Vlasta Markasović: POGLEDOM UPRTIM U NEBESKI GRAD / Ružica Martinović-Vlahović

RUŽICA MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ: ZEMALJSKI I NEBESKI GRAD / eseji, DHK Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek, 2020., 121 str.

Knjiga eseja Ružice Martinović-Vlahović već se naslovno referira na kršćanstvo. Dihotomija zemaljskog i nebeskoga grada odnosi se na kršćansku koncepciju zemaljskoga i nebeskog Jeruzalema, svetoga grada. U njoj je sadržano dvojstvo svetog i profanog u koje vjeruje religiozan čovjek. Mircea Eliade homo religiosusa definira kao čovjeka koji „uvijek vjeruje da postoji jedna apstraktna stvarnost, 'sveto' koje transcendira naš svijet, ali koji se u njemu očituje i time ga posvećuje i čini stvarnim“ (Eliade, M., Sveto i profano, Zagreb: AGM, 2002., str.123).

Vjerovanje u nebeski grad Jeruzalem, koji je mjera savršenstva, profanom zemaljskom gradu Jeruzalemu seže u samo njegovo podrijetlo, prema kojemu ga je Tvorac sazdao istodobno s Rajem (Eliade, 2002:38). Nadalje, nebeski Jeruzalem je značajno metaforičko mjesto u Ivanovom, „Otkrivenju“, knjizi koja se odnosi na mesijansko vrijeme, na illud tempus kada će se zbiti konačni svršetak zemaljskoga svijeta, eschaton i nestati dvojstva svetog i profanog, nebeskog i zemaljskog. Tako Ivan u Otk. 21.4. u viziji govori o „novom nebu i novoj zemlji“:

„I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža“.

Ivan navodi i to kako se začuje jaki glas koji govori da će tada Bog otrti svaku suzu s očiju i da više neće biti smrti, tuge, jauka ni boli (Otk. 21.4.).

Ružica Martinović-Vlahović se u esejima utemeljuje upravo u naslovnoj referenci, pokušavajući sve svoje teme propitivati kroz kršćanski svjetonazor vođen idejom metanoje, idejom da je sve zemaljsko i profano, da je zemaljski grad očiju uprtih u idealni, nebeski grad moguće svjesno izgrađivati prema vječnom Božjem kraljevstvu, svojim djelovanjem i stavovima. Kao ključ recepcije i percepcije ovih tekstova, takvo polazište stavlja autoricu u red katoličkih književnika, koji u hrvatskoj književnosti još uvijek, prema mišljenju najtemeljitijeg i najupoznatijeg istraživača toga dijela našega književna korpusa Vladimira Lončarevića (usp. Lončarević, V., Književnost i hrvatski katolički pokret (1900-1945): teorijske i programske odrednice, književna politika i organizacijska struktura, Zagreb: Alfa, 2005. te Hrvatska katolička književnost 1945-1990., „Kroatologija“ 8(2017.) 1.-2.,1.-28.), nisu dovoljno jasno percipirani. I sama autorica se u eseju „Sjene postojanja ili o umjetnosti“ dodiruje recepcije, kako veli „umjetnosti kršćanskoga nadahnuća“ smatrajući da je takva umjetnost „bila zabacivana i proglašavana nazadnom“ te da je minorizirana njezina estetska vrijednost zbog navodne tendencioznosti i ideologiziranosti (Martinović, 2020: 26). Autoričina polemika s takvim valorizacijama na stanovit je način ostvarena i ovom knjigom eseja, u kojima ona promiče katolički sustav vrijednosti kao relevantan supstrat za gradnju esejističkoga teksta o najrazličitijim temama, među kojima je i umjetničko i/ili književno stvaralaštvo.

Knjiga je podijeljena u dvije cjeline. Prva, koja nosi naslov „Sjaj mrtvih zvijezda“, obuhvaća šest eseja, a drugu, naslovljenu „Bog sadašnjega trenutka“, čini također šest eseja. Na koncu je članak „Obitelj i (naše) postmoderno doba“ te pogovor Đure Vidmarovića.

U prvoj cjelini eseji su, iako tematski raznoliki ,povezani širim umjetničkim i /ili užim književno-stvaralačkim kontekstom jer se autorica gotovo lajtmotivski fokusira na riječ kao umjetničko-književnu komunikacijsku, stvaralačku pa čak i ontološku jedinicu.

U prvom eseju „Riječ i riječ“ potraga za podrijetlom riječi završava u gnoseologiji duhovnoga i božanskoga izvora toga ljudskog komunikacijskog specifikuma. Sakralno postanje riječi autorica artikulira u rečenicama: „Nebo i zemlja su jedna velika čitaonica, a univerzum božanska knjižnica. U njoj uz kapitalna djela makrokozmosa stoje i mala remek-djelca mikrokozmosa; i jedna i druga se ne daju čitati ako nam se ne otvore svjetlosne, duhovne oči. Tako mnoga od njih ostaju nedočitana“ (Martinović, 2020: 17). Referirajući se na Becketta, Blaisea Pascala i J. Joycea kao artiste riječi, autorica njihovu verbalnu virtuoznost sučeljava i s mnogo banalnijim funkcijama riječi te propituje i moralni učinak riječi kao inkarnacije moralno ispravnoga i moralno neispravnoga. Komunikacijska uloga šutnje, kao antipoda riječi, kao neglasovnosti i nematerijaliziranosti misli, izjednačena je upravo s izgovorenom riječju te se zaključuje: „I šutnja je riječ, ali neizgovorena. Ona ima moć postati sve štogod poželi. I odgovor i pitanje, i pjesma i molitva. Najsmjerniji, najintimniji, najunutarnjiji govor jest govor u lakoći šutnje“ (Martinović 2020: 17).

Pitanjem riječi s kojom, sloterdijskovski rečeno, nakon dospijeća na svijet „stupamo u jezik“ i wittgensteinovski postajemo „jezična životinja“, koja heideggerovski u jeziku gradi „kuću bitka“ bavi se autorica i u eseju „Mjenjačnica sl(n)ova“. Riječ je i djelo, kako zaključuje autorica, jer djeluje kroz simbiozu psiho-fizioloških reakcija. S jedne strane, riječ je apstrakcija ili „molekula duha“, s druge je glasovni ostvaraj koji putuje komunikacijskim kanalom, s treće je istinit ili neistinit sud. Ovaj esej koncentrira se na poetsku funkciju riječi, odnosno na specifičnost poetskoga diskursa. Pišući o poetici riječi i sam esejistički diskurs dodatno se poetizira pa autorica piše o poetskom stilu poetskim stilom jer takve riječi „lete krilatim čežnjama, hrle ususret obalama i grleno klikću, ali nerijetko i neugodno kriče“ (Martinović, 2020: 52). U dualističkom analitičkom konceptu riječi se suprotstavlja šutnja, ali ovoga puta kao inicijalna točka, točka koja prethodi stvaralačkoj Riječi iz Ivanova evanđelja: „U početku bijaše Riječ“. Autoričino pitanje „je li izgovorenoj Riječi prethodila šutnja Riječi?“ prejudicira šutnju u prostoru prapočela, teodicejskog prostora, „ex nihilo“ prostora. I u ovome eseju autorica je izričita u tvrdnji da šutnja nije „jednostavno odsutnost riječi“, nego zapravo specifična rječitost, što ilustrira primjerom liturgijske šutnje Velikoga tjedna ili šutnjom djeteta koje još ne poznaje govor.

Druga tematska preokupacija u ovome dijelu knjige umjetničko je stvaralaštvo, koje autorica vidi kao poslanje, što često iziskuje odricanje, osobito od materijalnih vrijednosti, i službu duhovnoj slobodi. Umjetničko stvaralaštvo tumači se iz kršćanske vizure kao inicirano i potpomognuto Božanskom voljom. Pri tome se autorica poziva i na kršćanske filozofe, poput sv. Tome Akvinskog. Stvaralačko vrijeme shvaćeno je kao „povlašteno vrijeme koje posuđujemo od nebesa“ te se i na taj način gradi paradigma odraza nebeskoga u zemaljskom.

U umjetnosti se Ružica Martinović zalaže za ugledanje na tradiciju katoličkog književnog pisma, navodeći npr. književnicu Sidu Košutić, koja podrazumijeva stvaralaštvo prema katoličkim vrijednostima. Autorica polemizira s „mainstreamom“ u književnosti koji promovira i ono što je „slobodoumno, pa i destruktivno, često i nepristojno“ te se osvrće na kritiku vjerskih vrijednosti kao anakronih, „autističnih i zastarjelih“ (Martinović, 2020: 27). Dapače, autorica iznosi tezu da je umjetnost utemeljena na kršćanskim vrijednostima neprolazna i navodi primjere poput Marulićeve Judite i Klovićevih minijatura.

U eseju „Sjaj mrtvih zvijezda“ produbljuje kritički stav prema postmodernoj umjetnosti i njezinim amblemskim mjestima, koja pridonose sveopćoj nivelaciji, plošnosti i nihilizmu. Smatrajući da je postmoderno doba vođeno svojevrsnom opsesijom „petnaestominutnih slava“ i privlačenja pažnje aktualnim profanizacijama trivijaliziralo književnu umjetninu do razine kiča i potpune „plitkosti“, autorica ipak predmnijeva da postoji književnost izvan takvih struja, ali je pretežito anonimna i medijski nepromovirana, što ne znači i nevrijedna jer, kako smatra, književnost koja je usidrena u svevremenskim vrijednostima opstat će.

Dva eseja u prvome dijelu knjige posvećena su temama sreće i starenja. Esej „O starenju koje to možda i nije“ aktualan je posebice jer nastaje u ozračju koje zagovara „vječnu mladost“ i gotovo tabuizira starenje. O toj temi progovorili su suvremeni pisci Pavao Pavličić i Viktor Žmegač. Pristup Ružice Martinović temi starenja ponajprije je usmjeren na istraživanje i potenciranje kvaliteta starosti, kao danas nepoželjnog i marginaliziranog životnog doba, što je svojevrsni nonsens u zapadnome društvu, koje je sve starije. Autorica iznosi i nedostatke starosti, poput gubitka memorije, ali i mnoštvo kvaliteta koje donosi zrelost i iskustvo. Tjelesna ograničenja koja starost često donosi autorica smatra čak blagodatima jer „što je oskudnije kretanje tijela s kraćim amplitudama i malobrojnim putovanjima, to bivaju intenzivnija i većega opsega i sadržaja unutarnja kretanja u mislima“ (Martinović, 2020: 37). Starost donosi novo sagledavanje vremenitosti egzistencije i uopće vremenitosti, gotovo metafizički pogled na vrijeme: „Vrijeme nam se odjednom pokaže posve blizu jer ga gledamo gotovo u lice“ (Martinović, 2020: 39). Starost, nasuprot difamiranju, treba, prema autoričinu mišljenu, smatrati povlasticom jer su oni koji su doživjeli starost „odabranici života“, a starost je i „mistično“ skupljanje i sumiranje iskustava, koja čak i kada su zaboravljena leže u „nebeskim trezorima“. U konačnicu ovoga eseja Ružica Marinović-Vlahović postavlja apoteozu ljubavi, kao vrhunskog ideala, koji opstoji i u starosti, koji se u njoj još više eksplicira kao nastavak dobrih životnih odabira učinjenih iz njega. Nasuprot statusu starosti kao „otpatku“ (poslužimo se terminom J. Kristeve), Martinovićeva izriče pohvalu starosti, vođena je humanističkim i religioznim vrijednostima, ali i individualnom mudrošću.

Esej „Beatitudo et felicitas“ zaokupljen je još jednom aktualnom, no i drevnom temom, temom sreće. U postmodernom društvu sreća je toliko aktualna tema da se govori i o prodaji snova, industriji sreće, koja se temelji uglavnom na vanjskim, najčešće materijalnim pobuđivačima sreće. U ovome eseju sreća se promatra kao mogućnost nebeskoga u zemaljskome. Autorica koristi dva termina, tj. nesavršena sreća, za zemaljsku sreću i savršena sreća za nebesku, koju postižu tek odabrani, najčešće sveci. Promišljajući fenomen sreće, autorica zagovara minimalističke uvjete za sreću, aktivno građenje sreće i iznova ističe ulogu ljubavi u dosizanju sreće, zaključujući da je čovjek time što je biće ljubavi ujedno i biće sreće. Perspektiva sreće nije perspektiva pukog nastojanja, hedonističko-materijalističkog zadovoljenja i sl., nego dobrohotna kršćanska vizura života kao radosti: „Čovjekov život na zemlji hod je prema sreći. Zapravo, putovanje u izgubljeni raj“ (Martinović, 2020: 65).

Druga cjelina knjige naslovljena je „Bog sadašnjeg trenutka“ i posvećena univerzalnim temama, koje dodiruju čak i onto-gnoseloški kontekst. To su teme sadašnjosti, siromaštva, zemaljskog grada, odnosno lociranosti temporalne egzistencije u određen prostor, svetost, ljubav i svjetlost.

Esej „Bog sadašnjeg trenutka“ bavi se temporalnošću ljudske egzistencije, koja je sagledavana kroz vremenske kategorije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, no autorica revidira takav stav, naglašavajući da je „Bog sadašnjeg trenutka jedini kojega u ovome tijelu dotičemo“ te da su sva ostala vremena obuhvaćena u sadašnjosti odmjerenoj prema vječnosti koja je, u stvari, „brisanje vremena“.

Naslov eseja „O siromaštvu u svijetu stvari“ već dovoljno eksplicira polemičan stav prema materijalističkim svjetonazorskim matricama. „Svijet stvari“ podrobno se analizira i tumači kao kompenzacija duhovnom siromaštvu: „Živeći skupa s neživim stvarima, dogodi nam se da uspijevamo uz njih zaboraviti svoju smrtnost“, jer stvari su „indiferentne prema smrti“ (Martinović, 2020: 76). Razvijanje ideje o siromaštvu autoricu vodi prema zaključku da je siromaštvo gotovo preduvjet slobode duha, koji se lišen stvari može posvetiti introspekciji i putu istine.

U eseju „Naš zemaljski grad“, potpuno u duhu kršćanstva, čovjekovo prebivalište u nekom zemaljskom gradu/prostoru moguće je jedino s vjerom i sviješću da je istinsko „mjesto utočišta“ nebeski prostor: „Jer čovjek povezuje zemaljsku i nebesku domovinu vezom svoje egzistencije – jedino on može obitavati u objema“ (Martinović, 2020: 83), a može obitavati i tako da dosegne svetost već na zemlji, kao ostvaren spoj „naravnoga i božanskoga“, što obrazlaže esej „Lice i naličje svetosti“, koji se ovjerava primjerima sv. Tereze Avilske, sv. Rozalije i sv. Ruže iz Lime.

Pretposljednji esej tematizira ljubav, koja je provodni motiv knjige te je, stoga, još jednom potencirana njena važnost. Ljubav o kojoj je ovdje riječ ponajprije je božanska ljubav koja prožima čovjeka. Agape je ljubav moguća zbog same prirode čovjeka jer u njegovo srce može stati „čitavo nebesko kraljevstvo“ (Martinović, 2020: 93). Ovaj esej, kao protegu temi ljubavi, otvara i temu milosrđa, intermedijalno je predstavljajući interpretacijom slike Serafina Schöna „Mistična večera svete obitelji“. Pitanje obitelji obrađeno je i u posljednjem tekstu knjige, koji je nešto okrenutiji znanstvenom diskursu.

U eseju „Svjetlosti puna“ autorica razmatra mističnost Božjega Svjetla postavaljući ga u sam genesis uz Riječ u Ivanovu evanđelju. Prati sveprožimajuću snagu Svjetla u biblijskim primjerima i životima svetaca da bi ga, na koncu, sagledala kao nenadmašnu snagu i potporu: „Taj stup od svjetla drži nas odvojenima od svega što nas u životu sustiže i prijeti nam porazom i klonućem“ (Martinović, 2020: 103).

Zemaljski i nebeski grad knjiga je eseja iz perspektive katolički orijentirane autorice, koja promiče katoličke vrijednosti i čini to koristeći sve mogućnosti ove književno-znanstvene vrste, tj. inkrustirajući i znanstveno utemeljujući tekst referencama na religiozne, filozofske, književne i ine umjetničke autoritete, elokventno razvijajući poetične rečenice i izražavajući objektivne i subjektivne stavove. Stoga je ova knjiga još jedan individualan rakurs na univerzalnu knjižnicu tema, od kojih izdvaja aktualne i bitne.

(Vlasta Markasović © IO DHK)