Biserka Goleš Glasnović: NA ISKONU JEDNOGA NOVOG (NE)MIRA / Zvonimir Mrkonjić

ZVONIMIR MRKONJIĆ: PJEVNO TIJELO, Litteris, Zagreb, 2020., 43 str.

Krećući se u različitim formama od soneta, pjesme u prozi do eksperimentalne pjesme, suvremeni se hrvatski pjesnik Zvonimir Mrkonjić, u posljednjoj zbirci pjesama, neobimnoj, ali amblematskoj, uspostavlja u riječi koja se utjelovljuje, u riječi koja tijelo postaje. Naslovivši zbirku Pjevno tijelo, otvara uvid u svoje jedinstveno stvaralaštvo.

Istoimena pjesma započinje stihovima: Kao tijelo od kojeg pjevam / pjevam te riječ tijelom postalu. U stalnom istraživanju gonetaju se riječi, koliko mogu iskazati stvarnost, koliko mogu opipati stvari, koliko su iskazive i koje su njihove mogućnosti. Pri tome se Mrkonjić jednako osvrće oko sebe, kao i na svjetove iza sebe, na ekspresivnost zbilje i na duhovno i literarno nasljeđe. Sinkronijsko osvrtanje vrlo je blisko oznaci konkretistički način liječenja jezika, sintagmi koju Mrkonjić koristi pišući kao prevoditelj i kritičar o poetskome i jezičnom eksperimentu Ernsta Jandla. I upravo neke pjesme ove zbirke donose svježinu u dekonstruiranju konvencionalnog surječja i trijeznu povratku činjenicama i stvarima u tihohumornom i ironijskom tonu.

Pjesma Inox, naslovom reminiscirajući na misao o nehrđajućem čeliku, odvodi u surječje u kojemu se vežu riječi inokosan, ino, ostinule naslage, oksimoronske maglene magle, osvit i okno kako bi se prikazao pokušaj pisanja dugo odgađane pjesme. Tema sanjarenja u pjesmi Trӓumerei posve je udaljena, na mrkonjićevski način, od sentimentalnosti i motiviranosti ljubavnim osjećajima te gradacijom, bez suvišne retorike, o sanjarenju o četici vojnika završava zaoštrenim retoričkim pitanjem: ...je li se moglo slutiti – kako ste se složili – / da bi tu ideju mogao usavršiti / puki streljački stroj? Razbijenost klasične poetske konvencije najrazvidnija je u pjesmi Avion u grafičkome obliku, pravokutnoj formi od sedam stihova ispisanih velikim tiskanim slovima u kojima se prvi stih AVION SE, premetanjem glasova rasuo u svojevrsni ideogram, slikovni iskaz, u kojemu se stihovi traže u svojoj (ne)suvislosti: NE SAVIO / NAVIO SE...

Trostih Plakat 2003. ukazuje na naslov pjesme hrvatskoga pjesnika Vladimira Vidrića, što dodatno potvrđuje i posveta, uključujući u surječje i njegovo javno djelovanje: Pošto izumriješe guske / i magla može / voditi Hrvatsku. Svojevrsno dijakronijsko osvrtanje na bašćinu implicira se u pjesmi u prozi Dolina zvona koja reminiscira, epitafski intoniran, srednjovjekovni prizor: ...Travo, / prepoznaješ li me u najkišnijoj od križarskih / vojni, kopita moga konja, mač lomni na ledini, / dragu nedraganu... Pjesma Dolina zvona usuprot je zaboravu i priziva pjesmu Gorčin, jednu od najljepših pjesama Maka Dizdara: Ase ležit / Vojnik Gorčin / U zemlji svojoj / Na bašćini / Tuždi.

U pjesmi Oblakotne okolnosti pjesnički se iskaz posve ozbiljno poigrava riječju oblak: oblakotne, preoblaka, naoblačim se. U takvim oblakotnim okolnostima ljubav je sumračna, a nova bjelina jest smrt. U pjesmi Epilog taj je komplementaran odnos prikazan u stalnome traganju za poetikom vrta i iskanjem Arijadnine niti, koja završava slikom: Ali svuda gdje je nekoć cvao vrt / vidjeh djelo uništenja, cvat ruina / pod plaštem života razmetljivu smrt, / nijemo uzmicala sveta je divljina.

Između metafore i stvarnosti stvari, Mrkonjićevo opažanje na strani je stvari. U pjesmi Odlazak stvari, pozvavši se na latinsku poslovicu Lacrimae rerum, pjesnički se iskaz u 1. osobi množine pita plaču li stvari za nama, dovodeći do prijepora poetskoga iskaza: Nekada se metaforama / ili sličnim oblicima cvjetanja riječi / moglo to izraziti danas rekao bih da je / to jedva moguće / metafore su jedine ostale / umjesto stvari / koje se više ne mogu dozvati. Pišući o Pongeovoj Tvornici livade, kao kritičar i prevoditelj, Mrkonjić zapisuje kako je svijet ideogramski tekst čija se pismena dešifriraju na osnovi sličnosti riječi i stvari. Ako je uporaba izbrisala sličnost između njih, pisanje omogućuje da poetskim preimenovanjem stvari ponovno osvojimo tu sličnost.

Nastojeći se suzdržati od riječi i metafora koje su uporabom izgubile sličnost izvornoga značenja i imenovanja, najbliži je dahu kao pjevu, u mogućoj gradaciji, najbližega tišini, a najudaljenijega od govora. Parafraziram li kraj pjesme Meteor Andréa du Boucheta, pišem što dalje od sebe i navedem li Bouchetovu pjesničku sliku kojom je argumentirao šutnju: Odsutnost mi služi kao dah / počinje opet padati po papirima / kao snijeg. / Pojavljuje se noć, blizu sam Mrkonjićeve volje za šutnjom i teškoga zadatka pisanja što dalje od sebe s nekom nasmijanom odsutnošću.

Riječi i figure, pa i poetike koje su prestale biti svrsishodne i koje su izgubile modernost, Mrkonjić će okretno i vrlo ozbiljno reciklirati u nov iskaz koji će istodobno biti i njihova kritika i njihova pohvala. Zanimljivo je usporediti pjesmu Prévertirani prijevod perivoja i Mrkonjićeve stavove o Prévertovoj poeziji. Osvrtanje na njegovu poeziju u navedenoj pjesmi potvrđuje njegovo mišljenje kako se Prévertov uspjeh ne može objasniti samo dopadljivošću i ustupcima stanovitoj vrsti publike i kako on ostaje pjesnikom koji je duboko izmijenio recepciju poezije pridobivši za nju novo čitateljstvo. Ali istodobno, unoseći riječ prijevod u svoju pjesmu, ne kao prevoditelj, već kao kritičar i pjesnik, Mrkonjić je ostvario novu začudnost, preokret: Uvelo lišće u jesen se stišće / svelo lišće od cvijeća sreće / u ništa sve se ničim nišće. U takvu perivoju list, biće nesebeznalo / k svojoj se vrti / smrti. Time je potvrdio, vrlo djelatno, svoj stav kako se u svakome pjesniku krije i kritičar što može biti blagotvorno, ali i štetno u uplitanju treće ruke. Zaključujem kako je to zajedništvo u navedenoj pjesmi upravo blagotvorno, posebice uz nazočnost još jednoga zagovornika i djelatnika riječi, vrsnoga prevoditelja. Dovoljno je prisjetiti se misli Francisa Pongea, Mrkonjićeva učitelja, iz zapisa Staze stvaranja: Ljubav prema riječima dakle je na neki način neophodna da bi se uživalo u stvarima. Ili možda fizička ljubav (ponovno sparivanje) riječi i stvari – takvo će biti naše uživanje, naše radovanje. A za to, mi jedini (mi, kao obdareni govorom, kao sposobni za pisanje), mi jedini smo za to sposobni. U ljubavnome, pak, sonetu [A znam li što ljubav vezuje za smrt?] Mrkonjić će vješto reciklirati končeto, poigravši se dodirom Erosa i Thanatosa, ublaživši njihovu napetost: Stavljen na glavu, bijel se crni svijet i Cjelov necjeljiv ožeglinom gori.

Ako je misao Čin pisanja je čin čitanja jednog teksta svijeta Mrkonjićeva kritička točka, onda je i pjesma Začinjavci jedna od njezinih najboljih poetskih manifesta. Pjesnički iskaz u 1. osobi množine poistovjećen je sa začinjavcima, s pjesnicima: Ustajemo iz svojih pismena / svojih riječi odavno odbjeglih / izvlačimo se iz zidova škripaca / nadiremo uz struju svih zaborava kako bi uz ...obasjani trenutak / obzidan čitavim vremenom / u kome naše razdvojene bludnje / postaju istim prostorom... pronašli ...divnu objavu da se više međusobno / ne možemo razlikovati / jer je svatko dao svoje lice / nekom drugom kao povjerenje / i stid. Ta se velika priča koju nitko ne zna završiti: pričanje je popraćeno / dugim trzajima / kao netom odrubljenih glava / odasvud ječe krikovi / koje se nitko od nas nije usudio izustiti... našla pred svojevrsnim razrješenjem na kraju pjesme Udarci – na iskonu jednog novog mira. Ili, parafraziravši kraj pjesme Začinjavci – do kraja svih stvari, do kraja koji su i oni sami. Ali jednako tako, uronivši u Mrkonjićevo more kao poetski prostor, u prigodi smo iskusiti i nemir. Tako smo u pjesmi [Među redovima mora proziru se] u tmurnome i nemirnome ozračju: Među redovima mora nered se zrcali / Kao božja sumnja u vlastito tkanje, kako bismo ponovno izronili iz nemira u pjesmi Udarci – sasvim pesimistički intonirana naslova – izvan njegova dohvata: Kao nakon smrtnog sna, teturajući smo / ovladali drevnim pokretima. U nama se uspravlja jedna potpuna ravnoteža. Poput / djeteta, tijelo se uvjeravalo, raslo u iskustvima. Neiskazivo laganim koracima sada prolazimo / zidove i opsade udaraca, zauvijek izvan dohvata. U takvu činu pisanja moguće je, čak u jednome od katrena, u pjesmi Augustinu povezati i sv. Augustina, Marka Marulića i Josipa Severa: Augustine, Vi ste gusta istina, / da navedemo i ukratko Severa; / Vi koji ste štili Marula s listina, / noseć južni slog u magle sjevera.

More kao trajna (pre)okupacija Mediteranca Mrkonjića u ovoj je zbirci najsnažnije prisutno: od mora kao pojavnosti do mora koje pjeva i koje pjesnika nagoni na izmišljanje riječi, bez upliva pjesničkoga subjekta, ali s udjelom pjesničkoga iskaza koji je udaljen: Ah samo da mi ne vrati sve riječi / Jer s previše njih kako ću mu prići / Kad ljepše ga je dragat izdaleka. Unutar tih udaljenih gledišta odvijaju se oproštaji bez napetosti, sentimenta i retorike i paradoksalno se približavaju dva pola ljudskoga postojanja, Eros i Thanatos, dijalektički se ujedinjujući. Za Mrkonjića jest kako biti pjesnikom i čovjekom. U jednome od soneta posvećenih moru javlja se jeka iz Elsinora: Bit ili bit ne. Smrt je riječ od koje Mrkonjić ne zazire. Naprotiv, suočava se s njom osvijetlivši je bez pasije, s nekom nemirnom lakoćom i asketskim žalovanjem u kojima je smrti najbliža suputnica ljubav. U zadnjoj tercini soneta [A znam li što ljubav vezuje za smrt?] zaključit će: ...obje prijek su lijek nakon što je katrene započeo pitanjima: A znam li što ljubav vezuje za smrt i Ako nije smrt, što će mi još ljubav. U Mrkonjićevu poetištu njihove se uloge sljubljuju u nekom iskonskom zajedništvu susreta i oproštaja, odlazaka i dolazaka, duha i tijela, (s)tvari i riječi koje ih imenuju.

U neminovnu tijeku, u smislu postojanja (s)tvari i tijela u zbirci Pjevno tijelo još je jedna pohvala prolaznosti i riječi koja je nadživljuje, kako je Mrkonjić označio poetiku Francisa Pongea, jednoga od njemu vrlo bliskih autora. Ili možda i odgovor djevojčici Mirti u pjesmi Odlazak stvari, kojom završava zbirka pjesama Pjevno tijelo. Kamo odlazi ono što je prošlo?

(Biserka Goleš Glasnović © IO DHK)