Franjo Nagulov: KRETATI SE, PONEŠTO VIDJETI, ZATIM NESTATI / Goran Rem

KRETATI SE, PONEŠTO VIDJETI, ZATIM NESTATI

GORAN REM: PAULINE PJESME U PROZI – JA SAM SAGA, Meandarmedia, Zagreb, 2017., 78 str.

Pred nama je, kako pogovorno ističe književna znanstvenica Sanja Jukić, deseta cjelovita zbirka poezije Gorana Rema, ovaj put posve pjesmoprozna, a koja nedvosmisleno unosi osvježenje kako u odnosu na produkciju u 2017. godini, tako i u odnosu na dosadašnji Remov opus. Doživljajno na tragu izvanredne zbirke Film iz 2005. godine, ali uz, koliko god zvučalo paradoksalno, izričajni redukcijski upgrade, zbirku valja čitati jednim od ključnih pjesničkih trenutaka u godini u kojoj je objavljena što je, s obzirom na ranija autorova literarna ostvarenja, bilo razmjerno očekivano. Cinik bi primijetio kako su potpisniku ovih redaka visoke ocjene nerijetkom recepcijskom reakcijom, no posljedicom je to, valja napomenuti, pomno odabranih te gusto čitanih naslova vrijednih daljnjega dojmovnoga dijeljenja probrane, međutim, argumentiranosti. Ključno je istaknuti upravo navedeni autorski pomak koji Jukićeva zgodno uočava: Za desetu se zbirku Gorana Rema može reći kako u strategijskom smislu nudi nešto posve novo u odnosu na ranije njegove pjesničke zbirke, što je jasno već iz naslova. Naime, naslov „Pauline pjesme u prozi – Ja sam Saga“ sučeljava dva subjekta – „Paulu“ i „Ja“. Tako se čini kako se autor dvostruko odaljava od svoga autorstva – deautorizirajući tekst svoje zbirke i prikazujući se kao tek posrednik onoga što čitamo i predajući kompetenciju nekom „Ja“ govorniku koji može biti „Paula“, ali i svaki drugi subjekt u zbirci. No unatoč spomenutom pomaku neke su od temeljnih značajka Remova stila i dalje vidljive – napose one koje se tiču inter/multimedijalnih koketiranja, kao i inter/transtekstualnih umetaka/isječaka koji, međutim, nimalo ne odmažu uspjeloj tekstualnoj protočnosti. Slijedom takvih postupaka u prvom je planu čitateljski „konzumirati“ granični književni protusvijet ležerno počinjenih prevrata na relaciji stvarnost – iracionalno, što ovdje ponuđenom literarnom pseudodokumentarizmu nudi čak notu, mada diskretno, vrlo humornoga. „Filmičnost“, pak, teksta, poznajući Remov pjesnički opus, nije nužno posebno isticati (napose u sferi koju bismo, posve ležerno, imenovali trećeočnim kadriranjem zbilje, čemu zatim slijedi lucidna montaža sna). Rukopis je podijeljen u sedam ciklusa te broji ukupno četrdeset i šest pjesmoproznih uradaka.

Saga, prvi ciklus rukopisa, čini devet tekstova, a otvoren je naslovom Petogodišnjakinja gdje je uočiti (a što ima biti dominantom na cjelorukopisnoj razini) razvidni stilski minimalizam, ovdje, naime, napose u službi dobnoga pozicioniranja lirskoga subjekta (ne samo naslovno lirski je subjekt u prvomu tekstu čitati kao dijete iz čije recepcije imamo razaznati simplificiranu sliku svijeta). Tekst je, utoliko, razmatrati i kao možebitni otisak recepcijskoga mehanizma u razvoju. Utoliko kaže: Hodam po bijeloj ogradi svojega vrtića. Bijeli me klaun pridržava i / šareno se osmjehuje u daljinu. U tekstu Jenny naznačeno je nipošto suptilno ograđivanje od svijeta, kontekstualni rez, sredstvo/postupak dijakronijski uočljiv u koncertiranju grupe Pink Floyd sedamdesetih gdje je izvedbenike, eksperimentalno-scenografskim manevriranjem, bilo ograditi od mnoštva (podizanje zida tijekom nastupa slaganjem „cigala“). Danu osjetljivost, s obzirom na autorovu snažnu zainteresiranost za multimedijalne zahvate, nije utoliko navoditi posve proizvoljno (kao ni naoko usputnu usporedbu „Jennyina starog“ s Rogerom Watersom): Pojavio se Jennyin stari. Umjesto kifli, držao je cigle. Rekoh mu da su / one teško probavljive. Kao sante leda. Ako se otope, potopit će cijeli / grad. Emocionalnije podražajnoga karaktera tekst je Moja baka u čijem je semantičkom središtu nepisana sintagma drugoga djetinjstva, točnije, smrti kao drugoga rođenja ili posljedice psihofizičkoga dosezanja drugodjetinjstva – smrt jest sup(r)ostavljena rođenju pri čemu je čitati neznatnu naznaku filozofski tretirane cikličnosti, tek izlišno paradoksalne u odnosu na prostorno-vremensku ćutilno-spoznajnu linearnost. Dani semantički razvoj ciklusa, pak, provocira distopijsku konkluziju u odnosu na rukopisni progres sam, a što je zgodno primijetiti i u tekstu Medij majki i bajke. Tekst, pak, Snijeg na ulazu u polis pojmom „snijeg“ pojačava primjetnost potrošivosti semiotičkoga materijala teksta u korist, opet tek naoko paradoksalno, raspoložive semantike. Izražena je vizualna osjetljivost, shodno navedenom, očekivana i logična: Jedni su držali mrtvu prirodu u zraku svojim posebnim vještinama, a / drugi su je crtali. Polako smo se primicali ulazu u polis kad nas je zasuo / snijeg… Pratitelji Remova podjednako književnoga i književno-znanstvenoga rada nipošto neće ostati zatečeni reminiscencijom na cvelfersku postojanost koju je čitati kao literarni nadovezak korpusno bogatim nastojanjima očuvanja cvelferskoga identiteta, kako na autorskoj tako i na uredničkoj razini, a što je čitati u tekstu Lihvarenje preko Cadburya, Cvelferija četrnaeste. Spomen grupe Hot Chocolate te napose njihove znamenite balade Emma Emily iz 1974. ipak, sukladno spomenutoj stilskoj discipliniranosti, ne rezultira možebitno očekivanim finalnim krikom Errola Browna, čak štoviše, slijedi introvertirana humoristična opaska usporedbe s toplim napitkom: Emma Emily, koja pripada njoj i njenom zelenom suburbu, nikada nije dobila povišicu s top lista 70-ih u liste 80-ih, a Hot Chocolate na sniženju je moj najdraži napitak, zrcaljen smeđom mirnom ravnicom koja postoji samo nigdje, ispod mora, u cvelferskoj vodi, u nizozemskoj Hrvatskoj. Ciklus biva zaključen tekstom Što tebe sprječava da pozdravljaš ljude oko sebe gdje je, gustim čitanjem, proniknuti intermedijalnu slutnju – između redaka smještenu korelaciju s prizorom trenutnoga gubitka kisika zbog međuplanetarnoga upijanja atmosfera iz Lars von Trierova filma „Melankolija“ snimljenoga 2011. godine: Obrati pozornost na izgled Mjeseca. // Možeš li srušiti nebesko tijelo? Ne primjećuješ da je zraka sve manje? Upitnosti ciklusnoga raspleta gotovo je šalabahterski dopisati – slučajnost ne dolazi u obzir!

