Đuro Vidmarović: KNJIGA KOJU SMO DUGO ČEKALI / Sanja Nikčević

SANJA NIKČEVIĆ: ISTINA I LAŽI O KANONU ILI KAKO SMO ZBOG SVJETONAZORA IZGUBILI PRAVO NA LIJEPO / DOBRO / SVETO U UMJETNOSTI, Citadela libri, Zagreb, 2021., 192 str.

Sanja Nikčević u ovom je trenutku najpoznatija hrvatska teatrologinja. Redovita je profesorica u miru i kazališna kritičarka. Diplomirala je francuski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirala i doktorirala s temama o američkoj drami. Aktivna je članica brojnih hrvatskih i međunarodnih udruga kritičara i teatrologa. Objavila je deset autorskih knjiga, od toga tri knjige o američkoj drami. O hrvatskoj drami objavila je pet knjiga. To su: Što je nama hrvatska drama danas? (2008.), Druga slika hrvatskog kazališta ili izvan glavne struje (2016.), Kako prikazati ljudske rane na sceni. Ratne teme u hrvatskoj, bosanskoj i angloameričkoj drami (2016.), Slika Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu – od svetišta do nametnute krivnje (2018.). Posebnu pažnju javnosti skrenula je njezina polemična knjiga Mit o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu (2016.).

Najnovija knjiga Sanje Nikčević rješava bitan problem suvremene hrvatske dramske književnosti, a to je kanon, odnosno problem literature koja je uvrštena kao službena i vrijedna te se kao takva izvodi na hrvatskim pozornicama, predaje na fakultetima i uključuje u povijesti književnosti. Ovo je velik zadatak koji si je autorica postavila i možemo ga smatrati vrlo hrabrim, jer iza kanona stoje sve vodeće književne pa i političke strukture. Na ovakav potez odlučila se tek nakon što je prihvatila umirovljenje u statusu sveučilišne profesorice, što joj je pružilo širi manevarski prostor. Uz to se odlučila na još jedan rizičan potez: osnovala je vlastitu izdavačku kuću Citadela libri i krenula u novu neizvjesnost pa i, s obzirom na prodaju knjiga u nas, pustolovinu.

Studija koju predstavljamo podijeljena je na nekoliko tematskih cjelina, odnosno na dva velika dijela.

Prije prvoga dijela autorica je uvrstila posebno poglavlje u kojemu iznosi osobna pa i intimna razmišljanja o razlozima koji su je vodili tijekom pisanja knjige. Stoga je naslov ovome tekstu Vrlo osoban uvod.

Prvi dio knjige nosi naslov Uspostava kanona. Njega je autorica podijelila na sljedeće tematske cjeline: Teorijski uvod, Neraskidiva veza umjetnosti i društva, Kršćanski svjetonazor i Sekularistički svjetonazor.

Drugi dio knjige pod naslovom Kanon danas donosi poglavlja Nametanje kanona danas u svijetu i Izbacivanje dosadašnjih kriterija.

Djelo je opremljeno brojnim prilozima, tabelama, popisom literature, popisom imena, imena djela i predstava, imena kazališta i institucija te popisom festivala i nagrada. Slijedi biografija Sanje Nikčević.

U uvodnome dijelu, za koji je rečeno da ima oblik ispovjednog testa i nosi naslov Tri pravila mog života ili osobno poslanje, sloboda i istina, autorica iznosi tri vlastita aksioma koja su je vodila u stvaranju djela: „Prvo, smatram da se čovjek mora baviti isključivo onim u što vjeruje, onim što smatra doista vrijednim i važnim, onime što voli, dakle vjerujem u osobno poslanje svake osobe. Drugo, smatram da čovjek ima pravo govoriti ono što misli, naročito ako govori iz ove prve premise, dakle vjerujem u duhovnu i intelektualnu slobodu. Treće, odrastao čovjek ne smije lagati ni u kojem slučaju (kako bi rekla moja mama!), ne samo zato što je to grijeh nego i zato što je istina neupitna vrijednost našega društva, naročito u znanosti. Svakoj znanosti, pa tako i teatrologiji“.

Sanja Nikčević navodi i svoju nakanu: „U knjizi koju sam o toj temi objavila dokazala sam kako se trend 'nove europske drame' nametnuo u cijeloj Europi, ali su me nastavila mučiti neodgovorena pitanja koja su iz tog istraživanju proizišla. Tko je taj koji odabire? Zašto moje mišljenje (ili čak mišljenje većine ljudi iz struke, a o politici da ne govorimo) da te drame nisu dobre 'ne vrijedi'? Što je s dramama koje su drugačije od trenda i odbačene kao 'nevrijedne', jesu li stvarno sve tako nevrijedne, po čemu su onda drugačije i kako dokazati da su vrijedne? I zašto uopće ljudi slijede trendove? Naime, tada sam još mislila da je problem samo u pomodarstvu i slijeđenju trendova...“ Priznajmo, Sanja Nikčević postavila je tzv. krucijalna pitanja i odgovoriti na njih bilo je vrlo teško jer je zahtijevalo dugogodišnje pa i desetljetno znanstveno i stručno istraživanja problema i fenomena. Ona je osobno mogla izbjeći sve te napore, ali i sukobe koji su je sigurno morali opteretiti nakon što je dolazila do istine. „Dramski kanon sam poznavala i mogla sam ga predavati bez velikih priprema. Međutim, kao pravi komparatistički đak morala sam ponovno ući u sve epohe. (...) Mi uglavnom ne idemo u izvore nego preuzimamo znanja koja nam drugi daju (i to u svim područjima) pa sam tako i ja učila od drugih o književnom kanonu i nisam propitivala svaku tezu koju su mi rekli. Međutim, sada kada sam ja morala nešto reći studentima nije mi bilo dovoljno prenijeti nešto što sam naučila od nekoga. Morala sam ući u epohe da sve što kažem pred studentima, sve što ih želim naučiti, mogu – obraniti. Jer ona moja tri pravila s početka teksta odnose se na sve dijelove mog života. Ne mogu zagovarati ono u što ne vjerujem, ni u tekstu koji pišem, niti u javnom govoru, a naročito ne pred studentima. Nema te plaće, nema te pozicije, nema te kazne ili prijetnje – jednostavno ne mogu“. Ovim iskrenim priznanjem autorica je, siguran sam u to, posramila mnoge svoje kolege, ali i sve nas iz književnog staleža, ili nas je bar prinudila na razmišljanje. Ona sama kao da to opravdava kada tvrdi: „Većina ljudi čita drame kroz teorijske naočale koje su dobili s kanonom. (...) Sad kada sam morala ući u cijeli kanon i obraniti ga nastao je ozbiljan problem. Brojne drame sam doživljavala drugačije nego su mi govorile teorijske naočale. Važeća interpretacija nekih kanonskih drama naočigled je u sukobu s onim što u drami piše“.

U nastavku, polazeći od osobnog iskustva, autorica produbljuje ovu misao: „Obrazovana humanistički, živjela sam u uvjerenju da je kanon ono najvrjednije što imamo, da je nastao evolucijom žanrova, da je ono posljednje najbolje“. Nakon višegodišnjeg studiranja problema, zaključuje: „Prošavši epohe i kanon shvatila sam da to nije istina, da je iz vladajućeg kanona izbačeno jako puno odličnih drama, ali i cijele epohe (srednji vijek je postao 'mračno doba', barok epoha debelih žena u slikarstvu i nerazumljive poezije, a građansko kazalište nije ni zabilježeno u periodizaciji!). Ono, pak, što je pušteno u kanon kao da je ugurano u Pepeljuginu cipelicu. Postoji zadani kalup koji se primjenjuje na svako djelo i kojemu sve pokušavamo prilagoditi. Nekad i režemo, a nekad dometnemo... bila sam u šoku!“.

Ove istinite riječi otkrivaju kako je kanon, a on je Sveto Pismo za ljude od pera, zapravo ideološka Prokrustova postelja. Ova strašna činjenica vrijedi i iza ostale književne žanrove.

U nastavku autorica objašnjava: „Što je najgore, kad sam prošla sve epohe, shvatila sam da u izbacivanju iz kanona, ili zadržavanju u kanonu, ima neke logike. Kalup je jasno definiran, ali ne imanentnim kriterijima kvalitete i izvornosti nego svjetonazorskim kriterijima. Dakle, zna se što, a zna se i otkada to vlada. Kanon je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata i pobjede sekularističkog svjetonazora u cijeloj Europi. Od tada se kao kvaliteta djela priznaje samo jedna poruka – kritika društva, ali bez ikakve transcendencije. Bez milosti se izbacilo sve što afirmira lijepo, dobro, a naročito sveto. Iako je kazališna umjetnost u dvjema najvažnijim epohama (antika i srednji vijek) proizišla iz svetog, iz suvremenog kanona izbačeno je sve što afirmira kršćansku hijerarhiju vrijednosti ili nosi kršćansku poruku. I tako do dana današnjega. U cijeloj Europi“.

Iz navedenih riječi jasno je da živimo, u ovome dijelu našega duhovnog i kulturnog života, u „Platonovoj špilji“ i sama po sebi nameće se dvojba: izaći iz nje na način Zvonka Bušića, ili se boriti za ulazak svjetla u nju, kao što to čini Sanja Nikčević? Onaj koji se odlučio na borbu suočava se, priznaje autorica, s dvama ozbiljnim problemima:

„Prvi problem je nedostatak hrabrosti, a drugi nedostatak teorijskih alata. Nedostatak hrabrosti proizlazi iz tri straha koja nas sputavaju, a duboko su psihološki.

Prvi strah je da će nas grupa odbaciti. Teško se suprotstaviti vladajućem mišljenju, jer je teško biti crna ovca...  Ne možemo živjeti sami.

Drugi je strah od kazne za suprotstavljanje grupi. Slijeđenje kanona i njegovih trendova (kako sam jasno vidjela na primjeru 'nove europske drame', a kasnije i na primjeru odnosa hrvatske kazališne glavne struje prema temi Domovinskog rata) nosi nagradu i beneficije, a suprotstavljanje vrlo konkretne posljedice i kaznu. U glavnu kazališnu struju ne ulazi se afirmirajući lijepo / dobro / sveto, nego pokazujući kako je tvoja zemlja homofobna, fašistička i rasistička“.

Pisac ovih redaka s užasom je pročitao ove istinite misli. Ono što autorica nije mogla kazati zbog digniteta znanstvenoga teksta, slobodno je književnom prikazivaču. Za ovakvo stanje kriva je politika, odnosno političko vodstvo, a to znači Parlament i Vlada Republike Hrvatske odnosno sve političke stranke i vodeće znanstvene i kulturne institucije. Država financira takvu produkciju, takve gadosti, pod nazivom „kazališno djelo“, koje Domovinski rat i vlastitu zemlju prikazuju na ovakav način. To čini novcem poreznih obveznika, a ne vlastitim sredstvima. Krivi su svi ministri kulture do danas, koji su sjedili ili sjede na mekanim foteljama koje su im omogućili dragovoljci Domovinskoga rata i Domovinski rat. Oni financiraju petokolonaše i orjunaše da pod firmom umjetnosti stvaraju protuhrvatska i veleizdajnička djela o kojima je govorila naša autorica.

„Treći strah je od gubitka smisla svijeta oko nas. To je meni bilo (i još uvijek je) najteže. Teško se suprotstaviti kanonu o kojem te cijeli život na svim razinama obrazovanja uče kao imanentnom, zadanom i vječnom, ali najteže je vidjeti da to nije tako. Kad shvatiš, šokiraš se! (...) Takvi poremećaji vrijednosne ljestvice jako utječu na čovjeka. I ljudi to izbjegavaju. To više što taj kanon vlada u cijeloj Europi. (...) Snaga kanona je silna. (...) Na nižoj razini obrazovanja kanon je, logično, najrigorozniji. (...)

Onaj tko uspije pojmiti snagu kanona i njegove lažne premise, onaj tko ima hrabrosti pobijediti ta tri straha i usuditi se ići protiv glavne struje, dolazi do drugog problema. Vrlo brzo shvati da teško može obraniti izbačeno ne samo zato jer se o kriterijima ne raspravlja nego i zato jer su iz teorije doslovno izbačeni alati koji bi pomogli u raspravi. Naime, u onom čišćenju svega što ne odgovara kanonu izbačena su ne samo dramska djela nego i teorija koja je zagovarala lijepo / dobro / sveto kao bit umjetnosti. Kad se krene u teorijsku obranu izbačenih djela, za analizu nam nedostaje teorijski okvir – poznajemo samo teoretičare koji o izbačenome govore negativno. Zbog toga se ja tako često vraćam Aristotelu i Grcima, jer zagovaraju ono što i ja smatram važnim, a jedino njih priznajemo vrijednima. U ovoj priči oko kanona otkrila sam brojne izbačene teoretičare koje doživljavam kao duhovne očeve, a bili su tako izbrisani da za njih nisam znala do 50-e godine života“.

Vrlo je dramatično autoričino suočavanje sa činjenicom nepravedno odbačenih autora jer se njihova djela nisu uklapala u liberalistički ili marksistički svjetonazor. O tome piše: „Naime, da bih obranila drame izbačene iz kanona, moram dokazati da je to izbacivanje nepravedno, posljedica svjetonazorskih, a ne umjetničkih kriterija. Tek tada se ta djela mogu objektivno analizirati i uspoređivati s onima u kanonu. Inače ću dobiti čir na želucu gledajući kako se mračne i hladne drame koje nitko ne voli proglašavaju 'vrhunskom umjetnosti', a divna djela su izbačena iz kanona kao 'nevrijedna'“.

Autorica jednim od razloga pisanja ove knjige navodi petokolonaški pristup Domovinskome ratu: „Sliku Domovinskog rata sam teško pisala jer sam bila povrijeđena nepravdom i bešćutnosti glavne kazališne struje prema Domovinskom ratu, žrtvama i braniteljima (a što sam više istraživala, to sam više otkrivala) do te mjere da sam morala najprije oprostiti da bih uopće mogla knjigu napisati“.

Sanja Nikčević ipak vjeruje u moć istine i istinito napisane riječi: „Kad mladi ljudi vide da se u struci ipak može uspjeti (i bez moćnih 'veza', bez podobnog rodoslovlja, bez ikakve političke zaštite), možda će se i oni ohrabriti da pišu i brane ono što prepoznaju kao vrijedno i dobro, ono što djeluje na njih. Možda će se tako ohrabriti slijediti pravila koja nose u svom srcu. Odnosno duši. Vjerujem da imamo pravo na umjetnost koja zagovara lijepo / dobro / sveto, koja govori o ljudskoj duši jer znam da imamo dušu i da je ona ono najvažnije što imamo. I ta mi vjera pomaže da pobijedim moje strahove. Zbog nje ne odustajem“.

Drugi dio knjige koju predstavljamo autorica je naslovila: Teorijski uvod: Svako djelo ima poruku ili kako svjetonazor određuje kanon.

Na početku ovoga dijela autorica postavlja pitanje: „Kako je moguće da se svaki pokušaj prikazivanja ljepote proglašava 'kičem', svaka dobrota licemjerjem, svaka transcendentnost laži...  Kako je moguće da se, s druge strane, predstave koje plakatno (ili dvodimenzionalno) nameću slike eksplicitnog nasilja ili 'dokaze' sveprisutnog zla ljudske naravi – veličaju kao 'vrijedne'. (...) Iako svi znamo da na svijetu ima i dobra i zla, jedino se prikaz svijeta kao mjesta 'mraka i zla' veliča kao 'istinit'. Kako je moguće da se takve predstave veličaju kao 'hrabre' jer 'razotkrivaju licemjerje društva' čime će 'promijeniti svijet na bolje', iako se nakon njih osjećamo uvrijeđenima, ranjenima ili obeshrabrenima, slabima i nemoćnima da išta promijenimo nabolje? Kako je moguće da kritičari tvrde kako je vrijedna umjetnost ono što publika ne želi gledati, a teoretičari nam to potvrđuju mudrim i sve manje razumljivim tekstovima? Kako je moguće da se to događa ne samo kod nas nego i u cijeloj Europi? Kako je moguće i otkada je tako? Je li tako bilo oduvijek ili se može odrediti vrijeme nastanka ovoga što danas vlada?“

Autorica odgovara na sva ova teška pitanja: „Da, postoji vrijeme nastanka, a postoji i razlog, jedno krivo skretanje u europskoj kulturi koje nas je dovelo u slijepu ulicu“.

Rezultat toga „skretanja“ europske kazališne umjetnosti „posljedica je pobjede sekularističkog (ateističkog) svjetonazora nakon Drugog svjetskog rata koji je u cijeloj Europi uveo novu hijerarhiju vrijednosti i proglasio kritiku društva jedinom funkcijom umjetnosti čime je redefiniran umjetnički kanon iz prošlosti. Izbačena je svaka afirmacija lijepog, dobrog, a naročito svetog“.

U nastavku Sanja Nikčević znanstveno analizira što je to kanon i njegovu povijest. Radi mnogih kojima je to nepoznato navodi: „Osnovno značenje riječi kanon jest norma. Književni kanon je popis vrijednih djela koja smatramo normom dobrog pisanja, popis onoga najvrjednijeg u umjetnosti i zajednički je cijeloj Europi bez obzira na političke ili zemljopisne razlike našega kontinenta. Upravo kanon prenosi ono spomenuto znanje, velike ideje, istinu i svjetonazor i tako nam definira prošlost. Kanon iz prošlosti uzima određena djela koja smatramo klasicima, ali određuje i ono što je od suvremenog stvaralaštva vrijedno ulaska u kanon, dakle, što je vrijedno očuvati za budućnost pa tako kanon definira sadašnjost i usmjerava budućnost. Unutar pojedine zemlje kanon se razlikuje u najviše 10-15 posto imena, što je prostor za najvažnija djela nacionalne umjetnosti. Ona se također biraju u odnosu na uspostavljeni opći europski kanon jer je on uzor svugdje pa tako i u Hrvatskoj“.

Za razumijevanje cijele problematike važno je znati kako „vladajući kanon nije oduvijek jer točno znamo kada je (nakon II. svjetskog rata) i zašto (zbog pobjede novog sekularističkog svjetonazora) uspostavljen“. Potrebno je također znati da kanon, iako bi to trebao biti, nije vođen umjetničkim kriterijima već i ideološkim, što mu daje virtualan odnosno lažan karakter. Autorica piše: „Kriteriji ulaska u kanon nisu imanentni nego su direktna posljedica slijeđenja vladajućeg svjetonazora i njegove hijerarhije vrijednosti koja određuje i svrhu i funkciju umjetnosti“. Dakle, novi kanon izvršio je nasilje nad estetikom, ali i istinom te naša autorica pritom rabi pojam „čistka“. „Budući da čistka nije provedena zbog kvalitete nego u svrhu izbacivanja drugačijih poruka i drugačijih svjetonazorskih vrijednosti, nema evolucije žanrova. Najnoviji nisu najbolji nego podobni. Stari nisu nekvalitetni nego nepodobni, ali su zbog svoje kvalitete i naše potrebe za njima opstali na rubovima unatoč izbacivanja iz kanona (npr. prikazanja)“.

Sanja Nikčević osvrće se na cijeli europski književni kanon, a ne samo na hrvatski, i to je potrebno prihvatiti. Pisac ovih redaka misli da je situacija slična i u izvaneuropskim zemljama, poglavito u onima gdje je ideologija na prvome mjestu. Siguran sam da je tako u muslimanskim državama, ali i u Kini.

Nažalost, što se tiče naše zemlje i naše situacije, književni kanon nije pratio demokratske promjene. Bog je i dalje protjeran iz dramske književnosti (kanonske), i dalje se nameće crna slika svijeta s „usvojenim poetikama (ekspresionizam, realizam, modernizam, a kasnije postmodernizam) i protjerivanje svake moguće pobune“.

Nažalost, s obzirom na naš demokratski ustroj ova je situacija paradoksalna jer, kako tvrdi autorica, „glavna struja kazališta uvijek aktivno sudjeluje u društvenim događanjima, odražava vladajući svjetonazor i slijedi njegovu hijerarhiju vrijednosti pri čemu određuje koja je poruka djela legitimna za to vrijeme“.

U skladu s ovom činjenicom autorica je posebno poglavlje knjige naslovila Neraskidiva veza umjetnosti i društva, davši mu podnaslov Sveti korijeni kazališta ili zašto nam je kazalište toliko važno. Riječ je o stručnom i povijesnom pregledu uloge kazališta tijekom povijesti. Autorica, dakako, polazi od antike i kaže: „Dakle, kazalište je u antici bilo ritualno (odnosno sveto) i smatralo se važnim činom za dobrobit cijele zajednice. Služilo je osnaživanju svakog pojedinca u publici i cijele zajednice i potvrđivalo hijerarhiju vrijednosti njihova svijeta, a bilo je i didaktično jer je prenosilo najvažnije istine i podučavalo vjeri i načinu života u skladu s njom“. Glede srednjega vijeka, za koji mnogi kažu kako je „mračan“, autorica piše: „Ritualna funkcija kazališta ostala je identična i u drugoj temeljnoj epohi naše civilizacije – srednjem vijeku. Često se govori o 'neprijateljstvu' crkve prema kazalištu u srednjem vijeku. Doista je između doba antike i srednjeg vijeka postojao prekid kazališta kao visoke, odnosno državne umjetnosti (iako pučka razina kazališta, ona linija glumaca i zabavljača po trgovima i dvorovima, nije nikada prekinuta). Do toga je došlo ne zbog 'ograničenosti' ili 'zadrtosti' crkvenih otaca nego zato što su kršćani kazalište vezivali uz Rim kao posljednju epohu antike. (...) Nije čudo što je trebalo proći neko vrijeme da se zaborave traume rimskog kazališta, pa se onda kazalište rodilo iznova po drugi put iz onog najsvetijeg u europskom društvu, kršćanskog obreda liturgije / mise / kao spomena Kristove žrtve i svetog teksta Biblije. Iz dramskih tropa (kratkih dijaloga koji su se prigodnom blagdana izvodili unutar mise) nastale su kratke drame na latinskom (dramatizacija svetih priča), a iz njih se razvila nova autohtona (samonikla) dramska vrsta: prikazanja (sveta prikazanja ili skazanja)“.

