Dunja Detoni Dujmić: OTKUCAVANJE / Mihaela Gašpar

MIHAELA GAŠPAR: NEMIRNICA, Zagreb, Disput, 2019., 182 str.

Glavni junak romana Nemirnica (2019.) Mihaele Gašpar čovjek je s misijom, svojevrstan mjerač/popravljač vremena koji, što priča više odmiče, zapravo sve tragičnije zaglavljuje u tom istom neuhvatljivom vremenu. Stoga se psihoprofil protagonista te vrste može iščitati kao paradigmu tragična pojedinca suočena s paklom vlastita mikrokozmosa na silaznoj crti prema egzistencijalnom kraju. I koliko god poziv urarskog majstora govorio o prizemljenosti njegove uloge (doduše u nekom nedefiniranom socijalnom kontekstu), simbolizam satnog mehanizma kao nevidljive i jedva čujne mjerne kazaljke u srcu naprave za mjerenje prolaznosti (koju satni stručnjaci navodno nazivaju „nemirnicom“) – govori o potresnoj snazi privida, odnosno, upozorava na uznemirujuće sadržaje koji se kriju iza maske običnosti, prosječnosti ili normalnosti ljudskih psiha, zarobljenih u dinamici svakodnevice. Konciznim, poetiziranim diskursom kraćih poglavlja, izrečenih u ja-formi (s mjestimičnim širenjem u poopćeni mi-iskaz), autorica razvija mračnu priču u kojoj se zrcali „titraj“ svijesti o svima nama. Reklo bi se: ovo je narativ o ponoru ljudske naravi kojega je malotko svjestan. Mihaela Gašpar zato ciljano ulazi u intimu osjetljiva i otuđena promatrača na umoru koji rezignirano lovi okrajke sjećanja te u tragičnoj retrospektivi nasumičnih biografskih sekvenci otkriva tragove ritualne ponovljivosti propadanja u svim razdobljima života kao i sustavne znakove upozorenja da tijelo stareći sve brže otkucava prolaznost i ravnodušno napreduje prema kraju. („Pronašao sam spremačicu koja će mi pomoći u pospremanju sebe iz života na vrijeme. Bez žurbe. Obavit ću to kao da ličim stan. Ili mijenjam prozore“, str. 83.)

Naslovi poglavlja najavljuju i uopćuju ideju ovog narativa sintagmama o „svijetu punom zamki“, svijetu koji „miriše nepoznato“, koji je „ugušen“, „obrastao korovom“ ili koji uglavnom nečujno „otkucava“; ta se poglavlja mogu iščitati kao dio podsvjesnoga košmara lika na umoru koji je dio i preslika destruktivnoga svijeta, lika u kojemu se prepleću osjeti emotivne uskraćenosti, podjednako u odnosu prema drugima kao i posvemašnjeg odustajanja od sebe. („Meni je svejedno. Mogao sam reći bilo što. Bilo je svejedno jer ionako sam mrtav, sve ostalo stvar je detalja“, str. 50.) Štoviše, lik okružen „zidovima od šutnje“ (str. 76) odašilje svoju povijest iz retrospektivna sjećanja, ali se odatle nazire nešto puno gore od predsmrtnih frustracija i rezignacijskih trauma. Ulomci te povijesti otkrivaju kvarno tkivo te, u isti čas pojedinačne i univerzalne, ljudske naravi sa svim potresnim dokazima o praznini, grešnosti, sebičnosti, povodljivosti, nedostatnosti etičkih parametara, napokon i bilo kakva kajanja, dodajući im i „uteg starosti“ (str. 34). Stoga bujica protagonistove svijesti bez imalo suosjećaja otkriva ponore osobne povijesti te ih integrira u tekst priče. Ostarjeli i rezignirani urarski majstor suočen s polaganim umiranjem rekonstruira u svijesti najbolnije točke privida i laži, a ponajviše zla kojima je bio obojen njegov naizgled običan i neuzbudljiv život: od ubijanja voljenoga psa i sitnih prevara do emotivne zakočenosti pa i okrutnosti u odnosu prema majci, kćeri, ženama, prijateljima, napokon i sebi kao bezvrijednom biću na odlasku, prepuštenomu na milost i nemilost „zvijeri svijeta“. („Kad otvore prozore, na nas puštaju zvijer svijeta koja mahnito maše našim tijelima i lomi nam kosti, siše iz naših očnih duplji, ruje njuškom po našim raspadnutim utrobama“, str. 160.) Uvod u umiranje je neka strašna boleština, predočena kao slabost tijela i volje, odsutnost duha vitalnosti, bolest koja utamničuje pojedince i združuje ih u istoj misiji okrutnosti čak i u času umiranja. („Nadvio sam se nad nju, zagledao u njezine oči u koje sam se bezbroj puta dotad zagledao i rekao: 'Dovraga, krepaj više, što čekaš...' Te je noći umrla“, str. 169.)

Aludirajući na crne rupe ljudskih psiha, na moralne kataklizme koje se kriju iza krinke običnosti u svekolikom vremenu banalnosti i laži („Čovjek najgnusnije laže samom sebi. I onda kad je otrovan vlastitim lažima, kad mu je utroba nabijena olovom od laži i kad s one strane kapaka nije tama, nego laž, ne može živjeti bez laži; ona mu je poput vode i zraka“, str. 166) – Mihaela Gašpar reducira pa i posve ogoljuje povijesnu pozornicu svoga gubitničkog lika nesretne svijesti te njegove pratnje – uronjenih u pravi socijalni vakuum. Nadoknađujući društveni kontekst, najradije se usredotočuje na gole fenomenološke pojave iz likova okruženja, na „drangulijama natrpanu svakodnevicu“ (str. 131). Tada ciljano dolazi do hipertrofije i sparivanja malih predmetnih insignija koje pripadaju svima i nikomu, koje imaju svoj neovisan život i tajne međuodnose u ispisivanju znakova vremena. Ali i ti se znakovi mijenjaju, stare, propadaju i postaju suvišni kao i njihov nevoljni promatrač. („Nisam mlad, a ni star. Ali sve moje stvari su stare. Ostarjele su prije mene“, str. 140.) U tom „kazalištu“ okrutnosti i nihilizma, gdje jedino „mržnja nudi kakav-takav mir“ (str. 118), povremeno se ukazuje lik univerzalne žene (imenom Sofija autorica aludira na grčku riječ sofia u značenju mudrosti) – tu, dakle, sudjeluje i najmudrija žena koja frustriranu svijest subjekta ovog narativa prati od rođenja i spokojno u njega ucjepljuje kraj („Moja smrt treba neko ime, jer ovako bezimena može biti bilo čija. Mojoj je smrti potrebno lijepo žensko ime. Smrti moja zoveš se Sofija“, str. 139.) Dakle, riječ je o gospođi Smrti koja će se u skladu s autoričinom idejom lajtmotivski pojavljivati u romanu kao depresivan podsjetnik prolaznosti nekog tako i tako bezvrijednoga življenja u okruženju ljudskih niskosti. Tu je mračnu i depresivnu misao autorica izrazila složenom, nerijetko i parataktički razvedenom rečenicom s nizovima metaforičkih izričaja koji tkivu ove proze dodaju poetski predznak. U spletu takvih izričaja, povezujući tiktakanje satne nemirnice s pulsiranjem srca u tjelesnom mikrokozmosu, pesimistički se najavljuje sumrak pojedinca koji je izgubio svoje mjesto u svijetu te neizvjesnost svega ljudskog osim smrti.

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 5-6, Zagreb, 2021.)

© Dunja Detoni Dujmić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK