Lada Žigo: SJAJAN ESEJ O POEZIJI KOJI JE I SAM POEZIJA / Zvonimir Balog

ZVONIMIR BALOG: PJESNICI I LUDOVI: esej o poeziji, Matica hrvatska, Zagreb, 2019., 151 str.

Zvonimir Balog, jedan od naših najplodnijih i najnagrađivanijih književnika, poslije svoje smrti ostavio je bogatu rukopisnu ostavštinu, u kojoj su se našli i lucidni eseji o poeziji. U esejima Pjesnici ludovi Balog originalno, poetski i prpošno nastoji zaći u nukleus poezije koja je za njega „božji šapat“, iracionalan poziv što ostaje u posjedu duha i opire se konačnom tumačenju. Doživljaj poezije (kao sinteze kreativnosti i intuicije) Balog strogo odvaja od kritike poezije, jer kritika po njegovu mišljenju nema primjerena jezika da objasni stvaralački poriv, kao što ni jedna teorija ne može objasniti bit duha i postojanja. Poezija je za Baloga čudesna magija duše, izazov samoga postojanja, uzvišena zagonetka „kao što je zagonetan sam život sa svim svojim pojedinostima, jer i žubor vode, kao i cvrkut ptica, tvorčev su šapat, kao što su boje njegov osmijeh, mirisi njegov dah.“

Balog, dakle, u ovim esejima piše o poeziji kao pjesnik, a ne kao analitičar (analitičarima poezije često upućuje ironiju, jer je umjetnik koji stvara uvijek „iznad“ onoga koji objašnjava). Balog, opijen umjetnošću, nastoji uzdići pjesničku duhovnu alkemiju, baš kao i Schiller koji kaže: „Treba prepustiti sve stvaralačkoj moći nadahnuća, a ne hladnom razumu i njegovim popravcima.“

Balog, dakle, u poeziju zalazi literarno, osobno, meditativno, gleda je „iznutra“, a ne „izvana“, pokušava doprijeti do duha sa svih strana, „šulja“ se kroz otajstvo poezije i daruje nas domišljatim rečenicama, nadahnjuje nas da i sami pišemo poeziju, a ne samo da je čitamo. Balogovo istraživanje poezije jest i oštroumno i tankoćutno, jer se kreće na krhkim granicama „sumanutosti“ i talenta. Riječ je o esejima u kojima je prepleteno toliko doživljaja, misli, citata, toliko tema i dilema da nalikuju na nerazmrsivo poetsko klupko. Baš je u tome njihov čar – pisani su u raskošnom nadahnuću, kao vatromet emocija i ideja i stoga su doista originalni. Ni traga teoretskoj, štreberskoj ambiciji koja bi poeziju svela na „predmet“ govora, a ne na nju samu.

Pokušavajući, prije svega, ući u esenciju poezije, u ono što objedinjuje duh, riječi i tajnu života, Balog u esejima prodire u poeziju kao slast, u poeziju kao drogu, u poeziju kao ludilo, dakle, zanimaju ga dubinska stanja pjesnika koji se vazda kreće rubovima sebe i svijeta, koji ne stvara samo riječi, nego duh riječi, njihovu plazmu, auru. Stvaranje poezije jest i misterij postojanja, pa će tako Balog reći: „Nerijetko su i pjesnikove oči draguljarnica kojom pjesnik naplaćuje radost postojanja. Pjesma je pjesnikov gromobran koji ga čuva od unutarnjih gromova.“

U eseju Poezija kao slatko ludilo pomno će analizirati rubove genijalnosti i ludila (pozivajući se na mnoga djela uvaženih psihijatara i psihologa), a i sam će zaključiti da samo na „razorenoj, izrovanoj, izdrljanoj duši rastu krupni plodovi“, odnosno, reći će: „Što je duša pritisnutija, to je poezija šira, dublja, nedohvatljivija.“ Često se poziva na misao što ju je formulirao Andrei Voznesensky: „Što je pjesniku gore, to je pjesmi bolje.“

Balog analizira „sumanutost i ludilo“ kao odlike pjesnika o kojima su govorili još stari Grci, pa zaključuje kako je riječ o specifičnoj pjesničkoj bolesti koju naziva „poetitis“, a koja pjesnicima „služi kao svojevrstan izvor i spremnik energije za pokretanje svih mogućih superosjetljivih senzora. Pomoću spomenute energije izvode magijski čarobni preokret, pretvarajući bolest u apsolutno i savršeno, prije svega, duhovno zdravlje. Jednako tako nastoje žalost pretvoriti u radost, prozu života u životnu poeziju, prolaznost u vječnost.“

Zaključimo: Balogovi eseji o poeziji i sami su poezija – on prodire u pjesmu baš onako kako bi je i pisao, unutarnjim okom i sluhom, a ne „vanjskim“ instrumentima (obrascima, modelima), kojima se služe kritičari i teoretičari. Matoš je rekao da je kritika „umjetnost o umjetnosti“, a baš to je odlika Balogovih eseja o poeziji – njihova lucidnost, maštovitost, duboka doživljajnost, iskrenost, ludost i mudrost čine ih iznimno umjetničkim tekstovima koji se čitaju s nadahnućem, koji, dapače, mogu probuditi, motivirati mnoge „uspavane“ talente.

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 3-4, Zagreb, 2021.)

© Lada Žigo, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK