Ivica Matičević: Tko se boji leksikona još? / Krešimir Nemec

2. studenoga 2021. | Prenosimo, Preuzeto, Tekuća kritika, Važna knjiga

KREŠIMIR NEMEC: LEKSIKON LIKOVA IZ HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, Naklada Ljevak, Zagreb, 2020., 508 str.

Pet zašto i pet zato...

Zašto volim leksikone? I najgori je bolji od nepostojećeg. Kultura bez leksikona je poput rasječenog drveta, s odbačenim granama koje se nikako ne mogu nakalemiti natrag… Drvo ne zacjeljuje, kultura vrta ostaje u neredu. Leksikoni unose red u prividni kaos slučajnosti i podsjećaju da je vatromet i hektika bjesomučnog znanja moguća samo u našoj glavi, ali ne i uvijek izvan nje. Kultura jedne sredine obilježena je, među ostalim, i spoznajama o samoj sebi. Leksikoni su vrhunsko stručno pomagalo, znakovi kojima si pomažemo, posložena i servirana slagalica, mjera našeg uspjeha, semafor propuštenih prilika i korisna doza samouvjerenosti. „Želim ti da napišeš dobar leksikon“, jedna je od najljepših želja kolegi u struci. Biti dobar leksikograf gotovo je jednako statusu „biti lajkan 10.000 puta“ na najpopularnijem i najkorisnijem YouTubeovu kanalu. Valjda.

Zašto leksikone ne može pisati svatko? Vrlo je lako zamisliti da i najbolji pisac ili stručnjak za neko područje, u ovome slučaju filologije i povijesti hrvatske književnosti, ne zna sastaviti tekst za leksikon. Sputava ih leksikonska disciplina mašte, mrske prešutne stege žanra, minuciozan, a opet nekako kaćiperan, ekonomijom izraza definiran slog. Samo onaj tko je jednom u svom stručnom životu napisao i deset kartica leksikonskog teksta zna koliko je to težak i odgovoran posao. Biti jednostavan u izrazu, a biti iscrpan u sadržaju, u produktu. Sintaksa opisa prilagođena kontroli duha i reduciranju esejističkog izleta u lakoću intelektualnog čavrljanja. Ne može to svatko. Struka i kultura jedne sredine moraju postati dostatno bogati i raznovrsni, premreženi funkcionalnim kadrovima da mogu podnijeti „ograničenosti“ leksikonske mjere za predmetnu obradu. Tko se leksikona laća, mora biti svjestan da se nalazi na skliskom stilskom i žanrovskom terenu. Pisanje leksikona nije za avanturiste u struci i kojekakve simpatične mudre glavice, tu se hoće upornost na duge staze, štreberskog grijanja stolice i propuštanje večernjeg televizijskog programa u kontinuitetu, pa makar vam partner/partnerica prijeti raskidom svetog sakramenta. Čak i po cijenu da vas proglase dosadnim, predvidljivim žanrovskim papkom, proračunatim protestantom duha čiji je radni stol doduše bez prašine, ali i bez ideja i istraživačkog duha. Pogrešno i krivo. Dosljedan rad i poštovanje kriterija jedne važne referentne knjige nikada ne može biti pogrešno i krivo. Krleža je sve to jako dobro znao, iako o holivudskim glumicama i nogometašima nije navodno znao ništa. Ali je zato znao sve o francuskim sirevima iz Laroussovih leksikona. Osnivajući leksikografski zavod prije sedamdesetak godina pozvao je najbolje hrvatske leksikografe, a neke je spasio i od navodnih političkih progona… Pisati leksikone, riješimo to jednom za svagda, ne može svatko. Nije mogao ni Krleža, zato je imao Krunu Krstića i Matu Ujevića.

Zašto smo ipak izbjegli Barčevo prokletstvo? Zato što smo pokazali da hrvatska znanost o književnosti od Barčeva eseja Između filologije i estetike (Savremenik, br. 1, 1929.) i aktualnog Nemecova leksikona itekako ima razloga biti ponosna na sebe. Kaže u poznatom tekstu veliki povjesničar da u to vrijeme između dvaju ratova svaki od hrvatskih istraživača književnosti pred svojim predmetom obrade stoji sam… pa zdvaja o tome kako u hrvatskoj književnoj kulturi nema ni dovoljno relevantnih studija, ni biografskih članaka, ni podrobnih istraživanja, ni leksikona ni enciklopedija… kako svaki onaj kojemu je do proučavanja književnosti mora uvijek i iznova krenuti od početka, jer – eto – nemamo, nemamo i nemamo… Zahvaljujući, dakako, i samome Barcu koji nas je častio mnogim studijama i knjigama, danas ipak „nešto“ i imamo. Pedesetih godina 20. stoljeća, nakon osnutka Hrvatskoga filološkog društva, kojemu je prvi predsjednik upravo Barac, a tajnik Zdenko Škreb, napose radnih sekcija HFD-a za teoriju književnosti i metodologiju povijesti književnosti, te osnutak Akademijina Instituta za jezik i književnost nekoliko godina prije, ponovno s Barcem u glavnoj ulozi, s fakultetskim odsjecima tadašnje jugoslavistike i komparativne književnosti, krenulo se u osvajanje i pretvorbu nacionalne franšize Nemamo & nemamo u work-in-progress Imamo & ostale književne droge. Barac na jednoj, institutskoj i strukovnoj, Krleža na drugoj, leksikografskoj strani, štrikanje i štavljenje nacionalne književne kulture… mnoštvo studija, bibliografija, doktorata, simpozija, sve do prvoga nacionalnog Malog leksikona hrvatske književnosti 1998. četvero autora Bogišić-Čale Feldman-Duda-Matičević i seriji leksikona u nakladi Školske knjige početkom ovog stoljeća (među njima i Leksikon hrvatskih pisaca čiju koncepciju potpisuje Krešimir Nemec, a uređuju još i Dunja Fališevac i Darko Novaković…). Vrhunac je trebala biti, ali nekako nije, Hrvatska književna enciklopedija Krležinog Leksikografskog zavoda, urednika Velimira Viskovića et al. Iako nije dvojbena njezina dugoročna vrijednost, četiri sveska pokazuju izvjesnu manjkavost u politički, svjetonazorski i ideološki motiviranim tekstovima, zatim u retkarini i opisnom slogu (Drago Glamuzina i Tatjana Gromača, primjerice, imaju 10 redaka više od Petra Gudelja, Dobriša Cesarić ima gotovo 20 redaka manje od Nike Bartulovića, itd.), jer nesklapnu hrpetinu suradnika urednički tim nije uspio dovoljno disciplinirati, tj. sklopiti u fino ugođeni deskriptivni mehanizam. S druge strane, pojedine natuknice, poput one o povijesti hrvatskoga prevodilaštva iz pera Marka Grčića, trajan su prinos tome odsječku nacionalne kulturne i književne povijesti, jer tako dimenzioniranog tematskog teksta dosad nismo imali u studijskom istraživanju. Baš zato što računa na sveobuhvatnost, baš zato što je to veliki državni projekt sa snažnom infrastrukturom koji si ne smije dopustiti veće previde, čudi izostavljanje Anice Bilić, Zorana Malkoča, Adriane Car Mihec, Krešimira Blaževića… Zato mi se Enciklopedija Matice hrvatske čini nekako dražim i bolje napravljenim poslom. Uostalom, to je i neko moje dijete, pa imam pravo biti ponešto zaljubljen u projekt. Šteta da urednici (Igor Zidić, Jelena Hekman i ja) nisu pronašli daljnji zajednički jezik s Matičinom upravom za nastavak, ali i prvi i jedini svezak svjedoči kako je dobrim dijelom povijest Matice hrvatske ujedno i povijest novije hrvatske književnosti. Superiorna u likovnom i grafičkom smislu Leksovoj Enciklopediji, Matičina, prva korporativna enciklopedija u nas, pokazuje napredak u sintaksi opisa, jer natuknice u cjelini sveska ne robuju unaprijed određenoj retkarini, a opis je nerijetko prošaran esejističkim pasažima, subjektivan, emotivan, ali ipak u konačnici podložan argumentiranom mišljenju potpisnika natuknice. Zato mi se i personalna enciklopedija o Krleži čini boljim produktom od četverosveščane Leksove tvornice natuknica, isforsirane, kozmetizirane, nerijetko pseudoobjektivne knjižurine, natankane opsesijom da mora biti nešto od čega ćemo svi pasti na dupe. A nismo. Jedino je ego glavnog urednika „zaslužio“ svoju primjerenu medijsku pompicu. Ipak je dobro da smo i to dobili, barem zbog one Barčeve zloguke opaske koja, srećom, ostaje zarobljenicom njegova, a ne našega vremena.

