Tin Lemac: PANORAMA JEDNOGA ŽIVOTA / Tuga Tarle
TUGA TARLE: ANATOMIJA TUGE, Udruga Os, Zagreb, 2021., 179 str.
Tuga Tarle, književnica i diplomatkinja, objavila je zbirku poezije. Točnije, knjigu poezije. Konceptualnu knjigu. Kohezivno štivo u kojem je predočila svoje zrenje u književnoj i biografskoj stvarnosti.
Krećući se nevidljivim putanjama od samog naslova do tekstova pjesama, njegovih uzavrelih fragmenata, do predgovora kao metateksta zbirke, stroge i akribične, ali blagonaklone pisanije o knjizi daje nam jedan sjajan, nesvakidašnji put.
Naslov glasi Anatomija tuge. S obzirom da se ne razaznaje je li riječ o vlastitoj ili općoj imenici, kritička spekulacije prvotno ide u dvama smjerovima. Tuga kao opća imenica, osjećaj koji su stari romantičarski bardovi donijeli kao credo nastanka svake čiste i istinske umjetnosti. Njezina anatomija ponešto je mlađa sintagma, diskurzivno odgonetljiva u zonama suvremenosti. Pokušati predočiti vlastitu tugu i nastanak svojega pisma i iscrtati kopnene i morske predjele iste zadatak je gotovo svakog književnika koji vjeruje u romantičarski zanos. Ako je vlastita imenica posrijedi, autorica imena Tuga poseže za samotematizacijskom diskurzivnom gestom kojom je prvi odzvonio rimski pjesnik Katul u pjesmi Jadni Katule. U povećem broju pjesama izlaže svoj literarni i empirijski život. S obzirom na autoričino pozamašno iskustvo u obama poljima, mogli bismo reći da je riječ o jednoj autoarheološkoj gesti.
Premda ćemo kroz tematizaciju zbirke otkriti (ili bar naslutiti) o čemu je riječ, prvo ćemo se okrenuti tekstu književnika Ivana Rogića Nehajeva koji potpisuje opsežan i britko analitičan pogovor knjizi. Kao semantičku dominantu zbirke ističe opreku između života prije i života poslije, što je jako važno s obzirom na prethodno rečene tematizacije. U katalogizaciji stilskih postupaka govori o obnavljanju tradicije (ističe vezani stih, sonetna rješenja, formatizirane strofe, topičke atributne sintagme), ali i naglašava manirističku upotrebu tradicijskih poetskih rješenja. Drugi je postupak dokumentarnost koja se tiče pjesama s anglohrvatskim jezikom i emigrantskim slikama, treći anarhoidnost u kojoj dolazi do izražaja Tugina konkretistička svijest u pojedinim pjesmama, te svadljivost i polemičnost prema krivotvorinama i nakaradama svjetovnoga života, dok u distribuciji lirskoga subjekta (koju sjajno poetski naziva oscilogramom lirskog ja) postoji ja-baštinica, ja-emigrantski odvjetnik, ja-puntarica i ja-kroničarka ljubavi.
S obzirom na to da je ova zbirka prepuna raznorodnih poetskih, semantičkih i stilskih signala, a iznutra vrlo kohezivna i izvana vrlo koherentna, odlučio sam izdvojiti sve te nakupine pjesama i odrediti jednu reprezentativnom.
Prvi je sloj tradicionalne poetike koju je već odredio Rogić Nehajev, a koji se sloj najviše odlikuje u tradicionalnoj poetskoj sintaksi (sa skitalačkom tumaram svijetom, srebrni trag na žalu), a posvetne pjesme iz ciklusa U onoj sobi, u onom vremenu također su iznimno tradicionalne, gdje se posvetna figura apostrofira i estetski oblikuje prikladnim metaforama, a autorov ton proizlazi iz nostalgije koja daje dojam općega pjesničkog pathosa u retoričkome smislu. Od tradicionalnih pjesama izdvajam Jednoj zvijezdi, Sionska ruža i Ona kao estetski i stilski najuspješnije.
Emigrantski poetički sloj postoji u ciklusu Obrazine apokalipse. On je prvenstveno oblikovan figurom Nostalgije za Arkadijom, koja se smješta u domovinu i figure Užasa i Straha koje nastaju u sudaru s novim, prisilnim zavičajem. Tuga Tarle unosi ironiju u takovrsne pjesme i pjesma Kad sam bila iseljenica bez pedigrea predstavlja najuspješnije ostvarenje ciklusa.
U ciklusu Brazde vremena prevladavaju tužaljke u kojima se spominju motivi Vukovara i stradanja iz Domovinskoga rata, majke Srebrenice i ostali motivi specifičnog ratnoga imaginarija, no pjesma koja se ističe jest Crni nokturno, izvedena debelim nanosom ekspresionističke pjesničke tempere.
U ciklusu Astralije Australije postoji emigrantska poezija osjenčana snažnim ironijskim silnicama i oblikovana makaronikom, dok se u Misteriju vrta subjekt nostalgično prisjeća prošlosti bojeći pjesme sentimentalnim tonom i pathosom. Istaknute su pjesme, prema našemu sudu, My dream i Razoreni vrt.
Ciklus Molitve oblikovan je molitvom kao pjesmom koja sadrži središnju duhovnu figuru, mnoštvo apelativnih iskaza i koja se uvelike izgrađuje na magijskoj sintaksi i semantici te performativnim iskazima. Taj je ciklus, kao i zadnji ciklus Acroiris, slabiji dio zbirke. Molitva jest tipičan pjesnički oblik duhovne književnosti, no u ovim molitvama nedostaje snažniji jastveni glas i doživljaj duhovnoga, već mnogo toga ostaje opće mjesto molitve gotovo citatno izvedeno.
Ciklus Acroiris kao i završni Možda sam izveden je semkonkretističkom poetikom; grafostilističkom izvedbom tijela pjesma, grafostilemima, slogovnim poigravanjem i igrom riječima na prvoj, najjednostavnijoj semantičkoj razini. U Možda sam izvedena je samotematizacijska pjesnička dionica u semkonkretističkome kôdu, koja se nadovezuje na prethodno spomenuta rješenja.
Gledajući s razine cjeline, Tuga Tarle ponudila je knjigu kao veliki kovčeg u koji je pospremila uspomene, nostalgiju, sjetu, radost, ironiju, marame i staru obuću. Podastrla to pred nas kao zainteresirane čitatelje. Netko će pogledati jedan dio, netko sve, a netko razbacati stvari i načiniti nove pjesme. Sad ću naglo stišati ovo znanstveno, akademsko mi i upitati se:
„Što li sam ja to učinio ovoj knjizi?“
(Tin Lemac © IO DHK)