Drugi ciklus pjesmoproznih tekstova, naslovljen Anđeo na Balkanu, biva otvoren istoimenom pjesmom koju je, a pri čemu je iznimnu kratkoću iste tumačiti sredstvom stilskoga pojačivanja, čitati diskretnom kritikom političke korektnosti kao oruđa, u prvom redu, politički nekorektnih. U tekstu Rita primijetiti je izravni spomen Wima Wendersa, svima znanoga kultnoga njemačkoga redatelja, kao i naslovnu parafrazu znamenitoga filma Der Himmel über Berlin iz 1987. godine, pri čemu je istaknuti navedeno ime kao jedno od provjereno nezaobilaznih metapoetičkih polja literarnoga dokumentarizma autorove jasne intermedijalne osjetljivosti. Transponiranje subjekta biva ustupljeno transponiranju, slobodno je reći, berlinskoga neba nad Osijek te tako slijedi izvrsna završnica također znakovito kratkoga teksta: Nebo nad Berlinom sporo je rastapalo / osječku noć. Tekst Putnica u Italiju otvara mogućnost razmatranja same književnosti kao pouzdane komunikacijske alternative. Primarno je, naime, pri tom govoriti o konverziji metafore, a tek sekundarno o metaforizaciji konverzije. Unutar danih okolnosti ne čudi kodna prisutnost suvremenih informacijskih tehnologija koje, kao i na ostale umjetnosti, utječu na aktualnu pjesničku proizvodnju. Navedenom dojmu, jednako uvjerljivo, oponira otuđenje: No, umjesto tišine, loš zvučnik je utješno tupo / šumio, zacijelo konvertirao otapanje nekog pogleda na svijet. S osobitom pozornošću, pak, valja čitati završni tekst ciklusa naslovljen Domoljublje. Kritika društvene zbilje u danomu je tekstu, naime, manje diskretna, a pisana je prema ironijskom ključu koji samom tekstu pridaje štih zajedljivosti kakvu je pronalaziti u novijim, primjerice, Jendričkovim radovima ili u vrsnim ostvarenjima angažiranoga Davora Ivankovca. Tako piše: Poleti, poleti, moj narode!, uzviknula sam stojeći na balkonu deseto- / ga kata zaogrnuta zastavom. Uzleti, uzleti, ljepoto domovine! Nisam / suicidalna, samo vjerujem u budućnost svoga naroda. Ipak, novinare / nitko nije mogao spriječiti da zabilježe: pokušaj samoubojstva zausta- / vila policija. Suicidalnost razmatrana kao česta neposredna reakcija na atmosferu rezignacije, beznađa i očaja, u šali je reći hororističke slavonske humoreske, ovdje je tako i (protu)etatistički razložena kao, dalo bi se zaključiti, požuda zahvaćena agresivnim virusom bijede.

Vrijeme, ljubičasti svemir naslovom je trećega ciklusa zbirke, a biva otvoren minimalističkim, gotovo prototekstualnim migom, trorečeničnom minijaturom čiji naslov uvelike determinira „boju“ rukopisa u cijelosti. Pjesmi je, naime, naziv Ljubičasta te je istu čitati kao umjereno sugestivno nastojanje oponiranja prethodno navedenoj civilizacijski regresivnoj, nihilističkoj atmosferi: Moja ljubičasta sadrži dubinu svemira. Putovanje kroz galaksije. Kraju / vremena. Ciklusno je uvertirno tako na čitateljski uvid dana konceptualno počinjena vizualizacija vječnosti/ništavila, pravocrtne psihofizičke neobnovljivosti starećega subjektnoga entiteta, a pri čemu je primjetnim snažan semantički pomak, napose u odnosu na prvi pjesmoprozni ciklus. Osobite je estetske osjetljivosti tekst Ljepota koju je, shodno ponuđenom materijalu, čitati zbrojem pojedinačnih samoća čiji su nositelji kadri audiovizualizirati lijepo te stoga i jesu sami. Primjetan metaprostorni egzistencijalni negativ, čija je nazočnost reprezentna tek zadovoljenjem recepcijski nestalne frekvencije sumnje/slutnje, natuknički je uzeti u obzir konzumirajući Astralno putovanje gdje je naročito uočljivom depatetizacija prethodno religijski opterećenoga vjerovanja, a uz lako tekstualno klizanje prema nekontroliranomu ništa: Kao i svako drugo prigradsko nemjesto[1]. Kada vam dosadi, znat ćete na / što se odnosi. Nastojat ćete zaustaviti treskanje i visoke frekve kojima / ste okruženi. Nemate sferni pogled ni kontrolu nad osjetilima. Zatim Status quo, status paradoksalno kondicionalnoga predznaka koji bi, ako ništa, zaustavio probuđeno nestajanje slavonskoga bića nedosegnute oslobođeničke post-povijesti: Nema kretanja, razmišljanja, nikakve izmjene energije. Nema sazrije- / vanja, starenja stanica, onemogućeno je propadanje. I napredovanje. / Samo živuća konzerva. U meni praznina svemira. Iz danoga je ciklusa, a zbog zanimljive grafostilističke intervencije inače svojstvenije ranoj fazi Remova pjesnikovanja, izdvojiti i tekst Kocka gdje je istu tumačiti nastojanjem akcentiranja potrebe za stalnošću traženja/kretanja čiji krajnji ishod ne mora nužno biti određen, štoviše, ne mora niti biti nužnim. Tomu je dodati i mikrostilističku redukciju u vidu izostavljanja znakova interpunkcije, a iz manje-više identičnih razloga.

Zvijezda, bašča, san, četvrta pod-cjelina rukopisa, podložna je multisemantičkim čitanjima, uključujući i ono gdje je istu razmatrati kao nostalgičarski intermezzo pred ukupnu rukopisnu kulminaciju. Cjelinu čine tri teksta naslovljena trima pojmovima koji zajedno tvore naslov ciklusa. Prvi je tekst tako čitati kao recepcijski usvojeni izvor života smješten u prošlost. Sjećanja, mada jesu crpilištima, i sama crpe. Utoliko je, shodno tekstualnoj semantici, razmatrati zatvaranje kruga dok je na pojam zvijezda gledati ontološki – na ono što i jest i nije, a što je u metaegzistenciji književnoga svijeta napodnošljivo lako mogućim. Tekstovi Bašča i San utoliko se izvrsno nadovezuju na prvi tekst, a uz prvoplansku podređenost jedinke katkad teško tumačivim zakonima Prirode/Logosa gdje je, u konačnici, san čitati ekvivalentnim smrti.

Peti ciklus, Zauvijek tvoja, Larce, otvoren je duhovitom, gotovo postegzistencijalističkom opaskom naslovljenom Marsha Mallow, personifikacijom konzumerističkoga sadržaja, ali i degradacijom individue na, takoreći, razinu jestivoga artikla. Usprkos tomu, primjetan je šarm koji tekst nudi, štoviše, kćerinska, dječja toplina koja mami na ponavljana čitanja, posebice dobro odigranim lirskim pick ´n´ rollom: Usretnit ću ti život! Ovdje, dakle, opredmećenosti proizvoda kontrapunktira objektivizacija subjektne esencije. Nepostavljeno pitanje bez odgovora, a uz intermedijalnu budnost, iznova je čitati, pak, u odličnoj minijaturi stripovski naslovljenoj Dylan Dog: Tvrde da je ubojica zamračio mjesec. Nebo je rastavljala samo njegova / sjena. Tekstovi Rundek & Morrissey te F. Kafka karakteristični su s obzirom na interlingvalno-intertekstualna nastojanja koja rezultiraju dojmom rastuće tjeskobnosti, a imajući u vidu nepotpuni dualizam iz kojega proizlazi egzistencijalna narušenost. U završnom tekstu ciklusa naslovljenom Izvješće sa školskog projekta, pak, razvidno je koketiranje s kriminalističkom podžanrovskom izričajnošću dokumentarističke protočnosti kao i, ujedno, dokumentarnoga zaokreta u prihvatljivo poantizirani humor, ovdje pretpostavljeno ljubičast, a ne crn: Budnim je okom sve pratila malena plavokosa djevojčica a, nakon pre- / zentacije, malena je misteriozno nestala, dok učenica poriče da ju je / ikada ranije vidjela. Nije jasno je li riječ o polusestri koje su se rodi- / telji davno odrekli, ili o anđelu s neba. U međuvremenu, spomenuta / je učenica postala glazbenom zvijezdom i nastupa u nekom pariškom / cirkusu, s Caveom.

Naziv je šestoga ciklusa Političke i druge pjesme o trgovačkom centru te je isti čitati najbližim punom društveno-umjetničkom angažmanu. To je lako primjetnim već u prvoj pjesmi ciklusa čiji naslov glasi ironijski-patetično Romantičarka, a gdje je sadržajno-semantičkom kulminacijskom točkom uzeti sliku rađanja antipoda Spasitelju upravo po mjeri dekadentnoga potrošačkoga društva: Moje tijelo više nije pripadalo meni, / njegovo tijelo više nije pripadalo njemu. Nakon devet mjeseci osjetila / sam snažne bolove. Nasred trgovačkog centra rođen je naš prekrasni / fluorescentni sin. Puna svedenost bivanja suvremene jedinke na marketinški promišljeni prostor trgovačkih centara promišljana je u tekstu Birokrati dok je tekst Radnica čitati kao sarkastični hommage ruiniranoj radničkoj klasi iz pozicije žene-subjekta: Radim u tvornici na pokretnoj traci. Ili traka radi na meni? Kako mi / u zadnje vrijeme prijeti otkaz, htjela sam prikratiti muke i skočila sam / u drobilicu za staro željezo. Baš kada me je trebala zgnječiti i rastaviti / na sastavne dijelove, shvatila sam da je mašina zaštekala. Takvi pehovi / uvijek zadese mene! Ali ovaj put nije bilo slučajno – neka mlada pro- / fesorica Inja D. navodno je zaustavila stroj. Za nju ne znam, ali mene / je iz pokvarene mašine izvukao onaj novi Premijer iako čak nisam ni / glasala za njega. Bitnim je, vezano uz dani ciklus, izdvojiti još dva teksta. Prvi je Brain Drain koji je, naime, čitati promišljenom kritikom sveopće neinformiranosti društva informacija koje, utoliko, nije smatrati željenim informacijskim društvom, a uz lirsko-subjektno žestoko autonihiliziranje prihvaćanjem, prije svega, osobne bezosjećajnosti kao kakve pomno građene stečevine. Dominantna masa je ona bez lica oslanja se na postmodernistički razmatranu gramatiku mnoštva, metajezičnosti konformističke šutnje kojoj se kraj nimalo ne nazire te je u tom, schopenhauerovski pesimističnom tonu, ciklus recepcijski neželjeno zaključen: Valjda će, eto utjehe, konzervativci biti zadovoljni: napokon se svi po- / našaju isto. Moramo paziti da očekivanje društva ne bi zahvatilo i nas, / reče mi Franz Kafka.