Zašto je Nemecov novi leksikon poseban? Zbog toga što je prvi takav u hrvatskoj književnoj praksi. Naravno da se o likovima oduvijek pisalo i da će se pisati, jer lik je temelj književne strukture, ali nikad nismo imali ovako strogo usustavljen niz likova u jednom nizu, u jednoj knjizi… To onda sigurno znači da je olakšano i njihovo međusobno uspoređivanje, bez obzira na to koliko su različiti, jer dolaze iz različitih vremena, iz drukčijih književnih svjetova, nastaju iz različitih pobuda i, naposljetku, drukčije su oblikovani i predstavljeni. Nemec nije imao dvojbi kakav opisni slog uspostaviti. To je slog učenog, obaviještenog pisca koji se s tim likovima toliko puta susreo i koji je o njima uostalom mnogo i pisao. Prepoznaju se dijelovi opisa iz nekih autorovih radova, iz njegove povijesti hrvatskoga romana ili iz pojedinačnih studija…, a to je posve očekivano, jer bi bilo besmisleno izmišljati naknadnu toplu vodu, a ona već u nekom drugom analitičkom mediju postoji. Posebnost je leksikona što ga ispisuje identična ruka njezina autora, što je održana sumjerljiva kvaliteta opisa, što jednom upotrijebljen termin znači za autora isto to i kad ga spomene na drugome mjestu. Nema potrebe za gonetanjem nekog začudnog smisla ove ili one fraze, ovog ili onog pristupa… A taj je pristup u cjelini prepoznatljiv kao laviranje između strukturalizma, semiološkog sondiranja književnosti i „pomnog čitanja“ upravo teksta književnog djela. Dodamo li tome širinu rabljene stručne literature i mramorni stil piščev (koji kadšto da je barem malo otopljeniji, emotivniji, esejističkiji…), pred nama je uistinu solidna, uspješno certificirana građevina koju nastanjuju hrvatski književni likovi. Zato svijet sjena koji nastanjuje tisuće stranica hrvatske kanonske književnosti nije tek prigodni mimohod likova, pripadnih im djela i autorskih poetika, nego postaje vojska snažnih, slabih, voljenih i prevarenih ljudi poput nas koji su stvarani da bi nama uljepšali život ili ga barem malo učinili boljim. Mnogima će se učiniti kako je leksikon previše pisan za elitnu publiku, a premalo za široki krug kulturnih konzumenata, ali nije tako: Nemec vjeruje da se opisnim slogom publika i odgaja, da je se „prisiljava“ da shvati, konzultira, traži i usvaja. Leksikon nije poligon edukacijskih mogućnosti, ali je zato tekst koji se nada da bi mogao biti spona za dalje, dublje i više. Zašto se prilagođavati, zašto ne zahtijevati?! Posebnost je ove knjige što ona ne podilazi čitatelju, nego od njega traži pažnju, razmjernu dozu posvećenosti i izvjesni pogled u to što suvremeni diskurs i književni metajezik može ponuditi. Srednjoškolcima ionako uvijek ostaje internet i tamošnja uopćavanja i fraziranja oko lektirnih naslova, a ovaj leksikon u svom opisnom slogu postaje vlastita mreža dostignuća suvremenog, educiranog govora o književnosti. Uostalom, zašto autor ne bi razmišljao ovako: „Ovo je moj opis likova u hrvatskoj književnosti, tko umije bolje, neka napiše novi leksikon!“ Od književnog istraživanja ne mogu napraviti lako i organsko tijesto koje će se uvijati kako kome odgovara, kad znamo da književnost nije laka meta za gonetanje i kada znamo da se sastoji od mnoštva sastojaka koji zahtijevaju stalnu, istančanu, pomnu i nerijetko zajedljivu frazu koja će je dešifrirati. Molim vas, samo mi nemojte spominjati Bitijev Pojmovnik suvremene književne teorije! Zajedljivosti koliko hoćete, jer su namjerna finoća i jednostavnost sintakse za papke i mamine maze kojima netko drugi piše zadaće iz hrvatskoga. Nemecov Leksikon, dakle, kao knjiga, kao entitet u Gutenbergovoj galaksiji, u svom klasičnom dosadnom pisanom izdanju, dakle, kao vulgarni i samodostatni tekst koji treba uzeti u ruke i čitati redak po redak protiv internetskog dajdžestiranja i parafraziranja fabule kako bi se zadovoljio obligatorni lektirni kurikul… Hvala autoru što nije podlegao neurotičnoj zbilji snižavanja kriterija u zemlji u kojoj elitno obrazovanje tako malo znači, a napose ako ste izvan stemovskog arhipelaga. Da postoji nešto kao „državna politika ironije u obrazovanju“, valjalo bi svakome gimnazijalcu pokloniti ovaj Leksikon da barem vidi, da barem malo vidi da postoji dorađeni sustav znanja o književnim likovima i književnosti koje većina njih duboko prezire i tjera ih ili na mučninu ili na pubertetski smijeh. Kakvi su čudni ti magistri i doktori književnosti, niti prodaju paracetamol, niti se ljudi pred njima u strahu sami razodijevaju… Da smo normalna zemlja i kultura, ovakve bi knjige bile mali praznik i svečanost na široj percepcijskoj i recepcijskoj razini, ovako su „tek“ svečanost u časopisu jednog književnog društva o čijim bi članovima leksikon tek trebalo sastaviti, ali nikome se baš i ne da.

Zašto ne mogu autoru i njegovoj knjizi uputiti nijednu ozbiljnu zamjerku? Kažu da je kritičaru nekog djela lako hvaliti, teže je pronalaziti objašnjenja zašto nešto ne valja ili nije dobro ili nije onako kako mi to zamišljamo da bi trebalo. Zar sam išao linijom manjeg otpora, zar sam zatomio u sebi onaj kritički žar, jer mi je teško pronaći objašnjenja da nešto – eto – nije baš kako bi trebalo… ili: kako si to zamišlja mali Ivica…? Naivne li misli, lakomisleni čitatelju! Ja samo još uvijek vjerujem u pošten i odgovoran rad, a to je ova knjiga. Zar da se hvatam za sitničavost koja bi graničila sa zavisti, jer ne mogu pronaći ništa drugo, pa reći kako je opisni slog mogao možda biti manje akademski ili kako eto među 77 likova nema meni važnih i dragih šegrta Hlapića, Đure Martića, djevojčice Srne, Petra Stakana, Petra Revača ili Ive Remetina, a ima meni posve nevažnoga Dželaludina Pljevljaka jednog precijenjenog autora… Ovo je autorski leksikon i posrijedi je autorski, subjektivan izbor, ali ujedno i otvoreno djelo u koje se može dodavati i oduzimati za neko možda sljedeće izdanje, što bih volio da se dogodi. Čini mi se da se Nemec odlučio za ono što je jedino moguće u ovakvom tipu okvirno zadanog kataloškog preglednika i listanja jedinica: u izboru jedinica relativno subjektivan, uvažavajući slobodu izbora i vlastiti doživljaj književnosti, ali zato u opisu izabranoga pokušati postići što objektivniji stručni opis, pomno uvažavajući rezultate i analize prethodnika uključujući svoj nemali agregat znanja o predmetnim likovima… Postići da ono što bismo nazvali „opća spojna svijest“ doista dobije svoj konkretan izraz i neposredan obris. Nemec se odlučio na nezahvalan posao, odradio ga je u cjelini knjige, u izboru likova i u opisnom slogu, vrlo dobro i odlično, bez slaboga mjesta jer je opis ujednačen, proizašao iz središnje inteligencije, a ne iz pera desetak različitih glava, pa prigovori kako nema ovog lika, a ima onog drugog, kako pojedini pisci imaju možda i suvišak svojih protagonista, a neki tek jednog ili nijednog, čini mi se da nije objektivan prigovor, nego najobičnije zanovijetanje. Kad već nemamo što drugo, onda ćemo udariti po onome što je najlakše – da vidimo sad koga tu ima, a koga nema u Leksikonu. Bez veze. Doduše, to bi bio relativno dobar kritički prigovor ako bi doista nedostajao neki toliko važan lik da se bez njega ne može zamisliti cjelina hrvatske književnosti…, ali kako se to nije dogodilo, onda valja pristati na zaključak kako smo dobili dobar leksikon i koristan vodič kroz tematiziranu povijest hrvatske književnosti, napose proze. Moja bi urednica pitala „tko se boji lika još“, a ja bih joj odgovorio „samo onaj koji nije pročitao temeljna djela naše male, ali bogate književnosti“. Zamišljam kako bi se na polici svakog zaljubljenika u književnost, namjerno ne spominjem studente književnosti, trebali jedno pored drugoga naći Krešina leksikonska čitanka likova i Julijanina fikcionalna majstorija spomenuta naslova, poput dviju stranica istog lista papira. Pa malo okrenuti jednu, pa malo zaviriti u drugu stranicu… Nadalje, projiciramo li stvar i dalje u identičnom žanrovskom ključu, valja se zapitati: ima li netko namjeru napisati leksikon motiva u hrvatskoj književnosti… tko će li se i kada na to odvažiti i može li to hrvatska književnost i njezina kritika podnijeti? Barem toliko da još jedan leksikon dobije poseban tretman u književnom časopisu…

Nemecov Leksikon otvorio je spoznajnu kutiju dobrih duhova, namjera i običaja utemeljenu na bogatoj nacionalnoj leksikografskoj praksi, omogućio nam je dodatni uvid i vrijednu vizuru hrvatske književnosti. Nije trebalo ništa posebno učiniti, „samo“ se trebalo dosjetiti, sjesti i napisati. Zvoni li vam poznato prva rečenica iz spomenuta Barčeva eseja: „Mnogo se teoretizira uvijek onda kad se malo radi.“

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 5-6, Zagreb, 2021.)

© Ivica Matičević, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

Podijelite članak