Dunja Detoni Dujmić: NEČASTIVI U MALOMU MISTU / Nikola Đuretić
NIKOLA ĐURETIĆ: NEVRIJEME, Zagreb, Studio moderna, 2020., 198 str.
U svojem četvrtom romanu Nevrijeme (2020.) Nikola Đuretić polako i pripovjedački pronicavo rasprostire pred čitateljem detaljistički razrađene prizore iz dalmatinskoga mikrokozmosa inzularnoga tipa; istodobno ih sustavno prožimlje tradicionalnom mimetičkom pripovjednom perspektivom i diskursom pupčano vezanim uz socijalne i prostorne posebnosti. Iza takvih se parametara pak sustavno iščitava pripovjedačeva angažiranost na polju društvene pragme i sposobnost očitavanja mentalitetnih posebnosti vezanih uz specifično mediteransko ozračje, najčešće uz „močvaru uspavane popodnevne fjake“ (str. 99). Istodobno, autor se poigrava i žanrovskim uzorcima različitih podvrsta: od žanrovske socijalne proze s tranzicijskim tematima do povremenih, mjestimice i potisnutih lica i naličja svojevrsnoga kriminalističkog zagonetanja. Na događajnom planu očituje se pak sustavno stišavanje: radnja se vrti oko duge i nespretne policijske potrage za zagonetnim provokatorom, noćnim remetiteljem otočne nirvane, koji preglasnim emitiranjem Internacionale poziva na građanski neposluh i time izaziva revolt lokalnih moćnika. Postupno traganje za krivcem poduzimlju pretežno karikaturalne figure malomišćanskih ideologiziranih predstavnika vlasti opsjednutih osobnim probitcima (primjerice: gradonačelnik, razni dvojbeni poduzetnici, mešetari, vlasnici ili reflektanti na jeftino kupljene nekretnine, pa redarstvenik, doktor, ljekarnik i slično); oni se sustavno suočuju s vlastitom nesposobnošću pri traganju za subverzivnim bukačem te višekratno zabunom uhićuju nedužne pojedince.
U krug korumpiranih i licemjernih pojedinaca autor uvrštava i skupinu nimalo nedužnih sumještana: od brice, poštara, mesara, pomorskog kapetana, otočnog ridikula do članica udruge katoličkih žena, ali i žene-vampa koja svojim erotskim ispovijedima izluđuje lokalnog svećenika. Ti likovi također karikaturalnim psihofizičkim pojavama, statusima i nastupima na svojstven način oponiraju vlasti i namjerno usporavaju potragu za neuhvatljivim krivcem. U tako uspostavljenoj, a ciljano usporenoj konstelaciji događaja, pripovjedač se prepustio opisnoj inventuri prostora i njegovih žitelja, zornom predočivanju fenomenološkog sloja i ambijentalnih znakova, a ponajviše osobitostima lokalnoga govora. Pripovijedanje je premreženo opsežnijim, dijalogiziranim pasusima koji plijene dijalektalnim leksikom, frazama i idiomima tipičnima za lokalitet – pa je to ujedno i literarno najdojmljiviji segment ove proze. No takve se jezično vitalne razgovorne sastavnice priče često umnožuju, odnosno, isti se događaj opetovano prepričava iz usta do usta, umalo bez promjene rakursa. Moglo bi se pretpostaviti da je autor time nastojao upozoriti na mehanizam širenja i raspačavanja glasina u nekom skučenom, provincijskom mikroprostoru, pa je i na taj način sugerirao dinamiku neizvjesnosti, ritam neke, doduše potisnute, napetosti iščekivanja na događajnom sloju priče. Pretpostaviti je, također, kako je autor s istom namjerom u poodmaklu radnju završnoga dijela romana, kao efekt iznenađenja, umetnuo i neke inače za žanr tipične kriminalističke rekvizite: pojavu obezglavljena trupla koje je izbacilo more te otkriće tajnoga uzgajališta marihuane nepoznata podrijetla. No u općem pripovjednom traganju za krivcima autor je dao do znanja da ne drži odviše do žanrovskih šablona; glavni akteri otočnih događaja zapravo ne uspijevaju saznati tko je noćni izazivač (autor je tu privilegiju prepustio sveznajućem pripovjedaču koji čitatelja izravno upoznaje s identitetom krivca, dok tragatelji uglavnom ostaju u blaženom neznanju). Međutim, ne rješava se ni nepoznanica tko je tajni uzgajivač marihuane, a pitanje je i tko je zapravo obezglavljena žrtva, zašto se truplo pojavilo na samome kraju priče, a rješenje enigme svelo na usputne dvojbe jednoga od sporednijih likova. Čini se kako je i time Nikola Đuretić naglasio da mu je društvena potka, kojom naglašava inertnost i nesposobnost lokalnih „šerifa“ kao i tromost provincijskog ozračja – zapravo važnija od dosljednije uporabe bilo kakvog žanrovskog instrumentarija.
Kad je u pitanju narativna tehnika, autor se opredijelio za perspektivu tradicionalnoga sveznajućeg pripovjedača u izravnoj „ulozi“ otočnoga istražitelja; također, pripovjedač je taj koji umije zaviriti u „šipražje misli“ (str. 185) svih likova i nastupiti kao njihov glasnogovornik, iako se povlači u pozadinu kad iznosi neposredne dijaloške prijepore i verbalno odmjeravanje snaga među lokalnim govornicima. Njihov je jezični ornamentarij pun ciničnih podbadanja, šaljivih i sardoničnih primjedaba, crnohumorno, ironijski, čak i groteskno predočenih prizora – pa kao dio dijalektalnoga sklopa u tekstu postaje medij književne karakterizacije.
Autorova je, dakle, namjera prvenstveno bila ispričati hrvatsku priču iz naše nedavne prošlosti, a možda i suvremenosti. U toj priči sudjeluju ideološki konvertiti i korumpirani moćnici grotesknih pojava, koji se u monotonoj svakodnevici beskrupulozno bave svojim mračnim poslanjem. U duhovnoj uskogrudnosti provincijskoga mentaliteta sudjeluje čitav malomišćanski kolektiv i pritom svatko ima svoj tajni i javni život te dostatnu količinu himbenosti; u njezinu iščitavanju pomažu i razni ambijentalni, čak i atmosferski pokazatelji, koji utječu na ljudsku ćud i postupke (ljetna jara koja se sustavno smjenjuje s nesnosnom sparinom), zatim inzularna klaustrofobičnost i osjećaj nemoći (najčešće u žena) te razni mentalni mehanizmi utemeljeni na psihofizičkoj, erotskoj i dogmatskoj agresiji. Temeljni mimetički postupak ovoga narativa o „nečastivom“ u malome mistu ima više odvojaka: jedan je upravljen prema onom, mjestimice odviše eksplicitnom diskursu kojim autor obznanjuje koliko mu je važna uloga literarnoga korektora društvenih anomalija na prostorima do kojih mu je nedvojbeno stalo. („Pa cijelo mjesto zna da se krade gdje se stigne, da se prodaje u bescjenje sve što je bilo vrijedno u gradu, ali nitko se ne usudi ni pisnuti. Svi se prave, 'čine fintu', kako bi ovdje rekli, da ništa ne vide. Svatko šuti i pognute glave nastoji preživjeti od danas do sutra. Evo, zbog toga je odlučio dići glas, pozvati ljude da progledaju, da se pobune, da kažu: dosta je bilo toga lopovluka i zuluma! Ustajte... ustajte prezreni na svijetu...“, str. 176.) Drugi odvojak pokazuje znakovite iskorake u iracionalne slojeve te kvarne sredine: naime, neke se fabularne sastavnice sustavno pokazuju nerješivima, a nastojanjem na humornim pa i grotesknim kvalifikativima u značajevima i postupcima likova – izvrgava se ruglu elementarno i neiskorjenjivo zlo u ljudskim naravima. Zato taj korumpirani inzularni prostor postaje metonimija šire društvene patologije, svojevrsnoga nevremena, kako čitatelju sugerira autor odabirom naslova o događajima nalik vremenskim nepogodama prispjelima u zao čas.
(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 5-6, Zagreb, 2021.) © Dunja Detoni Dujmić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK