Franjo Nagulov: VRIJEDAN DOPRINOS REVALORIZACIJI JEDNOGA OPUSA / Tin Lemac

TIN LEMAC: CRNA KOSA TANATOSA: poetičko-stilska obzorja u pjesništvu Marije Čudine, Matica hrvatska, Ogranak Sisak, 2020., 122 str.

Teorijsko-interpretacijske studije o poetici i stilistici pjesništva Marije Čudina (Lovinac, 1937. – Beograd, 1986.) utemeljene su, kako autor uvodno kaže, na filološkim interesima za suvremeno hrvatsko pjesništvo, a zbog, dalje ističe, nedostatne poetičke usustavljenosti hrvatskoga književnog korpusa od 1945. do danas iz političkih i poetičkih razloga. Studija koju predstavljam plod je trogodišnjega sistematičnog izučavanja pjesnikinjina opusa praćena, pored polazišnoga filološkog interesa, ekstenzivnim čitanjima teologije gnoze, zatim simbologije, tanatologije, kao i zagrobnih kultova (što je, osobito posljednje, poželjno i pri potpunijim čitanjima dijela ovdašnje recentne poezije, pri čemu naglasak stavljam na pojedina imena iz reda najnovijih goranovaca).

Prva cjelina studije koncentrirana je na dosadašnja istraživanja opusa Marije Čudine te donosi kratak pregled kako za života objavljenih samostalnih zbirki poezije, tako i dosadašnjega antologijsko-panoramskoga, leksikonskoga, književnopovijesnoga te kritičkoga odnosa prema opusu, a iz čega su razvidna (najmanje) dva zaključka: nerazmjer odnosa estetske vrijednosti opusa i njegove pokrivenosti na danim razinama, kao i dominantna usuglašenost opusno dominantne potvrde Čudine kao nasljedovateljice (programatskoga) nadrealizma, počevši s premijernom zbirkom Nestvarne djevojčice (1959.), a uz odmak kategorizacije autorice u red generacijskih pjesnikinja i pjesnika (prema Pavletiću, Novaku, Smoljanu i dr.). Također, osobito je važnim istaknuto Milanjino podvlačenje prvijenca kojime je Čudinino pjesništvo pozicionirano kao premosnica krugovaškoga i razlogaškoga kruga, uz unošenje biografizma temom subjektova tijela (tu također možemo povući paralelu s trendovima recentnoga, napose mladogeneracijskoga pjesništva koje, tek zbog nepotpunih čitanja, dio aktualnoga poetsko-čitateljskoga bića promatra linearno, ne ciklički, što bi me i u ovom prikazu moglo dovesti do pomisli na novouspostavljen „zakon o očuvanju lajka“ koji masu i energiju, gdjegdje i ponekad, transponira u ulizništvo i odobravanje paraliterarnoga čemera).

Druga zbirka (Čađ i pozlata, 1963.), primijećeno je, naglašenije je razlogaške pripadnosti (naznačene su poveznice sa Zidićem, Ganzom, Mrkonjićem, Dragojevićem i dr.), kvantitativno skromnije kritičke recepcije, ali i uočenih jezično-evolucijskih procesa (prema Komneniću, Cvitanu, Sigur, Milanji i dr.). Pregled recepcijskoga refleksa treće zbirke (Pustinja, 1966.) zaključno nudi konstataciju prema kojoj ista predstavlja mijenu u autoričinu pjesničkom opusu, uz naglašenu poematičnost i nihilističko-egzistencijalistički topos (prema Bošnjaku, Milanji i dr.), dok se uvođenjem animalističkih simboličkih motiva u četvrtoj zbirci (Tigar, 1971.) usložnjava poetičko-predmetna struktura autoričine poezije, uz diskretnu naznaku kako je spomenuti naslov recepcijski pretežno usvojen kao dominantan rukopis opusa. Peta zbirka, Paralelni vulkani (1982.), uz ostalo, povlači književnokritičku konstataciju počinjenja odmaka prema gnostičkoj poeziji, čime je djelomice naznačeno neslaganje s ranijim kritičkim dopisivanjima nadrealističkoga predznaka Čudinine poezije (Kiš, Cvitan, Blažević, Paić i dr.). Poglavlje je zaključeno tvrdnjom Sanjina Sorela prema kojoj su Vrkljanova i Čudina prve moderne pjesnikinje hrvatskoga pjesništva.

U drugoj je cjelini studije prikazana kronološko-opusna progresija tanatopoetičkoga polja ilustrirana trijadom egzistencijalističke, prijelazne i zagrobne poetike, uz primijećenu (napose u prijelaznoj fazi) estetizaciju smrti na makrostrukturnoj razini, kao i simbolički te simbološki sloj tanatičke provenijencije na onoj mikrostrukturnoj, uz istaknute poveznice, napose u kontekstu posljednje zbirke, sa slikarstvom (figura ekfraze).

Treća cjelina analizira rano pjesništvo Marije Čudine, koje obuhvaća tekstove objavljene u Poletu 1955. i njima se, tvrdi autor, formira Čudinina poetska pozicija izvan strogoga krugovaškoga i razlogaškoga horizonta, čime je postavljen temelj za daljnji poetički razvoj (svakako na tragu jake autorske autentičnosti).

Četvrto je poglavlje koncentrirano na tzv. prvu stvaralačku fazu, odnosno pjesnikinjin spomenuti prvijenac ovdje izložen stilističkom razmatranju koje upućuje na semantopoetički sloj rukopisa kroz primarno prizmu hiperbole i ekspresivizacije besjedovnoga stiha, a uz značajnu, iako tek fusnotno naznačenu opasku o simbolici žute boje u Čudininu pjesništvu (kao, razumljivo, metaforičke supstitucije za melankoliju). Zasebno je, pak, razmotren patos, pri čemu je u središtu poetičke relacije smješten subjekt rascijepljen između života i smrti. U okviru cjeline, autor razmatra zbirkom naznačenu relaciju subjekt – svijet, kao i tri osnovna tipa rukopisnoga diskursa (opisni, doživljajni i refleksivni), što je potom oprimjereno preciznim analitičko-interpretativnim postupkom (uz zasebno naglašenu mogućnost subjektova sagledavanja transcendentalnoga, a uza što autor veže transgresivni personalni poetski govor naklonjen transpoziciji iz meditacije o Užasu svijeta u relaksirajuću meditaciju o smrti).

Petim je poglavljem obuhvaćena prijelazna faza u pjesništvu Marije Čudine i odnosi se, prema autoru studije, na pjesme objavljene u časopisima Mogućnosti (1960.) i Razlog (1961.), uz osnovnu opasku prema kojoj se u istoj fazi formira subjektov odnos prema smrti, a pri čemu se, dalje stoji, idejno-tematski okvir pjesama širi pod utjecajem predmetnoga sloja iz Tanatosa, uz konstataciju usložnjavanja stihovne sintakse objašnjene emfatičkom obilježenošću i ulančanim višemotivskim asocijacijama.

Šesta je cjelina fokusirana na obradu tzv. druge stvaralačke faze (spomenute za života joj objavljene samostalne knjige poezije, dakako, s iznimkom prvijenca) i ona može, u odnosu na uvodnu dionicu studije, zbog eventualno nedovoljno pažljivoga čitanja, rezultirati postčitateljskom nedoumicom (zbog kategorizacije faza poetičkoga razvoja opusa Marije Čudine) što se, međutim, pojašnjava detaljnim uvidima u navedene naslove, a uz primijećene ključne silnice istih. Redom: „Slikovnost i reflektivnost poetskoga diskurza. Simbolička analiza predmetnoga sloja“ (Čađ i pozlata), „odnos subjekta i prostora“ (Pustinja), lirska komunikacija s istodobno objektom i simbolom animalističkoga motivskog predznaka (Tigar) te evidentirani ekfrastički pasaži (Paralelni vulkan) utemeljeni na intermedijalno osjetljivoj relaciji s nadrealističkim slikarstvom pjesnikinjina supruga Leonida Šejke (1932. – 1970.; izdanka potentne i heterogene slikarsko-kiparsko-arhitektonske generacije koju reprezentiraju, uz ostale, Predrag Ristić /Peđa Isus/ te Milić od Mačve), kao i animalistički inventar koji se, ustvrđuje autor, razvija od početka višeslojne druge faze, uz također jaka obilježja gnostičke poetike, o čemu je, spomenuto, pisao Danilo Kiš.

Zaključno, uz posezanje za citatnom praksom (ovdje već mahom spomenutih primarno književnoznanstvenih imena), autor podvlači autentičnost dominantnoga dijela Čudinina opusa, uz istodobno nenaglašen, ali između redaka prepoznatljiv stav o nedostatnoj revalorizaciji i posljedičnoj repoziciji razmatranoga pjesništva koje, u što ne bi trebalo biti sumnje, zaslužuje jedno od počasnih mjesta hijerarhijske ljestvice hrvatskoga književnog kanona dvadesetoga stoljeća. U tom duhu i studija Tina Lemca, trezveno, iako uočljivo emotivno pisana, zaslužuje pohvale i preporuku, kao značajna literaturna jedinica pri daljnjim istraživanjima i posljedičnim ponovnim vrednovanjima poetičkih dosega hrvatske književnosti (i šire) prošloga vijeka, ali i utjecaja na ono recentno i često, čitatelj bi aktualnih praksi imunološki deficitaran u odnosu na virus dojma zaključio, samodostatno.

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2021.)

© Franjo Nagulov, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK