David Cortés Cobán: LJUDSKA I PJESNIČKA DIMENZIJA TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA
DAVID CORTÉS COBÁN: LJUDSKA I PJESNIČKA DIMENZIJA TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA
Afriko, prelijepa si.
Dodirnula si mi dušu.
Zbog tebe ću umrijeti od užitka.
Gabriela Mistral
TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ (foto: Sanja Knežević)
U novome izdanju knjige Afrika[1] pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić vodi nas ljudima i zemljovidima, krajolicima koji odražavaju dojmljivu sliku afričkoga kontinenta. U knjizi nailazimo na izvornu zamisao o vremenu koju u svojoj prosudbi spominje peruansko-španjolski pjesnik Alfredo Pérez Alencart. On posebnu pozornost posvećuje perspektivi i dimenziji ovih pjesama. Također, ukazuje na činjenicu da se Bilosnićevo novo djelo bavi podrijetlom ljudskoga bića...[2]. To je, dakako, pjesnički sud o ovdje iznesenim temama. A tu je i drugi komentar koji pridonosi objašnjenju namjere ove knjige. Mislim pritom na tekst naslovljen „Upozorenje vremenu“, čiji je cilj iznijeti opću zamisao o njoj: „Afrika je samo tematsko-motivski okvir zbirke, koji se nameće kao središnja os autorove egzistencijalne i esencijalne misli. Na taj način prostor Afrike dobiva jednaku vrijednost kao i prostor pjesme, odnosno, istu vrijednost kao i prostor postojanja gdje autor istražuje i traži svoju bit od davnih vremena do današnjih dana[3]. Uistinu, tematski okvir prethodnoga ulomka nadilazi prostor s podatcima kako bi čitatelja smjestio puno dalje od granica njegova sadržaja. Jer, u konačnici, ta poezija obuhvaća stvarnost i dubinu života koju zaziva. Zbog toga možemo uočiti da se poezija i povijest stapaju u kozmo-viziji afričkoga kontinenta. Ozbiljnija namjera ove knjige utemeljena je na takvoj viziji rasa i granica čiji su temelji uklopljeni u pjesnički kontekst.
Vezano uz motive i strukturu ove knjige, autor ju je podijelio na osam dijelova. Pjesme su napisane slobodnim stihom kako bi se naglasilo bogatstvo njihovih tema i njihova osobitost. Odnosno, kako bi se, projicirajući ih kroz pjesnički diskurs, predstavili povijesni kontekst i kulturne manifestacije afričkoga kontinenta. U tom je kontekstu pjesnik Davor Šalat napisao sjajan esej koji uključuje ideološke i političke probleme. Oni se odražavaju ne samo u promjenama na kontinentu nego i u čimbenicima koji određuju promjene usredotočene na estetski i povijesni aspekt:
„U kozmološkome se pak smislu Bilosnić u zbirci Afrika ponajviše naslanja na načine doživljavanja svekolikog života u afričkim tradicionalnim religijama i kod afričkog crnoga čovjeka općenito. Upravo su mu ti načini svojevrsna spoznajna poluga koju je upotrijebio za radikalno preokretanje naših loših, čovjeka nedostojnih civilizacijskih kalupa. Sasvim drugačijim doživljavanjem života Bilosnić će doista uspjeti oljuštiti sve naslage nametnute zapadnim racionalizmom i materijalizmom i doprijeti do univerzalne čovječnosti, do 'dubokoga' univerzalnog crnca kao kondenzata ljudskosti i metafore svakog izopačenom civilizacijom ugrožena čovjeka, a to smo, zapravo, svi mi“.[4]
Ovaj nas kozmogonijski koncept uzdiže do iskonske vizije bića kako bi se njome istaknula ne boja kože već korijeni života i povijesti. U Africi Marijan Bilosnić uspijeva konkretizirati stvarnost koja naglašava običaje i kulturne manifestacije kako bi se putem njih oživio život afričkoga kontinenta tijekom povijesti. Zbog toga se, usprkos neopravdanu osjećaju i stvarnosti koja želi zamijeniti onu drugu, nameće pobjednička povijest koja se ističe upravo u tim tekstovima.
Pjesnik se oslanja na stvarne kontekste ne bi li se što bolje istaknuo sklad krajolika i faune kao snagu koju objedinjuju. Ti se konteksti pojavljuju da bi se opjevalo život. Sve se to održava u jeziku koji obuhvaća ono seizmičko i vjersko u svijetu. Duhovno će jedinstvo biti značajan element koji će pjesničku viziju stopiti s prostranim krajolikom raznolikih tonaliteta i zemljopisnih konteksta. Elementi prirode bit će uređeni prema sjaju kozmosa: Uvijek nešto novo iz Afrike / između munje i groma / crnci / Ovdje se sve brzo mijenja / kao na biljarskome stolu / ovdje su zvijezde velike / i ljudi ih mrve prstima (str. 7). Tako glase ovi stihovi. Zemljovid se neprestano izmišlja kako bi narastao u slikama koje se nameću i preslikavaju prodornu viziju života i prirode: Crnac čeka sunce u kapi rose / kap rose njegovo je srce (str. 9):
Kamen čitam kao knjigu
čitam zemlju
čitam zrak
pijesak
kaligrafiju zvijezda
gledam kako nestaju mravi
kako se prašuma
sliježe u koru
u krasopis
Kapi vode postaje kamen
riječ
sve što se protivi sili teži
misle
da je to njihov Bog
(„Kad kapi kiše postaju kamen“, str. 14.)
Ta će vizija također potaknuti na propitivanje koje nameće strašna slika tigra. Ako ga se promatra u mitskoj dimenziji, tigar predstavlja simbol nadmoćniji od života. Njegov uzvišen lik klizi poput podatka o njegovoj vlastitoj povijesti; više ga puta vidimo kako se, prozračan, pojavljuje u pjesničkoj i ljudskoj dimenziji u ovim stihovima:
Afrika je žarko zlato neba
Afrika je zlatno sunce zemlje
Afrika je žuti pijesak svile
glina
Svaki je crnac crna rijeka
crna voda
beskonačnost
Pa zašto u Africi nema tigra
Afrika je sama tigar
tigrovo carstvo od onoga svijeta
tigrova prva domovina
Tigar je povijest Namibije
tigar je Niger
tigar je poglavičina koliba
okićena lubanjama
tigar je crnac
namazan ratnim bojama
Sibirski tigar još sanja Afriku
bengalski tigar pri tom osjeća i vrućicu
tigar iz Afrike povezao je ljude
cijeloga svijeta
Upregnut u njihova kola
još ih razvozi
Tigar je mač afričkoga svjetla
Afrika je plameni Blakeov tigar
Stopala tigra još su u Africi
već milijun godina
u hrpi vulkanskog pepela
u pljusku
U omaglici pustinje
tigar traje izgubljen na obzoru
i krvari svake večeri
pred vratima sunca
Krv afričkog tigra ispunja noć
krv afričkog tigra zapljuskuje našu slobodu
krv afričkog tigra
drži ljude budne
uz logorsku vatru
Pa ima li onda u Africi tigra
dok ga u zraku vidimo posvuda
kako s anđelima
preskače Mjesec
(„Zašto u Africi nema tigra?“, str. 19-20.)
Tigrovi predstavljaju snagu i ljepotu stvaralaštva. Pjesnik ih vidi kao iznimnu veličinu Afrike. Otrgnuti iz svojega okoliša, poželjni i mrtvi jer su ih ubili oni koji žive da bi ih uništili, tigrovi su se pretvorili u dragocjen plijen. Ta činjenica, jasno naznačena u prethodnoj pjesmi, nadilazi stvarnost i vrijeme kako bi odrazila sudbinu tigrova na višemu planu. Planu usklađenom sa zlobom svijeta. Kako bi nas upozorila da će tigrovi usprkos okrutnosti protiv njihove vrste preživjeti, pjesma će zadobiti kozmičke dimenzije: Stopala tigra još su u Africi / već milijune godina... A sljedeći stihovi glase: krv afričkog tigra ispunja noć / krv afričkog tigra zapljuskuje našu slobodu / krv afričkog tigra drži ljude budne / uz logorsku vatru / Pa ima li onda u Africi tigra / dok ga u zraku vidimo posvuda / kako s anđelima / preskače mjesec? (Str. 20.)
Lik tigra donosi aluzije koje slijede jedna za drugom i na povijesnome planu bude svijest onih koji ustrajavaju da ih se lovi. Snaga i upornost njihove vrste tigrovima omogućavaju preživljavanje. S druge strane, njihove bogate književne slike možemo vidjeti u pjesnika kao što su, među ostalima, Blake, Borges ili Eduardo Lizalde. Tigrovi su se pretvorili u književne junake[5] koji postaju spoj afričke stvarnosti iz prošlosti i sadašnjosti. Sam Marijan Bilosnić ima svoga vlastitog tigra. Treba ukazati na namjeru pjesnika da nas također podsjeti kako zaštita tigrova mora biti i naša odgovornost: dok ga u zraku vidimo posvuda / kako s anđelima / preskače Mjesec...
U istome tom dijelu (mislim na onaj naslovljen „Zašto u Africi nema tigra?“[6]) ima i drugih podataka o korespondenciji i obredima afričkoga svijeta, koji istovremeno naglašavaju društvenu poruku. Nju jasnije uočavamo u pjesmama „Kralj“, „Kraljeva žena“ i „Djeca Afrike“. Ali, u nekim se tekstovima vrlo razvidno izlaže životna drama. U tom ćemo slučaju trebati studiju koja će se time više pozabaviti i ukazati na društveno-političku dimenziju knjige. Ovdje ćemo istaknuti samo čimbenike koji potvrđuju život i povijest Afrike. Pjesnička vizija, kao što je već ukazao Pérez Alencart, potječe od izvorne pjesme povijesti i krajolikâ, koja se rađa iz same slike zemlje: Glasovi obavijeni tamom / plodni glasovi puni kiše / puni neba / glasovi / kao velika crna majka / koja guta bikove / Glasovi kao vode / koje privlače zvijeri (str. 33-34). Rominjanje kiše slušamo u poruci zemlje:
Tvoja je zemlja crna
tvoja je zemlja bijela
Zemlja protiv zemlje
crvena zemlja
zelena zemlja
pustinja poslije kiše
Zemlja izvan zemljopisa
zemlja koja prži sunce
ugljen
crni otok na mrtvome moru
Tvoja je zemlja griva
slobodna
na čelu vjetra
Tvoje su oči licem u lice
sa zemljom
Zemlja za zemlju
zemlja s crnim nebom
u zemlji davni narod
lebdi
iznenadno zelen
(„Pustinja poslije kiše“, str. 34.)
Zemljani elementi snagom koja potječe od prirodnoga ozračja uzdižu bića u istodobnu i duboku sliku. Vezano uz to, naslove se može promatrati kao proširene krugove osjećaja koji iz njega izviru. Pjesme kao što su „Sunce“, „Visoka trava“ i „Noć“ bilježe ovu stvarnost i obilježje su glasova koji prodiru u svijest svijeta. Dakle, ti elementi (zemlja, sunce, kiša) tvore strukturalni temelj koji ističe zemaljsku i prostornu sliku tekstova i vjerskim osjećajem prožima životne manifestacije suprotstavljene svetome načelu zemlje. U prvome ćemo planu vidjeti čovjeka stopljenoga s prirodom, a u drugome njegovu duhovnost nasuprot svemiru: Zemlja izvan zemljopisa / Zemlja koja prži sunce / ugljen / crni otok na mrtvome moru... glase stihovi (str. 34). I dalje: Sunce je veće od nojeva jaja / sunce je kao moja crna glava (str. 35). Ili, primjerice ovi: Visoke su trave napeti / ud / Visoka trava je stare majke / kika vrača / flauta / nabrekla kao žila na sljepoočnima (str. 36). U tim pjesmama ne pronalazimo samo zemljane elemente vezane uz ljude i uza sam krajolik nego i bit stvaralaštva u svim aspektima života na kontinentu.
U poglavlju naslovljenom „Kalebas“ pjesnik će nastaviti isticati običaje i religioznost koja usklađuje različite oblike svetoga uokvirene u ono najreprezentativnije iz kulture i života. Primjerice, kalebasi, koji su zamišljeni kao kružni oblici planeta, mijenjaju doslovno značenje kako bi nadišli prirodno stanje: Trbušasta tikva vrču od pečene zemlje slična / koju nikada neće napuniti voda / u koju Mjesec nese jaja noći / u svoju maternicu (str. 47). Ta je „trbušasta tikva“ „slika svijeta od tijela“ ukorijenjenog u zemlju i pretočenog u jedinstven zemljovid svemira; u njoj pjesnik sluti „sjemenku“ kao simbol plodnosti.
Ovu višestruku i šarenu viziju života također će upotpuniti maske. Prožete svetim i stoljetnim osjećajem, preslikat će podrijetlo bića na temelju onoga na što potajice ukazuju: „maska je goli život / ona je prava žena / uvijek slobodna / duboka noć / i ništavna“ (str. 49). Zbog toga, maske nisu samo svjedočanstvo društvenoga iskustva pretočenoga preko vremenâ i stvarnosti, koji uokviruje bit ljudskoga bića unutar sveukupnoga i dubokoga osjećaja svemira: Što je to što čovjeka / pretvara u masku / u lice / koje se preobražava / koje se zaklanja / dok se lebdeći / penje / uz mjesečevo tjeme (str. 51, 52).
Pitanje iz prethodne pjesme ističe izvorne načine obreda i kulture te njihov kontinuitet: „natjecateljske maske“, „maske mudrosti“, „maske brzine“, „maske čovjeka“, „maske s krunom tišine“... Tako da će se dalje u pjesmama maske povezivati s jezikom koji se prelijeva preko stvarnosti sve dok se ne otkrije da svijet nikada nije isti te da se ljudsku povijest može promatrati iz raznih kutova. Odnosno, s obzorja različitih spoznaja i društvenih iskustava te iz dubokih estetskih i duhovnih dimenzija.
Druga karika ovoga poetskog niza jest drveće. Ono je nepromjenjiv simbol zemlje. Kao simbol snage podiže grane u nepokretnu krajoliku. Ne u onome iluzornom, nego krajoliku stvarnosti koja odražava svijest o životu i povijesti. Kako bi se odrazila u svemiru, pjesma „Stablo“ (54-59) rasprostrt će svoju sliku kroz stoljeća. Baobab će biti savršen simbol potvrđivanja materije uronjene u vrijeme i stoički simbol života: Vez od grančica / zvijezde ruke / odriješene velike krošnje / oči / most koji se povija /s oblakom / stablo / školjka nad mojom glavom/ (...) Uistinu, drvo će se pretvoriti u sliku koja će se uzdizati iz dubina najavljujući povijest svemira i postojanja:
(...)
Stablo koje je i od sebe različito
kao čovjek
čas vezan uz majku
čas uz oca
s lišćem koje vene
kao vihor
u užarenom oblaku
Stablo kao doba godine
blagoslov
ruke otvorene
čavlima
Stablo spoznaje
stablo zaštite
stablo predaje
usred raja
otkriva golotinju
sličnu kori
sličnu pticama
božanskome sjećanju
Stablo neodoljivo
trnovito
pod lišajem
po kojem se duše
spuštaju na zemlju
Veliko i moćno
s razbludnim ljiljanima
s tisuću čuvara
i čvorova
s velikim škarama noći
Gljiva sutona
koja se hrani mirisom
djevičanskim sokom
šume što dašće gušeći se
Stablo koje nikad neće biti
posječeno
za kojega nema pile
nema sjekire
koje se obnavlja uvijek
iznova
kao nježnost majčina
(Str. 54-59.)
Kao metafora zajedničkoga životnog skloništa, drvo će se sjediniti u metafizičkome impulsu „kolibe“. Koliba, građevina na površini zemlje, savršeno je jedinstvo bića i njegove povijesti, obiteljski prostor koji ističe svoje podrijetlo: koliba čuva blago svih naših dana / koliba je sve što je pradavno / nepovratno / nepokretno / kuća uspomena (...) I dalje... Koliba / u prirodi / stvari / u sjemenkama... I: Ljudsko tijelo / koliba je / izgubljena / u rogu prašume (str. 60-61). S druge strane, i „vatra“, „peć“, „štit“, „antilopa“ i „zmija“ metaforički krune vizualnu sliku povijesti: otkrivaju svjedočanstva puna obilježja koja predstavljaju afričku stvarnost. Jezik obuhvaća ljudsko iskustvo i pretvara ga u emotivne slike koje idu dalje od svojega doslovnog značenja: Čujete li vjetar u savani? / čujete li kako glazba / poput strugotina / pijeska... (str. 73). Izazov je tumačiti smisao onoga što se može razumjeti samo u središtu duhovnosti jednoga naroda ili u slici što kruži u krajoliku poput zvižduka ptice u šumi. Takav je impresionistički način svojstven jeziku Marijana Bilosnića i povijesti koja ga nadahnjuje[7].
Prema ovdje zastupljenoj viziji, dio naslovljen „U Africi smo rođeni“, utemeljen na ideološkim sučeljavanjima sa zapadnim svijetom, podsjeća nas na afrocentrističku tezu o podrijetlu života. Za pjesnika se pak sve temelji na moru munjevitoga jezika koji kristalizira viziju povijesti: granice slika otkrivaju kontinent na kojemu odjekuje riječ, a ljudsko se biće poistovjećuje s područjem svoje nastajuće stvarnosti: U Africi smo rođeni / u suncu koje pogađa vrhove planina / u zlatu punom hormona / u vremenu ispunjenim životom / od vode i čuda / usred noći... kaže se u ovim stihovima (str. 83). A u „Africi“, pjesmi po kojoj je knjiga dobila ime, ovo: Afrika je preko granice / Afrika je okružena oceanima (...). Afrika je tajanstvena Etiopija / Gvineja i Sudan / kraljevina Kongo / s vrećama zlatne prašine / što uz put stoje otvorene / na suncu / presijavajući se / kao krzno cibetke / Afrika je oganj i krv / u kojima riče Sunce / ulijevajući pomamu u žile (str. 85-86).
Kulture i mitovi afričkoga svijeta otkrivaju krajolik planova koji su dio dojmljive i raznolike stvarnosti. Uvijek će biti nečega vrijednog otkrivanja i jezik će nam uvijek omogućiti da se približimo viziji koja zahtijeva stalnu i novu odjeću; slike koje je pjesnik Marijan Bilosnić stvorio kako bi ukazao na ponekad zanemarivanu stvarnost. Zbog toga, bez straha da će sam sebi proturječiti, može reći: Tisuće godina živimo otimajući / tisuće godina žrtve otimanja / jašući na udavima / koji uskrsavaju pretke / uhvaćene u zamku zvijezda („Tisuće godina“, str. 111). A drugi put, kako bi uzvišenost koja se kožom širi poput himne, ovo: crno pokriva trbuh svijeta / crna građa / noćna koža / pijesak u pupku / jeruzalemske kćeri /plodnost / pradavne majke / potrebnija no ikad („Crno pokriva trbuh svijeta“, str. 114).
U bilo kojemu dijelu knjige pronaći ćemo pjesme žarke solidarnosti, koje nam govore o povijesti izražavanja osobitih osjećaja. Pjesme poput „Vjerovanje“, „Crnca uče saditi pamuk“, „San europskih romantičara“ i „Crna boja crnca“ otkrivaju stvarnost pretočenu u riječ. Odnosno, okomitim obzorjem vremena uzdižu se osobitosti kako bi se istaknula životna drama i, također, ironična vizija jednoga upitnog napretka. Na to ukazuju sljedeći stihovi: Život u Africi je okrutan / kroz savanu / mi se vozimo / automobilima / To je san europskih romantičara / ogrnutih / krznom / divljih životinja / s buketima / nojeva perja (str. 130).
Ali, ovo prethodno izrečeno ne zanemaruje ljepotu koju zrači žensko tijelo kao središnja tema dijela naslovljenog „Crna žena“. Ta će slika utrti put tijela i zemlje usklađujući samo jednu zamisao: (Žena iz naroda Joruba / visoko začešljane kose / u ličinke valova / raspršuje / kauri-školjke / iz uspomena (str. 140). U tom će prostoru to tijelo biti obuzeto strasti. Pjesnički će subjekt pjevati o prolaznom stanju života preslikanom u postojanje sićušnog mrava koji će se istaknuti kao neprolazni simbol prekrasnoga tkanja svemira:
Sve će nestati
tu nema druge istine
Samo ljubav prema mravu
i mrav će ostati
Sve će se zaboraviti
izvor bez obale izvana
Samo ljubav prema vodi
i voda će ostati
Svaka će svjetlost minuti
jedna za drugom
u sjenu uleći
Samo ljubav prema suncu
i sunce će ostati
Sve će nestati
i ja i ti ćemo nestati
na tragu tajne
Samo će ljubav tvoja
i moja ostati
(„Ljubav“, str. 115.)
Ova pjesma ističe igru i jednakost između onoga što će neizbježno morati nestati i biti ljubav koja traje. Ne iznenađuje činjenica da je ljubav prodorna i da osvjetljava život, stapa svoje božansko podrijetlo s iskonskom svjetlosti svemira ili se beskonačno produžuje u izražavanju onoga što samo skromno naslućujemo. Autor je to već više puta naznačio i ponovno to naglašava u emotivnoj pjesmi „Tužaljka plemena Fang“ (154): tanka traka zore / noćne more / ti znaš Bog nagrađuje / bez straha i u sljedećim stihovima:
(...)
nevidljive stvari blistaju
u usijanoj peći mjeseca
u oluji
koja oplođuje tamni prostor
u navici slaganja
smrti po sjenama
u očima iz kojih kap po kap
kapaju more
zore
koja progriza dan
(Str. 154.)
U dijelu naslovljenom „Rika jelena“ oblikuju se slike tijela u ozračju koje omogućava da se život sagleda u najdubljoj dimenziji. Ono što se ovdje događa povezuje riku jelena s tjeskobom svijeta kako bi se još jednom otkrila nepogrešiva slika ljubavi: U uštirkanu njenu haljinu / udara blues / dok ljubimo se / s gnijezdima u rukama... („S gnijezdima u rukama“, str. 157). U sljedećim će stihovima biti nastavljena ova ljubavna percepcija tijela: Tvoja tropska bedra počinju / ples polagani / dok vjeđe skrivaš / uprta u zenit („Somalijski“, str. 158) i erotizam koji otkriva život. Pjesnik ovdje uklapa iskustva koja konkretiziraju osjećaj da se nešto posjeduje i da je netko, vezano uz uvjete koje nameće život, posjedovan. Stoički se živi u sukobu sa snagama koje tlače i koje dolaze izvana poput vrtloga koji razaraju krajolik i život. Zbog toga će elementi koje pjesnik spominje i radnje koje daju smisao životu uvijek imati duboke posljedice na okoliš i veličinu kontinenta: Vrijeme raži. / Zlatni prah, suton / je mir savane. / Nudiš mi sok breskve, / nubijska robinjo (str. 162). Tako da će se vrijeme „raži“ u viziji pridodanoj plodu zemlje i tijela stopiti s tim „zlatnim prahom sutona“.
DAVID CORTÉS COBÁN
Posljednji dio knjige podsjeća nas na stoicizam naroda kojega obilježavaju legendarna blistavost i duhovnost. I mudrost jedne kulture koja je čak do prije nekoliko godina bila opsjedana ekstremističkim skupinama koje su uništile džamije i neprocjenljive dokumente. Ovdje mislim na grad Timbuktu. Zbog toga nas pjesma „Put u Timbuktu“ smješta u središte povijesti koja uskrsava iz prošlosti kako bi se ukazala u blistavoj slici svojih korijena. Promatran kroz vrijeme, sa slikama koje ga obogaćuju, grad ponovno oživljava u jeziku: Koji traže grad / traže grad povrh vode / na vodi punoj lađa / i mačeva / traže Timbuktu / grad / od nebeskog svjetla / mjesto / odakle dolazi / zlato / Niger posvećuju / još od dana Ptolomejevih... (str. 167). Uistinu, kako bi se taj grad otvorio svojoj povijesnoj prošlosti, blistavom sjaju svoje povijesti, vječnost se ovdje zaustavlja. Prošlost više nije daljina i iracionalna apstrakcija, nego himna koja likovanje pretače u ljubavni izričaj života: Timbuktu su gradili / najbolji / majstori /zlatari / zlatnim runom / oblagali / hramove pleli / kao marame / vremena / kao lanenu tkaninu / i pamučno platno (str. 168). Motivi (marame, lan, pamučna tkanina) daju tonove bojama krhkih bilježaka o toj prošlosti. Prošlosti punoj bogatstava, obilja i sjaja, koja se istodobno održava u privremenosti života. To je stvarnost suprotnosti i aluzija zamišljenih u pjesničkoj imaginaciji ove knjige: Samom puti sunca / oblagali / kraljeve pladnjeve / (...), Kristali zlata svake se zore / rasipali / po vodi / Nigeru / kao sjajna kosa / Apolonova (str. 168). Zbog toga, usprkos opsadi, pjesnik će pjevati o sjaju povijesti koja cilja prema budućnosti, budućnosti ukorijenjenoj u snagu Afrike, u blistavu povijest njene bliješteće čovječnosti. Ovdje ćemo završiti s komentarima. Pustimo Bilosnića da ukaže na put tamo gdje krajolik iznad poezije, koja osvjetljava stazu odlaska i povratka, utire obzorje:
Ne znam plovi li misao
između jave i sna
ali doista s berberskim gusarima
isplovljavam na Ocean tame
Ne znam gubim li pamćenje
usred žarom poprskana pijeska
ili doista preko marokanskog Atlasa
putujem za Casablancu
bijelom gnijezdu od suhog blata
Znam samo za more
za pustinju
u kojoj Berberi
iza svojih kapuljača
izvlače slonovaču i jantar
a Mauri pod bijelim haljinama
kriju mirise i bisere
Pred Casablancom
u predahu pijeska
u predahu vode
smrt izgleda kao san
(„Put za Casablancu“, str. 170.)
New York, proljeće 2021.
Sa španjolskog prevela: Željka Lovrenčić © IO DHK
__________
[1] África, Ediciones Trilce, Madrid, 2020. Predgovor A. P. Alencart. Prijevod s hrvatskoga Željka Lovrenčić. Treba napomenuti da je ova knjiga ranije objavljena na engleskome: Tomislav Marijan Bilosnić, Africa. Urednica Željka Lovrenčić, Zadar, 2017. S hrvatskoga preveo Roman Karlović.
[2] „Tigar se vratio korijenima: Afrika“. Uvodno slovo.
[3] Isto, str. 133.
[4] Vidjeti Crear en Salamanca (Stvarati u Salamanki). http://www.crearensalamanca.com/africa-poemas-de-tomislav-marijan-bilosnic-ensayo-de-davor-salat-y-traducciones- de-zeljka-lovrencic/. Preuzeto 31. prosinca 2020.
[5] Podsjetimo se druge knjige naslovljene Tigar. U značajnome pjesničkom opusu Tomislava Marijana Bilosnića tigar je simbol koji u svojoj ljudskoj i društvenoj dimenziji preslikava urođeno dostojanstvo.
[6] Pjesnik knjigu dijeli na osam dijelova: „Crnac plavih očiju“, „Zašto u Africi nema tigra?“, „Kalebas“, „U Africi smo rođeni“, „Crno pokriva trbuh svijeta“, „Crna žena“, „Rika jelena“ i „Put za Timbuktu“.
[7]„The unespected (image, contrast, or implication) is always a key element in the world he contracts in his – mostly sinuous – verses.“ Pogledati englesko izdanje spomenuto u prvome citatu.