Juan Carlos Martín Cobano: DUH I NADA USHIĆENIH UGARAKA / Drago Štambuk

9. veljače 2021. | Prenosimo, Tekuća kritika
Slika

DRAGO ŠTAMBUK: HISTORIA, Trilce Ediciones, Salamanca, 2018., 99 str. Na španjolski prevela: Željka Lovrenčić.

 

Uvijek smo pred izazovom kada moramo definirati neko djelo ili njegova autora. Primjerice, Dragu Štambuka gotovo uvijek prati glas da je pjesnik Hrvatske, nostalgični pjevač domovine. No ja sam, Bogu hvala, izbjegao spomenutu zamku dubinski analizirajući Štambukovu knjigu Historia, neizbježno usredotočenu na pjesnikov dom iz velike daljine i na strašne predosjećaje koji su se uistinu obistinili nakon objavljivanja toga njegova djela.

Hrvatski profesor, pjesnik i novinar Milorad Stojević izjavio je da je domoljubna poezija a priori loša, ali da je naš pjesnik iznimka, a njegova poezija vrhunska. Uistinu, Štambuk ne razmišlja piše li domoljubnu poeziju ili mu je tema nešto drugo (vjera, migracije, nostalgija, nepravda...). Prema njegovim riječima, to pitanje postaje nevažnim kad ga obuzme strast za pisanjem i stvaralaštvom, koja nadahnjuje njegovu poeziju.

Elinor S. Shaffer [1] govori o „Štambukovu snažnom osjećaju hrvatske mitske individualnosti“ vezanom uz Mediteran i epiku egzodusa starih prethodnika Hrvata iz VII. stoljeća, o jakom grčko-latinskom i katoličkom identitetu naroda koji smatramo slavenskim, te o sudbini migranta i moreplovca, koju utjelovljuje sam autor spominjući „slogu starih i novih Argonauta“ (Croatiam Aeternam, str. 22).

Više nego poezija domovine, Štambukovo je pjesništvo izrijek kopna i mora, poezija Sredozemlja. Ali, za ovoga pjesnika Mediteran „nije samo senzualan motiv, već i kulturni znak /.../. Arhaična Dalmacija iz Štambukova stiha nalazi se i tamo gdje Hrvati iz sjevernoga dijela domovine, u kojemu nema mora, dolaze u dodir s toplim i mitskim strujanjima mediteranskoga juga.“ [2]. U panoramskim pogledima iz daljine primjenjuje se prostorni zoom, ali također onaj vremena i prostora, koji nas približava svakodnevnom promatranju neposredne stvarnosti i predstavlja opću i jedinstvenu sliku domovine izgnanih: onih koji odlaze iz nje poput ovoga autora, ali, također bi se moglo reći, i onih koji ostaju.

More, koje naslovljuje prvi od četiri dijela pjesničke zbirke, nije nimalo idilično. Autor ga dobro poznaje; ne daruje nam uzalud bogat nautički i pomorski rječnik koji je prevoditeljici zasigurno zadao znatan posao. More je veliko i postojano. I ovdje je takvo ulijevajući nam sigurnost da ćemo stići do sretnoga kraja. Kada govori o posljedicama Božjega oranja (str. 60-61), pjesnik pjesmu završava stihovima:

 

Onako kako more

cjeliva otok,

postupno, postojano,

 

tako ćemo i mi,

djeca Božje providnosti,

sebe nanovo zavoljeti.

 

Ovdje se govori o Mediteranu i trebalo bi očekivati toplinu te blago, svijetlo i blistavo ozračje. Ali, nailazimo na ono vlažno i hladno, od „studnih kostiju“ koje nastojimo „utopliti pepelom srca“ ili „krhkim dahom“ (str. 73, 95).

Hrvatsko more, koje naslovljuje prvi dio knjige, nije nježno. Ono je, ako već ne silovito, snažno i čvrsto, sasvim drugačije od zagrljaja otvorenih voda ili obale. Nazočnost, prije svega u prvome dijelu, riječi kao što su „raspinjati se, propinjati se, trgati, parati, odirati, mljeti, raspršiti, skutriti, odvaliti, debele zidine, slomljena zraka, rana, skrutnuto more“..., ili izričaj „suhi žal nepovrata“, daju nam do znanja da ovo djelo nije prevodila bilo kakva prevoditeljica već ona koja jako ozbiljno shvaća svoj posao. Trudi se raspršiti iluziju idile iako je pjesnikova nostalgija uistinu iskrena.

U ovoj poeziji zamjećujemo plavu boju koju se gotovo uvijek povezuje s morem i koja je svojstvena Mediteranu. Ali, nije riječ se o nečemu tipičnom: više negoli jednom spominju se plave planine, plavo ognjište, grumen plavoga zlata, plavi pepeo, čak i modri Bog. More, a možda i nebo, sve prožimaju: i zemljovid, i pustoš i nadu.

Govoreći o bojama, zamijetit ćemo da prevladavaju tonovi koji su, čini nam se, jako malo mediteranski. Posvuda nailazimo na crnu boju čađe ili na sivu boju pepela. Rezultat je toga dvostruka izravna sinestezija koja omogućava da u velikom dijelu zbirke uspijevamo namirisati ostatke požara:

 

plavi pepeo

požara

Vjetar rasipa pepeo srdaca.

 

O palači svojih predaka, pjesnik piše:

u sagorenoj očevini, onkraj ugljene strvi pepelom opčinjena i smrću...

 

U pjesmi Heziod pred vratima čitamo:

Dani, jedini koje pamtimo, u vrtlogu pepela i magme traju. 

 

U jednoj od meni najdražih pjesama, Zmajar, u kojoj se također zaziva mjesto u kojemu su živjeli pjesnikovi preci, autor kaže:

 

Umrljani pekari

stružu prah skorina

i gar zgaslih zvijezda.

 

A u drugoj, jako zamjetljivoj pjesmi naslovljenoj Bračka makija, čitamo:

 

Kao nisko šiblje gorim,

pepelom se grijuć srca;

 

Ovdje boja gotovo guši svojim mirisom. To utječe i na čitanje. Puno je stvari vezanih uz temu ruševina, krhotina ili kamenja što, nažalost, više ukazuje na kaos koji vlada, nego na pjesnikovo zazivanje slavne prošlosti.

Prisjetimo se samo mjesta Selca na otoku Braču razorenoga 1943. nakon talijanske okupacije i usko povezanoga s autorovim životopisom. Danas u njemu nalazimo lijepe ruševine i jako mi je zanimljivo ono što, vezano uz njih, Drago Štambuk kaže u jednome intervjuu: „Točno je da sam rođen među ruševinama; one me uče potrebi da gradim, stvaram i liječim...“ [3] Često zamišljam Štambuka kako promatra stvarnost u kojoj živi kao što u pjesmi Pietas gleda voljeno tijelo u svome naručju (str. 119).

Dok čitamo njegovu Povijest, isprepliću se motivi ruševina, pepela, vlage, hladnoće, ljubavi i neprijateljstva u zemlji uronjenoj u vrtlog koji nas naglo uvlači u opustjelu čovjekovu bit i nedostatak načela, što bi nas zauvijek uništilo da nema žeravice. Ta nas činjenica neizbježno vodi prema duhovnosti našega pjesnika.

Zamjećujemo da je pjesnik vjernik i da kod njega značajnu ulogu imaju katolički temelji kao kulturni, tradicionalni, simbolički i ideološki skup iskustava (spominjanje križa, bodljikava kruna, likovi iz knjige svetaca, lijepo obrađeni biblijski motivi poput „oživjelog žezla“ koje simbolizira Mojsijev štap, izravne molitve Bogu, Isusu, itd.), ali ovdje se ne radi o vjerskoj poeziji. Na svoje neće doći ni oni koji traže „nacionalističku“ poeziju ili onu punu lažnoga domoljublja. Tess Gallagher [4] jednom je spomenula da je Štambuk u mladosti preveo jedno djelo Hermanna Hessea, što bi mogao biti trag koji vodi prema dubini njegove vjere. Poezija našega pjesnika duhovna je i kršćanska jer je puna milosrđa i ljubavi prema ljudima, kao i nade koju se ne može razumjeti bez postojanja Boga. Možda u ovim stihovima pronalazimo pjesnika, čovjeka:

 

Jezik smo Božji

i oči Njegove.

 

Sluh, opip,

Sva čula Njegova.

 

Čak i ako je tako, spomenuta nada nije nešto vidljivo, nešto što se može lako otkriti čeprkajući po stihovima. Treba li kršćanski autor imati nadu? Ne varam li se, pišući stihove koji prethode tužnim godinama što očekuju njegovu domovinu, pjesnik još uvijek ne poznaje majku Tereziju od Kalkute tako dobro kao što ju je poznavao kasnije, ali ipak blistaju tamne žeravice na koje će mu i ona prstom pokazati. U izražajnoj slici Božjega pluga, zemlja je ranjena (pasivna i sastavna rečenica) i spremna za sjetvu. Sijač ore, odmiče kamenje i sol te sadi stvarnu sjemenku koja, usprkos svemu, omogućava da se ponovno zavolimo.

Što očekivati kad je sama zemlja sjemenka? Mi smo ti koji traže; potrebne su nam sjemenke koje niču izvan zemlje, ali gdje će se to događati ako prije toga nije posađeno drvo niti je netko kušeo plod u kojemu se one nalaze? Sjemenke moraju niknuti negdje drugdje. Možda iz onoga u što uistinu vjerujemo, iz odraza vjere u pjesničkoj riječi, iz odjeka nekoga glasa ili prethodnih logotipa koje se može odgonetnuti u pjesnikovu glasu? Za Štambuka se nada, sjemenka i logotipi, prethodno odgonetnuti pod pepelom, nalaze u žeravicama koje su simboli smrti i, ujedno, života.

Istovremeno, pjesnik glasno i jasno te zvonko i silovito u posljednjoj pjesmi iz drugoga dijela zbirke, naslovljenog ALTARE DELLA PATRIA, naglašava:

 

Tek vatra otkri zlato.

 

U pepelu svjetluca, čuči,

satnija ušućenih domobrana.

Tale se običaji,

meso trune u govoru o pokoljima.    

 

Suprotstavljena nedokučivoj ljepoti boli, poezija je nešto majušno kao što je to i žalac crne udovice (str. 76), ali barem je se može pamtiti i njegovati u jeziku. Jer, pjesnik mora govoriti.

A govoreći o vukovarskoj tragediji, autor je prije nekoliko godina u Hirošimi jasno ukazao na neljudskost koju su proživljavali ljudi u njegovoj zemlji: „Vukovaru dugujemo pobjedu do koje smo došli kroz vrata poraza, zahvaljujući odlučnosti i ustrajnosti koja nas je ponijela u najtežim vremenima. Vukovar je umro da bi Hrvatska živjela. Preobrazio je suze u zvijezde, prostrijelne rane u snopove svjetlosti, mrtve u anđele. Vukovar je (...) podsjetnik na zemaljske nedostatnosti i zazivatelj naše sudbine. Vukovar je stanje duha, slijed nepokajanih srca, ugljen pretvoren u zlato. Naš epicentar paklene dveri za raj“ [5].

Odatle nada u skrivene žeravice kad god pod pepelom postoji ljudskost.

U uvodu prije predavanja rukopisa u tisak 1990. godine autor kaže: „...htjedoh istim grlenim naporom, malen i obziran, ponoviti mnogi davni i sadašnji glas, ne bih li podijelio tren tužne radosti i žalobnom polovicom dahnuo potpepelnu žeravu da na njoj se ogriju, makar i izgorjela, zebuća naša srca“.

A u knjizi Haiku Consciousness [6], hvaleći bogatstvo i preciznost japanskoga jezika, kao primjer navodi riječ SHIMERU koja označava stupanj vlažnosti u zraku te trenutak kad je ima previše da bi se zapalila žigica. Možemo je rabiti kao alegoriju. Da bi se SHIMERU smanjio i da bismo se lišili vlage što se širi čitavim svijetom, moramo otvoriti vlastita gorljiva i topla srca kako bi SHIMERU postao manji. „Samo tako možemo opet zapaliti šibice i vatru na našemu ognjištu gdje možemo grijati ruke. Moramo se vratiti toplini i milosrđu. Moramo biti srdačni s drugima da bismo opet mogli osjetiti toplinu. Moramo voljeti da bi nas ponovno voljeli.“

Tako je, dragi pjesniče; na trenutak nam slediš srce, ali ipak nas vodiš prema točci na kojoj se nanovo oživljava toplina odnosno ugljen pretvoren u zlato, u istinsku vatru koja potiče duh i nadu ushićenih ugaraka, koji smo i mi sami.

                                                                                                              Salamanca, listopad 2018.

 

Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

_____

[1] Elinor S. Shaffer (ur.), Comparative criticism, vol. 16., Cambridge University Press, 1994., str. 107-108.

[2] Https://www.slobodnadalmacija.hr/scena/kultura/članak/id467310/dr-drago-štambuk-o-poeziji-i svijetu-na-prekretnici-dolaze-vremena-opasnosti-i-izazova

[3] https://www.vecernji.hr/premium/drago-stambuk-lijecnik-diplomat-potomak-oslobodjenoga-galijota-593220

[4] http://www.croatia.org/crown/articles/9432/1/Tess-Gallaghers-speech-at-a-presentation-of-Drago-Stambuks-poetry-in-Pula.html

[5] Dr. Drago Štambuk: „Speech in Hiroshima for the Vukovar victims“, u: http://www.croatia.org/crow/articles/9426/1/Dr-Drago-Štambuk-Speech -in- Hiroshima-for-the-Vukovar-victims/Holy-mass-for-the-Vukovar-victims-held-in-Hiroshima.html

[6] Drago Štambuk, Haiku Consciousness, IAFOR, Japan, 2014., str. 24.

_____

Juan Carlos Martín Cobano (Carmona, Sevilja, 1967.) filolog je, nakladnik, knjižar i propovjednik (ne nužno tim redom). U organizaciji Latinsko-američkoga društva kršćanskih pjesnika održavao je radionice i predavanja u raznim američkim zemljama te sudjelovao na pjesničkim susretima Pjesnici i Bog u Leónu. Osnovao je knjižaru i malu nakladničku kuću Setelee, a danas radi kao slobodni umjetnik – prevoditelj je i urednik za razne sjevernoameričke nakladničke kuće. Priređuje književne susrete. Kao urednik potpisuje knjige Ubiti pticu rugalicu Harpera Leea i Neruda, zov pjesnika Marka Eisnera. Među njegovim prijevodima ističu se knjige C. S. Lewisa te teološka djela raznih autora – ističemo sv. Augustina, Jeana Calvina i Ann Voskamp. Neke njegove pripovijesti i pjesme objavljene su u digitalnim antologijama i časopisima. (Ž. L.)

Podijelite članak