u stablu i korijenu proizvodi godove, tada bi logički opravdan umjesto prijedloga „na“ ispred riječi „stablima“ bio prijedlog „u“. Narativniji su trenuci rukopisa nerijetko realizirani uz znatnije oslanjanje o poredbu koja je, usprkos prijetećoj banalnosti, uglavnom uspjela. Iz teksta Imam grane za ruke kora skriva godove kao koža ribara Sunce za tu priliku izdvajam: oko zaobilazi pukotine u liniji / života kao kauboj klance s čijih / obronaka prijete starosjedioci. Tekst Nemam vremena za strahove i opreze gušenja i slapove možemo tumačiti kao kategoričko osporavanje metafizike monizma spoznavanjem dualiteta i stalnom potrebom za njegovim postizanjem: dvojina je // nova / jednina.

Karikiranje simbolike brojeva i njihovih magijskih svojstava u tekstu Prodajem tri, kojim započinje peta cjelina, kulminira sugeriranim „zarađivanjem na onostranom“, bilo posrijedi astrološko, teološko ili slično znanstveno neutemeljeno iskustvo. U tekstu opisana „borba“ za primat među brojevima, lako je zaključiti, nosi alegorijski predznak. Tekst Izmičem se pogledu ptičjem kljunu lastavici provocira zaključak da je strahu od smrti pretpostavljen strah od zaborava. Drugim riječima, ovdje govorimo, naoko inverzno, o smrti kao sredstvu zaborava (ili sredstvu sredstva, stavimo li pojam „zaborav“ u relaciju s pretpostavljenim pojmom „vrijeme“). Fundamentalno egzistencijalno-ontološko pitanje „kamo idemo?“ skeptični subjekt tako zamjenjuje pitanjem „hoće li što ostati od mene?“; citiram: hoće li me ikad / naći? iskopati? hoću li / ikome nedostajati? Sav egzistencijalni užas uzročno-posljedične veze naznačen je izvrsnom metaforom u završnici teksta Istetoviram ti krila na leđa pa kad širiš ruke onda si sokolica: zatim zaspim i sanjam savanu / majka leopardica trči za // antilopom kad je ne stigne / iz očiju joj iscure pjege. U tekstu Moram ovdje proći kaže vlak kažem ja „dinamizam“ vlaka deskribiran je pretapanjem i multipliciranjem završnoga sloga riječi „vagona“ i prijedloga „na“. Tekstovi Posrćem šumom ja sam migrant za kojeg ne vrijede zemaljske granice ne tražim te Pratim te u korak iza leđa sam ti, angažiranoj ilustraciji usprkos, svakako su dopisivi kategoriji onoga što neoprezno običavamo nazivati ljubavnom poezijom. Tekst Padnem i ostanem ležati tvoj pogled me svuče kao zmiju obilježen je i grafostilističkom osjetljivošću: „pad“ je sugeriran time što je riječ „ležati“, kojom pjesma završava, napisana okomito (u odnosu na ostatak tijela pjesme).

Šestu cjelinu (točnije, mikrocjelinu) čini tekst Pišem antipatičan. Antitekst prve cjeline preobražen je u poemu sačinjenu, kao što je uvodno naznačeno, od naslova tekstova rukopisa, a uz ponovljen završetak prethodnoga teksta (okomito napisano „ležati“). Ovaj postupak potiče razmišljanje o mogućem uvažavanju naslova tekstova kao redom prvih/uvodnih stihova istih, uzmemo li završni tekst u obzir kao kakav konvencije lišen postmodernistički, zafrkantski – „magistrale“. I premda u toj postmodernističkoj zafrkanciji ne nalazim išta majstorski (još manje originalno), nju je važno spomenuti s obzirom na to da, uz prethodno navedeno, upućuje na vrlo izraženu konceptualnu prirodu rukopisa zbirke koju, s punim pravom, možemo ocijeniti uspjelim odmakom od spominjane recentne poetičke dominante, čime Mandić biva potvrđen u kazalu riječkoga poetskog postmodernizma (uz Stojevića, Sorela i dr.), ali i šire. Teško je tako ne prisjetiti se pazinskoga pjesnika Branka Vasiljevića, autora zbirki Zid (2003.) i Tilt (2009.), o čijemu se stvaralaštvu posljednjih godina nedovoljno piše/govori. Bit će zato što recentnom čitateljstvu postkvorumaške poetičke tendencije ne djeluju dovoljno estradno. Te što su Mandić, Vasiljević, Turčinović i njima slični, do ušiju zaljubljeni u jezik, strateški nepromišljeni. Ili ih, čemu se iskreno nadam, jednostavno nije briga. Kao što, dopustite mi romantičarsku iluziju za kraj, nije bilo ni Kamova.

(Franjo Nagulov © IO DHK)

_____

[*] Posrijedi je, pretpostavljam, pravopisni propust. Naime, ne nalazim semantički ili koji već razlog koji bi opravdao to što umjesto „izvjesim“ u naslovu stoji „izvijesim“.