B. Škvorc, F. Nagulov, M. Muhoberac, D. Žilić, M. Mićanović: ČITANJA „ZLATNE HRVATSKE MLADEŽI" / Paula Rem

PAULA REM: ZLATNA HRVATSKA MLADEŽ, Matica hrvatska – Meandar media, Osijek – Zagreb, 2017., 207 str.

O Hrvatskoj revolucionarnoj mladeži, zapisima Paule Rem

Postoji li u hrvatskoj književnosti (i književnoj povijesti) spekulativni realizam, danas možda, na planu „svjetske književne republike“, najvidljiviji žanr u koji se upisuje i kroz kojeg preživljava hibrid visoke i popularne književnosti, odnosno književni uradak na tržištu što nije niti auto/biografijska meditacija ni moralizirajuća (new age) dosjetka? Govorimo o danas prevladavajućem (a možda i jedinom) obliku književne konvencije u kojem se vodi „borba“ protiv Sistema (kako to velikim slovom piše Paula Rem) što nas uokviruje, reducira na funkcije hegemonijske zadanosti, formira kao potrošače (konzumente) i oblikuje kroz masovne medije.

Riječ je o žanru (ili stilsko-ideološkoj formaciji?) koji/a se od (znanstvene) fantastike razlikuje po tome što nije (samo) alegorijski i pedagoški impostiran/a u odnosu na reprezentaciju svijeta, već u sebe jednako tako ima ugrađen iznenadan, istovremeno etički i kontra-hegemonijski obrat koji taj oblik književnog iskaza čini pogodnim za su/djelovanje u novim oblicima revolucionarnog otpora.

Upravo je zbirka kratkih priča, „kao“-novela, zapisa, pseudo-parabola, i spekulativnih istupa (da nabrojim samo osnovne oblike u kojima se is/kazuje ovaj „kao“ otpor) književnice „u nastajanju“ Paule Rem izvanredan primjer toga da se misao na mogućnost promjene počinje upisivati i u hrvatski književni planet, pa makar (za sad) samo na razini nekoliko autora/ica. Počevši od Luke Bekavaca i njegovih (naoko) vrlo nerazumljivih romana, preko Asje Bakić i njezinih „mračnih“ a „sladostrasnih“ priča, dolazimo do generacije Paule Rem i njezine knjige Zlatna hrvatska mladež. To je knjiga projekt o (spekulativnim) „zapisima snova“ (kako je zbirka tekstova podnaslovljena) koji predstavljaju privatnu borbu protiv nametnutog nam javnog „svijeta naopako“. Ovaj spekulativni protokol podijeljen je u ukupno devet „kao žanrova“ (Kao političke, Kao krimićke, Kao epistolarne…) ispisanih s po nekoliko zapisa i zaokružen dvjema parabolama što smisao zadobivaju tek uvidom u cjelinu, čineći od ovih zapisa programsku zbirku. U jednoj od najboljih proza, pseudo-paraboli sugeriranoj u obliku „lažne“ (futurističke) pedagogičnosti, pod naslovom „Kocka“, neka Ona reći će nekom Njemu: „Ja sam uredski rob bez socijalnog, kulturnog i intelektualnog života“. U atmosferi „lažnog“ zatočeništva unutar mikrokozmosa nekakvog prostornovremenskog hibrida sportske dvorane i šoping centra, sadašnjosti i (moguće) budućnosti, neki On će podrovati njezinu revolucionarnu misiju. A Ona će sugerirati kako niti jedna revolucija na taj način nije izdržala dugo. I to zato što (su) „Revolucije … u praksi bile promatrane kao jednokratni događaji, iako su, zapravo, trajni procesi i nikad ne smiju prestati“.

Tako kroz svoju protežnost (bez prestanka) ove proze niti u jednom trenutku ne gube misao o zatočenosti jezikom i formom, politikom i ideologijom, tjelesnim i medijskim. A to inzistiranje Sistema na podčinjenosti pojedinca medijskoj manipulaciji i njezinom stvaranju slike svijeta – u ovoj se knjizi (re)prezentira kao središnje sidrište revolucionarnih mogućnosti, odnosno prostora (imaginarnog) otpora.

Time ova knjiga proze vrlo mlade i vrlo produktivne književnice čini se da („kao“) najavljuje mogući roman, moguće spekulativan i revolucionaran. I ako možda ne (još) i antologijski, a onda svakako drugačiji i „bez prestanka“. S pogledom „kao odsutno“ uperenim u moguće (spekulativne?) posljedice svega onome što sebi i drugima (ne)činimo.

(Boris Škvorc © IO DHK)

Djelo snažne intertekstualnosti i nedvojbene građanske smjelosti Paule Rem

Paula Rem, pripadnica treće generacije spisateljske dinastije Rem (prethode djed Vladimir, značajna pokretačka snaga institucionalizacije književno-kulturnoga progresa slavonsko-baranjsko-srijemskoga prostora, te otac Goran, sveučilišni profesor i pripadnik za suvremeni književni izričaj umnogome prijelomne quorumaške generacije), zbirkom kratkih priča Zlatna hrvatska mladež upravo začudnom zrelošću, mladenaštvu usprkos, demonstrira zaraznu pripovjednu lakoću koja kod čitatelja aktivira imperativno još. Upravo razvidna jezična discipliniranost, a uz neprijepornu spoznajnu širinu, dapače vidljivu (ali ne i nametljivu) elokvenciju, uz efektni često ironijski odmak, autoričino ime pozicionira kao jedno od nedvosmisleno vrijednih koncentracije čitateljskih krugova na mapi recentnoga književnog stvaralaštva ovih prostora, ujedno potičući preispitivanje čitateljske prakse autora „najmlađega“ naraštaja koja, iskustvo upozorava, nerijetko biva posve iznevjerena. Pripadnici danoga naraštaja, opijeni društveno-mrežnom interakcijom, tako običavaju stvaralački crpiti ili iz posve općepoznatih punktova književnoga kanona ili, što je učestalije, iz međusobnih, nekritičkim i sveprisutnim odobravanjima obilježenih čitanja vjerujući time da otkrivaju davno otkriveno (čim njihovu talentiranost, tamo gdje je neupitna, nije dovoditi u pitanje). Remova, nimalo slučajno, demonstrira snažnu intertekstualnu, citatnu te intermedijalnu osjetljivost, a uvodnim i završnim tekstom daje naznačiti autorsku svjesnost (ne samo!) semantičke potentnosti relacije tekst – metatekst, u međuvremenu posežući kako za žanrovskim i podžanrovskim koketiranjem, tako i za iskustvom post-čitateljske autorske resublimacije sadržaja usvojenih unutar, ali i izvan neoštrih granica literature. Elokvencijom i talentom uvjetovana polisemantička radoznalost utoliko je logično rezultirala korespondencijom s očevom takoreći sinkronizirano kompletiranom zbirkom, Ja sam Saga – Pauline pjesme u prozi, revitalizirajući mnogima neprežaljena dragocjena literaturna iskustva vrlo kasnih sedamdesetih, osamdesetih te vrlo ranih devedesetih godina stoljeća koje bi, da nam je Internet uranio nekoliko dekada, imalo ozbiljnih problema s prikupljanjem lajkova, srdaca i sličnih simbola čitateljsko-kritičkoga mrtvila, zahvaljujući kojemu autorska samopromocija gotovo beziznimno biva značajnija od samoga autorstva. Zlatna hrvatska mladež, osim toga, djelo je nedvojbene građanske smjelosti na kojoj bi Pauli pozavidjeti mogli i mnogi za sada etabliraniji književnici. Ono ukazuje na poštivanje društveno-problemske hijerarhije pri ponekad upravo vicastoj kritici njenih kako mikro, tako i makroobožavatelja, te provocira pitanje (re)aktualizirane potrebe za angažiranijom literaturom kao odgovorom na izazov široko prisutnoga zavjeta šutnje.

(Franjo Nagulov © IO DHK)

Ludične i ludistične kratke priče mlade i nadarene Paule Rem

Zbirka kratkih priča Zlatna hrvatska mladež mlade autorice Paule Rem, već grafizmima u naslovu parodijski aludirajući na u unutarsintagmatske strukture upisano mračno razdoblje hrvatske prošlosti, a završnom naslovnom tvorenicom na leksem koji se nerijetko uporabljuje istodobno s postignutom hrvatskom samostalnosti devedesetih, na suvremenoj hrvatskoj kratkopričaškoj sceni kao da nema izravnoga glumačkoga i egzistencijalnoga partnera za tekstualni dijalog ni za razmjenu književne i društvene gestualnosti. Naizgled samonikla u bespućima povijesne zbiljnosti, s nizom krošanja, grana i listova intertekstualnosti i intermedijalnosti te okvirne snovite, zasanjane i sanjalačke prološke i epiloške metatekstualnosti, ova prozna knjiga možda ipak može naći svoj pretpovijesni korijen u Zlatnom mladiću i njegovim žrtvama Augusta Cesarca, u tom „romanu o svijetu na stranputici“ što tematizira moralnu dekadenciju hrvatskoga građanskoga društva prije i neposredno nakon ponovno jednoga, ali Prvoga svjetskoga, rata.

Više od svega, čini se, multitalentirana autorica u ovoj zbirci spaja i konkretizira svoje temeljne egzistencijalne izazove i struke u nastajanju: komunikologiju, mediologiju i hebreistiku, usredištene u formativnom razdoblju školovanja od sedme do devetnaeste godine, s referentnim poljem od 2002. do 2012. „u školi“ istoga naziva kao i naslov knjige. Od početne a postskriptne priče Moja ljubičasta i svemirske naslovnice do zaključne a antiskriptne priče There is a light that never goes out... o ekspanziji Metavremena u Metaprostoru te apsolutnom mraku Svemira autorica, ulazeći u ruho raznih pripovjedačica i pripovjednih glasova, predočuje mediološku, hibridnu matricu samosvojne spisateljske estetike, poruku čitatelju iskazujući specifičnom alkemijskom formulom istotrenutno narativnoga i naratološkoga koda. Medijsku manipulaciju postojeće stvarnosti ispisuje novom preobrazbom, pozornicama svijesti u scene podsvijesti, i obratno. Pri tome stvara nakrivljenu zbilju, iskošen pogled, simulaciju događanja iz nekoliko motrišta raspuknuta svemira. Jedan je pogled povezan s hebrejskom književnosti; i s novijom, sa specifičnim smislom za humor i grotesku, i starijom, usredištujući se u apokrife i pseudoepigrafe, s nerijetkom temom apokaliptičnosti, palimpsestno ucrtavajući suvremena zrcala spisa specifične zajednice, zapise u špiljama u blizini Mrtvoga mora pretvarajući u citate filmova i stripova, a alegorijske rasprave Filona iz Aleksandrije i Jofeipa Flavija u priče o imigrantkinjama hebrejskoga podrijetla ili u skraćene scenarije za apokaliptični film. Drugo je motrište protkano komunikologijom: čini se da autorica slaže poglavlja svoje proze misleći ne samo na parodiju žanrovske strukture nego modulirajući novinarski i medijski žargon i kolokvijalizme – „kao političke“, „kao krimićke“, „kao epistolarne“, „kao ljubavne“, „kao fantastične“, „kao putopisne“, „kao medijsko-konzumerističke“, „kao povijesne“, „kao dječje“ proze, priče i snove.

Mogući ulazak u San o ruži, u snove jednako Umberta Eca koliko i Paule Rem, ključevi čitanja i razumijevanja zbirke Zlatna hrvatska mladež iz 2017. možda se kriju u napomeni „Autorica dopustila ready made covere dijelova ovoga rukopisa za knjigu Pauline pjesme u prozi – Ja sam Saga“, tj. za tako naslovljenu knjigu Gorana Rema. Tekstna mizanscena u knjizi Paule Rem lucidan je i ludističan postmodernistički ili pseudoapokaliptičan kolaž srednjovjekovnih fantastičnih pripovijesti o obiteljima, kraljevima, seljacima, vitezovima iz islandskih i norveških krajeva preobražen u jednako egzotične hrvatske, od realističnih i naturalističkih do nadrealističkih i ekspresionističkih silnica europske i američke kulture i svakodnevice.

Iznimna zbirka kratkih priča Paule Rem, strukturirana u ne slučajnih devet ciklusa, slijedeći biblijsku i (post)srednjovjekovnu tricu, s ukupno šezdeset, tj. dvadeset puta tri priče uz jednu uvodnu i jednu završnu, može se s veseljem čitati i kao nadrealna fantazmagorija, kao znanstvena fantastika, kao satira na društvenu svarnost, kao politička gesta ili kao svemirska bajka sastavljena od niza majušnih bajki koje dodiruju hrvatski i svjetski trenutak i prostor u istome dahu i zamahu. Neke će čitatelje možda podsjetiti na prozu, ali i na pjesme Ivana Slamniga i priče Davora Slamniga.

Dubok, razotkrivajuće snažan ulazak u manipulativne moći političara i dežurnih ideologa, ova je knjiga Paule Rem, istodobno dječje i djevojački nevina i naivna, ludistična, ludična i lucidna, bajkovita i snovita, ujedno i knjiga mudre i strahom neopterećene, hrabre, u sve segmente umjetnosti upućene, ali i angažirane spisateljice. Na hrvatsku, posebno slavonsku proznu scenu zakoračila je ljepota i težina spoja urbanoga i ruralnoga prizora, zemlje i čovjeka, nova, grafitna prozna poetika i erudicijom natopljen talent mlade autorice.

(Mira Muhoberac © IO DHK)

Ironična pripovjedačica knjige Zlatna hrvatska mladež nudi nam urnebesan kolaž i kritički pogled na svijet

Paula Rem autorica je više knjiga, piše romane, priče, novele. Uz to, riječ je o vrlo obrazovanoj mladoj ženi koja je studirala komunikologiju, mediologiju i hebrejski na Bečkom sveučilištu. U knjizi „Zlatna hrvatska mladež“, žanr: snovi od 2002. do 2012. (kratke priče) autorica pokazuje svu raskoš pripovjedačkog umijeća, ali jednako tako i vrlo lucidan, kritički pogled na svijet u kojem živi. Priče su zamišljene kao fingiranje, kao političke, kao krimićke, kao epistolarne, kao fantastične, dječje, povijesne itd. Sve to govori o osviještenoj autorici koja poznaje tehnike pripovijedanja, pa koristi i unutarnji monolog, struju svijesti, slobodni neupravni govor, specifičan dijalog, igra se s kronotopom, odnosom vremena i prostora, smišlja začudne fabule. Često se u tim pričama povezuje ono što je nemoguće povezati u stvarnosti: u snovima se mogu bez političke korektnosti zadovoljavati pripovjedački porivi i želje, pa je i to poticaj za stvaranje neobičnih priča. Snovi su kondenzirani, sažima se radnja, pa se u pričama-snovima ironično komentira i društvo, i medijske prezentacije, odnosno medijsko konstruiranje stvarnosti. Priče Paule Rem donose jukstapoziciju političkih fenomena, ikoničnost pop industrije, prevrednovanje rodnih uloga, nalazimo i grotesku, poigravanje teorijama zavjere, autorica unosi i horor sekvence, mitološke teme, referira se na književna djela implicitno. Iznad svega, iznenađuje samosvijest pripovjedačice koja je uočila pripitomljavanje svakog otpora, pa se bez iluzija prepušta ocrtavanju svagdana kroz fantastične slike. Ona ima iskustvo življenja „u svijetu“, pa u pripovijedanje unosi elemente globalizma, komentar svjetske politike. Ironična pripovjedačica nudi nam urnebesan kolaž priča koje će čitatelja izmjestiti, razgaliti, možda i šokirati, jer ne očekuje zaplete koji se ne libe izlaziti iz okvira očekivanja u kojemu dominira ono stvarnosno koje se ne može odlijepiti od poznatih toponima i narcizma zagledanog isključivo u vlastiti svijet. Zanimljivo je i to da Paula Rem na poseban način ovom knjigom odaje hommage svome rodnom Osijeku, koji se u njenim pričama pojavljuje kao mjesto čudesnih zapleta. Pritom Remova kao pripovjedačica izmiče svim okvirima žanrovskih očekivanja, pa se već time otkriva kao metanaratorica koja nepreuzetno ispisuje duhovitu i posebnu knjigu priča koja pruža uvid u pogled ove generacije, bar onoga njenog dijela koji ne živi hedonistički san izgubljene zlatne hrvatske mladeži.

(Darija Žilić © IO DHK) 

Dugo putovanje – prije i nakon svega

„Odskok, učinak reljefa, pozitivnost negacije – to su samo metafore i slikovito izražavanje: kao metafore i slikovito izražavanje, one u jedan drugi jezik prevode moralni problem manjeg zla.“

Vladimir Jankélévitch, Paradoks morala

Naizgled jednoznačan i prema istom sadržajnom smjeru vođen naslov knjige (kratkih) priča Paule Rem Hrvatska zlatna mladež pokazuje se kao izazov kadriranja neposrednih prizora i događaja koji jesu upravo to: demontaža konstruirane slike društva koje živi od uhodanih kodova, poruka koje se u kafkijanskoj jednostavnosti i bizarnosti mijenjaju do bolne i samoironične groteske. Ali već u vlastitoj rečenici, koja se puni i gomila uvodnim i završnim napomena, red nam je stati: knjiga ima podnaslov koji dogotovljenu ideju o praksi pisanja i njezinu sociopolitičkom okolišu iznevjerava i vraća u priču, u kratku priču, snove, u sasvim određenom vremenu, razdoblju, desetljeću: žanr: snovi od 2002. do 2012.

Čije je to vrijeme, onoga i onih koji su ga nemilice trošili i živjeli vođeni tzv. medijskim napisima o ekscesima i propasti, o urušavanju kuće koja nije nikad ni napravljena, nitko nije stao pod njezin krov, jer riječ je o Ništavilu i ništarijama. Priče su mišljene i upisivane u tijelo stvarnosti, zbilje koja se plakatno stere i nestaje u svečanim otvaranjima. Priče se vrte oko planova, nacrta i projekata koji su izvan bljeska, prerezanih vrpci, pohvala ovima i onima, ovomu ili onomu spomeniku, pohvali domovini, letu i rodoljublju. Nedvosmislenim određenjem vremena (2002. – 2012.) gradi se dionica onoga što se smješta u pažljivu opremu i otpremu kratkih pisama za duga rastajanja, što nije jedina parafraza u knjizi etiketiranoj 'hrvatska zlatna mladež', ali s navodnicima, „hrvatska zlatna mladež“, koji navode i upućuju, da nije riječ o njihovu tekstu, svijetu te i takve mladosti, mladeži – nego je riječ o sasvim drugom, pisano velikim početnim slovom (kao) Drugo.

Autoričino drugo jest, nije teško naslutiti, jezik i tekst svijeta koji se s odgodom prisvaja, usvaja ili prihvaća! Zbog naravi stvari, zbog zauvijek izgubljenog vremena, onoga kojeg nikad nije ni bilo, dogovaramo se, zapravo, o vremenu čitanja i pisanja. Kako se piše o vlastitom vremenu i kako se o njemu može misliti: biti u njemu ili izvan, pored, pokraj. Koja je perspektiva mladih? – otužno je i uvijek isto pitanje na koje književna praksa (žanr: snovi) odgovara iz prostora neočekivanog i pustolovnog istraživanja i samoopisvanja koje ne pripada jedinom i jedino mogućem „ja“.

          „Moja se ljubičasta jako svidjela Premijeru. Rekao je: 'Sadrži dubinu svemira.'          Izgubio se u njoj i poveo me na putovanje galaksijama. Plovili smo kroz Prostor do kraja Vremena, do duboke svjetline crne rupe. Nismo je htjeli izbjeći. Uputili smo se prema njoj svjesno i sigurno. Umjesto druge dimenzije, pronašli smo tamu. Dugačak tamnoplavi tunel, mekan i topao, djelovao je prazno. Klizili smo sve dublje. U crninu.

Je li moglo drukčije? Kratka priča je jezični stroj (ustroj) koji ne živi od određenosti svoga prostora, kratkoća nije njezino ključno određenje, iako u njemu sve odjekuje i žamori i svako je mjesto (ne-mjesto) presudno i važno, bilo ono domišljano iz prvog ili nekoga od drugih i trećih planova: lirsko kratke priče se ritmički širi i živi od discipline i mašte: ljubičasto, putovanje galaksijama, Prostor i Vrijeme, svjetlina crne rupe, iskra, jedno VrijemeProstor. Jedno i zaključno bolno: Zvjezdano svjetlo ugasilo je mrak.

Napomena je u pronađenom drugom, drugoj dimenziji, u tami kojoj treba… Što joj treba? Pažljivo i odmjereno, toplohladno, pisano zajedno, klizanje referencama, parafrazama, navodima, intertekstualnim prostorima kojima trebaju navodi i citati, prešućena mjesta javnog prostora (tamnoplavi tunel, mekan i topao, djelovao je prazno) i narativno osmišljavanje događaja, koji bi kratku priču mogao navesti da bude vijest iz crne kronike, ali ona to nije, nije vijest iz crne kronike. Jest zapis, pismo, dnevnik, istrgnuto i upisano u ruho drukčijeg, jest vijest dana koji nema svoju ljepoticu (gledali smo to!) i jest kronika izgubljenog vremena (u potrazi, čitali smo to!).

Naglašeno i stišano pričanje, pripovijedanje i zapisivanje, upisivanje, odvija se i traje u (kratkim) pričama Hrvatske zlatne mladeži, ali to nije njihova jedina mogućnost zauzimanja i preuzimanja, prerušavanja i urušavanja strogo konstruiranog svijeta. Uloge postaju imena njezinih protagonista (Premijer, Političar, Država...). Navike, rituali, slogani: nacija, država, ali to nije sve, ne iscrpljuje se u jednom. Što je onda njezin pripovjedački svijet? Autorice Paule Rem ili njezina čitatelja – one i onoga koji je obilježen sviješću da se nalazi u prostoru razlike i istodobnosti: priča prije priče, odmah i s tim, i odmah to: nakon svega. I sve jest kao – priče.

Kao (političke): kao kampanje, pisane precizno i bernhardovski hladno, distancirano povlači skalpel između života i smrti, sudbine i strategije, tragedije, siromaštva (Mlada seljanka, Moralna Njemica). Kao (krimić) područje crnoga koje je osovljeno na protivnike i poražene, dobro i zlo, koje odjedanput nije tako jednozančno crno ili bijelo. Tko proizvodi koga i tko bez koga ne može u fantazmagorijama „hrvatske zlatne mladeži”, jedni bez drugih, nasilnici i žrtve, crna kronika morala i uplitanje podrijetla, morala. Mladež bez boga. Kao (epistolarne), priča–pismo, priča–zapis, priča–izvještaj, s neizbježnim dragim, ali sve se već dogodilo i što sad? Što sad? Kao (ljubavne): dekonstrukcija romantičnog teksta svijeta, Modrobradi (možemo li se sjetiti, persiflaža, kozmogonija), obredi i zvanja, zauvijek jedno da i vječno ne, ringišpil lokalnih želja i sumnji (obitelj, svinjokolj), tko se kome utječe, Rimljani, Galaxie 500. Kao (fantastično) koje postaje jedino realno, onkraj sigurnosti, pouzdanosti, izvan i unutar pročitanog i mišljenog, sasvim drugi tekst u tekstu (kratke) priče: klon-turizam/ Brain Drain/ Happy Nightmare Baby/ Umjetna inteligencija/ hegelidni poremećaj (…) Između. Kao (putopisno): otići u drugi grad, biti nešto drugo, biti netko drugi, ruta, rutina (Münchenski nokturno, Balkan – Zemlja – Apokalipso). Kao (medijsko-konzumerističke priče). Kao (povijesne). Kao (dječje). Priče. Vrti li nam se u glavi, vrte li nam se po glavi?

Može li se stati (čitati): poznata i rodna mjesta, mjesta pokraj, lagane zamjene i teške posljedice (Vrbanja, balkon, Balkan). Ako su „kao“, znači li to da nisu za ono što se izdaju? Što su te priče? One su upravo to: ne-mjesto, ne-ispričano. One zaposjedaju prostor i imenuju ga kao drugo, drugo nepoznato, neistraženo i nespoznatljvo. Je li moguće izdržati napetost nepisanja i pisanja?

Parafraza davne pjesme Veselka Koromana – „ako smo, dakle, potekli od tvari, čemu nada srcu, vratimo se javi” – ima prikrivenu crtu protivljenja i zagovaranja, ne samo srca nego je pobuna, protivljenje javi. Stvarnosti. Zbilji. Suvremenosti. Ukratko socioekonomija i san, što nije daleko ni od desnog ni od lijevog. Ali sredine nema, nema središta: „Možda osjećamo da nešto nije u redu, ali u novoj paradigmi, u kojoj je ono prije bio 'samo san', to iznova potiskujemo i ignoriramo. Nešto još uvijek nedostaje: rub slike, ime onoga tko sve to vidi, margina teksta. Kao u svakom tematskom čitanju, pomalo tonemo u vlastiti predmet: gubimo svijest o tomu gdje smo ušli, o tomu tko to sve i kako proizvodi i organizira, tko to pokazuje komu, tko sanja (koga). Ostajemo, drugim riječima, opkoljeni snom.“ (Luka Bekavac, Koja je ovo godina?)

Pouzdan čitatelj uvijek ostaje u tom stanju neizvjesnosti jezika koji ga je opkolio, kojemu se predaje. Knjiga kratkih priča i snova Paule Rem Zlatna hrvatska mladež podržava to stanje opsade i žudnje za izlaskom – što je pothvat vrijedan čitanja – i svega onoga što nam se na tom putu može dogoditi.

(Miroslav Mićanović © IO DHK)