U trećemu dijelu knjige autorica piše o kršćanskome svjetonazoru ili o slici svijeta s Bogom ili o umjetnosti za ljudsku dušu.

Ovo je vrlo važno poglavlje zbog toga što je naš službeni kanon još uvijek ateistički i iz njega je izbačen Bog. Sanja Nikčević navodi četiri elementa kršćanske poruke u dramskoj književnosti:

1. „Drama prikazuje svijet kao Božji naum, dakle smisleno mjesto pod budnim okom dobrog i milosrdnog Svevišnjega Boga i s čovjekom kao važnim dijelom tog sustava.
2. U tom svijetu postoji svim likovima jasna razlika između dobra i zla. Zlo je pri tome grijeh i toga je svjestan ne samo onaj koji zlo trpi nego i onaj koji ga čini pa se zato opravdava, ispričava ili ga se odriče.
3. Junak ima pravo izabrati između dobra i zla jer postoji slobodna volja. Čak i kad je junak nevina žrtva koja ne može izbjeći zlo, može odabrati kako se s tim nositi (hoće li mrziti ili osvećivati se, oprostiti, preboljeti itd. ...).
4. Izabere li zlo, junak ima mogućnost izlaza, jer ovim svijetom vlada dobri i milostivi Bog. No, izlaz zahtijeva priznanje i pokajanje, a nekad i kaznu (pokoru)“.

Četvrti dio studije pod naslovom Sekularistički svjetonazor piše o „slici svijeta bez Boga ili umjetnost bez duše“. Time bitno određuje karakteristiku suvremene dramske književnosti.

Povijesno gledano sekularističke svjetonazor javio se krajem 18. stoljeća, a onda u 19. stoljeću s prosvjetiteljstvom i sličnim pokretima započeo drugi veliki lom u cijeloj Europi: promjenu svjetonazora. „Kršćanskom svjetonazoru suprotstavljao se novi, ateistički, koji najčešće zovemo sekularističkim“. Temeljna vrijednost ovoga svjetonazora jesu kritika i pobuna. Uz to bezgranična vjera u znanost koja negira božansku nazočnost. „Znanstvenik je postao glavni predstavnik Istine, odnosno spoznaje o svijetu“. Sekularizam je doveo do neovisnosti državne vlasti od Crkve i upravo iz tog odvajanja nastao je glagol sekularizirati, ali pojam sekularistički znači ateistički pa su to zapravo dva različita pojma.

Novi svjetonazor je, osim ideje postojanja dobroga Boga, protjerao i kršćanski pogled na svako odricanje ili plemenitu žrtvu. Prema tome kazališno djelo više ne smije sadržavati ideju odricanja i plemenitoga žrtvovanja, a Boga nema. Istina se spoznaje isključivo razumom, a zemaljski napredak pojedinca odvaja se od Boga. Autorica ispravno zaključuje: „Tako smo se iz duhovne dimenzije svijeta čovjeka preselili, bolje rečeno zarobili, u materijalnu dimenziju“. Autorica ispravno upozorava na to kako ovaj novi svjetonazor, misleći na zapadnu judeokršćansku civilizaciju, nije zavladao odjednom. „Bio je to gotovo dva stoljeća dug proces sekularizacije društva, a započeo je u 18. stoljeću s prosvjetiteljstvom i enciklopedistima“.

Nova, radikalno drukčija situacija nastaje nakon Drugoga svjetskog rata. U cijeloj Europi pobijedio je ateistički svjetonazor (sekularistički) i dogodio se svjetonazorski rez. Autorica zaključuje: „Odjednom je zavladala sekularistička hijerarhija vrijednosti (istina / kritika / pobuna) kojom tumačimo svijet. Što je najgore, to nije posljedica vladavine komunističkog (dakle otvoreno ateističkog) režima pod kojim smo živjeli u Hrvatskoj ili Istočnoj Europi, nego se prevlast novoga svjetonazora i njegove hijerarhije vrijednosti dogodila u cijeloj Europi, pa čak i u kapitalističkim zemljama u kojima je nakon Drugog svjetskog rata na vlasti bila demokršćanska stranka i koje su načelno priznavale postojanje Boga“.

Nastala je paradoksalna situacija. Pobjeda demokratskih snaga nije donijela demokraciju u kazališnu umjetnost. Autorica je i sama suočena s ovom pojavom kao svojevrsnim povijesnim misterijem: „Nemam odgovor zašto se to dogodilo u cijeloj Europi, ali mogu dokazati koje su se ozbiljne promjene dogodile u europskom društvu i njegovoj umjetnosti nakon što je zavladao novi svjetonazor“. U podrubniku ona pomalo u čudu piše: „Sve današnje bitke u europskom društvu vode se za slobodu pojedinca pozivajući se upravo na sekularističku hijerarhiju vrijednosti (istina, kritika, pobuna), a poništavajući onu kršćansku (ljubav, služenje, poslušnost)“. U skladu s ovim kanonom određen je, bolje rečeno nametnut, vrh kanona, a kod nas je to Miroslav Krleža, „koji se uči u svim obrazovnim razinama“. Kanon se dalje nameće kroz uvjete natječaja, teme festivala, pohvale medija, repertoare kazališta, lektiru...“ A što je s umjetnicima? „Umjetnici koji se kunu u slobodu vrlo točno slijede određene teme o kojima se govori i pišući o zadanim temama postaju 'hrabri kritičari društva'. Za to su obilato nagrađeni: pozicijom u glavnoj struji, nagradama, gostovanjima, visokim honorarima...“ Iz navedenog je vidljivo to kako je nastalo stanje licemjerja, a pobijedila je, kako bi rekao Krleža, „velika književna laž“, i ta laž još vlada. Autorica je toga svjesna, a još svjesnija toga kako laž utječe na društvenu svijest: „Vladavina novog svjetonazora odredila je naše tumačenje prošlosti pa se kao kanonska djela biraju isključivo ona s 'pobunom protiv autoriteta' i 'oštrom kritikom društva'. Obrazovnim sustavom u cijeloj Europi to se prenosi kao 'objektivna istina' i 'znanstveno potvrđena kvaliteta djela' jer su 'tako rekli stručnjaci za književnost'.

Kritika društva nije nešto što su izmislili ateisti, jer je ona oduvijek postojala u umjetnosti, ali sekularistički svjetonazor je učinio veliki korak nazad u smislu ataka na zdrav razum: on sada priznaje samo određenu vrstu kritike: onu koja nudi ateističku sliku svijeta, a istovremeno ruši kršćansku sliku svijeta“. I sve to veže se uz politiku, tako da umjetnici koji se ovoga ne pridržavaju bivaju na razne načine kažnjavani, a u zemljama komunističkoga totalitarizma gubili su i glave. Sadašnji odnosno sekularistički svjetonazor je, kako piše Sanja Nikčević: „Sve što je vezano uz kršćanstvo, njegovu sliku svijeta, njegovu hijerarhiju vrijednosti ili poruku, sve što se nije uklapalo u novo: doslovno (je) izbacio ili reinterpretirao“.

Dakle, umjesto književne slobode uspostavljen je svjetonazorski teror nad neistomišljenicima. Npr. sve epohe koje su izrazito afirmativne prema kršćanskom svjetonazoru (srednji vijek, barok, građansko kazalište) otvoreno se preziru do te mjere da ih se najčešće prešućuje, ne samo njih same već i njihove dominantne žanrove. To je stvarnost Platonove špilje.

Sanja Nikčević hrabro se suprotstavlja ovomu ideološkom jednoumlju i argumentira, obara osnovne postulate sekularističkoga svjetonazora u dramskoj književnosti.

„Prva lažna teza je tvrdnja da prikazanja nisu uopće prava dramska djela nego crkvena / vjerska propaganda jer nemaju nikakvu dramsku vrijednost unatoč silnoj popularnosti među najrazličitijom publikom u srednjem vijeku“. Braneći ovu misao, autorica piše: „Tu tvrdnju može pobiti najobičnije čitanje Svatkovića iz srednjeg vijeka, čitanje triju prikazanja (misterija) o životu Isusa Krista Rajmunda Kuparea ili kajkavskih mirakula Denisa Peričića napisanih u 20. stoljeću. Sve te drame i danas ne samo da razumijemo nego intenzivno proživljavamo radnju i suosjećamo s likovima te na kraju doživljavamo katarzu. Predstave postavljene prema tim tekstovima su kazališno žive!“

„Druga je lažna teza da su od 16. stoljeća počeli crkveni prosvjedi zbog suviše svjetovnih elemenata u prikazanjima pa ih je Crkva 'zabranila' i zato su nestala iz kazališta te ostala živjeti isključivo u 'rezervatima' poput bavarskoga sela Oberammergaua, kao jedinstvene crkveno-turističke atrakcije. Međutim, Crkva nikada nije zabranila prikazanja kao žanr niti kazalište kao umjetnost. Predstave su se postavljale kao gradske svečanosti u suradnji sa crkvom ili u župama pod vodstvom svećenika cijelo vrijeme vladavine kršćanskog svjetonazora u Europi, sve do dana današnjeg!“

„Treća netočna teza u povijestima kazališta govori da bi i bez te zabrane prikazanja 'nestala' s europskih scena jer je renesansa evolucijski napredak u odnosnu na srednji vijek pa su svjetovni kazališni oblici u renesansi 'prirodno' zamijenili ili izgurali crkvena prikazanja“.

Ove tri netočne teze mogu se pročitati u većini povijesti kazališta koje istovremeno kao vrhunac prikazanja u cijeloj Europi navode 14. i 15. stoljeće.

Posebno je značajno, ali i zanimljivo poglavlje u ovome dijelu knjige Čistka u građanskom kazalištu ili zanijekani afirmativni žanrovi. Autorica o tome piše: „U vrijeme građanskog kazališta vladao je kršćanski svjetonazor, a u umjetnosti su postojala dva različita odnosa prema tom svjetonazoru koje sam definirala kao afirmativni i subverzivni odnos. (...) Djela sa subverzivnim odnosom pisana su namjerno i svjesno iz novog svjetonazora, sekularističkog, koji je, također svjesno i namjerno, rušio vladajući kršćanski svjetonazor. To se najbolje vidi u obradi tih tema. U hrvatskoj pučkoj drami to je prikaz puka u Graničarima Josipa Freudenreicha u usporedbi sa Srđanom Tucićem i Krležinim Kraljevom, a u građanskoj drami prikaz dubrovačke vlastele u Ernesta Katića u usporedbi s Ivom Vojnovićem ili prikaz zagrebačke građanske sredine u Josipa Eugena Tomića i Josipa Kulundžića te Julija Rorauera i Miroslava Krleže“.

Autorica navodi točan popis pisaca koji su bili izvođeni u 19. stoljeću prije Krleže i početkom 20. stoljeća za vrijeme ranoga Krleže. To su: Dimitrije Demeter, Antun Nemčić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Matija Juraj Šporer, Mirko Bogović, Ante Starčević, Josip Freudenreich, Ilija Okrugić Srijemac, Josip Neustädter, Nikola Milan Simeonović, August Šenoa, Janko Jurković, Marijan Derenčin, Ferdo Becić, Stjepan Miletić, Julije Rorauer, Ante Tresić Pavičić, Higin Dragošić, Milan Ogrizović, Josip Eugen Tomić, Josip Kozarac, Ivo Vojnović, Marija Jurić Zagorka, Milan Begović, Srđan Tucić, Janko Polić Kamov, Josip Kosor, Kalman Mesarić, Tito Strozzi. Od početka 20. stoljeća djelovali su kao važni pisci „socijalno naturalističke drame“: Fran Hrčić, Rudolf Kolarić – Kišur, Mirko Dečak, Milan Marijanović, Vladimir Lunaček, Joza Ivakić, Kamila Lucerna, Milo Mistra, Adam Kostelić, Adela Milčinović, Andrija Milčinović, Petar Petrović Pecija, Zvonko Veljačić, Tomislav Prpić. Tu su i autori koji su pisali prikazanja: Božidar Širola, Velimir Deželić, Sida Košutić, Vojmil Rabadan...

I sada dolazimo do 1945. godine, pobjede partizana i uspostave komunističkoga svjetonazora. Kako kaže autorica, tada se dogodio doslovan rez u svim europskim nacionalnim kazalištima pa su iz toga umjetničkog bogatstva građanske epohe izbačeni svi afirmativni žanrovi i pisci, a u kanon pušteni samo subverzivni: isključivo žanrovi sekularističkog svjetonazora. U Hrvatskoj su komunisti izvršili sječu autora i radikalno sakaćenje hrvatske dramske književnosti. Od svih gore nabrojenih imena u kanon su uvrstili samo Kosora, Bogovića i Krležu kao vrh.

Sanja Nikčević za ovakav rušilački pohod s pravom upotrebljava pojam – subverzija. U našim uvjetima situaciju je predvodio Miroslav Krleža te autorica jedno poglavlje naslovljava Krležina čistka hrvatske književnosti ili sve je to nekvalitetna gamad i trulež koju treba spaliti.

Autorica na početku ističe: „Kod nas je glasnogovornik novog kanona (i izvor arsenala argumenata za rušenje staroga) postao Miroslav Krleža. U svojim pobunjeničkim tekstovima napisanima prije II. svjetskog rata Krleža je zanijekao cijelu stariju hrvatsku književnost. Oca hrvatske književnosti, Marka Marulića, estetički je obezvrijedio i ideološki ocrnio (Mirko Tomasović), kao i većinu renesansne i barokne hrvatske književnosti smatrajući je 'klerikalnom', jer joj je zamjerao nabožnu inspiraciju i afirmaciju kršćanskog svjetonazora. Krleža je iz renesanse veličao isključivo Marina Držića, kao komediografa i to kao 'kritičara mana svog društva'. Zatim je Krleža anatemizirao sve romantičarske pjesnike, a 19. stoljeće je doslovno poništio! Hrvatske povijesne tragedije Krleža je negirao zbog nacionalizma i veličanja plemstva kao dokaza legitimiteta nacije i države, građanske drame zbog dekadencije, a cijelo građansko kazalište bilo mu je patetično i nekvalitetno (osim Jovana Sterije Popovića). Zapravo im je zamjerao afirmaciju drugačijeg svjetonazora i pripadanje drugom ideološkom sustavu. Čitava je hrvatska književnost tek leševi, mumije, crvi, gamad koju je trebalo doslovno spaliti. U skladu s ideologijom u koju je vjerovao (komunizam i jugoslavenstvo) i svjetonazorom (ateizam) koji je zagovarao, smatrao je svekoliko uništenje starog kao jedini način oslobođenja pojedinca, pa je cijelu književnost s puno euforije i uvreda otpremio u ropotarnicu povijesti!“.

Krležino mišljenje iz vremena prije II. svjetskog rata nakon njega je postalo politički obvezujuće. „Njegov je stav postao književni kanon i prema tom stavu se djelovalo u hrvatskoj književnosti“.

Krležini sljedbenici koji su provodili čistku svega afirmativnog iz hrvatskoga kanona, a naročito religiozne teme i građanske drame, „koristili su Krležine teške uvrede i njegov napadački način pisanja koje su smještali u širi kontekst što su ga, kao obrazovani ljudi, vrlo dobro poznavali“. Uz to Krležu su proglasili jedinim suvremenim kritičarem. „To je Krležine stavove, ali i sve njegove uvredljive izraze pretvorilo u 'sveto pismo' novog teorijskog pristupa književnosti. U obrazovni sustav kao i u javnost pa tako i naše podsvijesti ušao je Krležin stav koji vlada do dana današnjeg. Prisutan je u medijima, utječe na repertoare profesionalnih kazališta i konstantno visi nad teoretičarima kao Damoklov mač. Pišući tekstove o hrvatskoj književnosti, teoretičari polaze od ovih Krležinih stavova koje moraju navesti i slijediti da bi bili legitimni! I tako do dana današnjega!“

Iz autoričinih riječi možemo lako iščitati i povijesnu krivnju novih demokratskih vlasti u Republici Hrvatskoj nakon proglašenja suvereniteta. Kao sudionik tih događaja slobodno mi je ustvrditi kako su predsjednik Tuđman i ministar Vlatko Pavletić, zajedno sa svima nama koji smo u to vrijeme bili saborski zastupnici ili stranački dužnosnici, pogriješili jer nisu demokratizirali književni kanon. On je ostao i dalje istovjetan onome iz vremena komunizma. Stoga i danas djeluje nazadno i štetno na književni, a time i na duhovni život hrvatske kulturne javnosti.

U drugome dijelu knjige Sanja Nikčević posebno poglavlje naslovljava Nametanje kanona danas u svijetu: uvjeti ulaska u glavnu struju ili hajdemo naći nešto ružno u vlastitome domu. Već je u naslovu sve rečeno. Sekularistički odnosno ateistički kanon i dalje guši slobodu književnoga izražavanja. To je završilo s apsurdom nad apsurdima: „U suvremenom kazalištu publika nije nikakav kriterij vrednovanja predstave, ni financijerima, a ni samom kazalištu. Ona doslovno nema pravo glasa, odnosno njezino mišljenje se ne računa ili negira, prezire, ismijava, ozbiljno omalovažava. Neprestano se poziva na njezinu nekompetenciju i zaziva potreba za obrazovanjem. (...) Tako danas kazalište u Europi teoretski može funkcionirati bez publike i to se u većini kazališta glavne struje i događa“. Autorica navodi zanimljivo objašnjenje Ivice Buljana da se svaki intelektualni napor u Hrvatskoj prezire jer je publika nazadna i buržoaska, tvrdeći da je najbolja buržoaska publika fašistička. Time izjednačava građansko i fašističko, a prema izboru uvreda očito je i čiji smjer slijedi.

U zaključnom dijelu knjige Sanja Nikčević rezimira pišući: „Nakon II. svjetskog rata u cijeloj Europi (i istočnoj i zapadnoj) pobijedio je sekularistički svjetonazor koji je prognao sve vrijednosti i poruke dotad vladajućeg kršćanskog svjetonazora. (...) Priznaje se samo oštra kritika društva, ali iz ateističke vizure svijeta“. Naravno, „kritika društva iz ateističke vizure nije vrijednost – to je poruka.“ Autorica ispravno zaključuje da „svako djelo ima svjetonazorsku poruku, ali mi smo sada ovu sekularističku proglasili vrijednošću, a sve druge izbacili iz kanona. Naročito one koje afirmiraju smisao svijeta bez obzira na probleme u njemu, ili koje govore o duhovnoj dimenziji svijeta, ljudskoj duši...  To se automatski smatra nevrijednim ('podilaženjem publici') i to je izbačeno iz kanona. Repertoari su nakon Drugoga svjetskoga rata u Europi odrezani kao nožem, kao u bunar je bačena većina žanrova, drama, pisaca, teoretičara koji su bili dominantni u društvu i umjetnosti u građanskom kazalištu. U kanonu je ostao samo ekspresionizam, realizam i modernizam koji su namjerno pisani iz sekularističkog svjetonazora, a prije rata su bili čudna manjina koju su neki zgroženo napadali, a neki prešućivali smatrajući je nevažnom“.

Vrlo brzo nakon Drugoga svjetskog rata u umjetnosti je sveto proglašeno lažnim, lijepo je protjerano kao kič, a dobro se „razotkriva“ kao licemjerje.

Na kraju, što nam je činiti sada i ovdje?

Autorica piše: „Svi su nakon 1990. u Hrvatskoj očekivali promjene u kulturi. Promijenio se politički sustav (iz komunizma smo prešli u demokraciju), na popisu stanovništva bilo je 90 posto kršćana. Promjene su se dogodile, ali vrlo ograničeno – i vremenski i prostorno“. Pod time misli na vrijeme Domovinskoga rata i umjetnost koja je nastajala upravo na najteže napadnutim i okupiranim prostorima Hrvatske.

Na samome kraju Sanja Nikčević piše u vedrijem tonu: „Druga dobra vijest je – pobuna publike. Kad smo u Hrvatskoj 20 godina nakon postizanja samostalnosti shvatili da se glavna struja neće promijeniti, pobunila se publika i počela bez državnog novca i medijske potpore pokretati manifestacije na kojima se pokazuju programi koji afirmiraju lijepo / dobro / sveto. Slična se pobuna s rubova događa i Europi“.

Knjiga Istina i laži o kanonu štivo je koje smo dugo čekali. Hoće li ostati samo mrtvo slovo na papiru ovisi o svima nama koji volimo kazališnu umjetnost. Oni „gore“ koji slijede i robuju kanonu i dalje će činiti diverziju prema umjetnosti. Rješenje je, kako autorica piše, u „pobuni s rubova“.

(Đuro Vidmarović © IO DHK)