Goran Rem: OGLEDI JASNE MELVINGER
JASNA MELVINGER: OGLEDI, Kulturni centar Vojvodine „Miloš Crnjanski“, Novi Sad, 2020., 151 str.
Klasikinja suvremene hrvatske književnosti – Jasna Melvinger, inače rođena Petrovaradinka, sedamdesetih – novosadska asistentica i kulturna te književna urednica, napose prva hrvatska predavačka „čomskijevska“ lingvistica odnosno osječka profesorica jezikoznanstva, pri samom prerastanju osječkih nastavničkih „viših“ studija Pedagoške akademije u visoke humanističke studije Pedagoškoga fakuleta (1976. – 1991.), autorica je dvadesetak književnih naslova u rasponu od poezije do romana i eseja, prirediteljica Djela Ilije Okrugića Srijemca te dobitnica najuglednijih hrvatskih nagrada za pjesničko kao i ukupno književno stvaralaštvo.
Neposredan učinak pisma kritike, iz potpisa Jasne Melvinger stiže uknjigovljen u svezak naslova Ogledi, a datiran je 2020. godinom. Riječ je o dvadeset i šest tekstova koji su, u prvom i najjasnijem predmetnom usmjeravanju, razdijeljeni u književne i likovne oglede.
Ta knjiga, ostanemo li uz prvi dio od 19 tekstova, uvezuje žanrovski različite kritičke tekstove: 1. kratke recenzentske preporuke za tiskanje, poput teksta o Damjanu Maleševu i njegovu rukopisu Pohvala vremenu, 2. polemičke i ludističke zapise nastale iz oštre i zaigrane intelektne jezičnosti, za što je burni primjer tekst Rani radovi Želimira Žilnika, ili još burniji tekst o Tomislavu Ketigu, 3. opsežne analitične kritike poput koncentriranog pristupa polifonom subjektu Zvonka Sarića, ili sinteznijem no opsežnom pristupu Diani Jelešković, napose esejno-kulturološki pristup esejistici i putopisima te memoaristici Helene Sablić Tomić u zrcalu aktualne hrvatske esejistike, 4. impresijske eseje poput teksta o Nazorovoj pjesmi Titov naprijed, 5. kritičko-korektivne stručne notice, poput teksta Tko je Mijat Crnko?, 6. opsežne metaprikaze pojedinačnih knjiga, poput Poezija obnavlja jezik i svet, 7. kratke kritičko-polemičke notice: Boris Vian, Pena dana...
Drugi dio ogleda, njih sedam, zaokupljeno je autorskim likovnim uvodnim riječima na pojedinim izložbama kao i u njihovim katalozima. Čitanje njenih likovnih prikaza i pristupa otkriva književno oko kojim se odčitava slike tih autora za koje nam postaje nepodnošljivo što ih zapravo ne poznajemo, ali misleni instrumenti odnosno opisi kojima autorica pristupa pojedinim izložbama ili likovnim opusima toliko su uvjerljivi i s toliko poetoloških temeljno umjetničkih oslonaca da zapravo uživamo u tome što takva likovnost postoji i stiže nekim svojim likovnim primateljima, dok mi imamo povlasticu primati finu inetelektnu stilistiku kritičkoga uma Jasne Melvinger. I još nešto, dobivamo na uvid autokritičku refleksiju, koja se uvijek nužno pojavljuje i aktivira kada o umjetniku piše i sam umjetnik u toj umjetnosti. Naime, slabije znamo – no Jasna Melvinger sofisticirana je likovnjakinja – uz čija nam se platna, sigurni smo nakon čitanja načina na koji razmišlja uz umjetnost drugih, nikada ne bi dogodilo ono nekomunikativno „nemam što reći jer te slike same govore“. Jasna je Melvinger kritička esejistica i ludistica, u finom rasponu od kratkih, jednostavnih i jasnih preporuka pa sve do analitičnih i duboko razvidnih te prejasnih širokih kretanja njena kritičkog pristupa koji, očito, „naručuje“ sam predložak, jer autorica jasno prima pamet samog predmeta kojem se približava te onda na taj način šalje kritičko pismo. Dvoglasom, komunikacijskim dvoglasom s kodnim intelektom i njegovom autokritikom.
Upravo iz toga pristupa generira se i jedna Jasnina rečenica iz unutrašnjosti knjige, rečenica o slobodi: Sloboda je ono što jest; humanistički orijentirana stvaralačka komunikacija.
(Goran Rem © IO DHK)