Mirko Ćurić: „OKUSI" KNJIŽEVNE KRITIKE: IZMEĐU PREŠUĆIVANJA, PLIJEVLJENJA I SLOBODE

UOČI 24. ĐAKOVAČKIH SUSRETA HRVATSKIH KNJIŽEVNIH KRITIČARA

Na poleđini ovitka knjiga Što čini jabuku (Fraktura, 2021.) izraelskoga književnika Amosa Oza stoji kako je to „njegova najosobnija knjiga“, jer je riječ o „šest razgovora o pisanju, ljubavi, osjećaju krivnje i ostalim užicima“, koji bi trebali dati još dublji uvid u autorovu osobnost, negoli je to ostvareno u njegovim fikcijama, po kojima je svjetski poznat. Takvo što bi sa sigurnošću mogao ustvrditi onaj koji poznaje njegov ukupan opus, ali čak i tada bi trebalo puno hrabrosti zaključiti kako je ova knjiga osobnija od Priče o ljubavi i tmini, za koju „Frakturin“ urednik na poleđini ovitka tvrdi kako je „najpotresniji  i najljepši roman Amosa Oza“.

Ne znam  što bi trebalo prevagnuti u svojevrsnu  nadmetanju superlativima, ali skromno mislim kako se „istinit“ i „potresan“ razgovor nikada ne može mjeriti sa snagom umjetničke proze ili poezije. Autor se može u razgovoru dodatno ogoliti, nešto razjasniti, otkriti nešto što smo recepcijski propustili, dati nam određene povijesne ili književno-teorijske informacije, ali u konačnici komunikacijska snaga književnoga teksta i njegovi učinci nešto su što nadilazi bilo kakva tumačenja. Knjigu Što čini jabuku, naravno, valja preporučiti za čitanje jer su autori poput Oza uvijek zanimljivi, bez obzira na to na koji se način predstavljaju javnosti, ali je u kontekstu Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara zanimljiv njegov odnos prema književnoj kritici, kojoj je posvećeno jedno poglavlje knjige. Ono korespondira s provodnim motivom ovogodišnjih susreta: Je li najsnažnija kritika – prešućivanje autora i njihovih djela?

Ovo je pitanje izvedeno iz knjige Dubravke Oraić Tolić Citatnost u kulturi i umjetnosti (Ljevak, 2019.) u kojoj se pita je li se dogodio obrat od svemoćnoga kritičara koji može prodrijeti do biti djela, prema kritici kao nezavršivu čitanju teksta? (D. Oraić Tolić, 2019.). Na temelju svoga književnog i kritičarskog iskustva, Oz se zalaže za ignoriranje knjiga koje kritiku nisu zavrijedile. Nema te sile, kaže, koja bi ga natjerala pisati o knjizi koja mu se ne sviđa. (Oz, 20021.: 109). „A kao drugo, ako čak i uložim napor da jednom napišem nešto o knjizi koja mi se ne sviđa, nikako to ne bih učinio na grub i uvredljiv način, s isukanim noževima“ (ibidem). Pored „svih zala koje ljudi čine na svijetu“, Ozu se čini neprikladnim osuđivati nekoga što je napisao lošu knjigu, a sarkazam, satiru, pa i brutalnost u tekstovima čuva za politiku jer se tamo „govori o moći, govori se o prolijevanju ljudske krvi. A ovdje, sve u svemu, čovjek je napisao lošu knjigu, pa što mu onda sjediš za vratom?“ (ibid.).

U hrvatskoj književnosti posljednjih godina, a posebice u pandemijskim godinama, interes za književnu kritiku porastao je. Česte su polemike, i to vrle oštre, oko pojedinih kritika. Čule su se inicijative za osnivanjem Društva hrvatskih književnih kritičara, a HDP je tri godine nakon DHK-a, čiji je Istarski ogranak 2018. pokrenuo uspješan portal za književnu kritiku Stav (koji do 2021. MK i medija nije sufinanciralo, op. ur.), pokrenuo i svoj kritički portal (koji je odmah po pojavi MK i medija sufinanciralo i to za trećinu većim iznosom negoli je onaj za Stav!, op. ur.). Ukratko, ako kritika možda i nije važnija negoli je bila, izaziva više emocija. Ljute se autori, nakladnici, društva, udruge i zajednice, ljute se kritičari, a posebice se o kritici počelo govoriti otkako Igor Mandić u Jutarnjem listu ima (!?) stalnu kritičarsku rubriku subotom. Za razliku od pomirljivoga Oza, koji o lošim knjigama ne bi pisao ili bi pisao obazrivo, Mandića vode suprotni porivi: „Što me potiče?! Ljutnja, srdžba! Trebalo je nekoliko hiljada godina da Sloterdijk otkrije da je prva riječ zapadnoeuropskoga kulturnoga kruga 'srdžba' – meinis, kojom u akuzativu počinje Ilijada: Srdžbu mi, boginjo, pjevaj. Srdžba je prva riječ zapadnoeuropske civilizacije, a ne 'u početku bijaše slovo'  – to dolazi kasnije. Ja sam to rado prihvatio^[1].“ Mandić je svojim kritikama i stavovima uzburkao javnost, posebice zato što neke kanonizirane ili gotovo kanonizirane pisce srednje generacije lakonski otpisuje jer „ne-va-lja-ju[2].“ Zalaže se za kontinuiranu i nepristranu kritiku, koja ne bira i ne odbacuje unaprijed, već sustavno prati i vrjednuje: „Kritika ne postoji ako nema stalno mjesto pojavljivanja. Jedinstvo mjesta i učestaloga ritma pojavljivanja je ono što od jedne kritike može napraviti putokaz, odnosno, dati njezinu autoru mogućnost da pravi taj rez u nezaoranoj livadi. Ne kažem na lijevo i desno, nego na plodno i neplodno, na vrijedno i bezvrijedno, ili samo slučajno vijugajući kroz tu ledinu da je čini malo plodnijom.“^[3]

Mandić smatra kako je podcjenjivanje kritike pogrešno jer bez nje mnogi autori ne bi postali priznatim književnicima, navodeći Matoša kao svojevrsni kritičarski uzor, što često čine i drugi kritičari srednje i starije generacije: „Matoševe metafore kako on plijevi livadu od korova, ali kolikogod radio, što god odbaci ponovo naraste. I tako u beskraj. To je možda dobro. Nemam ništa protiv toga da se mnogo piše. Ali treba netko na kraju reći vrijedi li to ili ne vrijedi. Inače književnost ne bi postojala, kad je ne bi imao tko ocjenjivati. Neki misle da je kritika parazitska djelatnost koja ovisi o onome što je pisano. Obrnuto je! Devedeset devet posto pisaca ne bi postojalo da ne dožive kritiku.“

S obzirom na to da je već nekoliko subota zaredom izostala Mandićeva kritičarska rubrika u Jutarnjem listu, postaviti je pitanje je li to možda odgovor na njegov kritičarski profil, odnosno stavove, osobito ako u istome listu od 19. lipnja 2021. čitamo razgovor s francuskim piscem Frédéricom Beigbederom[4] čiji se odgovori dotiču i stanja književne kritike u francuskoj književnosti, ali su itekako primjenjivi na našu situaciju. Govori o društvu koje više nije ujedinjeno, već  se svodi na zajednice koje razdvaja politička korektnost, što se manifestira i u kritici: „Kritičari knjige ocjenjuju po boji kože autora, po biografiji autora, po tome koliko je propatio u životu, pripada li nekoj manjini. Tako sada književni kritičari danas više govore o autoru nego o knjizi, ili je pak tema knjige važnija nego to kako je napisana. Teško je ovo vrijeme za umjetnost.“ Frédéric Beigbeder zalaže se za kritičarsku i umjetničku slobodu, za mogućnost prosudbe koja neće biti ograničena različitim zahtjevima već umjetničkim kriterijima. Beigbeder se zalaže za književnost i kritiku, ali i umjetnost uopće, koja će poštovati slobodu govora i bez straha pristupati književnu djelu i autoru. Nije ni za prešućivanje ni za plijevljenje već za – slobodu. A sloboda je tako nježna i rijetka „pojava“, ne samo u životu, već i u kritici. Sloboda da se piše, hvali, plijevi ili prešućuje.

(Mirko Ćurić © IO DHK)

_____

[1] https://mvinfo.hr/clanak/igor-mandic-nemam-vise-vremena

[2] https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/razgovor-oleg-mandic-citav-svoj-trijezni-dio-zivota-proveo-sam-polupijan/ (pogreška u poveznici; riječ je, dakako, o razgovoru s Igorom Mandićem, op. ur.).

[3] https://mvinfo.hr/clanak/igor-mandic-nemam-vise-vremena

[4] Karmela Devčić: Frédéric Beigbeder: Živimo u društvu neizdrživog terora humora, „Jutranji list“, br. 8204, od 19. 6. 2021., str. 26-27.