Posljednji, sedmi ciklus naslovljen je više konstatacijski negoli agresivno Nisam životinja te biva otvoren tekstom Umor priče, a gdje je primijetiti naznaku teorijsko-književnih promišljanja tragike suvremenoga teksta/jezika – isti, naime, biva u konačnici arhiviranim/umorenim, kako na autorskoj, tako i na čitateljskoj razini[2]. Punom je budnošću čitati i pjesmoproznu natuknicu Žrtva Civilizacije usmjerenu jasnomu uočavanju stalnosti hinjenoga civilizacijskoga progresa koji, posljedično, rezultira općim humanističkim rikvercom: Zbog šišaka koje su bile predugačke za njihov ukus, u cilju samoodrža- / nja, zabila sam nož ravno u srce žene zadužene za očuvanje obiteljske / tradicije. Životinja u članovima moje obitelji zavidjela je. Posljednji tekst ciklusa te rukopisa u cijelosti nazvan je Životinja, ostvarbeno-negacijski u odnosu na ciklusno-naslovnu lirsko-subjektnu tendenciju. Suprotno ustaljenim promišljanjima egzistencije, tekst nudi poimanje ravnoteže kao osnove za smrt realizirane, naime, poistovjećivanjem dvaju kretanja. Na taj način, gledano kao na uspješnu autorsku eskivažu, rukopisno znatna doživljajnost dualizma biva obustavljena posljedicom, čega jest trajni egzistencijalni negativ: Sama smrt stanice u organizmu nastupa u trenutku kada je broj čestica / s ove i one strane membrane izjednačen jer više ne postoji svrha njihova / postojanja. Cijeli je njihov smisao ravnoteža koja izmiče. Ludo.

Zaključno, pjesmoprozni rukopis Pauline pjesme u prozi – Ja sam Saga čitati je, u odnosu na autorov opus, strategijskim iskorakom, nadasve estetskom uspješnicom kakvu je pri tom detektirati jednom od čitateljskih zapažaja vrjednijih pjesničkih zbirki recentnoga stvaralaštva literarno katkad hiperproduktivne ovdašnjice. Tomu je dodati završnu opasku profesorice Jukić: Dakle, može se reći kako novi pjesnički rukopis Gorana Rema u kontekstu njegova opusa donosi bitne novosti na stilskome području, i to u oblikovanju subjekta, teme, i forme, dok je kreiranje označiteljske razine i dalje mjesto prepoznavanja removskoga jezika – uživanja u igri elastičnošću jezičnoga znaka. Posebno je pritom podvući tematski aspekt, napose momente jasne (iako tendencioznosti lišene) društvene angažiranosti teksta na kakvu, a u odnosu na ranije Removo stvaralaštvo, i nismo sasvim navikli (izuzev onoga dijela podvedivoga pod znamenitu sintagmu slavonskoga ratnoga pisma). Sekundarno bi književno-kritičarsko ili, pak, sociolingvističko promišljanje ponudilo stvarnosno kontekstualno obrazloženje danoga pomaka – ranije spomenuto atmosfersko stanje rezignacije koje autorska nastojanja danoga prostora sve češće usmjerava estetskim odgovorom na isto. Uz, nesumnjivo, između redaka lako čitljivu prozivku nositelja negacijskih vrijednosti posljedicom je čega, u konačnici, kulturološka destrukcija čiju štetu neće biti moguće sanirati. Ili je, uz navedeno, promisliti o zaključku Maje Kušenić Gjerek koja drugopogovorno piše: Možda upravo tako, usporeno no pomno otkrivajući njena šifrirana, ali uvijek bliska i u poanti deus ludensna značenja, dolazimo u prostornost u kojoj pulsira vrijeme. Kategorija koja spoznajno dohvativim sudbinama daje i uzima puls, zaigrano je naposljetku dodati.

_____

[1] Onomad je Miroslav Slavko Mađer, digresijom je natuknuti, napisao Neput koji bi, posve logično, mogao voditi do Ne-mjesta, nemjesta, NEmjesta ili neke od inih inačica prostorno-vremenske negacije subjekta samoga. Poznavajući zavičajnost poetičkoga bića Removih literarnih nastojanja, pronicljiviji će čitatelj danu asocijaciju nedvojbeno uzeti u obzir.

[2] Tu je, nesumnjivo, uočiti gotovo parodijski, ne odmak već pomak, poznatih Barthesovih polazišnih osnova odnosa autor – tekst – čitatelj.

(Franjo Nagulov ©  O DHK)