Luka Rovčanić: KOPRCANJE NA SUHOM / Vida Sever

Koprcanje na suhom

Vida Sever novo je lice na pjesničkoj sceni. Prvom je i odmah nagrađenom zbirkom Suho mjesto („Goran“ za mlade pjesnike) pokazala iznimnu nadarenost tek začetoga idiolekta koji će se, vjerujem, s daljnjim pjesničkim radom razvijati i pokazivati još neotkrivene raskošnosti. Zbirka je satkana od pet ciklusa (Polupropusnost, Jedan vektor unatrag, Potopljeno prostorvrijeme, Povjeravanje temelja i San o pronalasku) koji na makrostrukturalnoj razini, korespondirajući sa semantikom naslovne sintagme, čine mrežu međusobno povezanih životnih fragmenata. Na paratekstualnoj razini naslov je zbirke doznačen sintagmom Suho mjesto. Međutim, već se u prvim dvama ciklusima mogu primijetiti leksemi poput vode, rijeke, mora, plutanja, umakanja i sl. Iz tog antipodnog odnosa, opreke suho-mokro, nerijetko se pridaju pozitivne konotacije suhome. Primjerice, u prvoj ćemo pjesmi, u posljednjoj strofi (koja prema paratekstualnoj poziciji funkcionira kao prolog) pronaći sintagmu u kojoj se suhoća uspoređuje s razdobljem djetinjstva: „danas / umočiti noge / i naći sličnosti / s čudovišnim / i suhim djetinjstvom / kada sam vodu mogla / ispljunuti na pločnik / i zamišljati stometarne paprati / uz rijeku sline na asfaltu“ (sve pokušavam uz rijeku). Slična se semantika istoimenoga epiteta gradi u stihovima: „gle more, / u transu staneš na stajalištu / gdje možda još postoji / suho mjesto / za protegnuti noge / zapaliti / i otpiti gutljaj“ (suho mjesto). Naslovni epitet, koji se ponavlja u posljednjoj strofi navedene pjesme, u imaginaciji lirskoga subjekta, predstavlja spasonosi locus pozicioniran u relacijskome odnosu spram tekućeg entiteta u čijoj se relaciji određuje subjektov identitet, njegova stajališta, predodžbe o zbilji i sl. S druge strane, lirski subjekt, stvarajući dezaumatizirane i začudne iskaze, razbija čitateljeva očekivanja/recepciju. U pjesmi maksimirska u vodi (II.) možemo uočiti tekući entitet (vodu) i tamo gdje je ne bismo očekivali: „prijatelji znaju gdje stanujem / i gledaju me kako skačem / s terase u vodu do vrata / vješto da ne udarim / ljeto na dnu / prijatelji znaju / da je ovo nulta godina / i ne očekuju od sebe neprestanost / i glatka lica / preživiš ako plivaš po maksimirskoj / umreš ako hodaš“. Paradoksalnim iskazima: „i gledaju me kako skačem / s terase u vodu do vrata“, „preživiš ako plivaš po maksimirskoj“, koji iznenađuju ili iznevjeravaju čitateljevu recepciju na krajnjim polovima iskaza, lirski subjekt konotira mokro/tekuće kao mjesto opasnosti kojemu se, na određeni način, moraš prilagoditi kako bi preživio. Da je riječ o utopističkome predznaku motiva suhog, svjedoče stihovi iz pjesme o disanju, koji čitatelja navode da vlastitom imaginacijom uspostavi paregmenonsku asocijativnost (utopiti/utopija/utopijsko i sl.): „voljela bih da / u mojem stanu / žive ribe / (u ormarima jastucima i kadi) / da me podsjete na bacanje otpada / odrede koordinate / buduće sreće / ili bar gdje se utopiti bez močenja / kada znam da ne znam / plivati“. Ili stihovi u istoimenoj pjesmi: „niti mogu / trpjeti suhost / kada zbunjena izranjam iz jastuka / tražeći u krevetu ormaru kadi / i popodnevnom snu / neku tekućinu / za malo razumijevanja / i najljepšu smrt“. Utopiti se na suhome mjestu nekom nepoznatom tekućinom, značilo bi emancipirati onkraj zbiljnosti u određeni tip snoviđenja. Dakle, lirski subjekt, u kontekstu navedene pjesme, iznosi stav kako je najljepša smrt u eskapizmu. Iznosim još jedan primjer eksapizma iz pjesme Sigmund Fjord (nije tipfeler u prezimenu, nego lucidna anagramska figuracija koja na podtekstualnoj razini korespondira s psihoanalitičkom teorijskom koncepcijom: „nema te britke sreće / za mene ovdje / zato me odvedi do fjordova / da ispeglam tugu u Atlantik / i proplivam.“ Međutim, lirski subjekt, katkad, pronalazi smisao u malim stvarima: „shvaćam potpunost / u pranju šalica / i bacanju razmočenih srca čaja / ujutro, nakon dugih odlaženja“ (mokre šalice u novom početku). Mnogi će, vjerujem, zamjeriti kako u spomenutome eskapizmu romantičarske provenijencije manjka političkog angažmana, međutim smatram kako je lirski subjekt itekako politički angažiran. Primjerice, u pjesmi da bar mogu dugo spavati lirski subjekt politiku čitanja i identiteta dovodi u pitanje. Navodim pjesmu u cijelosti: „cimerica odlazi / i ne zaključava me. / netko će nam nepozvan / unijeti dvorište na cipelama / ući će i / neće prepoznati / nijedan predmet u stanu/ kao da je doživio moždani / ja bih mogla biti / zasušena džezva / knjiga ispod deke / ili važan poziv / na koji se ne možeš javiti / zbog mokrih ruku / u sudoperu // netko bi me mogao / sraslu s krevetom / pogrešno imenovati, / nemam snage / za nepreciznu višeznačnost // da bar mogu dugo spavati, / propustila bih one / koji na cipelama / uvode dvorište / i promatranjem izbijaju / riječi iz ležišta“. Netko nepozvan, u kontekstu navedene pjesme, mogao bi biti čitatelj koji svojim antropomorfizmima/imenovanjima (De Man) unosi dvorište na cipelama, odnosno određena značenja pjesmi. Lirski se subjekt upravo opire tim nepreciznim višeznačnostima koja izbijaju riječi iz ležišta. Izbiti riječi iz ležišta značilo bi uzaludan pokušaj zaustavljanja jezičnoga lanca označitelja ili njegove suplementarnosti (Derrida), odnosno potencijal za proizvodnju beskonačno drugih značenja. Neprecizne višeznačnosti, kojima se protivi lirski subjekt, usudio bih se reći, jesu ona čitanja koja se usidruju u jednoznačnosti. Lirski subjekt kaže: „netko bi me mogao / sraslu s krevetom / pogrešno imenovati“. U nizu katahrezičnih iskaza kojima ogoljuje vlastiti identitet, lirski subjekt nešto nam govori i o politici identiteta, izvornosti i sl. Lirski subjekt iznosi ideju kako ne postoji idenitet kao zadana/esencijalna kategorija koja se dobiva rođenjem, nego se identitet oblikuje u odnosu spram Drugoga, oblikuje se oko manjka (Lacan) sa činjenicom da ga nikako ne možemo zaposjesti, nego ga/ih neprekidno konstruirati: „ja bih mogla biti / zasušena džezva / knjiga ipod deke / ili važan poziv“.

Mama svuda, mama oko nas

Infantilizacija (Bagić) autoričina pisma manifestira se, nerijetko, jednostavnom nadrealističkom imaginacijom: „sakrije me u staklenku s rižom / da izvuče lokve / i male ribe, mama“ (kanon), „staklenkom uloviti kriptide / koji ulaze u vodu / iz šaka / ljubičastih od alkohola i hladnoće / i bez panike / pratiti šumove biciklista/ iznad nas / koji se još nisu spojili / s rijekom u očištu“ (sve pokušavam uz rijeku), dječjom sintaktičkom strukturom koja, ulgavnom, odstupa od gramatičke norme: „a mi i oni nas već čekamo kraj auta“ (ljetni talisman). Infantilizacija sintaktičke strukture, katkada, rezultira ustaljenim elidiranjem u kojemu izostaje određeni gramatički element (primjerice, nenaglašen oblik prezenta glagola biti, sam) što stvara pauzu/prekid unutar rečenične strukture kako bi se intenzificirao dio rečenice koji slijedi nakon prekida: „a ja / nepokretnost prešana u knjigama / na plutajućoj terasi / iznad kovačke farme“ (perpetuum).

Na formalnome planu očigledna je manirizacija iskaza, koja dirigira vizualnom i ritmičko-zvukovnom sloju pjesme. Manirizacija iskaza nerijetko se očituje u osnovnim načelima (Curtius) koja uključuju uporabu hiperbatona kao stilske figure kojom se narušava poredak riječi u rečenici: „i je li ti rekao da / nije / noćas ne dolazim / naravno, smiješ spavati / u bilo kojem žutom kvadratu / u gradu“. Potom, anominacije kao stilske figure koja podrazumijeva različite gramatičke preinake određene riječi kako bi se postigla eufoničnost koja iskrsava u različitim varijacijama zvukovne podudarnosti: „mama sam mami“, „mama sam pa biram glazbu“, „mama sam i ne pitam“, „mama si tek / kad nam more izvuče“ (suho mjesto). Zatim, asindentona koji uključuje nabrajanje određenih leksema, sintagmi u istome ili opkoračenom stihu: „zatrpan govoriš o minimalizmu / svoje buduće kuće: šalica, pepeljara, / stol za perverzije / i riječi / izdahnute bez maglice“ (zadnja hvatanja), „kad zbunjena izranjam iz jastuka / tražeći u krevetu ormaru kadi / i popodnevnom snu / neku tekućinu“ (o disanju). Primjer prijedložne anafore, koja ističe leskem s kojim je u prijedložno-padežnoj konstrukciji, nalazimo u stihovima: „za sposobnost“, „za rezanje svega zelenog“, „za vjerovanje“ (pogled prema vrhu stepeništa).

Bez obzira na strofičnu odijeljenost i formu koja bi trebala eksplicitno signalizirati žanrovsku odrednicu poezije, zbirkom se očituje i narativna žanrovska priroda. Dakle, pored određnih refleksivnih momenata, infantilnih nadrealističkih pejzaža, eksplozije metaforičkih iskaza na malome diskurzivnom prostoru i pregrešti drugih figurativnih manira te, u konačnici, distorzije i fragmentacije iskaza koji rezultiraju isticanjem pojedinih dijelova, na drugome se polu mogu pronaći vrlo stabilne rečenične konstrukcije s jasnom semantizacijom (i mimetičnošću) koja nam omogućuje da pratimo razvoj (gotovo fabulativni) određene mikropriče utkane u specifičan dio zbirke. Primjerice, u ciklusu Potopljeno prostorvrijeme prisutne su tri numerirane epizode/pjesme koje su doznačene naslovnom sintagmom maksimirska u vodi (I.,II.,III.). S druge strane, na makrostrukturalnoj se razini (imamo li u vidu sve cikluse) može primijetiti fabulativni razvoj koji se odnosi na poveću životnu epizodu, određeni dio prošlosti ili djetinjstva lirskoga subjekta. Tako će lirski subjekt već u prvoj pjesmi memori u bazenu prvoga ciklusa reći: „imam pet i ne znam / za asocijacije“. Zatim će u drugome ciklusu, u pjesmi smijemo se, u pozadini more, reći: „tinejdžericu u meni / plašio je nedostatak kontitenta“. Dakle, možemo pratiti postupni razvoj lirskoga subjekta od ranije dječje dobi do samostalne osobe: „stanodavac će me izbaciti / iz stana“ (asocijacije u magli).

Uporišni leksem mama u zbirci funkcionira istovremeno, s jedne strane, kao mitologem (koji uključuje prapočetne ili predegzistencijalne vremensko-prostorne koordinate) i, s druge,  kao konkretno verificiran entitet u zbilji. Dakle, lirski subjekt vješto balansira obje semantičke naravi navedenoga leksema, dajući mu mitološko-arhetipski predznak i afirmaciju unutar vlastita životnog memoara. Navodim primjer prvoga slučaja: „tvoj se stan prelijeva / preko rubova potkrovlja / ne možeš zamisliti / koliko nas je / mogu, točno onoliko / koliko mama gubi samu sebe / po tjednu“ (žuti kvadrati). Negdje je mama dio intimističke, obiteljske priče lirskoga subjekta: „mama sam mami / kažem / prestroji se / kažem / upravo ulazimo u oblake / veš nam se sigurno tali / s balkona / par stotina vožnji od nas / ali bar ništa ne gori / ako si iz ljubavi uključila štednjak / i otišla / s morem već oko gležnjeva“ (suho mjesto). Zanimljivo je kako u potonjim stihovima (i pjesmi u cijelosti) lirski subjekt preuzima ulogu mame/majke kako bi pružio vid imitacije ili poetske varijacije njezina govora. Takva dislokacija lirskoga glasa ili kurziviranje/isticanje govora istovremeno može funkcionirati kao govor lirskoga subjekta i kao majčin govor. Glagol u prvome licu jednine prezenta kažem navodi na pomisao da je riječ o govoru lirskoga subjekta koji je označen glagolskom deiksom u prvome licu jednine, ali, s druge strane, kurziviranost navodi na pomisao kako je riječ o manipulaciji tuđega (majčina) govora u pjesmi. Stoga je navedena pjesma (suho mjesto) primjer razigrane višeglasnosti lirskoga subjekta (iako lirski subjekt u mnogim pjesmama uvlači druge govorne instance stilski obilježene kurzivom kako bi različitim perspektivama, dijaloškom inscenacijom proizveo rastakanje određene pojave ili sebe samog). Također, lirski subjekt na malome diskurzivnom prostoru, unutar jedne pjesme, može istaknuti spomenutu dvoznačnost navedenog leksema mame: „bila sam najviša žena u tramvajima / koji su sada postali vremenske kapsule / zakopane u maminom vrtu“, „nakon mamine smrti / izvukla je namještaj iz kuće“ (vlastitost). Dakle, u prvome dijelu pjesme, sintagma mamin vrt, kojom se evocira mitološki diskurs starozavjetne slike rajskoga vrta (Edena), leksem mama funkcionira kao mitologem, dok je već u drugome dijelu pjesme mama doznačena kao svako biće koje ima svoj životni vijek. Drugi uporišni motiv jest obitelj, uglavnom, pejorativno konotiran, čime lirski subjekt iznosi određen politički stav spram navedene društvene zajednice: „u izrezbareni okvir / iznad njene glave / stane cijela posvađana obitelj / svatko u jednoj škrapi / sijedi kao krš“ (vlastitost), „ali obitelj ne zna čitati / i spaja nas debelim viticama“ (transliteracija), „obiteljsku su mi drhtavicu / šutke prenijeli na koljeno“ (polupropusnost), „spavali smo u istoj sobi / bez potrebe / da se dijelimo na trećine, / a ne-obitelj me još nije pretvorila / u obiteljsku sobu“ (smijemo se, u pozadini more).

Grafostilističke vratolomije

Lirski subjekt lucidno manupulira ortografskom figurom (Bagić), smještajući specifične interpunkcijske znakove u pjesmi na uglavnom afektivno osjetljiva mjesta. Temeljni je interpunkcijski znak točka, katkada u funkciji ekspresivne sintakse/parcelacije (Marina Katnić-Bakarišić), čime se bazična rečenica rastavlja u nekoliko manjih: „tabani dotiču toplo dno / i raskvašenu karticu. / ljeto je gotovo.“ (ljetni talisman). Tu su još zarez, crtica, spojnica i zagrade kojima lirski subjekt čini grafostilističke vratolomije koje ostavljaju obrise na kompozicijsko-formalnome i zvukovno-ritmičkome planu. Primjerice, lirski subjekt pomoću zagrada evocira didaskalijsku narav iz drugoga žanrovskog miljea (drame) ili aforističnu literarnu minijaturu kako bi čitatelju podrobnije objasnio/sentencirao određeni pojam ili dio pjesme: „budimo se / cjelji za par centimetara / i utrnulih ruku / (linije života prerasle su šator / i naše privatno sunce)“, „(voda ne raste iznad brade, / pažljiva je prema obrnutim smrtima)“, „izbijaju nam bore / od nevinog dječjeg tarota / (ispod gornjeg sloja kartona prva tuga želi prodisati)“ i sl. Naravno, nije suvišno spomenuti to kako su, na grafostilističkome planu, naslovni i ostali stihovi (osim naslova ciklusa koji su napisani velikim početnim slovom i ponekih imena uključenih u pjesme: Pelješac, Morseov kod i sl.) napisani malim slovom. Neki naslovi mogu funkcionorati kao uvodni stihovi, koji s prvim stihovima pjesme čine prvu strofu (ili mogu funkcionirati kao matrični stih čitave pjesme, što pjesmi daje određenu fluidnost): „sve pokušavam uz rijeku / prije par godina / zapaliti i leći“ (sve pokušavam uz rijeku), „sunce je / treba složiti šator od marama / i ugurati se u žutu toplu smjesu“ (sunce je). Drugi tipovi naslova jesu u ulozi sažetka, odnosno sintaktički se ne vezuju uz prvi stih (ili preostale) u pjesmi.

Sve u svemu, zbirku Vide Sever treba čitati i u njezinoj se suhoći utapati beskonačnim tekućinama (čitanjima) iza kojih će uvijek ostati neka nepoznatost koja će na površinu izvlačiti neka buduća čitanja, užitke ili najljepše smrti.

(Luka Rovčanić © IO DHK)